Na mezaru sandžačkog gazije Hasan-age Zvizdića u turskom gradu Adapazaru

8-3-1024x614

 

Piše: dr. Harun Crnovršanin

U svom višedecenijskom istraživačkom radu na izučavanju historije Bosne, Sandžaka i Kosova imao sam prilike da obiđem mezareve mnogih znanih i neznanih bošnjačkih i albanskih junaka. Prije mog odlaska u Istanbul, početkom februara 2018., pripremio sam se da obiđem i mezar jednog od najpoznatijih sandžačkih gazija (junaka) iz Drugog svjetskog rata- rahmetli Hasan-age Zvizdića koji se nalazi u turskom gradu Adapazaru.

 

Zahvaljujući njegovom jedinom živom sinu Kemalu Zvizdiću koji živi u Njemačkoj, dobio sam informacije kome da se obratim kad dođem u Istanbul u vezi odlaska na mezar Hasanagi Zvizdiću. Preko dobijenog telefonskog broja došao sam u kontakt sa Kemalom Hodžićem-Kocaoglu (1936) iz Adapazara, bliskim rođakom familije Zvizdić. Zahvaljujući predusretljivosti mojega domaćina Refika Akove (Sijarića) i gospodina Kemala Hodžića meni se ostvarila želja iz djetinjstva da posjetim mezar sandžačkog gazije. Bila je nedelja  04. februar 2018. kada sam se, zajedno sa Kemalom i Refikom našao u Adapazaru, pred mezarom ovoga velikana koga njegov narod nikada nije zaboravio.

O ovom junaku  opširnije sam pisao u svojoj prvoj knjizi „Sinovi Sandžaka“ objavljenoj početkom 1996. godine u Njemačkoj. To su bile godine kada je u Bosni i Hercegovini tek završen krvavi rat (kraj 1995), u kojoj je izvršena trostruka agresija (Srpsko-crnogorsko-hrvatska) na bošnjački narod i u kojoj je počinjen prvi genocid na području Evrope od strane navedenih agresora. Tada sam sa gospodinom Nurom Sadikovićem izdao prvu knjigu u kojoj se obrađuje tematika odbrambenih  Muslimanskih milicija u Sandžaku za vrijeme Drugog svjetskog rata (1941-1945). Opisani su glavni branitelji svih srezova i u srbijanskom i u crnogorskom dijelu Sandžaka. Jedno od najistaknutijih mjesta zauzima branitelj Sjeničkog sreza i Pešteri Hasan-aga Zvizdić (1892-1980). Rahmetli Hasan-aga je od bivše komunističke vlasti bio proglašen ratnim zločincem samo zato što je hrabro stao u odbranu svog naroda koji je u prošlom ratu bio predmet iživljavanja mnogih vojski koje su prolazile Sandžakom. Hasan je rođen 1892. godine u Sjenici kao najstariji sin Mehmeda i Amine Zvizdić. Ovu familiju, kao i većinu porodica tog vakta, pratila je tužna muhadžirska sudbina. Hasanov otac Mehmed je, zbog izuzetno teške situacije bio prinuđen napustiti svoje rodno Gacko u Hercegovini (zbog čestih napada brdskih crnogorskih plemena) i da krene put Sandžaka. Svoj dom sagradio je na Uvccu, u neposrednoj blizini Sjenice.

U toku Prvog svjetskog rata Hasanova familija doživljava 1918. godine masakar od srpsko-crnogorske vojske, koji su, u silnoj želji da očiste pokrajinu Sandžak od nesrpskog naroda, ubijali i palili sve pred sobom.  U toku jedne noći ubijeni su Hasanova majka, sestra, amidža Ibrahim-aga i starac Halit koji je bio zapošljen na imanju Hasanovog oca Mehmeda. Hasan je spasio živu glavu skočivši kroz prozor. Četnici su pucali za njim ali on je, ipak, uspio pobjeći. U tekstu o rahmetli mula Omeru Čelji (Bibiću) vidjeli smo da je ta ista vojska u Prvom balkanskom ratu (1912) pobila veliki broj bošnjačkih civila na Pešteri i u Bihoru.

U Kraljevini Jugoslaviji Hasan-aga je, trgujući sa stokom, postao jedan od najbogatijih ljudi u Sjenici i šire. Kao čovjek koji je imao veliki smisao za trgovinu, ubrzo ulazi u ortakluk sa najbogatijim Sjeničacima: Azizom i Latifom Vrcom (Vrcićem) i Eminom Čerkezom. Zahvaljujući Hasanovoj preduzimljivosti, oni otvaraju mnoge trgovačke radnje na teritoriji Crne Gore, Sandžaka i Kosova. Pred početak Drugog svjetskog rata njima je posao toliko dobro krenuo, da su kupili Fabriku tekstila u Peći na Kosovu. Hasan je imao jake trgovačke veze sa Turskom, Italijom, Albanijom i Grčkom.

NEUSPJELI POKUŠAJ ČETNIČKOG PROLAZA KROZ SJENICU

Međutim, izbijanjem rata, Pešterska visoravan i tamošnji Bošnjaci, bili su prvi na udaru Dražinih, Ljotićevih i Nedićevih četnika.  Poučeni krvavim iskustvom iz svoje neposredne prošlosti, ugledni ljudi Sjeničkog sreza (među njima i veći broj lokalnih Srba), odlučuju da brane ovaj kraj od nasrtaja agresora koji je dolazio iz pravca Srbije. Sjenički Bošnjaci su zajedno sa Srbima (tada je dobar dio sandžačkih Srba bio mišljenja da Sandžak treba da ostane cjelina i da niko nema pravo da ga dijeli) formirali Upravni odbor grada Sjenice sastavljen od viđeniji Bošnjaka i Srba. U Odbor su ušli: Hasan-aga Zvizdić, predsjednik, Rade Karamarković, potpredsjednik, Hilmo Kugić (član), Arif Vrcić (član) i Sreto Živanović (član).

U septembru 1941. godine, Sjenici i cijelom Sandžaku,  prijetila je velika opasnost od četničkog pokreta Draže Mihailovića koji je obavijestio i Izbjegličku vladu u Londonu, sa Slobodanom Jovanovićem na čelu, da „…ima namjeru da očisti Sandžak i Bosnu od muslimanskog i Kosovo od arnautskog (albanskog) življa“. Plan srbijanskih četnika je bio da se na Pešteri spoje sa crnogorskim četnicima koje je predvodio zloglasni Pavle Đurišić.

Hasan-aga je saznao za ovaj plan pa je mobilisao oko 4.000 svojih ljudi. Četnici su poslali delegaciju u Sjenicu da pregovaraju sa Zvizdićem o tome da im dozvoli „samo da prođu kroz Sjenicu, jer navodno idu dalje da se bore protiv partizana“. Hasan, normalno, nije povjerovao u tu priču već je, tokom pregovora sa četničkom delegacijom u hotelu „Srbija“, napravio genijalan scenario,  sa „paradiranjem svojih vojnika u raznim uniformama ispred hotela „Srbija“, pa su četnici pomislili da Zvizdić ima ogromnu vojsku i teško naoružanje, navodno dobijeno od Nemaca, i da oni nemaju kud na Sjenicu. Nakon ovog događaja, četnici su plan napada preusmjerili na Novi Pazar. Iznenada, 04. novembra 1941. godine, u jutarnjim satima, četnici su sa svih strana napali sandžačku prijestolnicu. Međutim, zahvaljujući velikom strategu Aćifu efendiji Hadžiahmetoviću, koji je u pomoć pozvao kosovske Albance, Rožajce, Biševce i Pešterce, Pazar je spašen, a četnici su poraženi otjerani do Raške.

NASILNI POKUŠAJ TITOVIH PARTIZANA DA ZAUZMU SJENICU 22. DECEMBRA 1941.

Partizanski pokret na čelu sa Titom je, zbog njemačkog napada na Rusiju, uspio da se konsoliduje u zapadnoj Srbiji, tačnije u Užicu i okolini, i da formira tzv. „Užičku republiku“. Međutim, Nijemci su su se brzo konsolidovali i u saradnji sa četnicima Draže Mihailovića napali partizane sa svih strana. Njemačka ofanziva na grad Užice je trajala od 24. septembra do 29. novembra 1941. godine. Titovi partizani doživljavaju veliki poraz od preko 3.000 žrtava, i povlače se ka jugu u pravcu Sandžaka u nadi da će ih sandžački Bošnjaci objeručke prihvatiti. Međutim, ljudi koji su se nekoliko puta opekli od strane Srba i Crnogoraca više im nisu vjerovali, ma koju uniformu nosili. Historija je pokazala da su bili u pravu. Jer u periodu od 1992-1995, potomci nekadašnjih partizana u uniformama „bratske“ JNA čine nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini zločine kakvi se ne pamte u ljudskoj historiji. U Sandžaku, pa i šire partizanski pokret je bio velika enigma. U prošlom ratu jake četničke snage, uglavnom stacionirane po planinama (Zlataru, Goliji, Kopaoniku, Rogozni), uvijek su bile u pripravnosti i čekale pogodan trenutak da osvoje Sjenicu i Peštersku visoravan sa jedne strane i Novi Pazar sa druge strane.

Partizani su, došavši u Sandžak 02. decembra 1941. zauzeli gradić Novu Varoš i okolinu. Tadašnji komunistički funkcioner Milovan Đilas je, bez odobrenja Vrhovne komande, donio odluku da se zauzme Sjenica. Međutim, partizanski ultimatum da se Sjenica preda podigao je veliku temperaturu. Sjeničaci su krajem decembra 1941. godine preživljavali najteže trenutke u toku ovog rata. Veoma niske temperature koje su karakteristične za ovo područje, neimaština, kao i veliki broj izbjeglica iz Bosne koji su pobjegli od četničke kame, (bilo ih je između 700 i 800) praktično su paralizovali ovaj grad. Narod se uskomešao, i staro i mlado se diglo na noge. Oko Sjenice su se nalazili partizani Sandžačko-moravičkog, Ljubićko-trnavskog i Beogradskog bataljona. Partizani su poslali svoju delegaciju na razgovor sa Upravnim odborom koji je predvodio Hasan Zvizdić. U ovoj delegaciji su bila četiri Srbina i jedan Bošnjak. To su bili: Simo Karamarković, Mišo Tomić, Jezdimir Lović i Daut Musić. Ovaj zadnji je, prema riječima komunističkog pisca Mirka Ćukovića, dosta doprinio da Sjeničaci donesu negativnu odluku o ulasku partizana u ovaj grad. Partizani su igrali dvoličnu igru, na jednu stranu su poslali delegaciju da pregovara o mirnom ulasku u Sjenicu, da bi, čim su stigli u Sjenicu na zakazani sastanak, poslali kurire nazad, u njihov štab u Lopiže, da jave partizanima da u Sjenicu uđu u toku noći i osvoje je!

Nakon mukotrpnih pregovora i konsultacija, Upravni odbor koji je predvodio Hasan Zvizdić,  donio je odluku da ne puste partizane u grad. Partizanskoj delegaciji Zvizdić je jasno rekao: „Vi se ne možete održati u Sjenici, jer njemačka i italijanska vojska je svuda oko Sjenice, a mi ne želimo i nećemo da strada naš narod!“

To veče Hasan Zvizdić je ponudio partizanskoj delegaciji da ostanu na večeru i konak u sjeničkom hotelu što su oni prihvatili. Sutradan, kada je delegacija krenula da ide, Hasan Zvizdić je ponovio svoj sinoćni stav: „Nemojte nas napadati jer mi imamo 5.000 pušaka i mogu brzo da pokupim ljude u svako doba. Partizanima je bilo obećano da će od naroda dobiti i 52 tovara namirnica, a dozvolili su i onim ljudima, koji su bili zainteresovani da priđu partizanima, da to i učine. Partizane Sjeničkog sreza predvodio je Muhamed Abdagić koji je nakon Drugog svjetskog rata, od tih istih partizana bio tri puta osuđivan na smrt. Ovaj sastanak je bio održan 18. decembra 1941. godine. Iako su bili oštro upozoreni da ne napadaju Sjenicu, partizani su ipak, nakon tri dana, donijeli odluku da se Sjenica napadne 22. decembra u 4.30 minuta izjutra. Čim se čula pucnjava oko Sjenice, iz okolnih muslimanskih sela pohitale su grupe naoružanih ljudi u pravcu varoši. Prvi je sa svojim ljudima došao Džemail Koničanin, komandant Muslimanske milicije za Tutinski srez. Među njima su bili čuvena braća Biko i Deko Drešević. Odmah za njima nailazi i vojska hodže Sulejmana Pačariza iz Prijepolja. Partizani su, u kratkoj ali žestokoj borbi, razbijeni i prinuđeni na povlačenje. Ono što je interesantno, i što govori da su ovaj napad na Sjenicu partizani pripremili u dogovoru sa  četnicima sa Babinjače koje je predvodio Slobodan Kiković, je da su njegovi ljudi pomogli partizanima da se izvuku iz obruča! Poseban podvig izveli su ljudi iz gornjopešterskog sela Ugla koje je predvodio Bajram Seferović, u narodu poznat kao Bajram Ruka. Partizani su pretrpjeli teške gubitke. Poginula su 52 partizana, ranjeno 25 i zarobljeno 18. Zarobljeni su i teško ranjeni Bogoljub Božović-Amidža i poznati pribojski i sandžački komunista Hilmija Hasanagić. Hasan je naredio svojim ljudima da teško ranjene partizane medicinski zbrinu i da ih liječe. U znak zahvalnosti, nakon Drugog svjetskog rata, kada je Hasanaga Zvizdić uspio da pobjegne partizanima i da ode u Tursku, Hilmija Hasanagić je, privatno otišao u Adapazar, našao Hasana i zahvalio mu se što mu je spasio život.

Zahvaljujući Hasanovoj mudroj politici, Sjenica je tokom cijelog rata bila pošteđena ratnih razaranja i klanja od bilo koje vojske. Izuzeci su periferna pešterska sela, koja se graniče sa Bihorom, u kojima je najpoznatiji pešterski četnik Rade Korda napravio pokolj za pravoslavni Božić 1943. godine. Tokom rata u Sjenici je poginulo svega 7 Srba, ali ne od bošnjačke ruke. U neposrednoj blizini Sjenice, tačnije u selu Štavalj,  nalazio se četnički bataljon koji je predvodio pop Selimir Kaličanin. I sa njim je Hasan Zvizdić napravio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je Kaličanin poštovao  do kraja rata.

Sjenica je najduže odoljevala svim pokušajima partizana da je zauzmu. Pala je trek 22. decembra 1944. godine. Partizani su Novi Pazar osvojili 28. novembra iste godine, znači skoro mjesec dana ranije. Obzirom da je Tito amnestirao mnoge četnike, oni sada, sa alibijem partizanskih uniformi, vrše osvetu za poraze koje su doživjeli u napadima na Novi Pazar i Sjenicu u novembru i decembru 1941. godine. Hapse se najugledniji Bošnjaci i po kratkom postupku streljaju na Hadžetu. Ubijanja su vršena noću, bez svjedoka. Izuzetak je bilo streljanje Aćifa efendije i Ahmeta Dace, 21. januara 1945., koje je bilo javno kako bi se zaplašilo pazarsko stanovništvo. Streljano je preko 1500 najuglednijih Sandžaklija a među njima je bio i Osman Zvizdić, brat Hasanov. Prema izjavi Osmanovog sina Huseina (Zvizdića) Merta (1935) koji danas živi u Njemačkoj, njegov otac je ubijen samo zato što je bio bogat i što je bio brat Hasana Zvizdića. Hapšenje mu je namjestio izvjesni Hako Guzonjić iz Sjenice koji je Osmanu dugovao veliki novac, pa je, da mu ga ne bi vratio, otišao kod partizana i nalagao sve najgore o Osmanu. Ovima nije trebalo mnogo da odluče. Čim su čuli čiji je brat, uhapsili su ga, odveli u Pazarski zatvor i nakon nedelju dana streljali.

BJEKSTVO HASANA ZVIZDIĆA PREKO ALBANIJE U ITALIJU

Kada je vidio da su partizanske jedinice ojačale i da se ratna situacija preokrenula u njihovu korist, HasanagaoZvizdić je riješio da im pobjegne jer je znao šta ga čeka ako im padne u ruke. I četnici i partizani su bili kivni na njega jer je, i jedne i druge, vojnički porazio na samom početku rata.

Hasan je zvao i svoga brata Osmana da pođe sa njim, ali je Osman odbio rekavši da se on ne osjeća krivim i da ne može da ostavi ženu i sitnu djecu. Na isti korak su se odlučili braća Biko i Deko Drešević. Putevi njihovog bjekstva su bili različiti. Hasanaga je preko Kosova stigao u Albaniju, u luku Drač a odatle brodom za Italiju. Braća Drešević su preko Kosova i Makedonije stigli u Grčku da bi se odatle prebacili u Tursku. Hasanagin put je bio mnogo komplikovaniji  i teži. Kada je stigao u luku Drač potplatio je kapetana zlatnim dukatima da ga primi i prebaci  u Italiju jer je brod bio prepun a partizani su mu bili za petama. U Italiji se krio 3 mjeseca da bi ga Amerikanci, koji su porazili fašističku Italiju, uhvatili i odveli u logor. Odatle ga sprovode u Njemačku u logor Dahau u blizini Minhena. Tamo je ostao šest mjeseci, da bi na intervenciju turske vlade iz Ankare bio oslobođen. Vozom je otišao u luku Hamburg, ukrcao se na brod i došao u turski grad Izmir. Obzirom da je Turska u Drugom svjetskom ratu bila neutralna ona je izbjegavala da je dovedu u bilo kakvu vezu sa Hitlerovom Njemačkom. Ovo je jedinstven slučaj da Ankara interveniše za jednog čovjeka koji je u zatvoru u Njemačkoj a koji nije njen državljanin. Malo je poznato da je njegovo oslobađanje izdejstvovao Omer-aga Zvizdić, njegov bliski rođak i turski ratni veteran, učesnik svih najvećih bitaka u Prvom svjetskom ratu i prijatelj sa Ataturkom i Ismetom Inonijem. Omer Zvizdić je, zajedno sa hiljadama drugih Bošnjaka, nakon što je Austrougarska okupirala Bosnu i Hercegovinu 1878., kao dijete napustio svoje rodno Gacko u Hercegovini i sa roditeljima došao u Tursku. Upravo je Omeraga išao u Ankaru i zahvaljujući ratnom poznanstvu sa predsjednikom Turske Ismetom Inonijem uspio da svoga rođaka Hasana Zvizdića spasi iz njemačkog zatvora i dovede u Tursku.

Nakon rata, Hasan je od strane jugoslovenskih komunista bio proglašen ratnim zločincem, pa je iz Beograda upućen zvaničan zahtjev Ankari za njegovim izručenjem. Međutim, turska vlada je glatko odbila ovaj zahtjev, smatrajući ga neosnovanim. Hasanova žena Malića je poslije velike komunističke torture uspjela da sa svojom djecom tek 1956. godine dođe u Tursku. Jednu godinu su živjeli u Izmiru a odatle prešli u Adapazar. Hasanaga se i u Turskoj bavio trgovinom stoke na veliko. I tamo je bio poštovana i cijenjena ličnost. Njegov lik i danas živi kod sandžačkih Bošnjaka kao primjer kako se brani svoj dom, vjera i obraz koji predstavljaju svetinje za Bošnjake.

Umro je 1980. godine u Adapazaru u krugu svoje mnogobrojne familije. Iza sebe je ostavio pet sinova i tri ćerke (četvrta ćerka Nafija mu je poginula u ratu). Sinovi su mu: Ibrahim, Alija, Murat, Muhamed-Mušan i Kemal, a ćerke: Emina, Dževahira i Ševala. Od njih su danas živi još samo Kemal i Ševala. U istom gradu su živjeli i umrli braća Biko i Deko Drešević (Sakarya).

1. Sjenica pred Drugi svjetski rat

2. Posjeta reisu-l- uleme N. Pazaru 08. 10. 1938. Sa lijava- H. Zvizdić, Aćif efendija, Murat ef. Sukić, reis Fehim ef. Spaho, Šefkija Kapidžić i Ramiz ef. Paljevac

3. U društvu sa prijateljima- Aziz-aga Vrcić, Sulejman-beg i Ali-beg Rasovac, Hasanaga Zvizdić i Bahtijar-aga Guzonjić

 

4. Sandžački gazija Hasan-aga Zvizdić (1892-1980)

 

Hasan-aga Zvizdić sa sinovima u Izmiru 1957. godine. Gornji red lijevo: Kemal (1937), Muhamed-Mušan (1934-2012), Murat (1931-1991). Sjede sa lijeve strane: Ibrahim (1925-2005), Hasan-aga i Alija (1928-1994).

Kemal Zvizdić (1937), najmlađi i jedini živi sin Hasan-age Zvizdića

Kemal (Hodžić) Kocaoglu (1936.) sa suprugom Güler u Adapazaru

Bivši narodni poslanik Refik (Sijarić) Akova na mezaru gazije Hasan-age Zvizdića.