Na svečanoj ceremoniji u Predsjedništvu Republike Albanije, odlikovano je osam vođa Sandžaka, koje su likvidirali jugoslovenski komunisti nakon Drugog svjetskog rata.

Na lokalitetu rudnika Štavalj, na teritoriji opštine Sjenica, danas je započet proces pretrage terena za potencijalnim mestom masovne grobnice po zahtevu prištinske delegacije Radne grupe za nestala lica, saopšteno je iz Komisije Vlade Srbije za nestala lica.

Uvažena predsjednice Curić,

dragi Bošnjaci, građani Sandžaka,

Dan bošnjačke nacionalne zastave koji se obilježava u Sandžaku, slobodarska je svečanost kojom vi svjedočite svoje opredjeljenje za evropske vrijednosti.

S obzirom na sve što ova zastava i ovaj Dan predstavljaju, naša iskrena želja je da se ova zastava zauvijek vijori, dostojanstveno u budućnosti, onako kako je ponosna i časna historija Sandžaka.

Svi građani Republike Kosovo duboko poštuju borbu sandžačkog naroda za afirmaciju civilizacijskih tekovina, čiji je simbol ova vaša i naša zastava. Ona se sa ponosom ističe širom i naše zemlje, u znak prijateljstva sa Sandžakom i kao pokazatelj njegovanja zajedničkih vrijednosti.

Sretan vam Dan zastave

Gnjilane 10. 05. 2022. god.

U ime članstva i simpatizera udruženja

Udruženje „Kosovo za Sandžak“

Ismet Azizi, predsjednik

“Ja se u Pazar vraćam, pa nek bude što će bit. Nisam kriv, mene neće da zaborave pazarska djeca“.

Ismet Azizi

Nakon prodiranja jugoslovenskih partizanskih snaga na postorima Sandžaka, u čijim su se  redovima priklučilji i četnici, neki borci odlaze u pravcu Kosova, Grčke i Albanije. Ovim putem su se povukli braća Drešević i Hasan-aga Zvizdić. Sa braćom Drešević je pošao i Aćif ef. Bljuta. Prema izjavi Hatidže-Hatke Čarovac-Nikšić (1935-2011) u prisustvu mlađe sestre Beke Čarovac- Koca (1941), date autoru, Aćif ef. je promenio odluku i u zadnjem trenutku riješio da se vrati u Novi Pazar. Tada se obratio Biku Dreševiću riječima: “Ja se u Pazar vračam, pa nek bude što će bit. Nisam kriv, mene neće da zaborave pazarska djeca“. Aćif je ostao u Đakovici među svojima, sve dok se predao organima partizanske vlasti, lično Ali Šukriji, koji su ga odveli u Novi Pazar. Braća Drešević, nisu mogli da nastave put. Prema  kazivanju  njegove sestričine Hatidže, Dreševići su nakon predaje i premještanja Aćif ef. u  pazarski zatvor, planirali da ga izvuku iz zatvora, ali nisu imali dovoljno ljudi. Braća Dreševići su nakon  streljanja Aćif ef. i Ahmeta Dace ostali još neko vrijeme na Kosovu, gdje su planirali da organizuju pobunu protiv komunističke vlasti. Nakon neviđene torture koja je trajala tri nedelje, pripadnici partizanske tajne službe (OZNE) streljaju Aćif ef. i njegovog najbljižeg saradnika Ahmeta Dacu. Streljanje je izvršeno javno u toku dana na brdu Hadžet u Novom Pazaru 21. januara 1945.

Interviju, koji je dala Bega-Koca, najpoznatijem sandžačkom istraživaču i autoru nekoliko knjiga  i  dokumentarnih filmova, dr. Harunu Crnovšaninu, o streljanju njezinog dajdže, sadrži priču njene majke Ufe: “Moja majka Ufa je bila Dajova mlađa sestra. Udala se 1934. godine za mojeg oca Redžepa Čarovca. Pored mene imala je stariju sestru Hatidžu koju smo iz milja zvali Hatka. Moj otac se, prije moje majke, još jedanput ženio, pa sam imala i polusestru Nafiju, kasnije udatu Šušević. Moja porodična kuća u kojoj sam rođena i odrasla postoji i danas i nalazi se u Hoćanskom sokaku (danas ul. Deda Šehovića br. 20).

 Streljanje moga dajdže u januaru 1945., je najtragičniji događaj u našem životu. Ja sam tada bila mala, imala sam nepune četiri godine. Na dan streljanja 21. januara mene su odveli u komšiluk kod naših rođaka Subašića. Kasnije sam saznala da je moja majka Ufa htjela da se ubije kada su joj brata streljali, jer je bila veoma vezana za brata jedinca. Prema priči očevidaca moj Dajo je, nakon ispaljenog rafala odmah izdahnuo, a tetak Ahmet Daca je još davao znake života. Onda je jedno partizanče izašlo iz stroja, prišlo mu, i pucalo mu iz automata pravo u glavu. Njegov mozak je prsko na sve strane. Moja starija sestra Hatka je, kao desetogodišnja djevojčica, išla da vidi mjesto gdje je streljan Dajo. Vidjela je užasan prizor kako su psi razvlačili dijelove tijela streljanih i u jame bačenih ljudi. Otišla je do kuće hafiza Muharema Kačapora i zamolila ga da odu zajedno na Hadžet da prouči dovu njenom Daju i ostalim ubijenim i da ih zagrnu zemljom da ih psi ne razvlače više. Kada su njih dvoje došli do jame, bili su primjećeni od partizana, pa je ispaljen mitraljeski rafal sa krova zgrade Suda i zatvora. Kasnije je Hatka pričala da se ta jama nalazi pored starog nišana sa turbanom, preko puta bolnice na Hadžetu, gdje je danas crvena zgrada  zvana „Musala“. Moja sestra Hatidža izučila je hafizluk kod hafiza Muharema Kačapora, rođenog brata Abdulaha i Emrulaha Kačapora koji su takođe bili hafizi.

Aćif (Hadžiahmetović) Bljuta je, pored ostalog, prema odluci državne Komisije za utvrdjivanje zločina okupatora i pomagača tokom Drugog svjetskog rata, optužen za saradnju s njemačkom vlašću, i da je radio u pravcu prisajedinjenja okruga Deževe (Novog Pazara), Štavice (Tutina) i Sjenice sa Albanijom, za masovna ubistva, protjerivanje i pljačke pravoslavnog stanovništva, za učestvovanje  i organizovanje muslimanske milicije, i u trupama SS na području Novog Pazara, kao i za ponovno uvođenje feudalne takse (namet) za Srbe. U optužnici također piše da je Bljuta rukovodio Štabom koji je imao za cilj iseljavanje Srba. Presudom Suda vojne divizije područeja Sandžaka, br, 6 od 19. januara 1945, Hadžiahmetović je osuđen na smrt.

Vojni dužnosnici su na početku tražili javno vješanje, ali je ta odluka revidirana i Hadžiahmetović je likvidiran. Insistiralo se da likvidacija bude javna, i pogubljenje je izvršeno  21. januara 1945. godine, u 11. 00 sati, u Novom Pazaru.

Na Hadžet je silom dovedena masa ljudi da prisustvuju javnom strljanju ove dvojice velikana. Od decembra 1944 do pečetka 1946. godine na Hadžetu je pogubljeno preko 1500 nevinih gdrađana. Tijela streljanih Bošnjaka partizani su bacali u velike rupe na Hadžetu koje su nastale nakon savezničkih bombardovanja krajem rata. Sutradan bi u čaršiji istakli spisak ubijenih koje su partizani nazivali „narodnim izdajnicima“.

Sestričina Aćifa efendije, Bega (Čarovac) sa mužem-rahmetli Redžepom Kocom (1934-2021) u Beogradu 13. april 2013 (foto H. Crnovršanin)

Da bi sakrili svoj zločin komunisti su nakon rata nad tim jamama sagradili stambeno naselje! Od svih njih samo su Aćif efendija i Ahmet Daca streljani javno, kako bi zaplašili pazarsko stanovništvo. O ovom zločinu nije se smjelo ni govoriti a kamoli pisati. Komunistički dželati su kosti Aćifa efendije i ostalih smjestili duboko ispod temelja crvene zgrade „Musala“ i privatnih kuća koje se nalaze preko puta Gradske bolnice.

Harun Crnovršanin, istraživač koji se tri decenije se bavi historijom Sandžaka, Bosne i Kosova, interesovao se gdje su ukopani roditelji Aćifa efendije: Emin i Jalduza. Uz pomoć Hajrije Dražanin, Aćifove polusestre, saznao je da se mezar (grob) njegovog oca Emina nalazi u neposrednoj blizini Gurbi- Babinog turbeta, na groblju „Gazilar“. “Zamolio sam Hajrijinu ćerku Milhatu da me povede na Gazilar i pokaže njegov mezar. Ona je to učinila sa zadovoljstvom. Milhata mi je usput kazala da se njegov mezar nalazi u veoma lošem stanju. I zaista, zatekli smo samo jedan kameni nišan sa slomljenim fesom i ostatke santrača. Mezar je, zbog višedecenijske nebrige poravnjan, i da Milhata nije znala gdje se nalazi, niko danas ne bi znao za grob Aćifovog oca Emina.“

Crnovršanin, nije stao na tome, več je nastavio da se interesuje i za grob Aćifove majke. “Za pronalaženje mezara Aćifove majke Jalduze (djevojačko prezime Ajdinagić) trebalo mi je šest godina traganja…. obzirom da živim u Njemačkoj, kao i zbog mnogobrojnih obaveza, isti sam pronašao tek početkom oktobra 2018. godine. Ovoga puta informacije o Jalduzinom mezaru dali su mi dr. Fetija Ćorović i njen brat Iskender, čiji je djed po majci, koji se zvao Dževdet, rođeni brat Aćifove majke Jalduze. Kad sam u oktobru došao u Pazar, nazvao sam Iskendera i zamolio da me odvede do Jalduzinog mezara. Njen mezar se također nalazi na Gazilaru, samo malo dalje od mezara njenog muža Emina. Došli smo do tri relativno očuvana nišana na kojima je tekst pisan staroturskim pismom. To su nišani Ajdinagića. Sa lijeve strane je Jalduzina sestra Mahija, u sredini je njen brat Dževdet a Jalduzin se nalazi na desnoj strani. Sva tri nišana: tetki Mahiji, dajdži Dževdetu i majci Jalduzi, svojevremeno je podigao lično Aćif efendija, kao i nišan svojem ocu Eminu koji je u međuvremenu polomljen a mezar zapušten.“

I pored surove likvidacije Aćifa efendije  i Ahmet Dace, komunistička vlast nije se zadovoljila sa tim već je pokušala da na razne načine zagorča život i ostalima članovima Aćifove familie.

Ne samo što vlast nije dozvolila da se Efendijino tijelo premjesti na mezarje Gazilar, več je bio cilj da se i  grobnica sakrije, što su i uspijeli da učine. Ačifova sestrićina Bega Koca je u navedenom intervju opisala kako je njena majka Ufa tražila od načelnika pazarske OZNE, Đorđe Peruničića  da joj dozvoli da kosti svoga brata Aćifa sa Hadžeta prebaci i ukopa u groblje Gazilar. „Moja majka je bila veoma hrabra žena, ko sve što ima albanske krvi u sebi. Nije mogla da se pomiri sa činjenicom da njen brat nema svoje grobno mjesto gdje može da ode i da mu izući Fatihu. Zato je odlučila da ode u UDBU, kod Hrana Bogdanovića, i da traži da joj se dozvoli da njegove kosti prebaci na Gazilar. Kada je Hrane čuo zbog čega je moja majka došla, pobesneo je. Udario je snažno rukom o hastal i rekao: „Znaš li ti ko ti je bio Aćif”?!

„Moja majka je, sa druge strane hastala, također, lupila šakom i odgovorila: “Znam, šta je bilo u politici, ja neću sa Vama da raspravljam, ali on je bio moj brat! Hrane joj je zaprijetio riječima:” Znaš li da ću te sad zatvorit’ ?!”

” Pa zatvori, šta mi možeš”, odgovorila je majka i izašla. Došla je kući sva potrešena i uplakana.

Ovoj sceni je slučajno prisustvovao i lični Hranov poslužitelj koji je, nakon izvjesnog vremena, za moju majku Ufu, pričao ocu Redžepu da „nikada hrabriju ženu nije video“.

Ono čega se ja sjećam je i to da je, nakon što su mi streljali daja Aćifa i tetka Ahmeta, u našu kuću, svaku drugu noć, dolazio pijan taj zločinac i major UDBE Đorđe Peruničić. U našu kuću su bili prostrti dušeci na kojima smo spavali ja, moja starija sestra Hatka i naša služavka Nusa Rašljanin. On bi upadao sileđijski, uz pratnju nekoliko njih, i govorio mojoj majci Ufi: „Brat (misli na Aćifa) je sestri dosta zlata i para ostavio. Šta će seka da nam da?

On je tražio Dajov novac, a majka je govorila da joj nije ništa ostavio. „Imaš, imaš. Ako ne spremiš pare danas, sutra te vodim na Hadžet, da te streljam pored Aćifa! Moj otac  Redžep Čarovac je, zaista, bio uplašen od njegove prijetnje. Brinuo je za sudbinu svoje žene, jer čitav Pazar je strepeo od ovog dželata. Svi smo plakali. I moj otac je plakao. Tu noć je, učinilo mi se, popušio 100 cigara! Međutim, sutradan niko nije došao. Moja majka Ufa je imala sakrivenu sliku na kojoj su dajo Aćif u vojničkoj uniformi i njegov otac Emin-aga. Plašila se da bi je komunisti mogli naći u kući Čarovaca pa je odnijela kod svoje dobre prijateljice Srpkinje-Drage Profilović koja je živjela na Vrhčaršije poviše kuće Hivza Zejnelagića. Ona je imala sina jedinca-Roda koji je bio nastavnik biologije i muža Janka. Nije se prevarila. Tu sliku je zaista sakrila i od komunista sačuvala tetka Rada kako smo je mi djeca zvali.

Aćif ef. je u braku sa Mahijom hanumom nije imao dijece, pa su uzeli dvoje siročadi da ih odgaje kao svoju djecu. To su Mejrema Džanefendić iz Pazara i Ćamil Rahovac iz Đakovice. Komunistička vlast nije uzela cjelu kuću Mahije hanumu. Mahiji su dali polovine ove kuće, Ona je živjela veoma teško, jer su joj komunisti, kao Aćif efendijinoj supruzi, na svakom koraku, zagorčavali život. Kada je 1980. godine trebalo da se pravi Nova lučna zgrada, donijeta je odluka da se sruši Efendijina kuća. Kao kompenzacija za dio kuće u kojoj je živjela, opštinari su dajnici Mahiji ponudili garsonjeru u Centru za socijalni rad u Novom Pazaru. Materijalno uništena, teško oboljela od šećera,  dajnica je 1980. godine umrla u bolnici. Nekada prva dama Novog Pazara, završila je kao socijalni slučaj!

Aziza, starija sestra Aćif ef, imala je pet sinova i ćerku. Partizani su joj 18. januara 1945.,  kod Rožaja, uhvatili i streljali sinove Sulejmana i Riza. Sulejman je imao 20, a Rizo 18 godina. Nakon samo tri dana, partizani joj na Hadžetu streljali muža Ahmeta Dacu. Ostala su joj još tri sina: Šaban, Kemal i Kadrija i ćerka Vezira koja se udala za Rasim-bega Ćorovića brata Hadži Bahrije Ćorovića. Kasnije je Vezira sa mužom odselila za Tursku. Njeni sinovi u komunizmu doživljavaju neviđeno šikaniranje. Aziza je veliki napor uložila dok je izškolovala djecu. Sva tri sina su joj završili fakultete. Najstariji Šaban je završio Građevinski fakultet i počeo je da radi u Pazaru. Međutim, pazarska UDBA mu je „dodijelila“ agenta koji ga je pratio na svakom koraku. To je Šabanu bio znak da se seli iz Pazara. Prvo je odselio u Travnik a kasnije u Tuzlu. Kadrija je upisao Srednju pilotsku školu u Mostaru. Jednog dana je došao u uniformi u Pazar i prošetao čaršijom. Međutim, neko ga je prokazao pa su, kad se Kadrija  vratio u Mostar, iz pazarskog SUP-a hitno javili školi da Kadrija Daca ne može biti pilot, jer je njegov otac streljan kao ratni zločinac. Sutradan, po hitnom postupku se isključuje iz škole.

Kadrija je nakon toga završio gimnaziju u Pazaru, a poslije i Ekonomski fakultet u Beogradu. I on je, nakon studija, otišao kod brata u Tuzlu. Kasnije im je i majka otišla u Tuzlu, gdje je i umrla 1972. godine. I sinovi Šaban i Kadrija su tamo i umrli. Treći sin, Kemal, bio je magistar hemije i radio je u Trepči u Kosovskoj Mitrovici. Tamo su živjeli do 1998. godine. Kada je Kemal osetio da se na Kosovu situacija sve više zaoštrava, riješio je da sa familijom da napusti grad i Kosovo. Iselili su se prvo u Novi Pazar, a onda za Nemačku, u grad Dizeldorf. Tamo je Kemal ubrzo i umro.

Za pronalaženje mezara Aćifove majke Jalduze (djevojačko prezime Ajdinagić), kako kaže istražvač Crnovršanin, trebalo mu je šest godina traganja. „Da živim u Pazaru vjerovatno bih ga pronašao mnogo ranije, međutim, obzirom da živim u Njemačkoj, kao i zbog mnogobrojnih obaveza, isti sam pronašao tek početkom oktobra 2018. godine. Ovoga puta informacije o Jalduzinom mezaru dali su mi dr. Fetija Ćorović i njen brat Iskender, čiji je djed po majci, koji se zvao Dževdet, rođeni brat Aćifove majke Jalduze. Kad sam u oktobru došao u Pazar, nazvao sam Iskendera i zamolio da me odvede do Jalduzinog mezara. Njen mezar se također nalazi na Gazilaru, samo malo dalje od mezara njenog muža Emina. Došli smo do tri relativno očuvana nišana na kojima je tekst pisan staroturskim pismom. To su nišani Ajdinagića. Sa lijeve strane je Jalduzina sestra Mahija, u sredini je njen brat Dževdet a Jalduzin se nalazi na desnoj strani. Sva tri nišana: tetki Mahiji, dajdži Dževdetu i majci Jalduzi, svojevremeno je podigao lično Aćif efendija, kao i nišan svojem ocu Eminu koji je u međuvremenu polomljen a mezar zapušten“.

 Harun Crnovšanin i ostali poštovaoci lika i djela Aćif efendije se nadaju „da će u skoroj budućnosti, sada kada se zna gdje se nalazi mezar njegovog oca Emina, biti obnovljen i sačuvan od zaborava.“ To je najmanje što možemo da ućinimo za čovjeka koji je našem narodu podario navečeg sandžačkog sina Aćif efendiju.

(Reference, fusnote i sve ostale činjenice se mogu dobiti kontaktiranjem autora knjige Aqif Blyta: Kolosi i Pazarit te Ri, prof.Ismeta Azizija)

/dardaniapress/

Prošlo je 17 godina od smrti Alije Izetbegovića, prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine.  Alija Izetbegovićrođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu.