Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije nestalo je oko 40.000 ljudi, a još se u zemljama regiona traga za još 11.700 nestalih osoba – podaci su Međunarodne komisije za nestale osobe i Fonda za humanitarno pravo.
Proces identifikovanja iz godine u godinu sve je sporiji, prije svega, zbog nedostatka vjerodostojnih informacija, ali i razmjena informacija među zemljama regiona.
“Proces traženja je usporen i nismo zadovoljni rezultatima pronalaska nestalih. Treba naći način i rješenje, iskoristiti sve mogućnosti saradnje, radi razmjene informacija, kako bi se ubrzao proces”, kaže Olgica Božanić, predsjedavajuća Regionalne koordinacije udruženja porodica nestalih s područja bivše Jugoslavije.
Porodice nestalih poslije dvadeset i više godina potrage to teško podnose, jer i dalje ne znaju odgovor na pitanje – šta se desilo njihovima najmilijima?
Ema Čekić iz Udruženja nestalih opštine Vogošća, kaže da svakoga dana preživljavaju istu traumu.
“Ne znam šta bismo mogli dalje uraditi i kome se obratiti, kako bi shvatili da porodice 24 godine žive s tugom i boli. Mi ne možemo odustati! Oni jedva čekaju da mi zaboravimo svoje najmilije, da ne tragamo za njima, ali mi nećemo odsustati”, poručuje Čekić.
Vršilac dužnosti predsjedavajućeg Kolegija direktora Instituta za nestale osobe BiHAmor Mašović ističe da je protok infromacija vrlo spor, a ponegdje i potpuno zaustavljen.
“Informacije su vrlo šture i vrlo često nevjerodostojne. To su osnovni uzroci evidentnog usporenja traganja za nestalim osobama, pa samim tim i procesa ekshumacije i na kraju procesa indentifikacije”, riječi su Mašovića.
TABELA 2 gj II 2014 2015TABELA 2 gj II 2014 2015
(INFOGRAFIKA: Broj nestalih osoba iz regiona u ratovima devedesetih)
U godinama nakon rata, recimo u Bosni i Hercegovini tokom jedne godine je identifikovano 500 ili 600 osoba, a nekada i do 2.500 žrtava.
Porodice nestalih razočarao je podatak da samo u prošloj godini u tri zemlje – Hrvatskoj, BiH i na Kosovu – identifikovano tek 250 osoba. Ali, postoji još jedan problem.
“Nezadovoljni smo i prevelikim brojem posmrtnih ostataka koji nisu identificirani u kosturnicama, u zajedničkim grobnicama… U državama bivše Jugoslavije je više od 4.500 neidentificiranih posmrtnih ostataka, za koje se pitamo, kako i zašto do sada nisu identificirani. Neki od njih su u kosturnicama duži niz godina”, navodi Ljiljina Alvir, predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja.
Amor Mašović pokušao je dati odgovor zašto se veliki broj neidentifikovanih tijela nalazi u mrtvačnicima.
Amor Mašović
“Jedan od mogućih odgovora je greška u tzv. klasičnim identifikacijama, odnosno u prepoznavanju nestalih osoba koje se dešavalo čak i u ratnom periodu. Recimo, razmjena tijela poginulih ili ubijenih, porodice su dolazile u mrtvačnicu. U tim okolnostima, vrlo često granatiranja gradova u kojima je vršena identifikacija, a nekada i u stresu, suočeni sa činjenicom gubitka svojih najmilijih, jednostavno potvrdili identitete, i tu je nastala greška”, objašnjava Mašović.
U procesu traženja nestalih za pronalazak grobnica pomogli bi satelitski snimci iz ratnih godina, a sada je u toku i proces pregleda arhiva Haškog tribunala, gdje će se pokušati iz svjedočenja ili drugih dokumenata utvrditi gdje su ostale grobnice. Tim metodama služi se i Komisija za nestale osobe Kosova. Predsjednik ove KomisijePrenk Gjetaj pozvao je nadležne da pronađu i druge metode koje bi otkočile proces pronalaska nestalih.
“Sada su na redu najteži slučajevi. Ali, smatram da je učinjen veliki napredak. Za 17 godina od kada je završen rat na Kosovu pronađeno je 70 posto nestalih, ali ne možemo biti zadovoljni sve dok ne pronađemo i posljednju nestalu osobu, a ne kamoli 1.665 osoba”, kaže Gjetaj.
Za rješenje ovog problema potrebna je i politička volja, kao i regionalna saradnja.
“Saradnja mora postojati, bez saradnje nema rješenja. Međutim, pitanje nestalih je ispolitizirano, cijelo ovo područje je politički nestabilno. Sve dosadašnje politike su puno obećavale, a malo napravile. Porodice stalno ističu taj protok vremena i gubitak strpljenja. Sve više ljudi umire, sve veći broj obitelji proživljava tu agoniju, a nisu rješili osnovno pitanje – imati grob najmilije osobe i mjesto gdje će zapaliti svijeću ili na neki drugi način obilježiti to mjesto”, zaključuje Ljiljana Alvir.