ĆAMIL SIJARIĆ- NA PUTU PUTNIK

 

Enver ĆOROVIĆ: Radovao se Ćamil svakom dolasku u Bijelo Polje i srdačno ga dočekivali Bjelopoljci, priređujući mu toplu dobrodošlicu. Posebno su zapamćeni susreti prigodom Ratkovićevih večeri poezije, poznate pjesničke manifestacije koja se tradicionalno održava u tom gradu na Limu svake godine negdje početkom septembra. I toga septembra (negdje krajem osamdesetih prošlog vijeka) u prepunom autobusu prema Sipanju, udaljenom četrdesetak kilometara od Bijelog Polja, među brojnim pjesnicima i političarima sjedio je i Ćamil.

 

KAŽU
Kažu: Kad se umire, tad se ćuti.
Biće to za mene divota,
Jer ću moći da ponesem
Ono zbog čega sam ćutao
Cijelog Života.
/Ćamil Sijarić/

Autor: Enver Ćorović, dip.ing.
U ovoj godini navršit će se stotinu godina od rođenja pisca Ćamila Sijarića. Bijelopoljca, rođenog u selu Šipovice, Sandžaklije, koji je značajniji dio života proveo u Bosni.
Rođen je u kući, kako on to sam kaže: “uvijek punoj svijeta koji je pričao, a ja slušao, pa, da tako kažem, u ovim pripovijetkama to što sam čuo prepričavam“.
Odrastao je u gorštačkom kraju, gdje su se rađali veliki pisci poput Avda Međedovića, Mihajla Lalića, Ismeta Rebronje, Miodraga Bulatovića, Marka Vešovića i dr.

Pripovjedač, romansijer i pjesnik, Ćamil Sijarić, osnovnu školu završio je u Godijevu, a zatim je pohađao Veliku medresu kralja Aleksandra u Skoplju. Gimnaziju je završio u Vranju, a pravo diplomirao u Beogradu. Za vrijeme II svjetskog rata radio je kao sudski službenik u Sarajevu, Mostaru, Bosanskoj Gradišci i Banjoj Luci, a pred kraj rata izašao na partizanski teritorij i bio dopisnik TANJUG-a. Od 1947. godine živio je u Sarajevu, gdje je do kraja radnoga vijeka radio u literarnoj redakciji Radio-Sarajeva.

Njegova djela prevedena su na više stranih jezika; dobitnik je mnogih književnih nagrada a bio je redovan član ANU BiH i ANU Crne Gore.

Ćamić Sijarić je svake godine preko ljeta boravio izvjesno vrijeme na Šipovicama, planinskom selu na preko 1000 m nadmorske visine. To je bila njegova duhovna obaveza prema svom zavičaju, kojeg je doživljavao kao Olimp i upoređivao sa velikom Sofrom, sa Centrom svijeta:
“Šipovice je jedna velika sofra, oko koje se okupljaju putnici namjernici oko Dobre vode da ugase drumsku žeđ i odmore se ispod debelog bukovog hlada. Šipovice su centar dunjaluka odakle se drugačije razmišlja, odlazi i dolazi…”

Svoj boravak bi iskoristio da obiđe kraj, bistre izvore i česme, stara i nova kućišta i mezarja, ilirska i latinska groblja, i sve one znakove i biljege pokraj puteva, tražeći nove tragove vilinih kola i bogumilske ploče… Bio je bez sumnje vrstan poznavalac historije, etnologije, a posebno je bio obuzet (bar u svom vilajetu) arheologijom, tragajući za drevnim gradovima i narodima, poput starog Bihora. Za njega su uvijek od vode polazili svi putevi.

Na skupu povodom otvaranja »Spomen sobe« u čast djela Ćamila Sijarića, u Godijevu njegov sin Faruk je rekao:


Ostao je Ćamil u našim srcima i njegova Riječ od trajanja

„Malo je ljudi na svijetu koji ne vole svoj rodni kraj. A još je manje onih ljudi koji su tako duboko voljeli, doživljavali i do kraja života živjeli sa svojim krajem. Takav je bio Ćamil Sijarić. Moja sestra i ja, mi nismo rođeni u ovom kraju. Ali, vjerujte nam, od prvih naših sjećanja, priče koje smo slušali, to su bile priče o Godijevu, o Šipovicama, o Radulićima, o Ivanju, o Negobratini, o Sipanju, o ljudima, o potocima, o nekakvim izvorima, o nekakvom kamenju. Sa tim smo i mi odrasli. Pa smo i nas dvoje, govoreći o duši, jednom nogom ovdje, a drugom nogom u Bosni. Nije slučajno da u ovom kraju jednom piscu se posvećuje ovakva pažnja. To potvrđuje još jednu priču našeg oca, Ćamila Sijarića, da je ovaj kraj, jedan intelektualni kraj, bez obzira na siromaštva koja su ga u vremenima pogađala, da ovdje ljudi imaju smisao za riječ, da imaju osjećaj za čovjeka.“

Mnoge anegdote su pričane vezane za Ćamilov boravak u rodnom kraju. Evo nekih:

Kad je Ćamil dobio milion dinara nagrade za roman „Bihorci“, bila je u ono daba to velika para. Nije se pričalo o romanu ni približno koliko o milionu. Ubrzo potom, došao je Ćamil u svoje Šipovice. Njegov bliski rođak Hamzo iz susjednog sela, inače stariji čovjek i imućan za
one prilike, uz to još i popriličan šeret, ode da mu čestita nagradu.

Negdje u toku razgovora, Hamzo će Ćamilu:
„Ti imaš sad te tolike pare, a mene je, vala, zatrebalo, pa sam mislio da mi pozajmiš, vratiću…“.
Ćamil se glasno zasmija i objasni kako to i nije neko bogatstvo, potrošio je sa prijateljima, imao neke obaveze, elem – nema. „Nemam, Hamzo, ništa ti ja nemam od toga miliona, ni za tebe ni za mene.“
Očigledno mu ne vjerujući, izdrije Hamzo veliki izlizani novčanik pa ga punog para razgrnu pred Ćamilom i gotovo podrugljivo, a smijući se, reče:
„Nijesam ja ni doš'o da mi ti zajmaš, imam ja, evo vidi da imam, no te samo probam kakav si. Samo sam to šćio i evo vidio sam, slab si čoek.“

Radovao se Ćamil svakom dolasku u Bijelo Polje i srdačno ga dočekivali Bjelopoljci, priređujući mu toplu dobrodošlicu. Posebno su zapamćeni susreti prigodom Ratkovićevih večeri poezije, poznate pjesničke manifestacije koja se tradicionalno održava u tom gradu na Limu svake godine negdje početkom septembra. I toga septembra (negdje krajem osamdesetih prošlog vijeka) u prepunom autobusu prema Sipanju, udaljenom četrdesetak kilometara od Bijelog Polja, među brojnim pjesnicima i političarima sjedio je i Ćamil. Kao i obično, Ćamil je imao počasno mjesto i bio u centru pažnje. Iako ponesen razgovorom o literaturi i o
prošlosti, često je zagledao čas vrletni vijugavi put ispred, čas u ruke stasita vozača kako se nadmoćno “rve” sa volanom, demonstrirajući spretnost i ulivajući sigurnost.

Negdje gore visoko nadomak Sipanjskog brda, obrati se Ćamil čovjeku za volanom:

-Koji si ti, vozaču?
-Ja sam Skoko sa Sipanja, reče ovaj tiho, ne skrećući pogled.
-Skoko sa Sipanja?! Ti si, veliš, Skoko sa Sipanja?!
-Jesam, jesam, reče vozač.
-E da znaš, srećan sam ti ja danas kad sam doživio da me do mojeg Sipanja ne vozi drugi, no moj Skoko sa Sipanja, zadovoljno će Ćamil.

„Ćamil je imao uglađene manire, tananu i blagorodnu dušu, jasnoću u govoru, moć razumijevanja, slobodoumnost osjećanja i nezavisnost principa, što bi ga svrstalo u gospodu u svakoj zemlji na svijetu. U dubokim unutrašnjim zbivanjima ljudskog bića, čovjek je uvijek sam. Eto razloga da se sjedne i sa prijateljima popriča. A kad bi Ćamil počeo da govori – kako bi mu srce zakliktalo od radosti. Oni koji su se s njim češće susretali, pamte ga bar po nekoj priči koja je šaputala iz zatrpanih vremena“ – kaže Faruk Dizdarević.

O Ćamilovim djelima Marko Vešović je rekao:
„Po meni, Sijarić nije imao manje književnog talenta no Meša Selimović, ali nije imao spisateljske sreće, kao Selimović, da saspe cijelog sebe u jednu ili dvije knjige. Postoji, i ovdje, međutim, naličje medalje. Ostatak Mešinog djela je toliko ispod njegova dva velika romana, da bar ja ništa od toga nisam istinski poželio da ponovo pročitam. A većina Sijarićevih ne samo pripovjedaka, nego i romana – uvijek posjeduju visinu ispod koje ne padaju. Visinu književnosti prvoga reda kojoj se ponovo vraćam sa užitkom.“

„Prema jednoj svojoj posthumno objavljenoj pjesmi, Ćamil Sijarić je želio na umoru da vidi čađavi zavičajni tavan nad sobom i da čuje let lastavica. Tako nekako umiru njegovi planinci, čijim sudbinama je sagradio svoju velebnu literarnu kulu. No kao u inat, završio je okrutno urbano, na promrzlom kolovozu jedne sarajevske ulice. Ostala je Riječ od trajanja“ – rekao je Ilja Sijarić.
Uoči agresije na Bosnu 1989. god na pješačkom prelazu kod Centralnog komiteta saveza komunista u Sarajevu, gine u saobraćajnoj nezgodi od strane nepoznatog počinioca. Očigledno je neljudima, režiserima agresije na Bosnu smetao akademik Ćamil i njegova gromadna veličina… Znali su da bi on bio velika prepreka u realizaciji njihovih zločinačkih planova, pa su se potrudili da uklone tu smetnju…
Ali, ostao je Ćamil u našim srcima i njegova Riječ od trajanja.

/bosnjaci/