Znameniti crnogorski pjesnik Radovan Zogović rođen je 19. avgusta 1907. u Mašnici „na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici“. Njegovo djelo, u svemu savremeno i autentično, prilog je poeziji i literaturi 20. vijeka na mnogo širim prostorima. Poslije Njegoša, najcjelovitije je i poetski najsnažnije odrazio i sveukupno biće Crnogoraca… Do smrti je branio (i odbranio) pravo da govori i piše – onako kako misli.
Umro je 4. januara, 1986. i sahranjen u porodičnoj grobnici u Dečanima.
„Netaknuta vječna kuća Zogovića“ u Dečanima.
Autor: Branko JOKIĆ
Bilo je tome 20 godina godina, kako je umro pjesnik Radovan Zogović (4. januara, 1986, u Beogradu) a uskoro će biti sto od kada je rođen (19. avgusta 1907, u Mašnici, „na ondašnjoj crnogorsko-turskoj granici“)
Pri kraju života, „pri zdravom razumu“, uprkos i tada složenim političkim i životnim zbivanjima na Kosovu, i njihovim predvidivim ishodom, znameniti crnogorski pjesnik ostavio je amanet da se njegovi zemni ostaci sahrane u zajedničkom grobu sa precima, pa mu je urna ubrzo prenesena u porodičnu grobnicu u Dečanima. U njoj su od ranije bile kosti oca Đorđija – Đoka, majke Milene, rođene Radenović (sa Vasilijom, majkom Milovana Đilasa, bila je sestra od strica), brata Radojka i sinovca Vladimira, studenta.
Nedaleko je i grobno mjesto Šaljića, u kome je vječni mir našla i Đorđijeva kći Mirka (udata Šaljić), kojoj je brat Radovan posvetio naljepše stihove, a njeno ime dao (jedinoj) ćerki (danas uglednom profesoru Filološkog fakulteta u Beogradu).
Na prostoru Metohije i Dečana, ako se izuzmu kaluđeri koji žive u obližnjem u manastriru, dvadesetak godina unazad bilo je malo Crnogoraca (i Srba). Sada nema ni jednoga. U beogradskim medijima opisuje se kako su protjerani, a „sve srpsko“, njihova zemlja i domovi, uzurpirani i opustošeni, ili sravnjeni sa zemljom. Kao „najveći, necivilizacijski i nečuveni vandalizam“ ističe se da su oskrnavljena groblja – prekopana su, grobnice otvorene, spomenici porušeni. Jedino na mjesnom groblju u Dečanima „neteknuta je vječna kuća Zogovića“ – piše u jednoj novinskoj reportaži.
I bez priloženih fotosa, na kojima se to zaista vidi, izvjesno je da bi trebalo da je to tačno. Ako je, po tim „civlizacijskom normama“ moguće razmišljati (i) o starinskom moralu i etici, koji se kod „vandala Albanaca“ zove „besom“ i slično, što je kanonisano još u srednjem vijeku, „divljačkim zakonima“ Leke Dukađina, i drugim tradicionalnim, moralno-etničim i iskustvenim ponašanjem, onda ne bi trebalo da je neobično što su se i u (ne)kontrolisanim trenucima rušenja srpskih sakralnih i drugih objekata (što se, naravno, ničim ne može pravdati), ipak, poklonili Radovanovim i sjenima njegovih predaka i prihvatli da čuvaju njihov grob. Kao što su, nakon što je Čarnojević (iz nerazumnih razloga…) otselio Srbe iz Metohije i Polimlja, u vrijeme vladavine Osmajliske imperije, najviđenija bratstva gorštaka iz Rugovske klisure bili višedecenijski i neprikosnoveni zaštitnici Pećke patrijaršije i ostatka Srba u toj varoši ispod Prokletija.
Dva bi etička pravila, ili staro-nova razloga njihovim potomcima, „savremenim albanskim vandalima“, mogla biti za ovakvo (ne)obično ponašanje.
Kada je Đorđije Đoko Zogović, daleke 1925. godine, napustio pitomu dolinu Lima i plodno selo Mašnicu, naselio se u Dubravi, udaljenoj tri-četiri kilometra od Dečana, prema srednjovjekovnom manastiru i kompleksu četinara, tako što je kupio nekoliko rala obradive zemlje i šume, a ne dobio od begradskog dvora – kao što je to slučaj sa mnogim „zaslužnim crnogrskim ratnicima“ koji su, upravo u tom kraju, nakon balkanskih ratova, a još više poslije prisajednjenja Crne Gore Srbiji, po specijalnom programu srpskih vlasti i Vase Čubrilovića, zaposjeli imanja „balista“. Ove druge je mlada, a nacionalizmom zadojena kraljevina energično tjerala prema Albaniji, Makedoniji i dalekoj Anadoliji, proglašavajući kompletne porodice za neprijatelje države i oduzimajući im svu imovinu, „bez prava povratka“…
Ali, nijesu se ni svi došljaci ponašali podjednako. Neki su, bahato, slijedili beogradska uputstva. Drugi sa susjedima dijelili istu nevolju i nemaštinu. Tako je medju Albancima upamćen skladan suživot došljaka Zogovića, a nešto kasnije, u teškom zajedničkom međuraću, začet je kod Albanaca i poseban pijetet prema prvim stvaralačkim ogledima mladog pisca.
Radovan Zogovć je jedan od prvih pjesnika sa širih balkanskih prostora koji je najjednostavnije i najtačnije opisao prizore teškog života crnogorskih doseljenika i njihovih novih susjeda, Albanaca, pod monarhističkom vlašću.
Na toj „temi“, u stavaralačkom startu, dominantno se pokazao i njegov kasniji realistički iskaz, koji je uporište imao u poimanju literature koja mora imati i određenu („vaspitno-društvenu“) funkciju.
Naime, o surovom životu u Metohiji, u tom periodu, i od svih albanskih umjetničkih ostvarenja najbolje govore Zogovićeve poeme „Došljaci“ („Ali Binak“). Objavio ju je u beogradskoj „Našoj stvarnosti“, 1937. godine, odnosno u zabranjenj knjizi „Plameni golubovi“. O noj je tada, iz (ne)razumljivih razloga, vrlo malo pisano, a široj albanskoj javnosti postala je poznatija tek poslije rata, kada ju je u prištinskom časopisu „Jeta e re“ preveo Esad Mekuli.
POEZIJA IZ NEPOSREDNOG DOŽIVLJAJA I SAZNANJA
U razgovoru s autorom ovog feljtona, 1985. godine (objavljenom u reviji „Ovdje“), Zogović je, uz ostalo, rekao:
“Ciklus ‘Došljaci’ nastao je iz neposrednog doživljaja i saznanja, iz kombinovanja stvarnih pojava tlačenja albanskog stanovnišva Metohije i Kosova dvadesetih i tridesetih godina našega vremena. Iza svake pjesme ciklusa, iza svih njihovih čvornih pojedinosti, stoje neposredne činjenice, i to ne samo od strane velikosrpske vlasti, nego i posredno, preko nasljenika, osobito preko one vrste Crnogoraca koja je, kada god joj se za to da mig i mogućnost, spremna da panduriše i prepanduriše. U ovim pjesmama, ni iza ‘lirskog junaka’ ciklusa (Ali Binaka), ni iza ostalih lica ne stoji nikakav prototip, još manje prototip istog imena. Kao čovjek, Ali Binak je zbirni, tipični i – bar u nekoj mjeri individualizovai predstavnik, s još jakom instinktivnom plemenskom tradicijom u dramatičnim vremenima osvajanja, porobljavanja i tlačenja na Balkanu; kao ime on je ono jedino ime koje je, svojom ozbiljnošću i epičnošću, i svojom čisto zvukovnom vrijednošću, ogovaralo zamisli ciklusa… I još nešto: da nijesam postao komunist, jamačno, i pored sveg osjećanja i negodovanja s kojima sam, od šestog razreda gimnazije pa nadalje, gledao tlačenje i propadanje Albanaca, ne bih shvatio i osjetio i svu težinu onoga što sam znao i gledao, i ne bih pokušao da unesem formu i haos utiska. Pripremajući se da počnem ovaj ciklus, nekoliko puta sam pročitao ‘Plač Jeremijin’, pa sam i tamo našao nekih podsticaja i za sadržinska rješenja u pjesmama o ropstvu albanskog kosovsko-metohijskog stanovništva…“
Od pećkih Crnogoraca dobio „titula izdajnika“
Nesporno je da osnovu Zogovićevih „Došljaka“ čini borba Albanaca za nacinalno i socijalno oslobođenje. Poema nije nastala kao odraz nekih zašotrenih međunaconalnih odnosa (kakvi su uslijedili pola vijeka kasnije). Neposredno (direkno) poetsko svjedočenje o totalnom tlačenju ljudi, simboizovaono je ubijanjem mitske, svete ptice rode, za koju se među Albancima vjerovalo da donosi sreću u dom na čije tjeme padne. U poemi sa tih krovova toči njena krv, što simboliše kraj ljudskih nadanja… Zapravo, ovo Zogvoćevo djelo je na umjetnički način samo potvrdilo surovi život u ovom dijelu Balkana.
Za razliku od jednog drugog crnogorskog savremenog pisca, koji je takođe mladost proveo u Metohiji, i litararni (prozni) prvijenac između dva rata objavio na albanskom jeziku, a kasnije ga u potpunosti „zaboravio“, iako i dalje „plovi niz vrijeme“, Zogović je veoma držao do poeme „Došljaci“. Prva verzija, koju je pisao u vrijeme kada se od grudobolje liječio u sanatorijumu na Klenovniku, imala je samo pet pjesama i, kako je kasnije i sam govorio, očigledno je pisana i „previše ezopovski“ (kako bi prošla tadašnju cenzuru, koja je posebno bila osjetljiva na sve što se pisalo o Albancima).
Zogović je o njenom stvaranju kazao: „Prvi dio naslova („Došljaci“) označavao je Crnogorce, Srbe iz Like i Hercegovine koje je vlast naseljavala, s cljem da se starosjediocima onemogući opstanak, a da se od naseljenika („došljaka“), zavađanih sa starosjediocima, načini oruđe vlasti i njene politike prisiljavanja Albanaca na iseljenje. Drugi dio naslova („Ali Binak“) simboliše otpor druge strane“.
U zbirci „Prkosne strofe“ nalazimo devet, a u samostalnom izdanju, iz 1958. godine dvanest pjesama ciklisa „Došljaci“ (neke nove su inspirisane i poratnom situacijom na Kosovu). Toliko ih je i u knjizi „Artikulisana riječ“ (1965). Na albanskom jeziku, u prevodu Mekulija kao posebna knjiga, poema se pojavila tek 1968. godine, a zatim više puta preštampavana i u albanskoj književnoj kritici, periodici i publiistici opsježno predstavljana i (bila) zastupljena u školskoj lektiri. Tretirana je „kao primjer „pravog i iskrenog svjedočenja jednog doseljenika“ i prihvaćena kao oda etničkoj i životnoj tradiciji Albanaca. Ispod njenog „ezopovskog jezika“ i alegorijskih slika, jasno je vidjena realna i svakodoneva životna datost, a ne nikakvo autorovo „udvaranje“ Albacima.
Prije ove poeme, u časopisu „Stožer“, 1931. godine, Zogović je objavio i dokumentarnu priču „Bijela kuća“, a u zagrebačkom „Radničko-seljačkom kalendaru“ priče “Raž“ i Mlin“. Kao i poema „Došljaci“, i one govore o siromaštvu i zaostalosti metohijskih Albanaca. Ipak, „Došljaci“, za koje je i sam autor kazivao da su nastali iz posebnog (ličnog) osjećaja čemeri, bola i poniženja, te takvog shvatanja Ali Binakove kletve „svega do sjemena u odivi“, iz takvog motivskog ambijenta, prerasla je u svojevrstan i orginalan poetski artizam, za autora do kraja života prepoznatljiv (posebno „ojačan“ u „Knjažeskoj kancelariji“).
Za prećutkivanje i zlonamjerno tumačenje ove poeme moguće je donekle razumjeti razloge jedino u činjenici da se pojavila u osvit rata i revlucije, pa „nije bilo vremena“ za njeno šire (ne)prihvatanje. Ali, koincidentno je da je, uz (i) tadašnju ćutnju, Zogović objavljivanjem ove poeme imao problema, i to istih koji će njegovu „prošiptarsku“ poeziju pratiti do kraja života.
Najprije su rijetki tumači Ali Binaka ustvrdili da su Zogovići u Polimlje doseljeni iz Kuča, pa se i zato indetifikuje s „rođacima“. Književnom istoričaru dr Jeftu Miloviću, Zogović se ispovijedio: “Jedna grupa pećkih Crnogoraca – pеnzionera bila je toliko ogorčena na ‘Došljake’ da sam još tada dobio titulu izdajnika“.
I prema svjedočenju njegovog prijatelja dr Esada Mekulija, Zogović je tada bio još više cijenjen kod Albanaca – mаda mnogo više kasnije od objavljivanja poeme, jer za nju tada, skoro stoprocentno nepismeni Albanci, nijesu ni znali, što je takođe ljutilo piščeve sunarodnike. (Inače, prema, takođe, pjesniku dr Mekuliju, Zogović se veoma zanimao i za albansku istoriju, tradiciju i literaturu, a još kao srednjoškolac upoznao i volio „skaradnu poeziju“ Miloša Đerđ Nikolića Miđenija).
Međutim, pjesnički lik Ali Binaka nema nikakvog dodira sa te vrste navodnim Zogovićevim „albanskim porijeklom“. Ne bi se mogao uzeti ni kao „prototip“ tadašnjeg Albanca, u nekom užem karakterorloškom značenju, već kao čovjeka Metohije, koga je, na isti način, nacionalistički režim iz Beograda pritiskao, kao i Makedonce i Crnogorce, kao i srpsku sirotinju, posebno u južnim krajevima…
Ako se nije moglo prigovoriti nespornoj realističnosti Zogovićeve poeme „Došljaci“, nađen je drugi izgovor da se, baš zbog „proalbanskog sadržaja“ i u poslijeratnom književnom izdavaštvu i publicistici prosto prećutkuje, a kada se o njoj pisalo redovno je anatemisana. Razni kritičari su izbjegavali da joj ospore i „suvi sadržaj“ pa su autoru zamjerali zbog navodno „neautentičnog“ ili „sasvim lošeg“ poetskog izraza.
Kukuruzni hljeb trajao od subote do subote
Kroz Ali Binaka Zogović je pokazao opštu omraženost monarhističke dinastije i slikom opšteg stanja bijede u kojoj su, u „Srpskoj Kaliforniji“, kako je nazivana ova plodna metohijska ravnica (u Zetskoj banovni), živjeli i Albanci, i Srbi starosjedeoci i crnogorski i hercegovačko-lički došljaci. Mudrac Ali Binak, poput starozavjetnog Jova, arhaičnom leksikom, govori neposrednu istinu tog „zajedničkog“ čovjeka – obespravljenog, bijednog, zlostavljanogog, napaćenog i u svemu besperspektivih vidika. Uostalom, tako se živjelo i u ranijem Zogovićevom zavičaju, Mašnici, o čemu je Jeftu Miloviću pisac svjedočio: „Nekoliko puta mjesečno, od Mašnice do Berana, a to je 32 kilometra, išao sam pješice da bi me majka oprala i da bi do Berana odnio kukuruzni hljeb koji mi je trajao od subote do subote, da bi mi okrpila suknjene pantalone i oprala košulju od beza koja je morala trajati čitavu godinu… U mom zavičaju se živjelo veoma siromašno“…
Igrala mečka – zaigrali i mečkari
Čak je i Radomir Konstatinović, jedan od nesumnjivo najobjektivnjih interpretatora međuratne literature, osporavao vrijednost Zogovićevih “Došljaka“, zamjerajući im na “sumornom ponavljanju“, “folklornom melosu“, te “kretnju u krugu, stalnom variranju istih motiva i simbola, ritmu lamentacije“ i slično. Na kraju opširne “analize“, izvedene u tom stilu, zaključuje:
“Stihovi su lišeni, u svome monotono-prizemnom (kao metohijsko polje ravnom) pričanju, od jednog do drugog trenutka poetičnosti, svakog izgleda na iole izrazitiju koncentraciju“. Posebno je (o)sporio vrijednost novih pjesama, pa za “Pjesmu devetu“ (pjevanje Ali Binaka) kaže:
“Iako Zogović nastoji da sačuva psihologiju, ritam i boju Ali Binakove reči, on u tome ne uspijeva: poezija jadikovke Ali Binaka nije tu iznevjerena jedino Zogovićevom željom da tu jadikovku prekine izrazom nade i odlučnosti nego i ovakvim ‘prosvetarskim’ ulitarilizmom kojim se Ali Binak pretvara u zogovićevskog ‘instruktora’“.
Zbog Zogovićeve nepopustljivosti i drugačije idejne i nacionalne orijentacije, a u nedostatku kontra-argumenata, istim manirom je već tada u beogradskoj čaršiji karakterisan i njegov ukupan ljudski i stvaralački lik. Miodrag Popović, istoričar srpske književnosti, u autobiografskom tekstu “Oskarovci i zogovićevci“ piše:
“Zogović je do dolaska u Beograd bio provincijski profesor. Bio je prgav, ćudljiv, težak u odnosu sa ljudima. Znao je da ošine riječju, još više oštrim pogledom bojovnika. Isključiv do krajnosti, mаda umеo je da bude širok tamo gdje se niko ne bi nadao, da se raznježi. Dvojak: patrijarhalni heroj i proleterski revolucionar. Dvojako su se odnosili i prema njemu. Ili su ga dizali u zvijezde ili u njemu vidjeli samo zloću, koja sije strah oko sebe i žanje bure i nesreće“.
Na drugoj strani, neki drugi Zogovićevi savremenici, iz istog životnog i stvaralačkog perioda, svjedoče da je u tom “krhkom tijelu“ bio snažan (najsnažniji) upravo njegov “crnogorski duh“. Zogović ga, zaista, ni u najranijoj mladosti niti kasnije nije skrivao. Naprotiv, iako često usamljen i izložen beskrupuloznim i neargumentovanim napadima, javno je sporio i branio crnogorsku individualnost.
Šta bi se, na primjer, danas, u datoj crnogorsko-beogradskoj realnosti moglo zamjeriti pronicljivom pjesniku iz pitomog Polimlja, i u čemu se ta situacija u čitavom stoljeću izmijenila? Zar se to ne bi moglo najbolje pokazati i na primjeru njegove bilješke „Igraj, igraj, međede“.
Bilješka je dio opširnijeg osvrta objavljenog u „Našoj stvarnosti“ 1937.godine, pod naslovom “Varijante jedne poante“ (iz koje je cenzura izbacila neke djelove), a na koju, upravo i zbog “savremene poučnosti“, valja podsjetiti. Zogović piše:
“Imam čast da vam prikažem crnogorsku lovačko-feljtonističku trupu Trifuna i Mitra Đukića, Dušana Đurovića, Dragiše Boričića, Mila Vasovića i drugova. Trupa se već duže vremena nalazi u Beogradu i odsjela je u stražnjim prostorijama dvaju beogradskih listova. Trupa je preko ljeta pravila ferijalnu ekspediciju u Crnu Goru (još jedna ekspedicija u Crnu Goru!) i tamo je ulovila interesantan primjerak serdara, koga već prikazuje i dalje će ga prikazivati poštovanoj publici.
Sastavljajući najinteresantnije rečenice koje su vrli lovci-feljtonisti napisali o svome egzemplaru, imam čast prikazati vam kako je taj egzemplar ulovljen, kako izgleda, kako govori, šta misli i šta želi.
Primjerak serdara ulovljen je na putu koji vodi između “visokih, sivih i surovih dinarskih planina“ kud se “lakac bio takao“ i “nekako spretno i srdito odmahivao okomitim raskršćem da mu se duga u struku prekinuta sjenka bacala vrhom kao ljutim žaokom, tonula ugibima oble zakose i opet nicala gruba i hitra kao da se na domaku njegovog teškog hoda javljalo sazvučje neke crne zloslutne arije“. Neustrašivi članovi eksedicije ispali su iz busije i viknuli: “Predaj se!“ Serdar se predao, ali tek pošto su mu obećali da će mu izraditi pеnziju“.
Serdar je čudo neviđeno. “Visok je kao jablan, divalj kao narav gladne godine“. Njegove “oči siju nemirno polomljene poglede“. Brci su mu “viti i labavo vise da mu se glas gubi u njihovij senci“. Ruke su mu “debele i crne kao dva debela panja“. Na pleći mu je “duga dolaktica“, oko pasa “silav“ za silavom “ljevor“, o pasu “sablja plamenica“, a dolje “svečane dimije“. Na glavi nosi “simboličnu kapu“. O ramenu mu je (Crnogorcu, danas!) „puška kordunka nacikvana do u samo ždrijelo“.
Umjetnička slika “o opštoj tiraniji”
Zogovićev prijatelj i savremenik Mihailo Lalić je među rjeđima ustvrdio da je “Došljake“ doživio kao umjetničku sliku “o opštoj tiraniji“. Ali, to su bili vrlo usamljeni istupi. Drugi, osporivatelji književnih i bilo kojih vrijednosti, poričući čak i stvarnosni sadržaj metohijskih slika, a istovremeno su nastojali da “prikupe“ i druge Zogovćeve “anti-srpske“ pjesme, i nađu im zajedništvo sa ovom poemom. U tom kontekstu se najčešće pominje “Pjesma o biografiji druga Tita”. Kao što je poznato, ta poema je napisana u oktobru 1943. godine i prvi put štampana krajem te godine, u selu Busija, kod Ključa. Napisana je kao polemika na razne klevetničke pamflete o porijeklu, životu i radu Josipa Broza objavljenim u inostranstvu. Zogović pjesmu upoređuje sa “vrelim rafalom u stihu”; ističe Titovo britko oko; vjeđe upoređuje sa napetim lukom; njegove rečenice i bore su očinski brižne, a u njegovom oku iskri tiha suza kad govori o svojim borcima, itd. Naravno, iako ni u formalno-poetskom značenju “Pjesma o biografiji druga Tita“ (nastala po uzoru na poeziju Majakovskog) nema bliskosti sa “Došljacima“, te iako Srbi i Srbija u Brozovo vrijeme nijesu imali problema sa Albancima na Kosovu, niti su oni dizali bune protiv njega (kao što su to uradili u neko novije vrijeme, kada je “Srbija iz dva dela postala cela“…) u takvim, nesporno tendecioznim tumačenjima se poistovjećuju da bi se pokazala i neka vrsta Zogovićeve “antisrpske“ orijentacije koju je navodno ispoljavao još kada je (1935) došao u Beograd kao “provincijski profesor“. Na takav način se u istovjetnim tumačenjima nastoje “pojasniti“ i drugi „Zogovićevi kompleksi“, pa i njegove polemike sa Davičom, Krležom, Crnjanskim, i njegovim “Idejama“, Draincem, Vasićem, Belićem (koji je Zogovića kritikovao i zato što piše ijekavski) i drugima.
Terazijski Crnogorci “igrali kako im sviraju”
Neki od tadašnjih i pomenutih mladih crnogorskih pisaca u Beogradu (D. Boričić, M. Vasović i M. Đukić) bili su kasnije aktivni četnici. Zogović ih u nastavku članka “Igraj, igraj, međede“ prikazuje da su “igrali kako im drugi sviraju“ još kada su bili studenti u Beogradu. Kako bi se danas reklo: “Terazijski Crnogorci“. Kako onda, tako i sada… Njihovo predstavljanje Crne Gore, i njihov glavni junak feljtona kojeg su objavljivali u “Pravdi“, u Zogovićevoj intepretaciji dalje izgleda ovako:
“Kada je gladan, Džim iz crnogoske džungle ‘samo pjeva, obarajući borove za burila’. Kada se vraća sa sahrane svoje kćeri on se vraća kući ‘uzima gusle i pjeva neku starinsku pjesmu, neku čudnu pjesmu o kućevićima’. On pati od dvije proklete stvari: od zle riječi ‘koja više čoveku zadadne jada… no sve drugo pod nebom’ i ‘satane-mašine’ kojoj ‘čovek robuje’ i koju ‘treba razbiti u komade’. Egzemplar voli i piće i kada pije – ‘odzvanjaju mu klokoti rakije niz grlo, kao niz strmu liticu’. Kada govori – ‘viče da mu živi oganj svaku riječ obasjava’. Kada spava – ‘spava tvrdo i teško kao okamenjena vječnost’. Kada misli – ‘raščešljava misli’ (šta se dešava kada se češlja – nije nam poznato!) Serdar uporno traži pеnziju… A ko će dati pеnziju cijeloj Crnoj Gori. A i šta bi Crnogorcu pare kad ih ne zna brojiti. Lovci – feljtonisti su tačno ustanovili da on ne zna je li milion veći od hiljade. Ne zna ni je li ministar stariji od šumara. A i kako bi kada u Crnoj Gori nikada nije bilo ni ministara, ni šumara?!“
Nesporno se sarkastično podrugujući svojim zemljacima – mladim piscima, Zogović primjećuje da je Njegoš još 1847. godine objavio “Gorski vijenac“ a da “članovi trupe, koji prikazuju svog Crnogorca, govore: venac, ždrebe, seno, ne dospeva…“ Onda zaključuje:
“Imam žalosnu sreću i čast da vam prikažem ljude koji su od svoje domovine napravili medvjeda na sindžiru, i vode ga po širokoj čaršiji, i zarađuju uboge pare na njemu. Igra mečka, igraju i mečkari“.
Na kraju piše da su svi citati uzeti su iz feljtona štampanog u “Politici“ i “Pravdi“.
Na “crnogorske teme“ Zogović je, inače, često raspravljao. Iako to nije činio uvijek i cinično-humorno, kao u prethodnom slučaju, i tada se žestoko zamjerao, zbog “podvajanja srpske i crnogoske literature i kulture“, ili se s nekim piscima jednostavno „razilazio“ zbog drugih (ideoloških) neslaganja. Sa Savićem Markovićem Štedimlijom, sa kojim je u početku sarađivao i podržavao njegove stavove, oštro je raskinuo odnose, zbog toga što je počeo da sarađuje sa novinama Mila Budaka. Zogović piše:
“To je druga smrt Save Štedimlije. Došla je poslije dugog bolovanja, kao ona smrt za koju se kaže: hvala Bogu. Usnuo je naš vrli pokojnik u Budaku. I sada na perjaničkim krilima leti u adamsko krilo današnjih velikih meštera koji će, bude li za Štedim sreće, učiniti da Sava bude crnogorski guvernadur (ha-ha i ha-đih). Na nebu mu duša carovala ka mu na zemlji ime caruje“ (“Umjetnost i kritika“ I/1,1939).
Knjiga epike Bogdana Zogovića, na koju ukazuje njegov sinovac Radovan, zove se “Komska vila“ i objavljena je u Leskovcu, 1931. godine. Sadrži “Narodne junačke pjesme“, čiji je on autor, a koje “opjevavaju“ zbivanja iz 1912. i 1913. godine, uglavnom iz bliže okoline – Peći, Đakoviice, Plava, Polimlja i na okolnim planinama. Nesporan je pjesnčki talenat ovog “zemljoradnika iz sela Mašnice, sela Andrijevice“, kako je dodavao uz svoje autorsko ime.
Zanimljiva je i Bogdanova nedosljednost u isticaju „srpske ideje“, srpstva i crnogorstva. Naravno, ništa novo – oko raznih varijanti i tumačenja tih pojmova ni tadašnji autori nijesu se previše trudili. Kao što to je to tako i kod mnogo poznatjih prethodnika ovog manje poznatog epičara, kod Njegoša, ili Nikole Prvog Petrovića… Tako Bogdan Zogović u posveti pomenutoj zbirci, poput Njegoša (Karađorđu), kliče “Oj Srbijo, naša zemljo mila“, generala Vešovića naziva čas srpskim, čas crnogorskim vitezom, ali pjesmu “Smrt Baca Jokića“ počinje stihovima:
“Hladan vjetar sa Čakora duva
Crnogorac tvrdo stražu čuva
Na krvavoj od vazda granici
Veličani ljuti krajišnici
Među njima junačina stara
Jokić Baco vitez od megdana…“
U pjesničkom i publicističkom djelu Radovana Zogovića ovakve “nejasnoće“ se nigdje ne naziru, ali je izvjesno da su ga mučile kada su takve polarizacije inovirane oko crnogorskog književnog i kulturnog nasljeđa.
U izdanju titogradskog “Grafičkog zavoda“, 1966. godine, objavljene su “Crnogorske narodne pjesme raznih vremena“. I sam izbor, a još više Zogovićev predgovor, izazvali su burne reakcije, prije svega zato što su skoro sve te pjesme ranije tretirane u okviru (raznih) srpskih epskih ciklusa. Zogović u početku precizira da je zaista taj izbor “prvi sistematski pokušaj da se, iz cjeline koja je u književost i nauku ušla pod imenom srpsko-hrvatski epos, izdvoji, u izboru, ono što je stvoreno u krajevima gdje se, u toku veoma dugog, objektivnim unutrašnjim i spoljnim faktorima usporenog nacionalnig razvitka formirala crnogorska nacionalnost“.
Njegoš mu bio poetski uzor
Uz Majakovskog, Zogović je kao poetski uzor redovno isticao Njegoša. O “Gorskom vijencu“ često je pisao, a posebno o likovima Vuka Mandušića i sestre Batrićeve. Zanimao se i za prozu Stefana Mitrova Ljubiše, o kojoj je objavio zapažene radove, negirajući Skerlićevu odrednicu da je u pitanju “srpski pisac“ – upravo Ljubišinim jezikom, floklorom, etnografijom i drugim segmenitima njegove proze. Od najmlađih dana pamtio je epske pjesme. Kao osnovac u Polimlju došao je, od jednog rođaka, do Đuričkovićeve zbirke epskih pjesama (i “Gorskog vijenca“) a za oca Đorđija je kazivao da je od “radova najvećma volio kosidbu”, a od „ljudskih razgovora gusle”. Dr Jeftu Miloviću je kazao: “Najbolji guslar u našem kraju bio je Bogdan Zogović. To je bio seljak mudar, odmjeren, umio i ćitljiv, a umio je progovoriti i lijepo se našaliti… Guslarske pjesme ne samo što je pjevao nego ih je i pisao, pa je štampao i jednu knjigu takvih pjesama. A kako je samo uz gusle pjevao. To je svaki put bio praznik. I to su bili najsadržajniji i najuzbudljiviji trenuci moga djetinjstva“.
O crnogorskoj naciji, književnosti i jeziku
Za crnogorske narodne pjesme u svom izboru Zogović decidno tvrdi da su kulturno nasljeđe koje pripada Crnoj Gori, bilo po autorstvu njihovih tvoraca, ili “po mjestu zbivanja radnje“. U tom smislu objašnjava zašto su u izbor uvrštene pjesme “Ženidba Maksima Crnojevića“, “Ženidba Vlašića Radula“, “Car Konstantin i đače samouče“, “Zidanje Skadra“, “Ženidba kralja Vukašina, “Banović Strahinja“ i druge, koje su se ranije nalazile u raznim izdanjima “srpske epske poezije“.
Taj obimni rad, od blizu 200 strana, u stvari, predstavlja prvu ozbilniju naučnu analizi crnogorskog epskog pjesništva.
Razumije se, naišao je tada na osporavanja i iz Srbije i Crne Gore, na kojima su neki autori gradili karijeru. Ne samo zato što su “dokazivali“ kako su navodno lako pobili “amaterska“ Zogovićeva stanovišta, nego mnogo više što su znali da je on “književnno mrtav“, prije svega iz takozvanih ideoloških razloga, pa po njemu može “mlatiti ko hoće“. Osim dr Miloša Đurića, i još nekih beogradskih “autoritata“ za pitanja narodne književnosti, i jedan tadašnji suplent u Nikšiću je napravio karijeru, stekao doktorat i razna zvanja i počasti u Beogradu, tvrdeći da Zogović pokušava da “otima“ srpsku epiku (pominje posebno “Zidanje Skadra na Bojani“). Da kontroverze budu zanimljivije, na kraju dogurao je do političara i političkog činovnika, a u javnim istupanjima postao veći Crnogorac i od samog Zogovića!
Ipak, Zogovićeva antologija i analiza crnogorske epike je opstala. A o odnosu prema crnogorskoj kulturnoj, prije svega književnoj tradiciji i nasljeđu, te njihovim negatorima, ovom autoru Zogović je (u pomenutom razgovoru) kazao: “Ljudi koji priznaju, ili kao da priznaju crnogorsku nacionalnost, faktički se mogu svesti na ovo:
“Eto vam vaše nacije, ali narodna poezija ‘iz Crne Gore’ pripada srpskoj književnosti, Njegoš je srpski pisac, i srpski pisci su Ljubša i Marko Miljanov. Ispada, dalje, da su Crnogorci, barem od prelaska u naciju, u književnosti, u kulturi, agitovali za druge, u cjelini ili kao napoličari, jer ima i tako ‘širokogrudih’ ljudi da im priznaju ‘dvovlasničko pravo’ na ono što su sami stvorili. To se motiviše time što se Njegoš smatrao Srbinom.“
Njegoševo srpstvo Zogović je tumačio kao odrazom njegovog romantičarskog doba, ali napominje i da jasno i distancirano Njegoš govori “Srbi i Crnogorci“, “Crnogorci iz Kučah“, itd. zato se Zogović pita:
“Zar nacija nije istorijska kategorija? I zar se u Njegoševu i uopšte crnogoskom pojmu ‘Srbin’ može poreći i vjerska komponenta? (“srpska vjera“, “srpski zakon“ itd.), komponenta tradicije o pripadnosti srpskom carstvu, pri tom – carstvu uništenom od turskih osvajača? I zar – da na taj od mnogo sličnih primjera ukažem – to što su se hrvatski pisci Njegoševog doba deklarisali kao Iliri, dovodi u sumnju fakat da ono što je od njih u književnosti ostalo pripada hrvatskoj naciji?… Ni jedan zaključak, ovakav ili onakav, ne može ni malo uticati na pitanje crnogoskog kulturnog nasljeđa: crnogorska nacionalnost je istorijska činjenica i njoj, da ponovimo, pripadaju sva kulturna dostignuća njenog ‘dvonacionalnog’ razvitka“.
Zogović je svo svoje književno djelo pisao ijekavskim izgovorom, a njegova leksika je prevashodno crnogorska, prepuna i lokalnih (polimskih) arhaizama i lokalizama i sintagmi. Evo nekih primjera, samo iz proze “Noć i pola vijeka“ (Matica srpska, Novi Sad, 1978): podgušiti se, pretucati, pasti na krv, zapuznuti, zatisnuti, potkutnjica, vrojlati, totinjati, ujarmiti se, tornjati se, požmirep, iznezdravljen, turiti, suponik, upizmiti se, posipka, gerelj, nakonjče, driješiti, naprati se, berkaile, bastisati, avrlja, krvomutnica, zavrlašen, mrmoljiti, ckvrnja, puzdra, podramnica, tutnuti, raspostatiti se, žurica, sevap, izglavinjati, posukati se, dogoveljati, otkapulati, kurtulisati se, uskanuti se, šubelija, zafatiti, itd.
Takođe, poetika njegove proze i njen okvir zbivanja odišu autentičnim polimskim i crnogorskim pejsažem. Njeni akteri su dio te prirode i čine jedinstvenu motivsku i pripovijednu strukturu. Istorijska zbivanja i druga realnost tog prostora takođe je tematska potka skoro svih njegovih pripovijedaka. Uz Lalića, to je svakako najupečatljivija i najobuhvatnija umjetničko-realistička karakterizacija i slika Polimljana i Crnogoraca.
Takvim ambijentom odišu i njegove brojne antologijske pjesme o Crnoj Gori, među kojima se posebno ističe “Inrenacija Crne Gore“ u kojoj “Svezana Crna Gora ide preko Crne Gore“. Ljubav prema svojim Crnogorcima iskazuje i kada se čini da mu je iskaz sarkastičan (u“Pismu knjazu Milošu“ oni su “ludovi i divljaci“ zato što “Turke ne oče, a Turci njih ne sine“)…
Govorio je i pisao crnogorskim jezikom
O crnogorskom jeziku, u vrijeme kada su takve rasprave bile rijetke i žestoko anatemisane, autoru ovog feljtona, Zogović je, 1985. godine, kazao:
“Ima osnova osjećanja i potrebe da se i nazivom jezika kojim se Crnogorci služe fiksira istorijski fakat postojanja crnogorske nacije i crnogorske književnosti“.
Jasno je, dakle, da je poznati pjesnik jeziku pridavao, prije svega, političko značenje, jer je takođe bio decidan u tumačenju da je jezik Srba, Hrvata i Crnogorca, “pored svih stilskih i leksičkih osobenosti u svakoj od ove tri varijante, ipak jedan jezik, i ta činjenica je toliko dragocjena za dalje zbližavanje jednojezičkih naroda i za razvitak njihove književnosti i kluture“. Smatrao je da svaki crnogorski pisac, kao i bilo koji drugi, “ima pravo“ na svije nacionalno leksičko bogatstvo i “sopstvene kriterijume o tome šta je provincijalizam ili lokalizam, za oslobađanje od prakse da se svaka rjeđa crnogorska riječ, prema nekom vancrnogorskom centru, proglašava provincijalizmom“, zaključujući: “Provincijalizam – u dnosu na šta, na gdje i na koga?“ Kao primjer da crnogorski pisci umiju da “strogo biraju iz crnogorskog jezičkog bogatstva” navodio je Mihaila Lalića. Nesporno da je Zogović bio razočaran što crnogorski izdavači nijesu smjeli da pokazuju bilo kakav interes za njegova djela, pa je u Crnoj Gori njegovih naslova relativno malo objavljeno – sve do sredine sedamdestih godina minulog vijeka. Ali, pratio je ovdašnja zbivanja i imao naklonosti – najviše prema Laliću, ali i Dušanu Kostiću, Radonji Vešoviću i drugim piscima iz njegove ili približne mu životne generalije, te u cjelini prema tekućoj crnogorskoj literaturi, a od mlađih pisaca rado je pominjao Jevrema Brkovića i Miroslava Đurovića (koji je, pred smrt, doktorirao upravo na temu Zogovićeve poezije).
Zogovićeva vremena
„Neke pojave“ u tekućoj crnogorskoj kulturnoj politici „nije mogao da razumije“. Nije se osvrtao na to što je njegovo „neprijteljsko“ ime često pominjano i u komitetima, ili mu, bez priziva, presuđivano na stranicama dnevnne štampe, što su neki „bolje znali“ šta se zbivalo u toku NOB-e, posebno u pojedninim situacijama, nego on koji je njihov akter, što je bilo pokšaja i da mu se onemogući članstvo u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti. Bez sumje, to ga je boljelo, ali je sve oćutao (uostalom, nije mogao ni računati na novinski ili prostor u periodici za eventualne polemike i odgovore).
Uglavnom je rijetko javno istupao, a ako je toga bilo, onda samo o „književnim stvarima“. U pomenutom razgovoru, objavljenom (1985) u reviji „Ovdje“, ne skrivajući kritički, ali i svojstveni mu „šalo-ozbiljni“ ton, rekao je i ovo:
“Ako, ilustracije radi, pregledamo deset ovogodišnjih i prošlogodišnjih svezaka glavnog crnogorskog ‘časopisa za književnost i kulturu’ (očigledno je mislio na „Stvaranje“ koje je tada urđivao Sreten Asanović – prim. aut), izići će da je svaka od tih svezaka, ne računajući obilatu poeziju, u po jednu svaku dugačku, na posebne djelove izdvojenu pjesmu, prosječno donosola 38 pjesama. To znači da čitalac samo iz tog časopisa može godišnje da pročita 576 pjesama. Pri tome, bar dvije trećine toga je djelimično ili u cjelini nerazumljivo, obesmišljeno. Čovjek može, čuda radi, pročitati tri, čak pet, pjesama Davičove ‘Flore’, može pročitati i cijelih 20, i ako je ‘avangardist’ da hvali knjigu kao ‘magiju riječi’, ali je u cjelini i do kraja ne može pročitati. Beogradska književna čaršija je pamtila, i zapamtila, Zogovićevu „inkviziciju“ prema srpskim piscima i kulturnim radnicima. Navodno je sijao strah poslije rata pa su neki te godine u kulturi i stvaralaštvu, kada im se ukazala prilika za osvetu, promovisali u „Zogovićeva vremena“.
Ipak, mnogo je pojedinosti i gnjeva koji je šezdesetih godina ispoljen prema ovom „komunističkom cenzoru“, a koji navode (i) na zaključak da je odmazda uslijedila, možda i mnogo više, i zbog Zogovićevog „crnogorstva“ i „naklonosti albanskim separatistima“. Uglavnom, zbog „ideološkog neslaganja“, rijetko pominjući i konkretizujući osnovni razlog i motiv svojevrsnog pjesnikovog progona, pri čemu je posebno profitabilna bilo njegova identifikacija sa Ždanovom, povelika grupa srpskih literata i raznih ideoloških tumača i komitetskih savjetnika prosto je nasrnula na pisca koji je, nakon Rezolucije Informbiroa (nije bio na Golom otoku, već u kućnom pritvoru) ostao usamljen i prosto bio izložen svim vrstama „odstrijela“. Po njima, Zogović je bio „ideološki arbitar“ još prije rata, kada je, u okviru pokreta socijalne literature, nastojao da politizuje sva literarna i kulturna zbivanja, usmjeravajući ih ka komunističkoj ideologiji.
Međutim, kada se danas pažljivije sagledaju ne samo njegove polemike, bilješke ili kritike iz tog perioda, nego i poezija, jasno je da je njega „vodila“ ideja borbe protiv obespravljenog čovjeka (što je i sam osjetio kada je istjeran iz Pećke gimnazije i nastavio u udaljanom Tetovu). Nesporno, nije skrivao da je komunist i da ne voli literaturu koja je u tim burnim vremenima predstavljala svojevrstan hermetizam. On i njemu bliski pisci jdnostavno su se u tom periodu snalazili kako da nadmudre cenzuru, a da kažu istinu o životu, pa je otuda i Zogovićevo stvaralaštvo tog vremena (a umnogome i kasnije) imalo „primat sadržaja nad formom“, ali je u u najužem smislu pripadalo dobroj literaturi. Ali, nije mogao i ni u tome biti prevše „opasan“ po Beograd.
Uostalom, sve do 1935. godine bio je u Skoplju (gdje je završio Filozofski fakultet, a potom bio korektor lista „Vardar“, družio sa Kostom Racinom i grupom mladih srpskih pisaca, itd) pa njegova uloga u litararnim zbivanjima u Beogradu nije mogla biti ni previše značajna. Mada, kada je prešao u Beograd nije bio i sporedan. Napisao je dva-tri veća članka u kojima je branio „naprednu litaraturu“, kao i desetak „šalo-ozbiljnih“ bilježaka o knjgama i autorima koji su se (zbog sadržaja) predstavljali kao socijalni pisci, a u stvari su bili njen antipod. Kritikovao je ustaljene fraze, šablone, opise bijede kao bijede, ili poduke (tipa: „Jednom će svanuti dan…“). Riječju, Zogović nije bio ni ideolog niti nekakav vođa socijalne, proleterske i slične literature (mada je ona imala i neke „centralne ličnosti“ – Krleža, Cesarec, Galogaža, Đ. Jovanović).
O tim odnosima i zbivanjima, sam Zogović je kazao: “Ne sjećam se da sam negdje nadrealizam okarekteriao kao nešto neživotno. U svesci 7-8 ‘Naše stvarnosti’, 1937. godine, u čijoj su redakciji bili i ‘bivši nadrealisti’ A. Vučo i D. Matić (koji su se poslije rata, kao i O. Davičo, žestoko vrijeđali ako ih neko nazove nadrealistima) napisao sam: ‘Prema nadrealizmu nemam čak ni pijetet koji se duguje onome što je mrtvo’”.
Pisci su držali do Zogovićevog mišljenja
Za Zogovića i proza koja je sedamdestih godina, i kasnije, objavljivana u crnogorskim časopisima nije donosila novine. Pojašnjavao je: “Osim rijetkih izuzetaka, to je epigonsko ‘spisateljstvo’ ili mučnje riječi, upinjanje da ono što se kaže ni po koju cijenu ne bude jednostavno. Iznenadilo me i razočaralo nije ništa – uočio sam i naučio u životu bar toliko da znam unaprijed šta iz čega mora iznići. Ali, zato me gotovo već tridest godina revoltira ‘avangardistički’ dogmatizam, nekakav ‘crnogorski modernistički’ šablon, kopiran s beogradskog šablona. Čitaš grdne mjesečne porcije poezije i za dobre dvije trećine pročitanog ne znaš šta si čitao, ne vidiš s kog je ‘merdijana’. Kako da nađeš razlike kada čitaš pisano da bude nerazumljivo. I kako tekst koji nema smisla da cijeniš je li bolji ili gori od drugih, isto takvog teksta. I kako da se ne ogorčiš na toliki uzaludni posao, uzaludno utrošeni papir, uzaludni trošak za ‘odabiranje’ štampanje, korekturu, povezivanje? Čak i u Lalića naiđem na nešto što me ne oduševi. A dobar mi se zapamtio Kostićev ciklus gorko-ironičnih pjesama, kao i Brkovićeve pjesme iz knjige sa putovanja u Sovjetski savez“… Svakako, „oštrina Zogovićevog pera“, i pored sve im naklonosti i pohvala nije zaobilazila ni crnogorske pisce, kako u međuraću, tako ni kasnije. Poznato je da je bio i prvi čitalac rukopisa nekih njemu bliskih prijatelja, prije svega Lalićevih. Do njegovog mišljenja su mnogi toliko držali da su često mijenjali ili prepravljali i čitava poglavlja u za štampu već pripremljenim djelima…
Zogović i beogradska “književna sudanija”
Zapaža se da su se polemike o takozvanoj socijalnoj literaturi rasplamsale tridestetak godina kasnije, a najveće kritike usmjerene upravo prema Radovanu Zogoviću. On ih je ovako tumačio:
„O socijalnoj litaraturi se piše revanšistički, s mržnjom, s pakošću, s falisfikovanjem činjenica. Protiv socijalne literature napisana je čitava deponija pamfleta ‘rasprava’, debelih knjiga, disretaija. Za njih su širom otvorene stranice svih časopisa, svih nudističkih revija i dnevnih listova… Ti ‘istoričari’ i pamfletisti gotovo ne pominju dugogodišnja robijanja mnogih, posebno crnogorskih pisaca. Radovan Vuković, koji se razvio u dobrog kritičara, odrobijao je u dva maha šest i po godina; Milovan Đilas, izrazito plodan i darovit mladi pripovijedač, u vrijeme osude već autor romana „Crna brda“, koji je policija u rukopisu zaplijenila i uništila – tri godine; Stefan Mitrović, u dva maha, četiri i po godine“… Ispada da socijalni pisci nijesu bili gonjeni, nego da su oni progonili druge“.
I kao pjesnik, pripovjedač i kritičar, Zogović nije nikada skrivao komunističko opredjeljenje, a u umjetnosti zalaganje za realizam. Objašnjavao je i za kakav: za realizam o kome je je Mihail Šolohov, primajući Nobelovu nagradu, rekao: “Po mome mišljenju, istinski avangradisti su oni umjetnici koji svojim djelima otkrivaju novu sadržinu, koja određuje crte nešega vijeka… Ja mislim na realizam koji nosi ideju obnove života, njegove rekonstrukcije u korist čovjeka“.
Na svoj način je Zogović intepretirao i engleskog teoretičara Raskina (1819-1900) koji je objašnjavao da „djevojka može pjevati o izgubljenoj ljubavi, ali ne i tvrdica o izgubljenim parama“, time objašnjavajući da je sadržina umjetničkog djela, pa i poezije, uslov i za ostvarenje umjetnike forme (bez koje, naravno, ne može biti ni njene sadržine).
Sredinom šezdesetih godina obnovljen je najžešći rat protiv Zogovića. Staro-novi protivnici, koji su postali vodeće ličnosti u beogradskim zvaničnim i nezvaničnim, ali moćnim kulturnim krugovima jadali su se da im je za sve nenapisane knjige, za sve neuspjehe, za sav neispoljeni „talent“ jedini krivac – „primitivni rusofilski Crnogorac“. Zbog njega nijesu postali ono što su „zaslužili“ – slavni i dobili odgovarajuća (ambasadorska) mjesta u Brozovoj administraciji (iako je Zogović na nju, eventualno, imao nekavog uticaja samo nekoliko prvih poratnih godina).
Zogovićeve progonitelje je u kuloarima uglavnom podučavao Borislav Mihajlović Mihiz, ali i neki drugi pisci kojima zaista ništa nije falilo u tim godinama i koji su, i na opšte čuđenje, bez ikakvog prethodno značajnijeg književnog i sličnog rezultata, zauzeli najvažnije uredničke pozicije u vodećim časopisima (koje je, dakako, vlast finansirala i kontrolisala).
Na Oktobarskom susretu pisaca 1868. godine, u Beogradu, Sveta Lukić, očigledno unaprijed pripremljen, a bez nekog naročitog povoda, govoreći o „srpskoj književnoj kritici u ovom času“, našao je za potrebno da opširno analizira Zogovićevu kritiku – uprkos tome što je je pisana prije skoro četiri decenije i što se nikako ne može tretirati kao „srpska“, na šta je i sam njen autor i ranije ukazivao, jer se čitavog života izjašnjavao kao Crnogorac, a za svoje djelo smatrao da isključivo pripada crnogoskoj književnosti. Ali, Lukić je ustvrdio:
“Razvijena radi službe revoluciji, ona je sve striktnije služila partiji, što znači Agitpropu i cenzuri, što znači svakodnevnoj politici i taktici…U sferi dogmatizma, sferi mišljenja bez meditacije (?) Zogovićeva služba se svela na sluganstvo. Nasuprot postuliranju direkno angažovane umetnosti“.
Zogović, koji je i tada bio u nekoj vrsti kućnog pritvora, koji je komunicirao sa manjim brojem pisaca (Mihailom Lalićem, Desankom Maksimović, Dušanom Kostićem, Radonjom Vešovićem i sa još nekim mlađim crnogorskim piscima i starim beogradskim prijteljima), te u čijem su se i fizičkom odsustvu nove „književne veličine“ i po kafanama nadmetale ko će ga više ocrniti, najprije je prećutao Lukićeva „zapažanja“. Ali, nije mogao da do kraja otrpi kada je u „Književnim novinama“, u novembru 1972. godine, i Vuk Krnjević štampao rad u kome brani Marka Ristića od Radovana Zogovića. Pokušao je da im odgovori u nekom od beogradskih časopisa ili sličnih publikacija, ali nije mu bilo dozvoljeno. Čak ga je odbio i urednik „Stvaranja“, koji mu je rekao da „nije momenat“.
Zato je odgovore objavio 1974. godine u posebnoj brošuri, u sopstvenom izdanju, pod nazivom „Književna sudanija“. Lukiću i ovim stavom:
“Donedavno mnogo se pisalo i još više prepisivalo kako sam ja takoreći određivao i komunističkoj partiji nametao cijelu kulturnu liniju i djelatnost, što, ma koliko meni laskalo (određivati kulturnu liniju u periodu prije pripremanja revolucije i u samoj revoluciji!), nije bilo tačno. No to, sva je prilika, nije ni pisano da se meni, makar i sporedno, polaska, nego da mi se ubilježi u račun za koji imam da odgovaram. Sad, međutim, Lukić kaže da sam služio partiju, da sam sluganio. A to je već, da se adekvatno, jezikom zakona izrazim, ‘olakšavajuća okolnost’ za mene i ja se jedva odupirem želji da se S. Lukiću, ganut, zahvalim. U svakom slučaju, dobro je ovo što je kazao: još jednom je jasno pokazan smisao i cilj svih onih ranijih napada, u kojima sam ja figurirao kao ‘demijurg’ partijske kulturne linije, pseudonim, u stvari“.
O Zogovićevom revolveru
„Istine“ o Zogovićevom revolveru koji je navodno nosio po Beogradu poslije rata (bio je urednik kulturne rubrike u „Borbi“), njime jurio glumce, o njegovom „istresanju“ na novinare i pisce („kao na podoficire, lupao je šakom o sto, rasturao slog“ – tvrdi neki njegov kritičar) i slična „sjećanja“ nikada ničim nijesu dokazane. Pokazalo se da su te priče ispredane kao odraz nemoći da se argumentovano polemniše sa njegovim (takvim, kakvi su bili) stavovima o ulozi litarature i umjetnosti u mladom, postrevolucionarnom društvu. Po tim čistuncima „trebalo je, maltene, odmah zaboraviti prljavu ulogu ne samo beogradske aristokratije“ i potomaka koji su zdušno kidisali upravo da usmjeravaju kulturna zbivanja na način od prije rata, onaj u monarhiji. Posebno je Zogović sramoćen kada je pominjao konkretna imena, kao na primjer, nesporno velikog pjesnika Tina Ujevića ili Gustava Krkleca, koji su tokom rata bili urednici nacističkih listova, Vinavera, ili Dušana Baranina, koji je veličao četnike, i slično.
Poslije Njegoša prvi “ušao” u biće Crnogoraca
Žešći je u „replici“ Vuku Krnjeviću. Najprije ga naziva „strašnim isljeđivačem“, koji je na njega „saso etikete“ zbog takođe već davno objavljene knjige „Na poprištu“ (Kultura, Beograd, 1947). Budući da se Krnjević bavio i pitanjem: ko se krije iza potpisa M. Bogdanov, u zborniku „Stvaranje marksističke književne kritike u slovenskim zemljama, van SSSR“ (izdanje Akademije nauka SSSR, Moskva, 1972), očigledno aludirajući je da se radi o Radovanu Zogoviću, jer je „po stilu“ prepoznao njegove „stare lekcije“ upućene Marku Ristiću i Miroslavu Krleži, Zogović je ustvrdio da mu je to samo povod da se, poput Lukića, bez razloga sruči na njegove „dogmatske“ tekstove iz davnašnje knjige.
Primjetno cinično, Zogović mu u brošuri uvraća: “Kajem se i na pamet mi ne pada da se pozivam na nekakvu „provjeru istorijskom praksom“. Na to, recimo, da su „Ideje“ bile fašističke novine; da je Dragiša Vasić poginuo kao član Dražinog štaba; da je Sv. Stefanović bio okupatorov komesar u Srpskoj književnoj zadruzi i član Hitlerove komisije „za utvrđivanje zločina u Ukrajini“, da je Ž. Topalović bio državni savjetnik i učestvovao na četničkom „kongrsu“ u selu Ba; da je T. Manojlović saradnik predratnih fašistilkih revija i sukomesar u SKZ; da su B. Popović i M. Veljković strijeljani kao saradnici okupatora, da su M. Boričić i M. Đukić poginuli kao četnici, da je S. Panduroviću smetala samo „frontaška“ ideologija, ali ne i ljotoćevsko-nedićevska; da je M. Nastasijević u godinama prije rata bio jedan od organizatora i vođa gimnazijskih crnih trojki…“ Potom navodi ostale članke koje je posvetio drugim pisima i temama, a koje njegovi kritičeri ne žele da vide, već jednostavno knjigu nazivaju u cjelini – jezivom.
U pomenutoj brošuri Zogović je „priznao“: “Mi smo pisali iz srca, a naša srca pripadala su revoluciji“. Ali, uprkos priticima „da prizna ko je M. Bogdanov“, ostao je zagonetan: ustvrdio da je u pitanju saradnik Instituta za slavistiku i balkanistiku Akademije nauka SSSR, da ga „poznaje“ kao pisca niza rasprava u ruskoj i ukrajinskoj periodici, autora knjige „Srpska satirična proza s kraja 19. i početkom 20. vijeka“ itd. Ostalo je i (ne)jasno da li se radi o nekom drugom autoru ili pseudonimu samog Zogovića, iza koga bi jedino mogao da se „skriva“ samo zato što se plašio da bi neki uticajni krugovi iz Beograda, preko prijatelja u SSSR, mogli da mu onemoguće da objavljuje (i) u tamošnjim časopsima.
Za mnoge napade (Petar Džadžić ga je direkno nazvao „Ždanovim u srpskoj literaturi“) Zogović ističe i mnogo širi odnos prema njegovom stvaralaštvu, posebno i publicističko-esejističkim testovima u kojima Crnu Goru „odvaja“ od „srpske“ tradicije, literature i kulture u cjelini. Čak je i u nekim političkim krugovima smatran direknim ideologom „povampirenog crnogorskog nacionalizma“ krajem sedamdesetih i početkom osamdestih godina… Zogović nije mogao da na sve to da odgovori. Uostalom, kako je govorio, ni jedna novina, ni u Beogradu ni u Podgirici, nije bilježila ni jednu njegovu knjigu, ni nakon što mu je „bilo dozvoljeno“ da objavljuje – izbor „Crnogorske epske pjesme raznih vremena“, prozu „Pejzaži i nešto se dešava“, poezuju “Artkulisanu riječ“ (1965), „Žilama za kamen“ (1969), „Lično, sasvim lično“ (1971), ili „Knjaževsku kancelariju“ (1978). Te knjige, a posebno posljednja iako su u njoj i neki „jaki Srbi“ u poetskom liku okrutnog knjaza Miloša „prepoznali“ Josipa Broza, jednostavno su prećutane. Nijesu propraćene ni bibliografsokom noticom. A o prvi put zasebno objavljenim „Došljacima“ – da se ne govori, čak se nijesu ni na Kosovu mogli „popularisati“. Jer, Ali Binakova elegija za povaljanim livadama, polomljenim granama trešanja, za plodom, ukinutim vodama, posječenim šumama, sa srušenim snom o nadi življenja – kako u beogradskoj nacinalistilkoj javnosti, tako i u zvaničnoj politici na Kosovu, tretirana je kao Zogovićevo „crnogorsko poltronstvo“ Albancima, ili „srpsko izdajstvo“.
Naravno, u tom „tumačenju“ Zogovićevih „Došljaka“ valja tražiti i korijene ukupne netrpeljivosti prema njemu. Nije on mogao uticajnoj beogradskoj čaršiji iz sedamdestih godina naglo postati „zanimljiv“, samo zbog navodnog „dogmatizma“, i to od prije skoro pola vijeka, ili „ždanovizma“. Realno gledano, Zogović je mogao biti nekav „Ždanov“ samo tri-četiri godine, ali ne i „zabranjivati pisanje ljubavnih pjesma“ u vrijeme poslije Rezolucije informbiroa, kako mu je to pripisivano. Uostalom, upravo je u to vrijeme i sam napisao naljepše takve sthove, objavljene u knjizi „Lično, sasvim lično“.
Njegovo djelo, u svemu savremeno i autentično, prilog je poeziji i literaturi 20. vijeka na mnogo širim prostorima od jugoslovenskog. Za njegov uži i širi zavičaj još više je značajno: prepoznatljivim (alegorijskim) izrazom, snažnom (ironičnom) aluzijom, polemičkom meditacijom, izvornim talentom i nespornom književnom, estetskom i sveukupnom obrazovanošću i iskustvom, Zogović je prisno doživio i poetski iskazao ne samo stradanja Albanaca, nego, poslije Njegoša, najcjelovitije i poetski najsnažnije odrazio i sveukupno biće Crnogoraca.
Zelena trava zaborava
Sve u svemu, beogradski „znalci“ i „čistunci“, uglavnom, nijesu Zogovićevoj poeziji, kritici i ukupnom djelovanju zamjerali u ime principijelnih, vidljivijih estetsko-teorijskih i sličnih razloga. Umjesto toga, bučno i „udarnički“, tretirali su mu „kominuzam“, „crnogorštinu“ (u „Knjaževskoj kancelariji“) – i na način što su mu ismijavali poetiku, kao „arhaičnu“, „provincijalnu“, „epsku“ i sl. Da kontoverze budu veće, neki su tvrdili i da su mu neke (novije) pjesme „pretjerano modernističke“, iako je njihov tvorac redovno označavan kao najveći („staljinistički“) protivnik modernosti u literaturi… Nijesu ga ostavli na miru ni poslije smrti. Grupa beogradskih priređivača (sastavljena uglavnom od pisaca) nije ga uvrstila u srpsko izdanje „Enciklopedije Britanika“ (2005), a jeste na desetine takoreći beznačajnih „srpskih Crnogoraca“. Ipak, odnos prema Radovanu Zogoviću, kako kaže stari, iskusni i stoički Ali Binak, brže nego njegovo djelo
„pokriva trava
zelena trava
zaborava
i na grobu mome,
iz zemlje slane
i od tuge i od mržnje
neće izaći trava
– trava zaborava“.
Uprkos svim osporavanjima, Zogović je do smrti branio (i odbranio) pravo da govori i piše – onako kako misli. Po tome se, kao u legendi, pamti kao snažna i nepokolebljiva ličnost.
Vidi jos:https://www.youtube.com/watch?v=0zk28Lil8o8