Bile su to dugačke kolone ljudi, žena, djece i staraca, koje su se nenaviknute na planinsko bespuće iz pravca prevoja Kula, spuštale prema Rožajama. I ako aprilski, te 1999., što zbog beznađa koje je ih je natjeralo da se nađu u zbjegu, što zbog surovosti planine, činili su se i težim i bezizlaznijim. Dešavalo se to i u vrijeme bosansko-hercegovačkog rata a zatim i nakon kumanovskog sporazuma, kada su Srbi napuštali Kosovo. Rožaje je u svim tim slučajevima, polagalo svojevrsne istorijske ispite humanosti. Bilo je dana kada je broj pridošlica bio veći od broja domicilnih, ali niko od ratom i terorom prognanih i pridošlih, nije ostao bez konaka, bez osnovnih potreba i tople prijateljske riječi. Životno, ali u ljudskoj nesreći, pridošlice i domaćini su se izmiješali, egzodus je doživljen kao ljudska nesreća koja je pogodila sve.
