“Za Srbiju je 1878. godine malo bilo onolikih nevolja i nesimpatija, koje su srpsku stvar sa sviju strana sretale – no još stvara sebi nove ogorčene neprijatelje, baš tik novih granica Srbije! U Toplici se naišlo na Arnaute, – i nije se imalo preče šta da radi, no da se ti ratoborni, ali inače vredni ljudi, oteraju s njihovih ognjišta. U mesto da im se, kao pobeđenima, izašlo na susret i da se gledalo da se izmira sa srpskom državom, – oni su bez ikakve nevolje oterani preko nove granice… da se nastane s one strane granice, kao krvni neprijatelji svega što je srpsko, kao osvetnici prama onima, koji su ih oterali sa njihovog ognjišta. Arnautin će izginuti za obraz, i ko mu obraz pogazi, teško njemu! Arnauti drže ‘besu’ – i kad je dadu, poginuće – izdati neće. Takav elemenat oteran je bio bez nevolje u emigraciju, i to elemenat, koji ima svojih sunarodnika u Staroj Srbiji! Kakvom se dobru mogao naš narod u Staroj Srbiji nadati od takvog elementa? Svaki pokret, koji bi se iz Srbije učinio i koji bi se samo mogao tumačiti kao mešanje Srbije preko granice, – neće li Arnauti uzeti kao da se s time na to ide, da se Srbija još dalje pomakne, i da ih opet otera sa njihovih ognjišta?” (Đorđević Prizrenac,[1] 1891: 104–105).