Da bi saznali kakvi su i ko su ljudi, u nekim krajevima, i da bi donijeli mišljenje i stav o njima, mora se živjeti život tih ljudi, i treba znati ne samo njihovu prošlost, nego sadašnje činjenice iz njihovog života.
Lijepo ispričati neku etnografsku priču na jednu istorijsku temu, koja je inspirisana od sličnih ispričanih priča o predanjima i srodnosti plemena, smatramo da ne treba odbaciti narodna predanja, nego mislimo da sa njima treba postupiti kao sa svakim drugim izvorom. (izvorom sa istorijskom tendencijom i pisanim činjenicama) te da je potrebna kritika i interpretacija usmenog predanja pomoću drugih izvora, pisanih ili drugačije prikazanih činjenica.
Na Balkanu se događa jedan neobičan fenomen – što vise etnički izmješaniji – umjesto više tolerantniji, postajese sve netorelantniji. Balkan je podario engleskom jeziku glagol “to balkanize”, koji, prema Oksfordskom rječniku, znači “podijeliti u manje, međusobno suprotstavljene grupe”. Upravo zato treba se osvrnuti na neke nimalo slučajne malformacije u ideološkoj prezentaciji balkanskih etničkih identiteta.
Ono sto mi želimo ovdje iznijeti je međuvjerska tolerancija u albanskom jezičkom okruženju, koja je se sačuvala sve do danas. Običajne karakteristike koji su ostali isti u Rožajskom kraju, kao onih u Albanskom prostoru, kao sto su: plemensko uređenje, krvno srodstvo, poznavanje rodoslova od 10 i više pasova-koljena, čuvanje časti i čast drugima, držanje riječi ili bese, veliku gostoljubivost, o toleranciji Albanaca i Crnogoraca u odredjenim vremenskim razdobljima, više vjerske plemenske zajednice, kao i krvne osvete, međusobno pomaganje, ne miješanje u mjestima brastava.