OBIČAJNA PRAVA MALISORSKOG/ BRƉANSKOG STANOVNIŠTVA I SLIČNOSTI SA SANDŽAKOM

orao

 

Francuskinja Simon Vejl kaže da da su potrebe duše, njena prava, neodvojivi od ideje postojanja. Ne postoji samo ljudski život kao takav, on uvijek podrazumijeva određen okvir prava, da bi imao smisla. Vejl navodi: “Imati korjene je možda najvažnija i najmanje shvaćena potreba ljudske duše” [1]

 

Na Balkanskim prostorima otkako postoji povijest ne postji niko koji je nešto davao ljudima; svi su otimali, odnosili tamo negdje, u Rim, Bizantiju Tursku, Austrougarsku i najposlije u Jugoslaviji neki su imali nacionalna prava više a neki manje pa se Balkan raspao na više država.

Danas se piše svašta o postojanju i nepostojanju prava za vrijeme osmanskog carstva  ali jedno je sigurno Osmanlije su dali pravo svim etničkim zajednicama, da zadrže svoja vjerska i običajna prava. Nešto od  tih propisa prikazat  ćemo u ovom članku.

  1. Uredjenje vlasti u vrijeme Osmanlija

Uređenje vlasti kod Osmanlija[2] se zasniva na principu elest bezmi, što podrazumijeva da ljudi mogu biti apsolutno pokorni samo Bogu, a svakom drugom samo uslovno, što znači da su vladari smatrali da im je vlast podario bog, a pravnici su ga tumačili da vlast pripada ljudima, kao božjim namjesnicima na zemlji, da narod prenosi vlast na vladara (biat), da je vladar obavezan da poštuje određene uslove, a prije svega pravdu

Nemuslimani su u osmanskom pravu imali poseban status u pogledu propisa koji su se na njih odnosili i sudova koji su za njih bili nadležni. Naime, u islamskom pravu svi građani podliježu istom principu, to je podaništvo jednoj državi, tj. da se na svakog građanina primjenjuje islamsko pravo, i iste odredbe se odnose na muslimane i na nemuslimane. Međutim, u osmanskoj državi su uspostavljeni sudovi za nemuslimane koji su građani države (zimije) i za nemuslimane koji imaju privremeni boravak (mustemeni), pa je i njihov pravni status bio različit. Kada jedna zemlja bude pokorena od strane islamske države, građani nemuslimani mogu napustiti zemlju i otići da žive u drugoj državi ili napraviti sporazum sa islamskom državom i nastaviti da žive u njoj, u skladu sa principima navedenim u sporazumu. Ovaj sporazum između islamske države i njenih građana nemuslimana naziva se zimmet, a njeni građani zimmije (zimmi). Sporazumom se zimije obavezuju da poštuju odredbe islamskog prava i da se ne uzimaju u vojsku, a da kao nadoknadu za to plaćaju porez koji se naziva džizija. Islamska država se obavezuje da će štiti život i imetak zimije i da će dozvoliti slobodu vjere. Prema ajetima u Kuranu u surama Bakara (2/256) i Jonus (10/99) i prema Poslanikovom ispunjavanju ovih kuranskih naredbi, sloboda vjere i mišljenja koja se priznaje nemuslimanima nije ograničena samo na vjerovanje i obavljanje vjerskih dužnosti nego podrazumijeva davanje prava nemuslimanima da unutar svoje zajednice primjenjuju svoje običaje i pravne propise prilikom vjenčanja i razvoda, kod raspodjele nasljedstva i ostavljanja imetka u nasljeđe, kao i u svim drugim vrstama pravnih postupaka. Ovaj osnovni princip islamski pravnici tumače rečenicom: „Nama se naređuje da ne ugrožavamo njih (nemuslimane) i ono što su oni prihvatili kao svoju vjeru“. Na pitanje halihe Omera b. Abdulaziza, da li treba država da interveniše u pitanju brakova između zimija koje se po islamskom pravu smatraju nevažećim, Hasan el Basri je odgovorio: „Oni nam plaćaju džiziju da bi mogli živjeti po svojoj vjeri“, čime je kazao da se država ne smije miješati u to pitanje.[3] Ovakvo tumačenje islamskih pravnika je u neposrenoj vezi sa poimanjem vjere u islamu, koja nije samo vjerovanje i vršenje vjerskih dužnosti, nego sistem koji uređuje sve aspekte ličnog, porodičnog i društvenog života sa utvrđenim propisima. Na osnovu toga se nemuslimanima priznaje sloboda da svoj pravni život urede prema svojim vjerskim i pravnim principima, prema svojoj tradiciji, što podrazumijeva punu pravnu samostalnost. Ako su strane u sporu svojom voljom htjele ispoštovati odluku, država se u to nije htjela miješati, a ako ih nijesu htjele ispoštovati, na njih se nijesu mogle sprovesti sankcije. U tom su slučaju sudovi nemuslimanskih zajednica bili neka vrsta arbitražne komisije.[4] Ako strane nijesu bile zadovoljne odlukom sudova, imale su mogućnost da se obrate islamskim sudovima. U slučaju pravnog nesporazuma između muslimana i zimije nadležna pravna instanca je bio šerijatski sud gdje su se primjenjivale odredbe islamskog prava.[5]

Muteselim i knezovi su predstavljali tursku vlast. Knezovi su bili Hriščani, a ne Turci. Vršili su razrez i sakupljali porez, što ga je utvrđivala centralna vlast, za sultana, beglerbegove i sandžak begove.

Turska vlast je garantovala svim građanima nemuslimanima sva lična, porodična i stvarna prava. Na to ukazuju brojni dokumenti, a posebno Ahd-nama “Ahd-nama označava ugovor ili ugovor sklopljen unutar zemlje sa određenim grupacijama muslimanskog stanovništva koje predstavljaju zasebnu  vjersku ili urbanu sredinu. Ovakav ugovor sadrži prava, privilegije koje osmanska država, odnosno sultan, daje ugovornoj strani, kao i njene obaveze u odnosu prema njima, pa se ona prevodi i sa sharte

Plemenski zborovi su imali i sudsku nadležnost, jer su izricali novčane kazne onom plemeniku, koji se ogriješio o norme običajnog prava.[6] Na plemenskim zborovima se odlučivalo o umiru krvi među pojedinim plemenicima, krvnoj osveti, načinu njenog izvršenja

Osmanske odredbe o nekim brdskim i malisorskim plemenima iz 1497. godine Rukopis deftera za Skadarski sandžak (Başvekalet arşivi, Tahrir defterleri № 26 m.) iz 1485. godine ima vrlo kratak popis   odredba i obaveza , Kuča, Pipera, Hota i Klimenata, koji je završen 1. redžepa 902. (1497). [7]

Zapovijeđeno je da nahije Hote, Kuče i Pipere da se zajedno popišu. Kelmendi 10 godina kasnije. Kada su došli sa sultanovom zapoviješću i kada je spomenute nahije trebalo popisati, one su popisane prema uzvišenom beratu sa znanjem Firuz-bega, a u opširnom defteru (defteri mufassal) su spomenuti svi komentari i kanuni (koji se na njih odnose). Zapovijeđeno je da njihov harač, ispendže i sve dažbine budu otsjekom procijenjen

2.Najveći sud u Malsiji  i autonomne povlasticu ,

Malisori su imali i sudsku autonomiju u sporovima koji su se odnosili na njihove unutrašnje odnose. Istovjetan status pod osmanskom vlašću su imali i stanovnici ostalih oblasti, koji su prije 1496. godine pripojeni Osmanskoj imperiji. Njim  su data prava da sama reguliše svoja unutrašnja pitanja. Jedan od takvih zakona je dat i Sjeverno Albanskim plemenima, za koji  Edith Durham kaze;[8]Na njihov način života i pravila ponašanja uticao je zakonik Lek Dukađina (Duke John Duka, Dux u Latinskom smislu, na našem jeziku bi to  bilo Princ Ɖin) o njemu se ranije malo znalo, ali sada se može nabaviti dosta pisanog materijala.

U nastavku piše,” a glavna činjenica je bilo pleme (FIS). Koje je imalo svoju snagu i svoje slabosti.

Na čelu svakog FIS-a nalazi se njihov barjaktar, nad njima nadbarjaktar. Ovlast prelazi s oca na sina, ili u nedostatku sina na sljedećeg muškog porodicnog nasljednika.

Postoji mješovito vijeće. Svaki gore navedena plemena imala su predstavnika u njemu (zove se krye t Malit), a tu je i muslimanski predstavnik svakog plemena (zove se bylykbasha), koji je imenovan od strane turske vlade. Jedan Bylykbasha mogao je predstavljati više od jednog plemena. Predsjednik vijeća je, muslimanski predstavnik koga je Turska vlada imenovala.”

Osim bajraktara svako pleme imalo je i predstavnika svakog bratstva, ili glavara sela. Bajraktari i ostali glavari cine plemenski sud. Ovome sudu predsjedava bajraktar, zbog nekog velikog spora, skupe se svi članovi suda. Manje sporovve rjesavaju glavari sela. ili brastva. Ne pristanu li stranke na plemenski sud njihova se stvar prenosila u skadarski sud, gdje u sudu sjede po jedan predstavnik od svakog plemenskog bajraka.

Turske vlasti su nazivali sva ova plemena[9] “Džibale”, “ova riječ prevedena sa arapskog znači planina, te su na osnovu ovoga, ovo stanovništvo nazivali kao planinci. Tako su ovim Fisovima/plemenima priznata stara običajna prava”. U kojemu je bilo uključeno priznavanje Plemenskig suda koji egzistirao i prije Turske.

Ovaj sud[10] sudio s po Lek- kanunu- zakonu. ovo je bio najveći sud u Malsiji i imao jednu povlasticu, da su njegove presude bile izvrsne. u ovaj sud idu redom svi bajraktari i ostali veći glavari brastava, I ostaju tamo po mjesec dana. Oni su imali izvjesne novčane nadoknade za  taj mjesec kad bi se desio spor oko kakvog velikog pitanja, u plemenu ili uzmeđu plemenima, onda se stvar iznosila ispred suda cijele malsije, koji je sacinjavao 7 bajraktara i  vise poglavara. Ako sud nije uspio riiesiti spor onda se on iznosio pred skadarskog  vezira, koji je donosio konačnu odluku.

Pri sudjenju unutrašnjih sporova oštećena stranka se žali svome glavaru, i ovaj saziva sud, sudije su morale biti nepristrasne. Svaki glavar zastupa stranku iz svog reona, u koliko to oni zasluže, ali to je ujedno i moralna obaveza svakog glavara. Dešava se da se članovi suda ne slože pa da spor ostane neriješen i tada sud ide pred viši plemenski sud, svaki sudija sudio je po običajnom pravu, po Lekinom kanunu a sto nije bilo po ovom zakonu propisano, sudilo se  na osnovu prakse i zdravoj savjesti. Nagodba je uvijek igrala prvu ulogu. Sud je nagađao stranke, kazne su bile uvijek novcčane ili vrijednosne, nikada se nijesu pretvarale u zatvor. Prije početka suđenja stranke su polagale kauciju ili zalog, uz izjavu da će pristati na rjesenje domaćeg suda, u  ovim krajevima u zalog se nije smjelo uzimati oružje, jer se to smatralo uvredom. Ako stranka  poslije  ne pristane na odluku suda gubi kauciju. Kod ovih plemena je razvijen osjećaj, da treba uvijek pristati  na  presudu  dobrih ljudi, a da  je sramota za onoga  ko ne pristane na njihovu presudu

Kad je neko osumnjičen, da je učinio težag grijeh ili prestup, a sud nema dokaza, onda glavari sazovu skup plemena, pa osumnjičenog dugo ispituju i sile ga prizna grešku. Ne prizna li, isledjenje se odlaže za dva mjeseca, ne bi  li se za to vrijeme prikupilo dokaza. A ako i poslije toga osumnjičeni ne prizna onda se saziva njegovo  brastvo, da za  njega polože zakletvu, da je prav. Ako je osumnjičen za ubistvo traže se 24 čovjeka, za panu 12, a za kradju stoke od 2-6 ljudi. Ljudima koji treba da polože zakletvu ostavi se izvjesno vrijeme, da, da se se raspitaju, da li je osumnjičeni kriv ili ne, kad se uvjere da  nije kriv polaže se pismeni zapisnik koji se zove “setencija” koju potpisuju svi glavari. pri  zaklinjanju ne pitaju se da li znaju, gdje je osumnjičeni bio i da li znaju gde je bio u vrijeme počinjenog djela. U koliko se ne nadju ljudi koji će garantovati za  njega onda se potvrdjuje njegova krivica, a tada je dužan platiti za ukradjenu stvar i za sudske troškove. Ako se ikada dokaže da su se ljudi zakleli krivo,onda se imanje onoga, za koga se položila zakletva, oduzima imanje i daje garantima. U nekim postoje slučajevi kad okrivljeni mora da bježi iz plemena

Takva praksa u obliku Muslihuna je postijala i u Sandžaku gde i sada funkcioniše na principima Lek kanuna-zakona  uspostavljena je stoljećima prije uvođenja modernih evropskih zakona.

Važni simboli vlasti u Turskoj su bili bubanj i zastava (tabl u alem ili davul ve sancak). U mjestima koja su osvajana u Rumeliji (Balkan) obrazovala se osnovna vojna i administrativna jedinica sandžak.

Plav i Gusinju  su uglavnom pripdali Skadarskom Sandzaku, dok Rozaje i Bihor , Gornje Polimlje 1455, je bilo u sastavu Prizrenskog, Pećkog i Skadarskog sandžakata.

 Umjesto zaključka

Ako nikome drugome, nama je svaka zapisana riječ naših predaka važna i ima neprocjenjivu vrijednost. Tako i naš rad našim potomcima može pomoći da upoznaju svoj identitet i da sačuvaju vrijednosti do kojih mi danas držimo. Upravo ovakav odnos prema našim bližnjima jedan je od razloga zbog kojeg je “propisano” napisati oporuku.

Promoviranje istine: Kao što rekosmo, kada ne bi bilo druge koristi pisanja osim spomenutog, to je dovoljan razlog da se prihvatimo toga posla. Ali ne treba zaboraviti da čovjek u vremenu današnjeg olakšanog serviranja informacija i sve većeg broja onih koji koriste internet, a i velikog broja onih koji se trude da u ružnom svjetlu prikažu naše stare običaj, odijevanje muzike i porijeklo, zbog čega bi se trebao povećavati broj onih koji će praviti protutežu. Svakodnevno se srećemo sa iskrivljenim predstavljanjem događaja, pogrešnim tumačenjem historijskih činjenica, Možda to ne možemo izmijeniti, ali možemo pokušati. Stati u odbranu istine i njenih nosioca trebao bi biti zadatak svakog svjesnog potomka.

[1] Ž. Korać, Izbeglištvo i čovekova potreba za ukorenjenošću, “Odgovor”, br. 169, Beograd 15. januar 1998

[2]  Hamdija Šarkinović  uredjenje Osmanske Vlasti MATICA, str. 231Sve vrste sporova od početka nastanka Osmanske države su vršili šerijatski sudovi. 237

[3] 15 Antoine Fattal, Le Statut Legal des Musulmans en Pays d Islam, Beyrut 1958.

[4] 16 Ahmet Ozel, Islam Hukukunda Milleterarasi Munafesebetle rve Ulke Kavrami, Istambul 1982, str 200. Fattal, str. 358.

[5] 17 Ozel, Ulke Kavrami, str. 203.

[6] 47 J. Milović, Zbornik dokumenata za Istoriju Crne Gore, Cetinje 196,str. 144

[7] Hamdija Šarkinović: www. maticacrnogorska.me MATICA, proljeće 2013. 261

[8] Edith Durham. U knjizi  High Albania (London: Edward Arnold, 1909) by Edith Durham

[9]  (Lajoš Thalloczy) – Ljudevit  Thallóczy (1916).

[10] Andrija Jovićević  MALESIJA