Ljubica Štefan: Srbija i Albanci, Pogled politike Srbije prema Albancima od 1878, do 1989 godine
Politika, novine Vladislava Ribnikara, i tada je svesrdno podržavala vlast i bila najverniji poslušni podanik, iako je bila nezavisan list, službeno.
Poslije osvajanja Albanije ona, pod naslovom “Drački okrug”, ponosno objavljuje:
” Vrhovno zapovjedništvo već je osnovalo srpsko područje, koje nosí naziv Drački okrug… Amauti će dobiti sve slobode, i u toj pravoj državnoj slobodi će se oplemeniti. Srbija će učiniti jedno kulturno djelo.”
Već na samome početku Balkanskoga rata Politika ne samo što sve-čano i borbeno kreće u boj za oslobodenje od Turaka, nego daje i dalje, mnogo šire ciljeve. U članku “Srbija i Stara Srbija” ona, već 10. listopada 1912. godine, uči narod:
“Stara Srbija nije samo klasična srpska zemlja, u kojoj se razvila najjača srpska država, koja je u vrijeme posljednjih Nemanjića imala prevlast na Balkanskom poluotoku. Ona nije samo kao Bosna ili Dalmacija srpska zemlja u kojoj se srpski diše i osjeća.
Svugdje je tu srpsko pleme, koje je i u Srijemu, Bačkoj i Banatu, Bosni, Hercegovini i drugim srpskim područjima.” Ona se pridružuje i slavlju Srpske pravoslavne crkve i u članku “Slava Cara Dušana” javlja iz Prizrena: “Sv. Arhangel Mihailo bilo je krsno ime cara Dušana, pa je sve pohitalo u crkvu… Pred kraj liturgije bilo je bla- godarenje, što je naša junačka vojska srpski stijeg razvila i na obalama Jadranskog mora.” 32
U danku “Naša vojska” ona likuje zbog uspješnog osvajanja: “Prije mjesec dana naše su trupe prešle granicu, a danas već imamo osvojene dije nove Srbije, dva puta onoliko prostora koliko iznosi cijela otadžbi- sa tie malobrojnih, ali danas već širom svijeta proslavljenih vojnika.”
Kralj je, u svome ratnom proglasu, postavio kao cilj, službeno, osloba srpskih krajeva od Turaka. Politika indiskretno razotkriva pozadinu ga pohoda, pa u članku “Na more” ide i dalje te klikće:
“Napokon se ispunilo ono što je svaki Srbin očekivao. Sile skrivene narodne snage, koja je satrla Turke u Kumanovu, koja je slomila za svagda bijesne Arnaute na Kosovu i u Sandžaku ta će sila pronijeti srpskog orla i kroz gudure Drima i iznijet će ga na Jadransko more.
More! U toj je riječi cijeli strategijski i taktički plan naših vojskovoda, u njoj je sva politika naših diplomata.
” Samo mjesec dana prije toga, 18. rujna, Kralj je izvijestio i Arbanase “…svima nosimo slobodu, bratstvo i jednakost…”, a Politika već slavi što je vojska “slomila bijesne Arnaute”. I to “za svagda”!
Mržnju prema Albancima Politika stalno i sustavno sije sa svojih stranica.
U članku “Kroz Kačanički klanac” ona sikće: “Arnautin je sav samo zločin, pomiješan s podlošću i prijevarom.”
Sutradan, u članku “Zarobljenici”, izvješćuje one koji nisu mogli svojim očima vidjeti dogadaj:
“Posebnim vlakom, koji je stigao u Beograd, jutros je prevezeno 1068 zarobljenika. Najviše ima Arnauta… Arnauti ostavljaju bijedan dojam. Među njima ima i staraca i djece od 14 godina. Sve što je moglo pušku nositi diglo se protiv nas.
Iako su bijedno odjeveni i izgladnjeli, ipak ne mogu kod čovjeka iza zvati sažaljenje. U njihovim očima ima nečeg divljeg, životinjskog. Kada uhvatite pogled zarobljenog Arnautina, pred vama se namah stvara slika njihovih zločina. A pred tom slikom nestaje sažaljenje.”
Tucović je pisao o tome kako se uvjerio da je surovost srpskih vojnika prema albanskom stanovništvu bila izazvana i pisanjem beogradskog tiska. Da je bio u pravu dokazuje i nastavak toga članka:
“Naš je svijet bolećiv, ali ipak za ove zarobljenike nije imao sažalje- nja. Njihova su zvjerstva u tako svježoj uspomeni da je svaka bolečivost prema njima potpuno isključena.
Kod hotela ‘London’ sreo sam jutros jednog dječaka, jedva da ima sedam godina. Drži kamen u ruci i gura se. ‘Pusti me, čiča, molim te, da i ja jednom pogodim. Dosta su oni naše gadali!”?
Sutradan, u članku “Turska, Arnauti i reforme”, opet se vraća na taj dogadaj; sada bi, izgleda, člankopisac htio barem malo ublažiti čudoviš nu nečovječnost iz prošloga broja, ali ne uspijeva, jer opet bljuje otrov:
“Tko je jučer poranio vidjeti zarobljene Arnaute, koji su dovedeni u Beograd, morao je osjetiti, uz svu odvratnost koju je slika davala, i dubo- ko sažaljenje. Tuga obhrva čovjeka kada vidi ove ljude – za koje je malo rečeno, ako se kaže da su divlji – gdje idu kao seoski pas pred kolima, bosi, goli, unezvjereni kao životinje. Njihovo duševno stanje, izgleda, po svemu odgovara bijedi i jadu njihove vanjštine.”
Za Politiku je kolonijalna politika potpuno opravdana. U članku “Na more” ona se ushićuje gaženjem tuđe zemlje: “Vijekovima Zemlja čeznuše za – Morem. Sjećaše se svojeg negdašnjeg bogatstva i slave. More mi pričaše: negda davno moji plavi valovi ljubljahu skute vaše Zemlje – izgubljene svibanjke moje. Gdje je ta Zemlja? A zastidena Zemljina djeca odgovarahu: Dođoše divlja krda barbara i usprtiše se između tebe i svibanjke tvoje.
Zemlja, vijekovima gledajući djecu svoju zarobljenu, kaza: Djeco moja, blagoslovljeno vrijeme došlo je. Tragom svoje krvi podite na More! Djeca poslušaše. Herojskom snagom potisnuše vjekovnog dušmani- na. Preko lešina gaze odabrana djeca, krče sebi put… Zemlja traži svoje More. Požurimo! Na pomolu mora, opijeni pobjedama, zastadoše. I kliknuše: – svi- banjko, vraćamo ti se!””
Miroslav Krleža imao je drukčije mišljenje: “Pa kada je pobjednička vojska pala preko albanskih vrleti do Drača, do Lješa i do Svetog Ivana Medovanskog, granitno javno mišljenje stvo- reno kolonijalističkom propagandom pozdravilo je vojničke uspjehe u svečanom pobjedničkom raspoloženju.”10
Toj kolonijalističkoj propagandi Politika je posvećivala i one svoje “dirljive” pjesme u prozi, koje su ne samo budile patriotizam, nego, eto, davale lekcije iz povijesti…
Kao i u članku “Europa i Balkan”, gdje stoji da su Srbi “po cijenu svoje krvi, prolivene obilno, stekli svoja pobjednička prava. Uostalom, oni su mogli tražiti s toliko više prava izlazak na more, što je najveći dio zauzetog albanskog teritorija pripadao nekada srpskom carstvu.”
Podsjetimo se Krleže, koji je rekao da je to “historijsko pravo, anul gno madžarskom historijskom pravu na Dalmaciju, Bosnu i Hrvatsk.
Pod naslovom “Arnautski banditi”, Politika prijeti: “Arnauti neće ostati nekažnjeni za svoje ispade i ono što oni poduzisvibanju ima samo ubra smrt države, koju oni hoće stvoriti.”12
Njezin članak “Drač i Valona” daje odriješene ruke Srbiji i Cj Gori u albanskoj politici: “Ako arnautski razbojnici budu i dalje izvodi napade na naše granice i ubacivali agente da bune stanovništvo, one de biti prisiljene prijeći na albanski teritorij i ispuniti misiju koju Europa nije mogla ispuniti.”
Istim duhom prožet je i članak “Tko je kriv?”, koji odlučno d “Moramo se razračunati s banditima. Razračunavanje ne smije biti pri- vremeno, nego tako korjenito da nikada više nikome ne padne na pamet uznemiravati. Srbija ima sama ocijeniti kako će to završiti… vodeći računa samo o interesima svoga naroda.”14
Zapovjednici albanskih ustaničkih postrojba za Politiku su samo “razbojnici”. Na primjer, članak “Vrenje u Albaniji” priopćava: “Isto tako u Valoni je već postignut sporazum između Makedonske Unutarnje Organizacije i Ise Boljetinca i Bajrama Cura. Jane Sandanski, izaslanik te organizacije, pridobio je oba ova razbojnika za svoje planove.”
U vijestima “Iz Ljume” list priopćava, bez ikakvih pojedinosti, da su jedan srpski časnik i “poznati razbojnik Riza-bej” vodili neke prego- vore. I to je sve. Da podsjetimo, Tucović je, dajući detaljno taj razgovor naveo riječi toga “razbojnika”, koji, ogorčen, kaže: “Vaši vojnici pljačkaju i odgone stoku… A za svakog vašeg vojnika vi popalite po nekoliko sela i bacite u oganj i stavite pod nož sve u njemu živo, ne štedeći ni djecu ni žene.”17 Jedan od suboraca Dimitrija Tucovića, jedan od voda srpskih so- cijaldemokrata, Dušan Popović, pisao je u isto vrijeme u partijskom polumjesečnom časopisu Borba o “jednoj smrtno uvrijeđenoj i ranjenoj naciji”, optužujući srpske vlasti:
“Ovih nam je dana mnogo deklamirano o strategijskim točkama prema Albaniji koje trebaju osigurati naš teritorij. Strategijske točke nedvojbeno nešto znače; ali koliko god sigurne i strašne bile, one nas nikada neće osigurati od gnjeva i osvete jedne smrtno uvrijeđene i ra- njene nacije. Dokle god u naše buržoazije budu vladali ovakvi barbarski pojmovi, dokle god i najtrezveniji njezini političari budu branili tezu da su Arnauti poluljudi i da se arbansko pitanje može riješiti samo mačem i ognjem, dotle ćemo mi stalno imati mobilizaciju za mobilizacijom prema zapadnoj granici novog teritorija i fijasko za fijaskom. I sve dotle neće nam pomoći ni strategijske točke prema Albaniji, a da ne govori. mo o tome što će nam trebati da stalno i dan i noć držimo ‘strategijske račke unutra u zemlji s kojih ćemo klati i uništavati one stotine tisuća arbanaskih suplemenika koji žive u našim granicama i koji trebaju biti neki vajni temelj Velike Srbije!”18
Ali Politika ne samo što podržava tu politiku, nego čak na zauzetim teritorijima ni ne vidi albanski narod. U članku “Srpski zahtjevi” ona tvrdi:
“Okolnosti su i nastupilo je vrijeme da se progovori i o zahtjevima Srbije. Njezini su zahtjevi jasni, opravdani, prirodni i očigledni.
Srbija je u ovome ratu ispunila svoju dužnost potpuno, onako kako zahtijevaju njezine pretenzije. Cijeli teritorij, koji je ona osvojila, naseljen je njezinim suplemenicima; cijeli narod koji je ona oslobodila raduje se svom ujedinjenju sa Srbijom.
…Srbija u ovome trenutku ima, dakle, dužnost, sebi osigurati i mir i budućnost, a najbolje jamstvo za to jest podjela Albanije između Srbije i Grčke.”19
Dok socijaldemokrati s najvećim užasom i gnušanjem pišu o četnicima i njihovim zločinima, “prljava beogradska tisak” ih veliča. Tako Večernje novosti, u članku “Kosovo se sveti”, radosno tvrdi: “Osim stalnog kadara i tri poziva narodne vojske pohitali su na zborno mjesto i Narodna obrana i dragovoljci i posljednja obrana i komiti i bombaši i četnici svake vrste!”20
A na stranicama Politike čak i književnik Ivo Cipiko piše hvalospjeve u čast tim zlikovcima. U feljtonu “U bolnici”, on se oduševljava i raz- nježuje, trudeći se to prenijeti i na čitatelje:
“Stajao sam pred krevetom mladog černika. Pred ovim mladim tete ranjenim černikom, osjetih se ovdje siran i nepotreban. Pla moja nas pitanja e cernieima odgovarate ljubazno ne smiljetec Posmatram s nekim čudnim, osobitim zadovoljstvom njegove ne oči i u svome književnom egoizmu pomislih ove je divan Up tetik intelektualcal
Pred ovom svijetlom pojavom razumjeh i ove naše detik što daj svoje mlade divote za našu zajedničku misao.
…Osjetih duboko u svojej duši da ovi prvi ranjenici sobom nese prve anamenje uskrsnuća podjarmljene naše brace,” U takvom ozračju arpaki au se socijaldemokrati junački borili sa laring Ita je borba bila, kako je rekao Krleža, “amion i poštovanja vrijedan čin”?
U svome članku “Oper fjasko” odlučno se i argumentirano borio Dušan Apović: “Nije se, uostalom, mnogo ni cuditi grubim instinktima naše seljačke mase za čije se školovanje i civiliziranje ova država nikada nije brinula; ne treba se, isto tako, gražavati ni nad uskim i bijednim političkim i duhovnim obzorjem naših vojnih zapovjednika koji su od: jojeni da hladnokrvno, alikovačko ubijanje desetaka i stotina Arbanas, njihovih žena i njihove djece drže kao neki heroizam junaka iz tragedije: ne treba se mnogo revoltirati ni zbog našeg buržoaskog javnog mišljenja koje daje moralnu razrješnicu za sva ova zvjerstva, koje, štoviše, izaziva apetit za uništavanje Arbanasa i njihovih obitelji, jer su predstavnici toga javnog mišljenja ljudi koji se nisu ustezali, žurnalističkim kampanjama ucjenama, razoravaju obitelji svojih sugrađana: ne treba se svemu tome mnogo čuditi, budući da parolu za takvo shvaćanje i takvu politiku bacaju ljudi koji stoje na najvišoj društvenoj i političkoj visini u Srbiji, i buduci da jedan g. Stojan Protić (Balkanikus), predstavnik demokratskih ideja Išampion engleskog parlamentarizma u Srbiji, ima hrabrosti, u obliku objektivne znanstvene rasprave, dokazivati pred cijelim svijetom kako Arbanasi nesvibanju prava ni na nacionalnu ni na državnu samostalnost, kako su to gotovo poluljudi koji nesvibanju prava biti članovi velike ljudske obitelji, pozivajući se za te svoje znanstvene tvrdnje na neke europske avanturiste i pustolove, koji su omrali Albaniju valjda Ato u njoj nisu naišli na kafe-koncerte i engleske klozete ili to im nekt geeft nije ispao za rukom!”
nastavlja se