canak_620x0

NENAD ČANAK OTVORENO: Srbija je praktično priznala Republiku Kosovo

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je danas da je priznavanjem kosovskih ličnih dokumenata Srbija praktično priznala Republiku Kosovo i njen suštinski suverenitet nad tom teritorijom. More »

Amaneti

Fondacioni “Amaneti”, për herë të gjashtë përkrah vllezërit në Peshter të Sanxhakut

Mehmeti: Nuk i kem harruar vëllezërit tanë në Peshter, do të jemi pran tyre për sa të ekzistoj kjo botë More »

1

PREDSJEDNIK REPUBLIKE ALBANIJE, NJEGOVA EKSELENCIJA GOSPODIN ILIR META ODLIKUJE VELIKANE SANDŽAKA

Na svečanoj ceremoniji u Predsjedništvu Republike Albanije, odlikovano je osam vođa Sandžaka, koje su likvidirali jugoslovenski komunisti nakon Drugog svjetskog rata. More »

Štavalj

Kod Štavlja pretraga za masovnom grobnicom ubijenih albanaca

Na lokalitetu rudnika Štavalj, na teritoriji opštine Sjenica, danas je započet proces pretrage terena za potencijalnim mestom masovne grobnice po zahtevu prištinske delegacije Radne grupe za nestala lica, saopšteno je iz Komisije More »

Logoja-finale-298x300

“Kosovo za Sandžak” čestita 11 maj dan Bošnjačke zastave

    Uvažena predsjednice Curić, dragi Bošnjaci, građani Sandžaka, Dan bošnjačke nacionalne zastave koji se obilježava u Sandžaku, slobodarska je svečanost kojom vi svjedočite svoje opredjeljenje za evropske vrijednosti. S obzirom na More »

Category Archives: Uncategorized

NENAD ČANAK OTVORENO: Srbija je praktično priznala Republiku Kosovo

canak_620x0

Predsjednik Lige socijaldemokrata Vojvodine (LSV) Nenad Čanak izjavio je danas da je priznavanjem kosovskih ličnih dokumenata Srbija praktično priznala Republiku Kosovo i njen suštinski suverenitet nad tom teritorijom.

Fondacioni “Amaneti”, për herë të gjashtë përkrah vllezërit në Peshter të Sanxhakut

Amaneti

Mehmeti: Nuk i kem harruar vëllezërit tanë në Peshter, do të jemi pran tyre për sa të ekzistoj kjo botë

PREDSJEDNIK REPUBLIKE ALBANIJE, NJEGOVA EKSELENCIJA GOSPODIN ILIR META ODLIKUJE VELIKANE SANDŽAKA

1

Na svečanoj ceremoniji u Predsjedništvu Republike Albanije, odlikovano je osam vođa Sandžaka, koje su likvidirali jugoslovenski komunisti nakon Drugog svjetskog rata.

Kod Štavlja pretraga za masovnom grobnicom ubijenih albanaca

Štavalj

Na lokalitetu rudnika Štavalj, na teritoriji opštine Sjenica, danas je započet proces pretrage terena za potencijalnim mestom masovne grobnice po zahtevu prištinske delegacije Radne grupe za nestala lica, saopšteno je iz Komisije Vlade Srbije za nestala lica.

“Kosovo za Sandžak” čestita 11 maj dan Bošnjačke zastave

Logoja-finale-298x300

 

 

Uvažena predsjednice Curić,

dragi Bošnjaci, građani Sandžaka,

Dan bošnjačke nacionalne zastave koji se obilježava u Sandžaku, slobodarska je svečanost kojom vi svjedočite svoje opredjeljenje za evropske vrijednosti.

S obzirom na sve što ova zastava i ovaj Dan predstavljaju, naša iskrena želja je da se ova zastava zauvijek vijori, dostojanstveno u budućnosti, onako kako je ponosna i časna historija Sandžaka.

Svi građani Republike Kosovo duboko poštuju borbu sandžačkog naroda za afirmaciju civilizacijskih tekovina, čiji je simbol ova vaša i naša zastava. Ona se sa ponosom ističe širom i naše zemlje, u znak prijateljstva sa Sandžakom i kao pokazatelj njegovanja zajedničkih vrijednosti.

 

Sretan vam Dan zastave

 

Gnjilane 10. 05. 2022. god.

U ime članstva i simpatizera udruženja

Udruženje „Kosovo za Sandžak“

Ismet Azizi, predsjednik

Povodom 77 godina od likvidacije Aćif efendije Bljute

Acif Ef B

 

“Ja se u Pazar vraćam, pa nek bude što će bit. Nisam kriv, mene neće da zaborave pazarska djeca“.

 

Na današnji dan prije 76 godina javno streljan Aćif ef. Hadžiahmetović-Bljuta sa njegovim najbližim saradnikom Ahmetom Dacom

javno strelanje

Ismet Azizi

Nakon prodiranja jugoslovenskih partizanskih snaga na postorima Sandžaka, u čijim su se  redovima priklučilji i četnici, neki borci odlaze u pravcu Kosova, Grčke i Albanije. Ovim putem su se povukli braća Drešević i Hasan-aga Zvizdić. Sa braćom Drešević je pošao i Aćif ef. Bljuta. Prema izjavi Hatidže-Hatke Čarovac-Nikšić (1935-2011) u prisustvu mlađe sestre Beke Čarovac- Koca (1941), date autoru, Aćif ef. je promenio odluku i u zadnjem trenutku riješio da se vrati u Novi Pazar. Tada se obratio Biku Dreševiću riječima: “Ja se u Pazar vračam, pa nek bude što će bit. Nisam kriv, mene neće da zaborave pazarska djeca“. Aćif je ostao u Đakovici među svojima, sve dok se predao organima partizanske vlasti, lično Ali Šukriji, koji su ga odveli u Novi Pazar. Braća Drešević, nisu mogli da nastave put. Prema  kazivanju  njegove sestričine Hatidže, Dreševići su nakon predaje i premještanja Aćif ef. u  pazarski zatvor, planirali da ga izvuku iz zatvora, ali nisu imali dovoljno ljudi. Braća Dreševići su nakon  streljanja Aćif ef. i Ahmeta Dace ostali još neko vrijeme na Kosovu, gdje su planirali da organizuju pobunu protiv komunističke vlasti. Nakon neviđene torture koja je trajala tri nedelje, pripadnici partizanske tajne službe (OZNE) streljaju Aćif ef. i njegovog najbljižeg saradnika Ahmeta Dacu. Streljanje je izvršeno javno u toku dana na brdu Hadžet u Novom Pazaru 21. januara 1945.

 

acif-streljanje-445x300

Interviju, koji je dala Bega-Koca, najpoznatijem sandžačkom istraživaču i autoru nekoliko knjiga  i  dokumentarnih filmova, dr. Harunu Crnovšaninu, o streljanju njezinog dajdže, sadrži priču njene majke Ufe: “Moja majka Ufa je bila Dajova mlađa sestra. Udala se 1934. godine za mojeg oca Redžepa Čarovca. Pored mene imala je stariju sestru Hatidžu koju smo iz milja zvali Hatka. Moj otac se, prije moje majke, još jedanput ženio, pa sam imala i polusestru Nafiju, kasnije udatu Šušević. Moja porodična kuća u kojoj sam rođena i odrasla postoji i danas i nalazi se u Hoćanskom sokaku (danas ul. Deda Šehovića br. 20).

 Streljanje moga dajdže u januaru 1945., je najtragičniji događaj u našem životu. Ja sam tada bila mala, imala sam nepune četiri godine. Na dan streljanja 21. januara mene su odveli u komšiluk kod naših rođaka Subašića. Kasnije sam saznala da je moja majka Ufa htjela da se ubije kada su joj brata streljali, jer je bila veoma vezana za brata jedinca. Prema priči očevidaca moj Dajo je, nakon ispaljenog rafala odmah izdahnuo, a tetak Ahmet Daca je još davao znake života. Onda je jedno partizanče izašlo iz stroja, prišlo mu, i pucalo mu iz automata pravo u glavu. Njegov mozak je prsko na sve strane. Moja starija sestra Hatka je, kao desetogodišnja djevojčica, išla da vidi mjesto gdje je streljan Dajo. Vidjela je užasan prizor kako su psi razvlačili dijelove tijela streljanih i u jame bačenih ljudi. Otišla je do kuće hafiza Muharema Kačapora i zamolila ga da odu zajedno na Hadžet da prouči dovu njenom Daju i ostalim ubijenim i da ih zagrnu zemljom da ih psi ne razvlače više. Kada su njih dvoje došli do jame, bili su primjećeni od partizana, pa je ispaljen mitraljeski rafal sa krova zgrade Suda i zatvora. Kasnije je Hatka pričala da se ta jama nalazi pored starog nišana sa turbanom, preko puta bolnice na Hadžetu, gdje je danas crvena zgrada  zvana „Musala“. Moja sestra Hatidža izučila je hafizluk kod hafiza Muharema Kačapora, rođenog brata Abdulaha i Emrulaha Kačapora koji su takođe bili hafizi.

Aćif (Hadžiahmetović) Bljuta je, pored ostalog, prema odluci državne Komisije za utvrdjivanje zločina okupatora i pomagača tokom Drugog svjetskog rata, optužen za saradnju s njemačkom vlašću, i da je radio u pravcu prisajedinjenja okruga Deževe (Novog Pazara), Štavice (Tutina) i Sjenice sa Albanijom, za masovna ubistva, protjerivanje i pljačke pravoslavnog stanovništva, za učestvovanje  i organizovanje muslimanske milicije, i u trupama SS na području Novog Pazara, kao i za ponovno uvođenje feudalne takse (namet) za Srbe. U optužnici također piše da je Bljuta rukovodio Štabom koji je imao za cilj iseljavanje Srba. Presudom Suda vojne divizije područeja Sandžaka, br, 6 od 19. januara 1945, Hadžiahmetović je osuđen na smrt.

Vojni dužnosnici su na početku tražili javno vješanje, ali je ta odluka revidirana i Hadžiahmetović je likvidiran. Insistiralo se da likvidacija bude javna, i pogubljenje je izvršeno  21. januara 1945. godine, u 11. 00 sati, u Novom Pazaru.

Na Hadžet je silom dovedena masa ljudi da prisustvuju javnom strljanju ove dvojice velikana. Od decembra 1944 do pečetka 1946. godine na Hadžetu je pogubljeno preko 1500 nevinih gdrađana. Tijela streljanih Bošnjaka partizani su bacali u velike rupe na Hadžetu koje su nastale nakon savezničkih bombardovanja krajem rata. Sutradan bi u čaršiji istakli spisak ubijenih koje su partizani nazivali „narodnim izdajnicima“.

 

Sestričina Aćifa efendije, Bega (Čarovac) sa mužem-rahmetli Redžepom Kocom (1934-2021) u Beogradu 13. april 2013 (foto H. Crnovršanin)

Sestričina Aćifa efendije, Bega (Čarovac) sa mužem-rahmetli Redžepom Kocom (1934-2021) u Beogradu 13. april 2013 (foto H. Crnovršanin)

Da bi sakrili svoj zločin komunisti su nakon rata nad tim jamama sagradili stambeno naselje! Od svih njih samo su Aćif efendija i Ahmet Daca streljani javno, kako bi zaplašili pazarsko stanovništvo. O ovom zločinu nije se smjelo ni govoriti a kamoli pisati. Komunistički dželati su kosti Aćifa efendije i ostalih smjestili duboko ispod temelja crvene zgrade „Musala“ i privatnih kuća koje se nalaze preko puta Gradske bolnice.

Harun Crnovršanin, istraživač koji se tri decenije se bavi historijom Sandžaka, Bosne i Kosova, interesovao se gdje su ukopani roditelji Aćifa efendije: Emin i Jalduza. Uz pomoć Hajrije Dražanin, Aćifove polusestre, saznao je da se mezar (grob) njegovog oca Emina nalazi u neposrednoj blizini Gurbi- Babinog turbeta, na groblju „Gazilar“. “Zamolio sam Hajrijinu ćerku Milhatu da me povede na Gazilar i pokaže njegov mezar. Ona je to učinila sa zadovoljstvom. Milhata mi je usput kazala da se njegov mezar nalazi u veoma lošem stanju. I zaista, zatekli smo samo jedan kameni nišan sa slomljenim fesom i ostatke santrača. Mezar je, zbog višedecenijske nebrige poravnjan, i da Milhata nije znala gdje se nalazi, niko danas ne bi znao za grob Aćifovog oca Emina.“

Crnovršanin, nije stao na tome, več je nastavio da se interesuje i za grob Aćifove majke. “Za pronalaženje mezara Aćifove majke Jalduze (djevojačko prezime Ajdinagić) trebalo mi je šest godina traganja…. obzirom da živim u Njemačkoj, kao i zbog mnogobrojnih obaveza, isti sam pronašao tek početkom oktobra 2018. godine. Ovoga puta informacije o Jalduzinom mezaru dali su mi dr. Fetija Ćorović i njen brat Iskender, čiji je djed po majci, koji se zvao Dževdet, rođeni brat Aćifove majke Jalduze. Kad sam u oktobru došao u Pazar, nazvao sam Iskendera i zamolio da me odvede do Jalduzinog mezara. Njen mezar se također nalazi na Gazilaru, samo malo dalje od mezara njenog muža Emina. Došli smo do tri relativno očuvana nišana na kojima je tekst pisan staroturskim pismom. To su nišani Ajdinagića. Sa lijeve strane je Jalduzina sestra Mahija, u sredini je njen brat Dževdet a Jalduzin se nalazi na desnoj strani. Sva tri nišana: tetki Mahiji, dajdži Dževdetu i majci Jalduzi, svojevremeno je podigao lično Aćif efendija, kao i nišan svojem ocu Eminu koji je u međuvremenu polomljen a mezar zapušten.“

I pored surove likvidacije Aćifa efendije  i Ahmet Dace, komunistička vlast nije se zadovoljila sa tim već je pokušala da na razne načine zagorča život i ostalima članovima Aćifove familie.

Ne samo što vlast nije dozvolila da se Efendijino tijelo premjesti na mezarje Gazilar, več je bio cilj da se i  grobnica sakrije, što su i uspijeli da učine. Ačifova sestrićina Bega Koca je u navedenom intervju opisala kako je njena majka Ufa tražila od načelnika pazarske OZNE, Đorđe Peruničića  da joj dozvoli da kosti svoga brata Aćifa sa Hadžeta prebaci i ukopa u groblje Gazilar. „Moja majka je bila veoma hrabra žena, ko sve što ima albanske krvi u sebi. Nije mogla da se pomiri sa činjenicom da njen brat nema svoje grobno mjesto gdje može da ode i da mu izući Fatihu. Zato je odlučila da ode u UDBU, kod Hrana Bogdanovića, i da traži da joj se dozvoli da njegove kosti prebaci na Gazilar. Kada je Hrane čuo zbog čega je moja majka došla, pobesneo je. Udario je snažno rukom o hastal i rekao: „Znaš li ti ko ti je bio Aćif”?!

„Moja majka je, sa druge strane hastala, također, lupila šakom i odgovorila: “Znam, šta je bilo u politici, ja neću sa Vama da raspravljam, ali on je bio moj brat! Hrane joj je zaprijetio riječima:” Znaš li da ću te sad zatvorit’ ?!”

” Pa zatvori, šta mi možeš”, odgovorila je majka i izašla. Došla je kući sva potrešena i uplakana.

Ovoj sceni je slučajno prisustvovao i lični Hranov poslužitelj koji je, nakon izvjesnog vremena, za moju majku Ufu, pričao ocu Redžepu da „nikada hrabriju ženu nije video“.

Ono čega se ja sjećam je i to da je, nakon što su mi streljali daja Aćifa i tetka Ahmeta, u našu kuću, svaku drugu noć, dolazio pijan taj zločinac i major UDBE Đorđe Peruničić. U našu kuću su bili prostrti dušeci na kojima smo spavali ja, moja starija sestra Hatka i naša služavka Nusa Rašljanin. On bi upadao sileđijski, uz pratnju nekoliko njih, i govorio mojoj majci Ufi: „Brat (misli na Aćifa) je sestri dosta zlata i para ostavio. Šta će seka da nam da?

On je tražio Dajov novac, a majka je govorila da joj nije ništa ostavio. „Imaš, imaš. Ako ne spremiš pare danas, sutra te vodim na Hadžet, da te streljam pored Aćifa! Moj otac  Redžep Čarovac je, zaista, bio uplašen od njegove prijetnje. Brinuo je za sudbinu svoje žene, jer čitav Pazar je strepeo od ovog dželata. Svi smo plakali. I moj otac je plakao. Tu noć je, učinilo mi se, popušio 100 cigara! Međutim, sutradan niko nije došao. Moja majka Ufa je imala sakrivenu sliku na kojoj su dajo Aćif u vojničkoj uniformi i njegov otac Emin-aga. Plašila se da bi je komunisti mogli naći u kući Čarovaca pa je odnijela kod svoje dobre prijateljice Srpkinje-Drage Profilović koja je živjela na Vrhčaršije poviše kuće Hivza Zejnelagića. Ona je imala sina jedinca-Roda koji je bio nastavnik biologije i muža Janka. Nije se prevarila. Tu sliku je zaista sakrila i od komunista sačuvala tetka Rada kako smo je mi djeca zvali.

Aćif ef. je u braku sa Mahijom hanumom nije imao dijece, pa su uzeli dvoje siročadi da ih odgaje kao svoju djecu. To su Mejrema Džanefendić iz Pazara i Ćamil Rahovac iz Đakovice. Komunistička vlast nije uzela cjelu kuću Mahije hanumu. Mahiji su dali polovine ove kuće, Ona je živjela veoma teško, jer su joj komunisti, kao Aćif efendijinoj supruzi, na svakom koraku, zagorčavali život. Kada je 1980. godine trebalo da se pravi Nova lučna zgrada, donijeta je odluka da se sruši Efendijina kuća. Kao kompenzacija za dio kuće u kojoj je živjela, opštinari su dajnici Mahiji ponudili garsonjeru u Centru za socijalni rad u Novom Pazaru. Materijalno uništena, teško oboljela od šećera,  dajnica je 1980. godine umrla u bolnici. Nekada prva dama Novog Pazara, završila je kao socijalni slučaj!

Aziza, starija sestra Aćif ef, imala je pet sinova i ćerku. Partizani su joj 18. januara 1945.,  kod Rožaja, uhvatili i streljali sinove Sulejmana i Riza. Sulejman je imao 20, a Rizo 18 godina. Nakon samo tri dana, partizani joj na Hadžetu streljali muža Ahmeta Dacu. Ostala su joj još tri sina: Šaban, Kemal i Kadrija i ćerka Vezira koja se udala za Rasim-bega Ćorovića brata Hadži Bahrije Ćorovića. Kasnije je Vezira sa mužom odselila za Tursku. Njeni sinovi u komunizmu doživljavaju neviđeno šikaniranje. Aziza je veliki napor uložila dok je izškolovala djecu. Sva tri sina su joj završili fakultete. Najstariji Šaban je završio Građevinski fakultet i počeo je da radi u Pazaru. Međutim, pazarska UDBA mu je „dodijelila“ agenta koji ga je pratio na svakom koraku. To je Šabanu bio znak da se seli iz Pazara. Prvo je odselio u Travnik a kasnije u Tuzlu. Kadrija je upisao Srednju pilotsku školu u Mostaru. Jednog dana je došao u uniformi u Pazar i prošetao čaršijom. Međutim, neko ga je prokazao pa su, kad se Kadrija  vratio u Mostar, iz pazarskog SUP-a hitno javili školi da Kadrija Daca ne može biti pilot, jer je njegov otac streljan kao ratni zločinac. Sutradan, po hitnom postupku se isključuje iz škole.

Kadrija je nakon toga završio gimnaziju u Pazaru, a poslije i Ekonomski fakultet u Beogradu. I on je, nakon studija, otišao kod brata u Tuzlu. Kasnije im je i majka otišla u Tuzlu, gdje je i umrla 1972. godine. I sinovi Šaban i Kadrija su tamo i umrli. Treći sin, Kemal, bio je magistar hemije i radio je u Trepči u Kosovskoj Mitrovici. Tamo su živjeli do 1998. godine. Kada je Kemal osetio da se na Kosovu situacija sve više zaoštrava, riješio je da sa familijom da napusti grad i Kosovo. Iselili su se prvo u Novi Pazar, a onda za Nemačku, u grad Dizeldorf. Tamo je Kemal ubrzo i umro.

Za pronalaženje mezara Aćifove majke Jalduze (djevojačko prezime Ajdinagić), kako kaže istražvač Crnovršanin, trebalo mu je šest godina traganja. „Da živim u Pazaru vjerovatno bih ga pronašao mnogo ranije, međutim, obzirom da živim u Njemačkoj, kao i zbog mnogobrojnih obaveza, isti sam pronašao tek početkom oktobra 2018. godine. Ovoga puta informacije o Jalduzinom mezaru dali su mi dr. Fetija Ćorović i njen brat Iskender, čiji je djed po majci, koji se zvao Dževdet, rođeni brat Aćifove majke Jalduze. Kad sam u oktobru došao u Pazar, nazvao sam Iskendera i zamolio da me odvede do Jalduzinog mezara. Njen mezar se također nalazi na Gazilaru, samo malo dalje od mezara njenog muža Emina. Došli smo do tri relativno očuvana nišana na kojima je tekst pisan staroturskim pismom. To su nišani Ajdinagića. Sa lijeve strane je Jalduzina sestra Mahija, u sredini je njen brat Dževdet a Jalduzin se nalazi na desnoj strani. Sva tri nišana: tetki Mahiji, dajdži Dževdetu i majci Jalduzi, svojevremeno je podigao lično Aćif efendija, kao i nišan svojem ocu Eminu koji je u međuvremenu polomljen a mezar zapušten“.

 Harun Crnovšanin i ostali poštovaoci lika i djela Aćif efendije se nadaju „da će u skoroj budućnosti, sada kada se zna gdje se nalazi mezar njegovog oca Emina, biti obnovljen i sačuvan od zaborava.“ To je najmanje što možemo da ućinimo za čovjeka koji je našem narodu podario navečeg sandžačkog sina Aćif efendiju.

(Reference, fusnote i sve ostale činjenice se mogu dobiti kontaktiranjem autora knjige Aqif Blyta: Kolosi i Pazarit te Ri, prof.Ismeta Azizija)

/dardaniapress/

ALOIS SCHMAUS: „ĆOR-HUSO HUSOVIĆ“

Salih-Ugljanin

Ranije se nije znalo da je kod muslimana nekada bilo profesionalnih guslara slepaca. kad sam prošle godine, septembra meseca putovao po Sandžaku, doznao sam uzgred, raspitujući se kod današnjih guslara za njihove učitelje, i za Ćor-Husa Husovića, slepog kolašinskog “Turčina”, negda možda najpopularnijeg guslara u krajevima između Srbije i Crne Gore.

Podatke o njemu dali su mi Salja Ugljanin (72), koji danas živi u Novom Pazaru i sam peva uz gusle, Halit Hamzagić (83 godine) iz Tutina i hodža Salko Hot iz Veljeg Polja (Tutin) koji odlično pamti Husa Husovića, jer se i sam još rodio u turskom kolašinu i odande bio prenesen, kao dete od 5-6 godina, u Dolovo, kad su Turci morali napustiti Kolašin.

Kao što često biva u takvim slučajevima, očuvala se u pamćenju potomaka jedan više površna slika ovog najpopularnijeg musliamanskog guslara slepca i profesionalca. Podaci se najčešće odnose samo na njegov spoljašnji izgled, na izvesne sporedne njegvoe osobine i osobenosti a malo nam kazuju o onom što bi nas danas, u prvom redu, interesovalo, o njegovom pevanju i pesmama. Savremenici pamte, po iskustvu koje nam pruža svakidašnji život, lakše ono što je neobično nego ono što je zapravo važno s obzirom na ulogu nekog čoveka. Tako je bilo u slučaju Ćor-Husa Husovića. Ipak smatram da treba saopštiti i takav nepotpun i pomalo šarem material o Ćor-husu, prvenstveno zbog toga što je to prvi slučaj slepačkog profesionalizma kod muslimana za koji se uopšte doznalo.

Kada se dosad govorilo o pevačkom profesionalizmu kod muslimana – mislimo, naravno, na epske pevače, imali su se pretežno u vidu oni oblici koji su uslovljeni feudalnim uređenjem života. Ti epski pevači koji su pevali, u prvom redu, na kulama begova, razlikovali su se, po obično rasprostranjenom mišljenju, znatno od slepaca prosjaka kakve u prošlosti, pravoslavnim krajevima, sretamo najčešće oko manastira ili na panađurima. U iskušenju smo da one prve pevače zamislimo nalik na srednjovekovne pevače koji su, iako lutalice i donekle stavljeni van čvrstog okvira socijalne hijerarhije, bilo rado viđeni gosti i koje je njihova otmena publika izdašno čašćavala i darivala. Kod muslimana ti su oblici, prema skromnijim materijalnim uslovima, bili prosečno manje sjajni; profesionalizma se tu mahom svodio na neku vrstu poluprofesionalizma ili sezonskog profesionalizma tipičnog za muslimanske krajeve i uslovljenog npr. velikim bdenjem za ramazanske noći.

Utoliko je interesantnije doznati da jedan „Turčin“ iz Kolašina, rođen u sredini onih muslimana koji su živeli u stalnim krvavim borbama sa okolnim Crnogorcima, a – kako po svemu – izgleda od rođenja slep, svoj vek vekovao pevajući junačke pesme uz gusle i lutajući po muslimanskim krajevima kao otmeniji drug onih hrišćanskih slepaca koji su se, rado pesme i milostinje, redovno skupljali oko manastira ili išli po selima od kuće do kuće.

Danas se više ne može utvrditi ka de Ćor-Huso Husović zapravo rodio. Salja Ugljanin, kome je danas 72 godine, tvrdi da je sa petnaest godina od njega čuo muslimansku pesmu o Kosovskom boju (o kojoj se u ovoj svesci govori na posebnom mestu). halit hamzagić slušao ga je pre blizu šezdeset godina u Tutinu a Ćor-Huso je tada već bio „posedeo“. Ako uzmemo da je Husu bilo najmanje 55 godina, izlazi kao približan datum njegovog rođenja prva polovina dvadesetih godina prošloga veka.

Po iskazima Salje Ugljanina, Halita Hamzagića i Salka Hota izgleda da je Ćor-Huso od rođenja bio slep. Po slepoći jamačno mu je i nadenuto ime „Ćor-Huso“ 8slepi Huso). Kako je Huso došao na ideju da zarađuje svoj hleb, poput pravoslavnih slepaca, guslarskim zanatom, da li je u tom pogledu i kod muslimana već pre njega postojala izvesna tradicija ili je nejgvo slučaj, možda, potpuno usamljen, o tome se dosad, i pored svega raspitivanja, ništa pobliže nije moglo doznati. Ništa se ne zna ni o tome od koga je naučio svoje pesme. Ali ako imamo u vidu sredinu iz koje je Ćor-Huso ponikao i u kojoj su skoro iz dana u dan stvarane pesme o novim krvavim podvizima, a s druge strane, njegov boravak u Bosni, onda možemo biti uvereni da je Huso i u svom zavičaju i van zavičaja imao bogate mogućnosti za razvijanje svoga zacelo ne prosečnog talenta. Pouzdano znamo jedino to da je Huso svoj vek provodio lutajući između Crne Gore i Srbije i pevajući po skoro svima, većim i manjim, mestima Sandžaka.

Ali i na osnovu sećanja današnjih ljudi, jasno se može uočiti razlika između ovog muslimanskog „slepca“ i njegovih hrišćanskih drugova, npr. oko sremskih manastira ili na srbijanskim vašarima. Dok se hrišćanski slepci po pravilu trude da izgledaju što bednije, da bi već svojim izgledom pobudili milosrđe i potakli hrišćanske duše na darežljivost, Ćor-Huso se kretao i držao kao pravi pripadnik „gorostasne rase“. Putovao je samo na konju, pod oružjem, praćen naoružanim momkom. Salko Hot, koji u sećanju još nosi Ćor-Husovu sliku, opisuje njegvo izgled ovako: nosio je paltu od čohe crvene, sa rukavima svezanim za hrbat, ispod toga miltan, pantalone zelene (čakšire suknene nikad nije nosio!), klasične (čizme) od crne kože, fes i veliku čalmu. U pojasu je nosio veliki nož (jatagan) i dve puške male sa srmom. Takvom odevanju odgovaralo je i njegovo držanje, gospodski važno i dostojanstveno. Za razliku od hrišćanskih slepaca koji, po običaju, u jednoj torbi nose gusle, a u drugu stavljaju isporšene namirnice, Ćor-Huso nigde nije nosio gusle. Služio se instrumentom koji se zatekao u hanu ili kući u kojoj bi zanoćio, ili bi mu se gusle morale dobaviti čak odnekud iz komšiluka.

Uvek ga je neko vodio na njegovim putovanjima; ispred njega išao je momak (od njegvoe svojte) naoružan, pored ostalog oružja, još i džeferdarem.

Njegova pojava mora da je bila impozantna. Bio je visok i vrlo krupan (po Halitu Hamzagiću bio je težak 120 kilograma), tako da ga je njegov inače snažan konj jedva nosio. Bio je „plavušast“. Imao je brke – kako se halit Hamzagić izražava „kao punu šaku“. Ali kad ga je Halit, pre šesdeset godina, prvi put slušao u Tutinu (u starom hanu, na mestu gde je danas bakalska radnja), već je bio osedeo.

Kao drugi slepci, stari Ćor-Huso Husović je imao neobično razvijenu osetljivost drugih čula koja mu je, u neku ruku, nadoknađivala teški nedostatak očinjeg vida. I o tome pamte stari ljudi po neku pojedinost. Dali bi mu npr. klip kukuruza. Kruneći ga Huso bi, iako slep, zrno po zrno sa velikom veštinom bacio u usta. Raspoznavao je svaki novac po osećanju prstiju. Onako slep, umeo je ipak sam, bez ičije pomoći, da turi konju oglav. Ljude bi, čak i kad ih dugo nije sreo, poznao odmah po glasu.

Salko Hot, koji tvrdi da ga je dobro poznavao, priča da je Ćor-Huso „asli išao po svetu“, da je petnaest godina bio u Bosni. Tamo kao da se nadao da će mu ećimi povratiti vid, ali se njegvoa nada ni tamo nije ostvarila.

Rekli smo već da je Ćor-Huso i kao slep guslar odavao „tursko gospodstvo“ i po odelu i po držanju. Kretao se i ponašao kao pripadnik onoga sloja koji je gospodario, jer je imao političku i privrednu vlast. To se već izražavalo u njegovom načinu odevanja i nošenju oružja. Po sećanju starih ljudi koji su ga poznavali nema ni pomena o kakvim prosjačkim torbama, tom neophodnom atributu hrišćanskih slepaca.

Njegovom držanju odgovarao je i odnosio prema publici. On nigde nije išao od kuće do kuće nit je uopšte pevao pred kućama. Među njegvoim pesmama nije bilo „pretkućnica“ niti „klanjalica“. Izgleda da ga narod uopšte nije smatrao prosjakom, makar i prosjakom više vrste. Kuda god bi došao, dočekali bi ga s radošću. otišao bi ili u han (kao npr. u Tutinu ili u Uglu) ili bi ga neki imućniji domaćin primio koji ima veliku sobu na raspolaganju. Čim bi svet doznao da je Ćor-Huso stigao i gde je pao na konak, odjurio bi još isto veče da ga sluša. Za manja mesta predstavljao je Ćor-Husov dolazak veliki događaj. Često se u jednoj zagušljivoj sobi guralo i tiskalo mnoštvo sveta koji je bio željan junačkih pesama. Meštani su se obično skupljali uveče da slušaju Husovo pevanje koje bi, naročito u kasnu jesen i zimu, trajalo ponekad 5-6 sati posle večere. U pojedinim mestima Ćor-Huso je ostajao gde kraće gde duže vreme, po selima npr. samo jednu noć, u Uglu tri do četiri dana, a u ponekom hanu (kao u Tutinu) znao je da sedi i čitavu nedelju dana. Nagrada se, izgleda, sastojala najčešće u novcu. Obično su mu prisutni davali po jedan „čejrek od bijele međidije“ (pet groša).

Bilo mi je, i pored svega truda, skoro nemoguće da doznam nešto podrobnije o pesmama koje je Ćor-Huso najviše pevao. Sve što se o tome pamti daje više samo opštu karakteristiku. Naveo sam već da je guslar Salja Ugljanin (rodom iz Ugla)  od njega čuo i naučio veliku muslimansku pesmu o Kosovu. Isti Ugljanin  tvrdi za Ćor-Husa da je znao „onoliko pesama koliko u godini ima dana“. Drugi put je rečeno da je znao 366 pesama. Iz iskustva dobro znamo da su cifre o epskim pesmama, koje neki guslar zna, često i same epski preterane. Huso je bez sumnje pevao obligatne muslimanske pesme o Krajišnicima i Đerzelezu, ali – što je za nas mnogo interesantnije – i mnoge pesme o kolašinskim turskim junacima i njihovim krvavim borbama sa Crnogorcima  (o Ismailagi Martinoviću, Fejzagi Kaljiću, Bećir-bajraktaru, Muminu i dr.). Tako bar stvari prikazuje hodža Salko Hot. Ništa se ne zna o tome da li je Ćor-Huso možda i sam spevao neku pesmu.

Ako imamo u vidu da danas i prosečni guslari poluprofesionalci u Sandžaku, naročito ono koji o Ramazanu pevaju po gradskim kafanama, ali i muslimanski seljaci guslari, koji se nikad ne udaljavaju mnogo od svog rodnog mesta (kao Spaho elezov Pepić iz Drage), raspolažu jednim repertoarom koji broji na desetine hiljada stihova, računajući tu, naravno, sva ponavljanja, epske klišee i ostala sredstva kojima muslimanski pevač razvlači svoju pesmu toliko da najzad njome može da ispuni čitavu ramazansku noć, ako sve to imamo u vidu, onda moramo primiti kao sigurno da je Ćor-Huso bio odličan guslar i pevač i da je, u isto vrijeme, morao znati veliki broj pesama, jer inače teško da bi stekao onaj glas koji je stvarno uživao u Sandžaku. O toj njegovoj reputaciji i popularnosti svedoče još i danas izvesna predanja i anegdote. Po Ugljaninu – saopštavam njegove reči kao fakat, nego kao ilustraciju onoga što je napred rečeno o visokom mišljenju i uvažavanju koje je ukazivano Ćor-Husu od strane njegvoih zemljaka – Ćor-Huso je pevao čak i Franji Josifu u Beču. Veli da se Franji Josifu toliko dopalo njegovo pevanje da ga je držao godinu dana u Beču i najzad ga otpustio bogato nagrađenog: Ćor-Huso je od njega dobio sto ovaca sa jagnjadim (!) i sto napoleona.

Jedna druga osvjetljava još bolje popularnost ovog slepog muslimanskog guslara. Čuo sam od jednog sredovečnog meštanina u Veljem Polju, čije ime slučajno nisam zabeležio. Jedno veče – tko su ovom meštaninu pričali njegovi stariji – Ćor-Huso nije hteo da zanoći ni u jednoj seoskoj kući gde bi mu mogli tražiti da peva uz gusle. „Hoću jedanput da se odmorim“, govorio je. Zbog toga nije ni svraćao u selo, nego je pravo otišao u vodenicu nadajući se da će ga bar tamo ostaviti na miru. Ali vodeničari su se brzo setili ko im je došao u goste, namignuli jednom između sebe a ovaj je brzo otrčao u selo da nađe gusle. Čim je po selu pukao glas da je Ćor-Huso u vodenici, nagrnuše seljani čak tamo da ga slušaju. U to se vratio i momak sa guslama. Nisu davali mira jadnom Husu – hteo ne hteo morao je opet da peva celu noć. Na taj način nije ni ovog puta mogao da se odmori i spava.

Ćor-Huso je završio tragično. Kao mnogi muhadžeri, otselio se u Kopaonik gde mu je Turska, posle pada Kolašina, bila dodelila zemlju. Imao je tamo svoje „bratstvo“, kako kaže Salko Hot. (njegvoih rođaka je inače bilo u Biohanu i Dobrinji). Poginuo je negde na putu ispod Rogozne pored jedne reke u pustom nenaseljenom kraju, zajedno sa momkom koji ga je stalno pratio. To je moralo biti još dosta pre Balkanskog rata. Ko ga je ubio, iz kojih je razloga ubijen (da li iz zasede ili u tuči), to se ne zna ili bar mi nisu hteli reći. Negde mi je pomenuto da je poginuo od Negotinca, dok drugi opet misle na srpske komite.

Ova slika Ćor-Husa Husovića svakako je nepotpuna. Ona je. Možda, donekle i jednostrana, jer sam podatke crpao isključivo iz muslimanske sredine. Ali mi se ipak čini da je slika ovakva kakva je od izvesnog značaja za bolje poznavanje nosilaca narodne pesme u prošlosti. Mislim da bi se od starih ljudi u Sandžaku moglo još šta doznati o ovom popularnom „turskom“ slepcu. Podaci bi bili u toliko dragoceniji što bi to bio prvi portret jednog muslimanskog slepog guslara profesionalca. Da su pevači kao Ćor-Huso mogli vršiti jak uticaj na formiranje umetnosti i repertoara mladih guslara, o tome svedoči iskaz Salje Ugljanina a to, uostalom, izlazi po sebi iz uslova i načina života epske pesme.

 

SCHMAUS, Alois: Prilozi proučavanju narodne poezije, 5/1938., 1, str. 141-136.

17. GODIŠNJICA SMRTI ALIJE IZETBEGOVIĆA

Alia Iztb.

Prošlo je 17 godina od smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine.  Alija Izetbegovićrođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu.

CERIĆ I NOMINALNO GASI SVJETSKI BOŠNJAČKI KONGRES

Cerić-i-nominalno-gasi-Svjetski-bošnjački-kongres-Copy-974x550

Razlog što SBK-a odustaje od aktivne panbošnjačke misli i akcije je spoznaja da je ta ideja Bošnjacima, prije svih u Bosni, višak, ideja koja ih iritira i dekomodira. U Sarajevu postoji kulturno-nacionalna organizacija ‘Preporod’, koja se danonoćno brine o svim nacionalnim pitanjima Bošnjaka u Bosni, kao što je bosanski jezik, bosanska kultura, bosanska država, itd.