Prije više decenija, u Sandžaku je većina sklopljenih brakova bila sa roditeljskim razilukom –roditeljskom hajr dovom. One “pobjegulje” su tu hajr- dovu dobijale naknadno, posle sklopljenog mira tj roditeljskog oprosta – (najdalje je ta ljutnja trajala do rođenja prvog djeteta) jer zna se da su roditelji najviši “lažovi” , poreknu onu svoju “krk”- tvrdu kletvu da se s’ odbjeglom kćerkom, ameni kader, neće pomirit. Posrednici tog mira, bili su ugledni stari ljudi, tkzv “Muslihuni” čiji se dolazak kod nevjestinih roditelja nije smio završit neuspjehom, jer bi to bio veliki šamar i sjena na njihov autoritet

ŠEFKA BEGOVIĆ-LIČINA

U tom “bežanju” tj. udaji bez roditeljskog znanja, cure su bile pravi “stručnjaci” One su obično bježale noću kad bi im u kući na sijelu bili posečari – musfiri i kada je pozornost ukućana bila slabija. Ako je avlija bila vidljiva iz sobe gdje se sjedilo, cure su na drugoj strani kuće iskakale kroz pendžer, noseći sa sobom najpotrebniju odjeću. Na sokaku, malo dalje od kuće, djevojku su čekali pritajeni svatovi, oko kojih su bila okupljena sokačka djeca i poneka žena. Šapatom su se pitali: “Koja li nam djevojka noćas iz sokaka bježi?”

Kad bi cura, sva zadihana, uletjela u kola i kad bi svatovi sirenama zatrubili, začuvši sirene auta, u njenoj kući bi musafiri načas prekinuli muhabet: “E, čiju li ovo djevojku ukradoše i kome li noćas bez roditeljskog izuna odlomi vrat?”

Kad su curu prosili uz prećutni roditeljski pristanak, otac budućeg mladoženje i bližnji rođaci, unaprijed bi ugovorili dolazak na “Prosidbu” (samo da se običaji zadovolje). Dok bi ti pregovori trajali, prosci su bili usluženi samo kahvom i tada se uvodila djevojka u sobu, da javno kaže svoj pristanak. Tek posle njenog pristanka, kada bi njen otac proscima “pustio riječ” (odobrio bi taj brak), tada se prinosio šerbet, tzv đulsija – šurup. Tada se na “tablji” domačinu ostavljao novac, koji bi potpomogao pripremu nevjestine spreme.

Djevojka bi mladoženji darivala boščaluk (košulju, (kasnije i kravatu), veš, mahramicu, čarape, sve upakovano u vezenoj bošči. U nekom starijem vremenu, momak je tada obavezno na dar dobijao i čevre, vezeno svilom ili srmom. Svim proscima, djevojka dariva po košulju, a svekru košulju i veliki peškir-paštemalj.Ta razmjena darova, zvala se “NIŠAN”

Tada bi se djevojačka sprema iz sehare prala, štirkala, peglala, pakovala u boščice, kasnije se te boščice uvijale u providni celofan, ukrašen sa mašnom. Prije nekoliko decenija, djevojke su u spremu nosile tkani ćilim, sedžade, pervaze, jan, stazice, dušeke napunjene vunom, ručne izrade vunjene jorgane, jastuke, jastučiće, čerge-ćilimače, garniture raznog veza ( bijeli vez, šareni vez, pokrstica, toledo vez, vez sa srmom, i heklane šustiklice-garniture. ) Nosile su katove alaturko, nekoliko pari papuča, kućne haljine-penjoare-šlafruke, haljine, šamije, prlante i djevojka je obavezno u spremu donosila pokupljenu košulju tj svilenicu za alaturko nošnju.

Kasnije su djevojke nosile u spremu spavaće sobe, televizore, tepihe, mašine za veš, zavisno od njenog materijalnog stanja sve potrebštine za kuću.

Obično, dan prije nego bi svatovi došli po djevojku, tj u srijedu, u njenoj kući naveče bi se obavljala krna- tzv kanađiđe, na koju su pozivane njene drugarice, komšinice i rodice. Kad se krna obavljala u djevojačkoj kući, za razliku od one u momačkoj kući, gdje je na krni svirao harmonikaš, u djevojačkoj kući nije bilo muzike.

Ako je djevojka “pobjegla” , krna se obavljala u mladoženjinoj kući, dan prije svadbe.
Obično srijedom, od momačke kuće, neka ugledna žena i mladić, isprošenoj djevojci su donosili u novim koferima ili sehari “sepet” tj nevjestačku opremu od svekrve: nakit, kolan od srme, garderobu, šminku, ačaturko katove, vjenčanicu, cipele, papuče, i to takođe sve upakovano u bošče i celofan, a uz sepet se nosila i “slatka tepsija” ( baklava, dudovi, šećerli lokumi, revanije) Za doček sepeta u djevojačkoj kući su pozivane rodice i komšinice kojima se sve to pokazivalo. Tom prilikom nevjestina majka bi darivala donosioce sepeta: ženi svilu za haljinu, mladiću košulju.

Uveče na krni, žene su se služile šerbetom, kahvom i za razliku od momačke kuće, gdje se na svadbi služila baklava, u djevojačkoj kući se prinosili dudovi-hurmašice.

Na krni je djevojku oblačila neka žena koja ima sretan nićah-brak. Na pokupljenoj košulji, redali su joj alaturko katove, one dobijene od svekrve i majčine, stavljao joj se sav nakit donijet u sepetu i tako dotjerana, uvodila se u sobu da dvori ženama. .

Danas se u N Pazaru, djevojci se u sepetu donose haljine, kompleti, tašne, cipele, papuče, kaput, jakne, bunda, čizmice, nakit, šminka, opet sve prema mogućnosti. U svakoj novoj toaleti odjevena, djevojka se uvodi kod žena da dvori i tada se žene dive njenoj ljepoti i svemu što je iz “doma” – mladoženjine kuće, dobila.

Krna se obavlja na kraju, kada se sva garderoba na djevojci izmijenja. Tada joj se navlači spavaćica, i kad zasjedne na stolicu, oči joj se prekriju duvakom, i dok joj ispred lica jedna cura pridržava ogledalo, sa strana dva dječaka u mahramicama drže upaljene svijeće.

Dvije cure nevjesti prvo stave preko krila peškir ili vezenu mahramu, polože joj ruke na koljena i zaparenom vrelom kanom ( kasnije samo lakom za nokte) krne joj na rukama nokte i pamukom razmaknute prste, umotaju nekom krpom. To se isto čini i na nožnim noktima.

Za vrijeme krne, dok nevjestine drugarice pjevuše tužne pjesme, oni dječaci i cure što krne nokte, ne smiju progovorit ni riječ. Obično, zbog rastanka, ta pjesma rasplače nevjestu i njenu majku, pa onda i sve ostale žene počnu plakat.

Neka od starijih žena šapne.
“Eh, pusto žensko, ide na tuđi insaf, na deverat, taksitarat, na inša Allah, il’ je igbali da se na sigurno muško rame do groba osloni… ?”

… Žena, koja emerom Božjim od muškog rebra bi stvorena.
Njegovom Odredbom postade Majka, da u bolu rodi.
Insana da odhrani, da mu pute pokaže ispravne.
Da tugu u njedra zavuče, teret najteži sama povuče.
Mržnju u zemlju da zakopa, bol da duboko u sebi sakrije.
Da čemer krišom progune, s brigom da osvane.
Žena koja noću suzu krije, oprostom se ujutru umije.
Sestra koja krv svoju nudi za glavu bratsku.
Jedina koja pred evladom na kuršum ide prva.
Majka ispod čijih nogu Džennet nam bi ponuđen…

Autor teksta: Šefka Begović-Ličina

Podijeli s drugima

http://bosnjaci.agency/sefka-begovic-licina-kanadide/

Sargija je bijelo platno koje se obavije oko ćulaha i nosi na glavi kako bi se ljeti zaštitili od vrućine a zimi od hladnoće.