Izjava Bege Koca o streljanju njenog dajdže Aćifa efendije i tetka Ahmeta Dace 21. januara 1945. godine

Acif Efendia para se me ndrru jetë

Da li je spremna lokalna vlast da uradi DNK analizu, u slučaju da se na Hadžetu pronađu kosti za koje se pretpostavlja da pripadaju Aćifu efendije?

Razgovor vodio dr. Harun Crnovršanin

 

Tog aprilskog dana 2013. godine imao sam poseban razlog da budem srećan. Nakon više od 20 godina interesovanja za rahmetli Aćifa efendiju ukazala mi se šansa da razgovaram sa nekim ko je njegov direktan potomak. To je Bega Koca (1941), djevojačko Čarovac, koja živi sa svojim mužem Redžepom Kocom (1934) u Beogradu od 1963. godine. Ona je ćerka rahmetli Ufe, rođene setre Aćifa efendije. Naime, kasnije se ispostavilo, da je postojala obostrana želja za susretom i za jednim iskrenim razgovorom koji bi razjasnio mnoga pitanja i dileme. Gospođa Bega, koju iz milja zovu Beka, bila je oduševljena kada je u ruke dobila moju prvu knjigu „Sinovi Sandžaka“, objavljena početkom 1996. godine. U njoj je centralno mjesto pripadalo upravo njenom dajdži Aćifu Hadžiahmetoviću. Februara mjeseca 2012. godine, uz svesrdnu pomoć, nekoliko albanskih intelektualaca sa područja Nemačke, zatim Hanke Hamzagić, Adema Mašovića, moje familije i režisera „TV Sandžak“ Sulejmana Zatrića, uradio sam prvu ratnu dramu- dokumentarni film: „Aćif efendija i Šaban Poluža u odbrani Novog Pazara 1941.godine“.

Begi su prijatelji i rođaci odmah javili iz Pazara da je na „TV Sandžak“ prikazan film o Aćifu efendiji, što je jako obradovalo i potreslo u isto vrijeme. Naime, sjetila se riječi svoje majke Ufe koje je Efendija izgovorio prije nego što će se predati partizanima: “Neće mene Pazarska djeca zaboraviti!

Januara mjeseca 2013. godine, od svojih prijatelja u Pazaru, dobio sam broj telefona familije Koca u Beogradu. Odmah sam nazvao gospođu Begu i nakon kraćeg telefonskog predstavljanja bio sam pozvan u Beograd da razgovaramo o njenom dajdži Aćifu efendiji.  Nakon dva mjeseca, tačnije 15. aprila, došao sam u stan familije Koca na Novom Beogradu. Bio sam srdačno dočekan od Redžepa i Bege kao i njihovog sina Enesa (1964-2014), koji je nažalost, godinu dana kasnije preselio na Ahiret. Pored njega imaju i dvije udate ćerke: Eminu (1968), uglednog dečjeg psihijatra u Beogradu i Edinu (1970), diplomiranog ekonomistu koja živi u Nemačkoj.

Životni put je Redžepa i Begu odveo u Beograd davne 1963. godine, jer je Redžep radio kao civilno lice u bivšoj JNA u Beogradu gdje se i penzionisao. Od meraka sam posmatrao kako se lijepo slažu ova dva insana. Iz amidže Redžepa je zračila velika dobrota i istovremeno neka čvrstina koja je karakteristična za mnoge naše ljude. Tetka Bega je jako temperamentna i hrabra žena, te je bez ikakvog ustezanja prihvatila da pred kamerom ispriča sve što zna o svome dajdži Aćifu. Na svako moje pitanje dala je opširan odgovor i na taj način bacila novo svjetlo na mnoge stvari koje su našoj javnosti, do tada, bile nepoznate. Sa familijom Koca sam se još jedanput sreo, za vrijeme mog godišnjeg odmora, i to u Novom Pazaru 29. jula 2016. godine u njenoj porodičnoj kući u ulici Deda Šehovića 20.,  koja i danas postoji. Iz ova dva, veoma opširna  razgovora, našim čitaocima ćemo prenijeti ono što je vezano za Efendijino streljanje .

Autor teksta: Vi ste djetinjstvo i mladost proveli u komunizmu i nosili ste pečat  da ste sestričina „ratnog zločinca“ Aćifa efendije. Efendija nije imao braće već samo dvije sestre, stariju Azizu i vašu majku Ufu. U braku sa Mahijom Komanović iz Đakovice vaš dajdža Aćif nije imao djece, pa su uzeli dvoje siročadi da ih odgaje kao svoju djecu. Hoćete mi reći neke, po Vama, najvažnije detalje iz Aćifovog burnog života, kao i nešto o vašem tetku i Aćifovom zetu – Ahmetu ef. Daci?

Bega Koca: Dajov otac se zvao Emin-aga. On je u braku sa Jalduzom Ajdinović imao sina Aćifa i dvije ćerke: Azizu i moju majku Ufu. Eminaga je bio poznati pazarski trgovac i imao je dva velika dućana u ul. Vezira Sokolovića, kasnije nazvan „Žitni trg“, na mjestu gdje se sada nalazi zgrada Suda. Prvo je kupio veliku kuću u Ćerčijskom sokaku br. 4 (danas ul. Gojka Bačanina), a kasnije još jednu u Ejup-begovom sokaku (danas ul. 8 mart). U jednoj polovini je živio on sa familijom, a u drugoj njegova polusestra Hatidža koja je imala samo jednu ćerku Hajriju (udata Dražanin). Moj dajdža Aćif je oženio  Mahiju Komanović (1898-1980) iz Đakovice sa kojom nije imao djece, pa su uzeli dvoje siročadi da ih odgaje kao svoju djecu. To su Mejremu Džanefendić iz Novog Pazara i Ćamil Rahovac iz Đakovice na Kosovu.

Dajdžina kuća je bila prostrana, imala je veliku i lijepu bašču sa puno voća. Najbliže komšije su nam bili: Sulejman-beg Rasovac, prvi gradonačelnik Pazara nakon odlaska Turaka 1912., Mustafaga Buzgović i Ali-beg Rasovac. U prizemlju kuće je bio veliki hodnik iz koga su vodile drvene stepenice na sprat gdje su bile tri velike sobe i tzv. „ćošak“ i divanhana. Sa ulice su bila posebna vrata iz kojih se ulazilo u veliku magazu. U drugoj polovini kuće stanovala je Aćifova tetka Hatidža sa ćerkom Hajrijom (1918-2002).

Nakon Eminagine smrti 1933. godine, Aćif preuzima poslove sa dućanom i trgovinom. Istovremeno je bio i politički veoma aktivan. Poznato je da je, prije toga, bio turski oficir i da je završio Vojnu akademiju u Bitolju, istu onu koju je završio i Kemal Ataturk, prvi predsjednik moderne Turske. Do 1924. godine bio je  poslanik u skupštini Kraljevine Jugoslavije i predsjednik Džemijet stranke za Sandžak. Imao je odlične veze sa vođom bosanskih Muslimana dr. Mehmedom Spahom i redovno su kontaktirali. U narodu je uživao veliki autoritet pa je to veoma smetalo Beogradu, koji je, preko „domaćih“ ljudi, na njega organizovao dva atentata. Prvi atentat su, u ljeto 1933., u vrijeme Ramazana, izveli Srbin Miljojko Roginjac sa Grlice i neki Bako Marovac iz Luga. Obojica su bili iz Novog Pazara. On je tada, ispred svoje kuće, bio ranjen sjekirom u rame ali je ipak uspio da Miljojku istrgne sjekiru iz ruku i da se spasi. Nakon tog atentata, Dajo je, za svog telohranitelja, unajmio imenjaka- Aćifa Mađovića sa Druma koji ga je štitio sve do ulaska partizana u Pazar novembra 1944. godine. Drugi, takođe neuspješan atentat 1935., izveo je Aćifov politički protivnik i poznati pazarski radikal- Murat Kamešničanin. On je u starom hotelu „Vrbak“ pucao na njega iz pištolja, ali ga je, na svi sreću, promašio.

Autor teksta: Recite nam nešto o Aćifovom najbližem saradniku i zetu Ahmetu ef. Daci.

Bega Koca: Ahmet efendija Daca je bio Aćifov zet, jer je za njega bila udata Aćifova starija sestra Aziza koja je bila i moja rođena tetka. Živjeli su u Jošanici, u velikoj kući, i imali petoro djece, sinove: Sulejmana, Riza, Šabana, Kadriju, Kemala i ćerku Veziru. Ahmet efendija je bio veoma bogat i cijenjen čovjek. Izbijanjem rata aprila 1941., moj dajo Aćif postaje načelnik Novopazarskog (Deževskog) sreza a njegov zet Ahmet Daca- gradonačelnik Pazara. U toku rata organizovali su sudbonosnu odbranu Novog Pazara i okoline i spriječili da se ne dogodi potpuno istrebljenje muslimanskog stanovništva od strane četnika Draže Mihailovića. Nakon rata, partizani su, jedino njih dvojicu,  javno streljali na Hadžetu 21. januara 1945., kako bi zaplašili sandžački narod i natjerali na iseljavanje u Tursku, što se ubrzo i dogodilo.

Autor teksta: Vaša majka Ufa bila je veoma vezana za brata Aćifa. Obzirom da ste imali nepune 4 godine kada je streljan vaš Dajdža, kažite nam šta vam je majka Ufa pričala o životu svoga brata na koga je bila veoma ponosna i koga nikada nije prežalila.

Bega KocaMoja majka Ufa je bila Dajova mlađa sestra. Udala se 1934. godine za mojeg oca Redžepa Čarovca. Pored mene imala je stariju sestru Hatidžu koju smo iz milja zvali Hatka. Moj otac se, prije moje majke, još jedanput ženio, pa sam imala i polusestru Nafiju, kasnije udatu Šušević. Moja porodična kuća u kojoj sam rođena i odrasla postoji i danas i nalazi se u Hoćanskom sokaku (danas ul. Deda Šehovića br. 20).

 Streljanje moga dajdže u januaru 1945., je najtragičniji događaj u našem životu. Ja sam tada bila mala, imala sam nepune četiri godine. Na dan streljanja 21. januara mene su odveli u komšiluk kod naših rođaka Subašića. Kasnije sam saznala da je moja majka Ufa htjela da se ubije kada su joj brata streljali, jer je bila veoma vezana za brata jedinca. Prema priči očevidaca moj Dajo je, nakon ispaljenog rafala odmah izdahnuo, a tetak Ahmet Daca je još davao znake života. Onda je jedno partizanče izašlo iz stroja, prišlo mu, i pucalo mu iz automata pravo u glavu. Njegov mozak je prsko na sve strane. Moja starija sestra Hatka je, kao desetogodišnja djevojčica, išla da vidi mjesto gdje je streljan Dajo. Vidjela je užasan prizor kao su psi razvlačili dijelove tijela streljanih i u jame bačenih ljudi. Otišla je do kuće hafiza Muharema Kačapora i zamolila ga da odu zajedno na Hadžet da prouči dovu njenom Daju i ostalim ubijenim i da ih zagrnu zemljom da ih psi ne razvlače više. Kada su njih dvoje došli do jame, bili su primjećeni od partizana, pa je ispaljen mitraljeski rafal sa krova zgrade Suda i zatvora. Kasnije je Hatka pričala da se ta jama nalazi pored starog nišana sa turbanom, preko puta bolnice na Hadžetu, gdje je danas crvena zgrada  zvana „Musala“. Moja sestra Hatidža izučila je hafizluk kod hafiza Muharema Kačapora, rođenog brata Abdulaha i Emrulaha Kačapora koji su takođe bili hafizi.

Autor teksta: Sjećate li se šta Vam je majka Ufa pričala u vezi Aćifovog poziva Albancima sa Kosova da dođu i brane Pazar u jesen 1941. godine?

Bega Koca: Jeste, moj Dajo je, u jesen 1941.,  pozvao svog velikog prijatelja Šabana Polužu, komandanta Dreničke brigade, da pomogne Pazaru od četničkih napada. Oni su došli i spasili ovaj narod. To je jedina istina. Veoma je važno istaći, a što se veoma često, zlonamjerno prećutkuje, da je, zahvaljujući mom daju Aćifu i mula Jakupu Kardoviću iz Rožaja, spašeno 420 pazarskih Srba od albanske osvete! Od ovih Srba skoro svih su pomrli. Među tim spašenim Srbima  bilo je ljudi koje sam i ja poznavala. To su: Obren Popović, učitelj iz Jošanice, čika Tanasko Stanić, isto jedan ugledni Srbin i mnogi drugi.

Ja ne kažem da albanski vojnici, i neki naši, nisu ubijali Srbe, ali Aćif nije mogao da stigne svugde i da spasi svakog Srbina. Naprimjer, ušli su u kuću, ovog arhitekte, Toma Milovanovića. Albanski vojnici su mu, valjda, ubili oca. Kasnije, kada su komunisti došli, moja majka Ufa je imala veliku muku od te Tomove majke. Ona žena je bila luda. Sjećam se kao dijete, majka me vodila za ruku, išle smo u Banju. Moja majka je bila pod feredžom. Tada su se još nosile feredže. Naišla je Tomova majka sa jednom Ratkom koja je bila čistačica u gradskoj apoteci. Tomova majka, Božana se zvala, presrela nas je i prišla mojoj majci i rekla joj: „Sad ću da te ubijem. Tvoj brat je pašče. On je doveo Šiptare i ubio mi muža. Ja sam ga pred streljanje pljunula i opalila mu šamar!

Moja majka je počela da plače ispod feredže. A ja sam se, kao dijete, zakačila za njenu ruku i počela sam i ja da plačem. Ona žena što je bila sa Božanom, zvala se Ratka, govorila je: „Božana, nemoj zaboga, pa Božana nemoj, vodi žena dete. Pa nemoj to zaboga pred detetom“.

Toga se sjećam uvijek, i kad legnem, i kad hoću majku da ožalim, ja se toga sjećam. Žao mi je što je moja majka nije dohvatila za glavu pa da vidimo ko je jači! Bili smo ugnjetavani sa svih strana.

Ono čega se ja sjećam je i to da je, nakon što su mi streljali daja Aćifa i tetka Ahmeta, u našu kuću, svaku drugu noć, dolazio pijan taj zločinac i major UDBE Đorđe Peruničić. U našu kuću su bili prostrti dušeci na kojima smo spavali ja, moja starija sestra Hatka i naša služavka Nusa Rašljanin. On bi upadao sileđijski, uz pratnju nekoliko njih, i govorio mojoj majci Ufi: „Brat (misli na Aćifa) je sestri dosta zlata i para ostavio. Šta će seka da nam da?

On je tražio Dajov novac, a majka je govorila da joj nije ništa ostavio. „Imaš, imaš. Ako ne spremiš pare danas, sutra te vodim na Hadžet, da te streljam pored Aćifa! Moj otac  Redžep Čarovac je, zaista, bio uplašen od njegove prijetnje. Brinuo je za sudbinu svoje žene, jer čitav Pazar je strepeo od ovog dželata. Svi smo plakali. I moj otac je plakao. Tu noć je, učinilo mi se, popušio 100 cigara! Međutim, sutradan niko nije došao. Moja majka Ufa je imala sakrivenu sliku na kojoj su dajo Aćif u vojničkoj uniformi i njegov otac Emin-aga. Plašila se da bi je komunisti mogli naći u kući Čarovaca pa je odnijela kod svoje dobre prijateljice Srpkinje-Drage Profilović koja je živjela na Vrhčaršije poviše kuće Hivza Zejnelagića. Ona je imala sina jedinca-Roda koji je bio nastavnik biologije i muža Janka. Nije se prevarila. Tu sliku je zaista sakrila i od komunista sačuvala tetka Rada kako smo je mi djeca zvali.

Autor teksta: Kakva je bila sudbina vaše tetke Azize i njene djece nakon streljanja njenog muža Ahmeta ef. Dace?

Bega Koca: Meni su tetka Aziza i njena djeca ostali u vrlo lijepoj uspomeni. Moja tetka je bila divna žena. Imala je pet sinova i ćerku. Partizani su joj 18. januara 1945.,  kod Rožaja, uhvatili i streljali sinove Sulejmana i Riza. Sulejman je imao 20 a Rizo 18 godina. Nakon samo tri dana, partizani joj na Hadžetu streljaju muža Ahmeta Dacu. Ostali su joj još tri sina: Šaban, Kemal i Kadrija i ćerka Vezira koja se udala u Tursku za Rasim bega Ćorovića, brata hadži Bahrije Ćorovića sa Parica. Njeni sinovi u komunizmu doživljavaju neviđeno šikaniranje. Tetka Aziza je veliki napor uložila dok je iškolovala djecu. Sva tri sina su joj završili fakultete. Najstariji Šaban je završio Građevinski fakultet i počeo je da radi u Pazaru. Međutim, pazarska UDBA mu je „dodijelila“ agenta koji ga je pratio na svakom koraku. Jednog dana ga je Šaban zaustavio i pitao: “Dobro čovječe zašto me pratiš svaki dan? Tako mi je naređeno, ogovorio je udbaš. To je Šabanu bio znak da se seli iz Pazara. Prvo je odselio u Travnik a kasnije u Tuzlu. Kadrija je upisao Srednju pilotsku školu u Mostaru. Jednog dana je došao u uniformi u Pazar i prošetao čaršijom. Međutim, neko ga je prokazao pa su, kad se Kadrija  vratio u Mostar, iz pazarskog SUP-a hitno javili školi da Kadrija Daca ne može biti pilot, jer je njegov otac streljan kao ratni zločinac. Sutradan,  direktor škole je izveo sve učenike u dvorište, postrojio ih i pročitao naredbu kojom se učenik Kadrija Daca po hitnom postupku isključuje iz škole.

Kadrija je nakon toga završio gimnaziju u Pazaru a poslije i Ekonomski fakultet u Beogradu. I on je, nakon studija, otišao kod brata u Tuzlu. Kasnije im je i majka otišla u Tuzlu gdje je i umrla 1972. godine. I sinovi Šaban i Kadrija su tamo i umrli. Treći sin Kemal bio je magistar hemije i radio je u Trepči u Kosovskoj Mitrovici. Oženjen je sa Bahom Sukić, ćerkom Smail ef. Sukića. Tamo su živjeli do 1998. godine. Kada je Kemal video svoga prvog komšiju Srbina, sa kokardom i bajonetom na terasi od stana, rekao je supruzi da idu iz Mitrovice. Došli su prvo u Pazar, a onda otišli u Nemačku u grad Dizeldorf. Tamo je Kemal ubrzo i umro.

Autor teksta: Interesantna je priča vezana za vašu majku Ufu koja je, odmah poslije rata, otišla kod Hrana Bogdanovića, šefa pazarske UDBE, da traži da joj se omogući da kosti svoga brata Aćifa, sa Hadžeta, prebaci i ukopa na groblje  „Gazilar“.

Bega Koca: Jeste. Moja majka je bila veoma hrabra žena, ko sve što ima albanske krvi u sebi. Nije mogla da se pomiri sa činjenicom da njen brat nema svoje grobno mjesto gdje može da ode i da mu izući Fatihu. Zato je odlučila da ode u UDBU, kod Hrana Bogdanovića, i da traži da joj se dozvoli da njegove kosti prebaci na Gazilar. Kada je Hrane čuo za šta je moja majka došla-pobesneo je. Udario je snažno rukom o hastal i rekao: „Znaš li ti ko ti je bio Aćif!

Moja majka je, sa druge strane hastala, također, lupila šakom i odgovorila: Znam, šta je bilo u politici ja neću sa Vama da raspravljam, ali on je bio moj brat! Hrane joj je zaprijetio riječima: Znaš li da ću te sad zatvorit!

Pa zatvori, šta mi možeš, odgovorila je majka i izašla. Došla je kući sva potrešena i uplakana.

Ovoj sceni je slučajno prisustvovao i lični Hranov poslužitelj koji je, nakon izvjesnog vremena, za moju majku Ufu, pričao ocu Redžepu da „nikada hrabriju ženu nije video“.

Autor teksta: U komunizmu je supruga Aćifa efendije- Mahija hanuma, također, bila šikanirana. I ona je imala tragičan kraj.

Bega Koca: Moj dajo i dajnica nisu imali djece, pa su uzeli dvoje siročadi da ich odgaje kao svoju djecu. To su Mejrema Džanefendić iz Pazara i Ćamil Rahovac iz Đakovice. U januaru 1945. komunisti su streljali Daja, ali nisu mogli da konfiskuju kuću u Ćerčijskom sokaku, jer je ona bila na ime njegovog oca Emina. Dajnica Mahija je ostala da živi u polovini ove kuće, sve dok gradski čelnici nisu donijeli odluku da poruše najljepše osmanlijske kuće u gradu i na njihovo mjesto podignu dvije nezgrapne građevine zvane „Lučne zgrade“. Mahija je živjela veoma teško, jer su joj komunisti, kao Aćif efendijinoj supruzi, na svakom koraku, zagorčavali život. Kada je 1980. godine trebalo da se pravi Nova lučna zgrada , donijeta je odluka da se sruši Efendijina kuća. Kao kompenzacija za dio kuće u kojoj je živjela, opštinari su dajnici Mahiji ponudili garsonjeru u Centru za socijalni rad u Novom Pazaru. Materijalno uništena, teško oboljela od šećera,  dajnica je 1980. godine umrla u bolnici. Nekada prva dama Novog Pazara, završila je kao socijalni slučaj!

Autor teksta: Početkom februara 2016. godine u Đakovici je održana naučna tribina na temu „Aćif efendija i odbrana Novog Pazara“ na kojoj su radove pročitali brojni naučnici sa Kosova i iz Sandžaka. Na inicijativu udruženja „Kosovo za Sandžak“ koju vodi Ismet Azizi i gradonačelnice Đakovice- Mimoze Kusari Lile, zatraženo je od tadašnje predsjednice Kosova- Atifete Jahjage da se Aćif efendija posmrtno odlikuje ordenom Narodnog heroja. Jedan od prisutnih bio je i prof. dr. Admir Muratović, direktor Instituta za istraživanje zločina nad stanovništvom Sandžaka, koji je istakao da je „Aćif efendija za Sandžak ono što je Adem Jašari za Kosovo“. Gospođo Bego, šta kažete na ovakav odnos poštovanja koji danas postoji u Sandžaku i na Kosovu prema vašem dajdži Aćifu efendiji?

Bega Koca: Ja sam uvijek bila ponosna na svoga daja Aćifa i tetka Ahmeta Dacu, a posebno danas, kada se bošnjački narod osvijestio i uvideo njihovu veličinu. Svi ovi novi događaji- vaše dragocjene knjige i dva filma o njemu gospodine Crnovršaninu, ljubav koju pazarska omladina pokazuje na stadionima, zatim naučne tribine o njemu,  potvrđuju Dajove vizionarske riječi koje je sestri Ufi rekao prije streljanja: „Neće mene Pazarska djeca zaboraviti!

Zahvalna sam i muftiji Muameru Zukorliću što je tako hrabro, glasno i jasno izjavio da je Aćif efendija sandžački heroj i što je utemeljio 04. septembar kao Dan šehida na Hadžetu.. Nakon vašeg filma o Aćifu efendiji, Bošnjačko vijeće Sandžaka je postavilo tablu sa njegovom slikom u centru grada što je za pohvalu. Međutim, digla se tolika prašina oko toga, a za dokazanog ratnog zločinca Dražu Mihailovića, kome je podignuto 13 spomenika u Srbiji, još prije sramne rehabilitacije- niko ne reaguje od državnih organa!

Autor teksta: Još jedno pitanje za kraj. Da li ste spremni da uradite DNK analizu, u slučaju da se na Hadžetu pronađu kosti za koje se pretpostavlja da pripadaju Aćifu efendije.

Bega Koca: Dala bih DNK bez razmišljanja, jer na istinu čekam čitav život.

(Izjava Bege (Čarovac) Koca data autoru Harunu Crnovršaninu aprila 2013. u Beogradu i jula 2016. u Novom Pazaru)

 

Porodica Haruna Crnovršanina u filmu o Aćifu efendiji (2012) glumi porodicu Ahmeta ef. Dace.