97737114_666240177492286_5532271241387311104_n

Reakcija povodom paljenja školske zgrade u Dacićima

Sa velikim bolom smo primili gorke vijesti iz Rožaja o nizu požara koji su se proširili na desetine mjesta u toj opštini. Posebno smo ogorčeni zbog tužne vijesti o paljenju jedine albanske More »

flamuri boshnjak

Čestitka povodom 11 maja dana zastave

    Svim Bošnjacima u Sandžaku upućujem najiskrenije čestitke povodom  11. maja – Dana bošnjačke nacionalne zastave. More »

flamuri boshnjak

Povodom 11. Maja – Dana bošnjačke nacionalne zastave Bošnjačkom nacionalnom vijeću  upučena čestitka „Kosovo za Sandžak“.

  “Drage Bošnjakinje i Bošnjaci, Srdačne čestitke povodom 11. maja – Dana bošnjačke zastave upućujem Vam ispred organizacije “ Kosovo za Sandžak”. Dan zastave predstavlja jedan od najvećih nacionalnih blagdana za sve More »

Pešter

PEŠTER

Pešteri, suzo kanula Vrela na dlanu usahla Ima l’ pod krpom nebeskom Kore mi tvoje opore Trave – ćilima zelenog Azginih đula vjetrova. Il’ na dunjalučkim kršima Kama od tvojeg tvrđega Ima More »

Screenshot-176

Neprihvatljiva inicijativa kojom se želi podijela između Albanaca i Bošnjaka

  Portal ‘Sandzacke.rs’ već neko vrijeme vodi medijsku kampanju protiv mene Ismeta Azizija, Ali Dacija i udruženja ‘Kosovo za Sandžak’. Ta kampanja je zapravo u potpunosti usmjerena protiv suradnje i protiv približavanja More »

Category Archives: Historija

Selo Koniče i kašikarsko-drvodeljarski zanati Koničana

Konice

Na rubnom dijelu Koštampolja, iza prijevoja Jarutskog uzvišenja, zvanog Debela brda, okrenuto ka jugu u jednoj kotlini, leži selo Koniče. Prije bi se reklo da pripada tutinskom kraju negoli, čuvenom, Koštam(n)polju. U nje mužive gorštaci, ljudi koji su vijekovima bili, takoreći, odsječeni od svijeta „pod nebesku sohu”. Na Pešteru, o Koničanima i njihovom načinu života kolaju brojne anegdote: da su uvijek bili odvojeni od svijeta I da je ovdje modernizacija života i civilizacija prilično kasnila, zbog čega su oni dugo ostali autentični. Imali su svoj svijet, svoje naravi i svoje običaje, koji su ih razlikovali od ostalog dijela ovoga kraja. Za sebe kažu da su potomci Albanaca (Malsoret); da svi potiču od jednog plemena (Šalja-Shala); da su sebi očuvali sve ono što je trebalo jednom plemenu. Na to, albansko, danas jedino podsjećaju preostali toponimi i nazivi u okolini i samom selu.

Autor:Ramiz Šacirovic

Untitled-2.jpg

Selo Koniče se nalazi na istočnim obroncima planine Jarut i proteže se u pravcu istok-zapad od uzvišenja Ostrijelo do blizine rijeke Vidrenjak. Ostrijelo je brdo, uzvišenje, koje dominira Koničem i ima nadmorsku visinu od 1363 metra. Južnije od njega je brdo Mestoglava od 1312 m/nv, a najjužnija visinska tačka od 1247m/nv naziva se Kodrabunarit (alb. Bunarevo brdo) ispod koje se nalazi Osnovna škola, koja je izgrađena početkom sedamdesetih godina XX vijeka. Danas je Koniče selo razbijenog karaktera. Broji oko 300 stanovnika, razmještenih u 63 domaćinstva. Na osnovu popisa 1971. godine selo je brojalo oko 80 domaćinstava, ali je migracija učinila da se broj domaćinstava rapidno smanjuje a da se Koniče nađe na ljestvici najzabačenijih sela ne samo na Pešteru, nego i šire. Bespuće i loša infrastrukture čine da je otežan pristup selu uz potez Debela brda – iz pravca Delimeđa, ili uz Gvozdove – iz pravca Tutina.

Godine 1973. počela je sa radom osnovna škola, sa osam razreda, I brojala od 150 do 170 đaka – pješaka iz sela Dobri Dub i Plenibabe. Koničani imaju džamiju koja se ubraja u starije džamije tutinskog kraja. Podignuta je, ne zna se tačno godina ali se znaju graditelji, a to su bila braća: Numo i Kurtan Adilović. Pretpostavlja se da je džamija izgrađena u drugoj polovini XIX vijeka. Prema predanju koje se zadržalo kod mještana, Koničani vode porijeklo od arnautskog (albanskog) plemena Šalje, koje je „silom” naseljeno početkom XVIII. Danas su asimilacija i druge okolnosti uslovile da Koniče nema svoj nekadašnji arnautski identitet.
Kao i u ostalim selima, na to podsjećaju jedino brojni toponimi ili kompoziti, koji govore o ilirskoarnautskom porijeklu njegovih mještana. Slušajući današnji govor Koničana, ne bi se moglo ustanoviti da je Koničanima porijeklo ono koje oni zagovaraju. Tu je najupečatljiviji izgovor tvrdih glasova „č” i „dž”, kao i pravilan izgovor dvoglasova „lj” i „nj”. Najpoznatiji toponimi sela Koniče su pretežno albanskog porijekla. Njih je vrlo detaljno obradio profesor Šemso Šaćirović, rodom iz Koniča. Među njima je mnogo kompoziti, kao npr: Livadmac- Livadhi i Madh (Velika livada); peštanovit (); Kodra kolips-Kodra e kolibes, (Kolibin brijeg); Ljuk đugošin -Lugu i Xhugoshit (Đogatova do lina); Ljuk kruljaj (Glava doline); Aštujit – Ashti ni Ujkut (Vučja kost); Las šoks (Prijateljski laz); Laz ljeprit (Zečji laz); Kodra šnjegovit (Sniježni brijeg); Ljuk baljije Lugu i Balise (Balijska dolina); Ljuk verove – Lugu i vorreve(Dolina groblja ); Krštujit -Krshi i ujit (Mokri krš); Kodra bunarit (Bunarev brijeg); Livadmolin Livadhi i Molles(Jabukovac) i drugi.
Oko 65 domaćinstva živi u selu, koje se dijeli na Gornju I Donju mahalu. U Gornjoj mahali žive: Seleci, Karakuše, Dašići i Kolići. Seleke sačinjavaju: Hamidovići (dvije porodice su u selu, jedna u Novom Pazaru i dvije u Turskoj), Bektovići (dvije porodice su u selu, a dvije u Novom Pazaru), Talevići (dvije porodice su u Koniču, pet u Makedoniji i jedna u Turskoj), Zahitovići (trinaest porodica je u Koniču, jedna u Tutinu, jedna u selu Ivanča u okolini N. Pazara), Šaćirovići (osam porodica je u selu, jedna u Tutinu, jedna u selu Ivanča), Hasanovići (u selu žive četiri porodice i prezivaju se Hodovići, u selu Čukote dvije porodice, u Novom Pazaru jedna, u Tutinu jedna, u Beogradu dvije, jedna u Gluhavici, jedna porodica u Majdanpeku, jedna u Sarajevu). Karakuše (Karakušići) sačinjavaju porodice: Halilovići ( u Koniču je pet porodica, u Čukotu pet /prezivaju se Hajrovići/, jedna je u Delimeđu, četiri u okolini N. Pazara/ jedna u nas. Šutenovac, tri u nas. Pobrđe/, jedna u Turskoj). Dašići i Kolići (tri porodice odavno odseljene u Tutin).

U Donjoj mahali žive: Okovići i Ćatište (od „čara”, alb. Hrast „hrašće). Okoviće sačinjavaju: Bajrovići /Bajramovići/ (u Koniču su tri porodice, dok je jedna u Turskoj), Jusufovići (sedam porodica je u selu, a pet u Dubovu /Tutin/, Numanovići /Numovići/ (jedna porodica je u selu, šest u Tutinu, jedna u Delimeđu, jedna u Novom Pazaru, dok su četiri porodice u Turskoj), Fejzovići (tri porodice su u selu, a tri u selu Šaronje/Tutin/), Kurtanovići /Beširovići, Šerifovići/ (u Koniču su četiri porodice, u Tutinu devet, u Skoplju jedna, a u Turskoj šesnaest). Čarište sačinjavaju: Ademovići (tri porodice su u Koniču, jedna u Melajama /Tutin/, tri u Delimeđu, jedna u N. Pazaru I jedna u Turskoj), Kadrići /Aljkovići/ (dvije porodice su u Koniču, jedna u Turskoj, pet u Tutinu, tri u Ribarićima /Tutin/ i dvije u Skoplju), Sejdovići (jedna porodica je u Koniču, jedna u Delimeđu, dvije u Tutinu i dvije u Skoplju), Halitovići (tri su porodice u Koniču, četiri u Tutinu, dvije u Skoplju, jedna u Beogradu i jedna u Turskoj), Hazirovići (svega dvije porodice, koje žive u Koniču).

Koničani su se najviše raselili u migracionom periodu 1957-1966. god., kada se najveći broj domaćinstava iselio, preko Makedonije, prema Turskoj. Kasnije je ta migracija izražena prema razvijenijim dijelovima i sredinama. Kako su ovi ljudi opstali i nadživeli sve teškoće koje su ih pratile jedino se može saznati iz njihovih priča ili anegdota koje rado i sa sjetom pričaju. Imali smo privilegiju da među Koničanima provedemo dvadesetak godina života i rada, I donekle proniknemo u njihov svijet i mentalitet. Vjekovima je Koniče bilo odsječeno od normalnih komunikacija. Jedina veza sa svijetom su bili putnici namjernici i oni koji bi se zaputili u butum dunjaluk, trbuhom za hljebnom korom. I onda, kada bi u selo stigao neko od tih putnika, ili kakav musafir, sakupili bi se na posjedak i rasprijedali do u kasne sahate. Tu bi bilo igara, smijeha, šala na svoj, ali i tuđi račun, uz jabuke i kuhane krompire. Neki danas govore da je konički posjedak bio ljepši od nečijeg džumbusa. To su potvrđivali I prosvjetni radnici koji bi nerado dolazili u Koniče, ali bi poslije nekoliko dana provedenih među njima ostajali godinama da žive i rade među ovim, nadasve, veselim i druželjubivim ljudima. Možda će se neko i upitati: kako i od čega su ovi ljudi sve vrijeme živjeli, daleko od komunikacija? Kako su Koničanima tekli životni dani?

U njemu su zanimljivi zimski dani, koji bi za nekoga u tim i takvim uslovima bili monotoni i vrlo, vrlo dugi. Oni su te dane, a naročito noći, skraćivali posjecima i različitim društvenim igrama. Tako su u okviru obične porodice u Koniču nastajale tipične zanatske radionice za izradu drvenih predmeta za domaćinstvo, poljoprivredu i stočarstvo . Kako je ovaj drvodjeljski zanat dospio u Koniču, malo se zna, ali je vrlo vjerovatno da su interesovanje za ovaj drevni drvoprerađivački zanat uslovljavale životne potrebe i udaljenost sela od većih privrednih centara. Tome su doprinijele i okolne šume, koje su bogate raznovrsnim drvećem potrebnim za izradu pribora za jelo i alatki i ratnog oruđa za privređivanje. Što se tiče izrade predmeta za domaćinstvo na Pešteru, poznato je da je posvuda postojalo vrsnih majstora koji su, kao dobri poznavaoci kvaliteta materijala, vjekovima proizvodili posuđe za jelo (sahane, vagane, bucate, slanike, kace, kašike, kutlače, vedra, kofe), lubice za pranje, trmke za pčele, grabulje, vile, držala, lopate, ali i drvena kola, stolariju, kotarice, korpe, razboje za tkanje i drugo.

Untitled-1.jpg

Većina takvog načina druženja odvijala se u izradi upotrebnih predmeta koje su prodavali s proljećaI i ljeta na pijacama Tutina, Rožaja, Novog Pazara, Delimeđa, Duge Poljane, Sjenice i drugih mjesta. Mnogo je njih u Koniču koji bi u dugim zimskim noćima izrađivali kašike, kutlače, varjače I drugi pribor. Prodaja ovih predmeta predstavljala je jedan od načina pribavljanja sredstava za život. Pored pribora, izrađivali su i vile, grabulje, lopate za vijanje žita, šašovce, šindru… Pravili bi drvena kola, saone, koševe za žito i polaganje stoci, lese od kojih su sastavljali kolibe (stanove), kućere, letve i sve što se moglo od drveta napraviti a što je imalo upotrebnu vrijednost. Ostalo je upamćeno da su, nekada najpoznatiji, vrsni majstori ovog zanata bili: Jusuf Jusufović, Hajriz Bajrović, Rasim Hodović, Eto Fejzović (oni su izrađivali kašike); a za ostale predmete u domaćinstvu i poljoprivredi: Jusuf Jusufović, Naljo (Nedžib) Kurtanović, Nasuf Numanović, Delija Koničanin i drugi. Predmeti su izrađivani od javora, bukve, čamovine, mačkovine, orahovine, ljeskovine, trešnje i hrasta. Koničani i njihove mušterije su ove proizvode odnosili i na udaljenija tržišta, čak do Mitrovice, Skoplja, Skadra i drugih oblasti. Koničani su ostali upamćeni po vrsnoj tehnici i kvalitetu izrade kašika, posuđa i grabulja. Stari Džanko Kadrić je danas jedan od najpoznatijih majstora-kašikara i grabuljaša. Sa njim i njegovim proizvodima se i danas susrećemo na pijacama od Novog Pazara do Tutina.

Untitled-3.jpg

Legendarni Koničani, o kojima se i danas priča, su: Numo i Kurtan Adilović, njihovi potomci Numanovići i Kurtanovići, Džemail Koničanin, Mula Selmo Jusufović i drugi. Filozof i sociolog, dr. Safet Bektović, jedno od najpoznatijih imena bošnjačke nauke, porijeklom je iz Koniča. Živi u Danskoj i radi na Univerzitetu. Doktorirao je filozofiju egzistencijalizma, čuvenog Danca, Serena Kjerkegarda (Kjerkegora).

bosnjaci.rs

SANDŽAK U PRAHISTORIJI I ANTIČKOM DOBU

mapka

 

Elementi materijalne kulture naroda koji su živjeli na sandžačkim prostorima u predslavnskom periodu, utvrđeni na osnovu arheoloških istraživanja, potvđuju da su Iliri na ovim prostorima bili dominantno prisutni oko 4000 godina. Zna se da su bili organizirani u plemenima, a da su kasnije imali i svoje plemenske saveze od kojih su neki prerasli u moćne države.

KO JE PRVI DOŠAO NA BALKAN – SRBI ILI ALBANCI?

Balkan-620x350

Ovo piše u udžbeniku za istoriju: “Stare Slovene su na Balkanskom poluostrvu dočekali Iliri, koji su se kasnile rasčlanili na nekoliko plemena od kojih je jedno u 20. veku od strane naroda iz zapadne Evrope nazvano – Albanci”.

POLITIČKOPRAVNE IMPLIKACIJE ODLUKA BERLINSKOG KONGRESA 1878. GODINE NA ZEMLJE  I NARODE  BALKANA

Rizvan-Halilovic67

 

(Članak posvećen 140. godišnjici Berlinskog kongresa i posljedicama Odluka Berlinskog kongresa, po države i narode Balkana, do danas.)

 

Janez Rotar: Slavensko-albanski nacionalni odnosi prema našoj putopisnoj literaturi (do 1914)

Muhadziri_005

 

Od kraja 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća Slovenci su se sve više usmjeravali k drugim slavenskim narodima, osobito k Česima s kojima su zajedno živjeli u istoj državi Austriji. Pojavom prvih novina (Lublanske novize, 1797-1800) ta se okolnost lijepo potvrđuje, osobito u feljtonu V. Vodnika, Povedanje od slovenskiga jezika. Pojavom drugog slovenskog lista, Kmetijske in rokedelske novice J. Bleiweisa (1843), dato je više mogućnosti za obavještavanje o drugim narodima, a to se intenzivira pojavom mjesečnika Slovenski glasnik (1858) i dnevnog lista Slovenski narod (1868) te lista Slovenec u Celovcu (1865, od 1873 kao dnevnik u Ljubljani).

 

AĆIF-EFENDIJA HADŽIAHMETOVIĆ: ČOVJEK KOJI JE SPRIJEČIO GENOCID U NOVOM PAZARU

redzep-slrijelj-696x469

Aćif Hadžiahmetović, vođa odbrane Novog Pazara u Drugom svjetskom ratu, u Srbiji se zvanično smatra narodnim neprijateljem, a u srpskoj historiografiji označen je kao jedan od neprijatelja srpskog naroda na području Sandžaka. Ulogu Hadžiahmetovića, ističu bošnjački historičari, treba posmatrati s činjenicom da novopazarski kraj nije doživio sudbinu ostalih dijelova Sandžaka. Prema izvještaju četničkog komandanta Pavla Đurišića generalu Dragoslavu Draži Mihajloviću, 1943. godine u Limskoj dolini četnički odredi Vojske Kraljevine Jugoslavije izvršili su genocid nad 9.200 Bošnjaka. U izvještaju se navodi da su 1.200 ubijenih bili vojno sposobni, a 8.000 su bile žene, djeca i starci

Dimitrije Tucović: Besmisleni rat s Arbanasima

Tucovic

Srbija, a s njom i ostale balkanske države, treba da postave iskrene, poštene, časne i čvrste osnove balkanske zajednice, a da bi, tada, i Arbanija takvoj zajednici prišla, van svake je sumnje. U takvoj zajednici je za sve balkanske narode jemstvo samostalnosti njihove, pa i za Arbanase. Bez te zajednice ćemo svi propasti, neki pre a neki posle, pa će propasti i Arbanasi. Odvojeni, pocepani, surevnjivi i neprijateljski jedni prema drugima raspoloženi, mi ćemo na Balkanu uzajamno jedni drugima kopati grob – za tuđ račun

 

 

ZABORAVLJENI CRNOGORSKI ZLOČINI U SANDŽAKU 1912. – Slučaj Mula Omera Čelje (Bibića)

5.-Mula-Omer-Čelja-sa-mnogobrojnom-familijom-u-Istanbulu

Piše: dr. Harun Crnovršanin

Jedan od najvećih zločina u Prvom balkanskom ratu počinila je crnogorska vojska na prostoru Plava i Gusinja (marta 1913. ubila je 800 Bošnjaka i Albanaca i 12.000 nasilno pokrstila), ali ćemo zbog hronološkog reda prvo opisati zločine crnogorske vojske u selima Gornje Pešteri i Bihora koji su počinjeni u jesen 1912. godine. U ovome ratu, na nagovor Rusije, udružene pravoslavne države (Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska) istovremeno su napale onemoćalo Tursko carstvo i potpuno ga potisnule sa prostora Balkana. Uz veliku finansijsku i logističku podrku Rusije, Crna Gora je 08. oktobra 1912. objavila rat Turskom carstvu. Prema naređenju vrhovnog komandanta Janka Vukotića dvije kolone njegove vojske trebale su da krenu u pravcu Sjenice na Pešteri i tamo se spoje sa srpskom vojskom. Jednu kolonu je predvodio Pavle Vujisić a drugu Grujica Grdinić. Oni su iz Bijelog Polja preko gornjopešterskih sela došli do pred Sjenicu za koju su se vodile sporadične borbe. Naime, turska vojska je napustila Sjenicu bez većeg otpora ostavljajući civilno stanovništvo na milost i nemilost neprijateljskoj vojsci. Grad je zauzet 12. oktobra 1912. godine i tamo su se sastale dvije pravoslavne vojske prvi put nakon Karađorđevog dolaska 1809. godine. Nakon dogovora sa srpskom vojskom, crnogorska vojska je već sutradan morala da se vrati nazad u Bijelo Polje. Put ih je vodio preko pešterskih sela u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo. Prolazeći kroz ova sela neprijateljska vojska je počinila velike zločine protiv civilnog stanovništva. U svemu tome prednjačio je poručnik Boško Bošković koga će kasnije (1924), iz zasjede ubiti njegovi Crnogorci nedaleko od Šahovića i za to optužiti sandžačku komitu koju je predvodio Jusuf Mehonjić.

STANOVNIŠTVO U NOVOPAZARSKOM SANDŽAKU I ŠIRE PREMA PISANJU STRANIH I DOMAĆIH  PISACA

1

O tome dokle se prostiru Sjeverno – Albanska plemena u okviru tadašnje osmansko-turske teritorije zvane “Novopazarski sandžak” Koji je bio u tom vremenu,  u okviru Kosovo Vilajeta, pisali su mnogi  strani i domaći pisci i istoričari. U ovom članku prenijeli smo nekoliko izvoda, od nekoliko pisaca kao što su: Theodor Iphen, Georg von Gyurkovics, Gaston Gravje, Šemsetina Samija Frašerija ( Sami Frashëri),  Dr. Milisav Lutovac, Andrija Jovićević, Jovan Cvijić, Frok Zefiq  , i dr.

ODLAZAK GUSINJSKIH MUHADŽERA ZA TURSKU OD 1912 – 1934.GODINE

Rizah GRUDA: Jupo Dervov Radončić iz dalekog lzmira 1959.go¬dine poručio je: “Kaži mojima, a svima Gusinjanima, tu računam i Plavljane jer smo mi uvjek bili jedno, da Jupo Dervov bi i prođe.
Bolje je na svom topraku (zemlji), na basamacima (stubama), umrijeti, nego u tuđini na svilenom dušeku. Teška je i grka kora tuđinskog hljeba i kada je najslađa – ZAPIRE!!!”
Danas u Gusinju nema 52 bošnjačko – muslimanska bratstva koji su bitisali na ovim prostorima vijekovima a iseljenem u Tursku su promijenili svoja prezimena. Čovjek nema sreće bez doma i nema mira bez domovine.