Nedavno je predsjednik Srbije Tomislav Nikolić izjavio da je Crna Gora istorijska zemlja koju su stvorili Srbi. Nikolić, pak, za sebe tvrdi da je porijeklom iz crnogorskog plemena Piperi. Objavljujemo autorski tekst publiciste Miroslava Ćosovića o tome šta kaže istorijska nauka, a šta predanje o tom čuvenom crnogorskom plemenu i otvaramo polemiku koliko ima uporišta Nikolićeva tvrdnja da su Crnu Goru stvorili Srbi.
Ideju da su Crnu Goru stvorili Srbi Nikolić je, vjerovatno, dobio slušajući Matiju Bećkovića ili Dobricu Ćosića, a inače, za Tomislava Nikolića je vladika SPC Grigorije rekao: “Nikolić je bena!” (Blic, 29. jul 2013)
Nikolić je Šumadinac, a Šumadija je useljenički zbijeg Crnogoraca, Hercegovaca, Bugara i Makedonaca, Roma, dalmatinskih i bosanskih Vlaha, katoličkih Albanaca itd. Možda je jedan od 30 sadašnjih stanovnika Šumadije potomak ljudi koji su tu bili i prije dvije takozvane Velike seobe Srba, dakle prije 1740. godine. Praktično sva Šumadija je useljena u poslednja dva i po vijeka, a Šumadinci su najvažniji dio pravoslavaca u Srbiji, uglavnom su Šumadinci iznijeli srpsku istoriju u poslednja dva vijeka. Među njima, Karađorđe, osnivač dinastije Karađorđevića – unuk je katoličkog Albanca iz Klimenata, Vuk Karadžić je porijeklom Drobnjak iz Petnjice, jedan od najznačajnijih (novo)srpskih nacionalista u istoriji – Sima Milutinović Sarajlija – je takođe porijeklom iz jednog crnogorskog plemena itd.
Prije četiri godine Nikolić je izjavio: “Svi u Šumadiji imaju veze sa Crnom Gorom, pa tako i ja. Moji su iz Pipera kao Božovići otišli u ibarski Kolašin kada je propao Karađorđev ustanak, a odatle u Šumadiju.” (link)
Izvorno predanje kaže da je Tomislav Nikolić porijeklom od Malisora Keće Pontina: Dakle, Nikolić kaže kako su njegovi prije oko 200 godina iz Pipera otišli za Srbiju. Pa da pogledamo koje je izvorno, originalno narodno predanje Pipera, od koga potiču.
Etnolog dr Mirko Barjaktarević navodi da je predanje o braći zabilježeno još polovinom 19. vijeka:
“Polovinom prošlog stoleća austrijski konzul u Skadru, Han, zapisao je ovakvo narodno kazivanje, koje skraćeno donosimo: Neki Arbanas, po imenu Keć, pobegao od Turaka i došao u kraj koji će se kasnije nazvati Piperima. Tu se okućio i tu mu se rodilo šest sinova: Lazar, Ban, Merkot, Kaster, Vas i Piperi. I, kada su mu sinovi odrasli jedan od njih u nekoj svađi ubije suseda. Otac, star i oronuo i najmlađi sin Piperi, koji je inače bio hrom, izmiriće se sa porodicom ubijenoga. Vremenom su od tog najmlađeg narasli Piperi. Ostala pak braća, iz straha od osvete, odmah su posle tog ubistva pobegli u Zatrijebač (današnji Kuči). Lazar i Ban će tu i da ostanu da bi vremenom, u predelima s leve strane Cijevne, od Lazara narasli Hoti, a od Bana u Zatrijepču Bonkeći. Nešto kasnije i Merkot će se vratiti u rodni kraj da bi od njega potom narasli Mrke u Piperima. Sudbina preostala dva brata bila je sledeća: Vas se oženi devojkom iz Rečice, tu se nastani i od njega će da narastu Vasojevići. Kaster ode dalje, u Dukađin (Metohija), tamo se oženi, ostane u tazbini i od njega će vremenom da narastu Krasnići. Spiridon Gopčević je pri kraju prošlog stoleća doneo isto predanje o ovoj šestorici braće.” (Mirko Barjaktarević, Predanja o zajedničnom poreklu nekih crnogorskih i nekih arbanaških plemena, Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa “Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji”, održan na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine, www.rastko.rs)
- Mitričin je objavio prije 148 godina: “Ima u Crnojgori pleme, koje se Piperi nazivlje. Ob ovom plemenu piše D. A. u “Jadranskoj vili” ovo:
Pradjed arabanaskih plemena Hoti i Trepšći bijaše Keći. Ovaj se uzmaknuo (a nezna se odkuda) jarmu turskome, i dođe u Pipere (Crnugoru) sa 6 sinovah, i to: Lazar, Ban, Mrkot, Kaster, Vaso i Piper. Jedan od ovih ubije slučajno njekoga čovjeka iz Pipera, i po običaju morala bi se bila sva obitelj ugnuti za koje vrieme. No budući prestar otac, a sin njegov slabić, ova dvojica nemogoše bježati za ostalimi, to im bude iz toga obzira oprošteno od strane obitelji uvriedjene, i dopušteno, da ona dvojica mogu ostati, gdje i doslje živiše. Od ovoga posljednjega proizilazi svekoliko pleme Piperah (u Crnojgori) i broji sada 150 kućah sa 2100 dušah pravoslavnih.” (J. Mitričin, Crna Gora i knez joj Danilo, Zagreb, 1868, strane 16 i 17).
I Marko Miljanov je u svojim spisima ostavio pravo, izvorno predanje – o petorici braće. Ovo predanje je takođe vrlo bajkovito, prema dokumentima iz Kotorskog arhiva 100% je sigurno da su Ozrinići sami sebe u 14. vijeku smatrali Vlasima. Ali, iako i ovo predanje liči na bajku, ono je izvorno:
“Ovđe da kažem za druga plemena arbanaška, koja se blizikaju i brastve s plemenima brckijema i crnogorskijema, i koja su se razbježavala i naseljavala u isto vrijeme kad Grča s prijed pomenutijema. Bili su pet brata: Ozdro, od kojega su Ozrinići u Crnu Goru; od Pipa Piperi u Brda; od Vasa Vasojevići u Naiju; od Ota – Oti (Hoti) u Arbaniju; a od najmlađeg brata Krasa – Kastrinići u Staru Srbiju, Đakovicu i njenu okolinu. Ovo je pleme sve muamedanci, a Oti su Latini s malo muamedanaca.” (“Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi I”, Titograd, 1967, str 23)
Među hartijama Marka Miljanova nađen je i jedan tekst koji mu je 1893. g. poslao N. Radovanović. U tekstu se navodi da je Keća Pontin imao i šestog sina Bona, od kojeg su Bonkeći. Evo što je tu zapisano:
“Bonkeći vode porijeklo od Keća Pontina koji je došao od sjevera niz korito r. Cijevne sa šest sinova, koji su se zvali Ozdro, Kraso, Pipo, Vaso, Oto i Bon. Kad je došao ispod gruckog Suka, rastovari pokraj Cijevne magarad, na kojoj je nosio pokućstvo i otpočine s porodicom. Jedan stari Zatrepčanin tu je čuvao koze, i kad je doznao da je Keća pošao da traži đe će se naselit’ (jedni vele da je bježao od krvi, a drugi od nerodice), ponudi ga da tu ostane govoreći mu: “Putniče, ja imam u ovom koritu dosta mjesta, a tako i koza; ostani kod mene i uzmi od ovoga mjesta koliko ti volja, a daću ti i koza, tek samo da se ubratimo; jer me napadaju opasne jačice, koje moram zbog inokostva trpjet'”. Kećo se nije dugo razmišljao i dadne riječ da će ostat’. Zatrepčanin skoči veseo i omeđi mu s obje strane rijeke udut i dade mu koza, a Kećo, sa sinovima načini sebi suvomeđu kuću, kojoj se i danas poznaju zidine pod gruckim Sukom, pri samoj vodi.
Keća je imao s prvom ženom Ozdra, Vasa, Krasa i Pipa, a s drugom, koja je s njim došla, Ota i Bona. Oni nijesu dugo ovđe ostali. Jednom će jedan od braće reći: “Braćo, mi ovđe u ovom koritu želimo i neba i sunca, evo nas kao u jamu, a u ove stijene nemamo se čemu nadat, no ajde da idemo natrag”. Na to se sinovi od Kećove prve žene odsele: Vaso i Kraso uz Cijevnu, Ozdro i Pipo niz rijeku, a Oto i Bon ostanu s ocem i materom. No kad im naskoro umru roditelji, dogovore se i oni da se odsele, i Oto pođe na lijevu, a Bon na desnu stranu rijeke, da razgledaju.” (ista knjiga, strane 26 i 27)
Kao što vidimo, pola stanovnika današnje Crne Gore se nije ustručavalo da u 19. vijeku i ranije, priča (bilo to istina ili ne), da vode porijeklo od jednog Albanaca, u ovom slučaju od Keća Pontina.
A što o Piperima kaže istorijska nauka: Što se istorijske nauke tiče, da predanja ostavimo po strani, Piperi su u srednjem vijeku bili zetska ratnička družina/pleme, a o našim srednjovjekovnim plemenima sam pisao u tekstu “Crnogorska plemena se prije 560 godina dobrovoljno stavila pod okrilje Venecije”. Krajem srednjeg vijeka nekoliko družina/plemena se objedinilo pod imenom Piperi, a to su bili: Piperi, Rogami, Mrke, Crnci, Draginje… Akademik SANU Branislav Đurđev kaže da je i katun Bušati (koji po imenu ne može biti ništa drugo – do čisto albanski), ušao u sastav Pipera, u jednoj raspravi sa Špirom Kulišićem, Đurđev je napisao:
“Niti stojim na stanovištu da su se u sadašnjoj Crnoj Gori u srednjem vijeku očuvala stara slovenska plemena, niti da su se ona preformirala doseljenicima iz dalekih krajeva, od XV do XVIII vijeka. . . pokazao sam da su Kuči imali ranije zimska staništa u Albaniji, da su isto tako imali zimska staništa u Albaniji Bušati koji ulaze prilikom formiranja u sastav Pipera itd.” (feljton u dnevnom listu “Publika”, 7. oktobar 2003).
Dakle akademik SANU kaže da se u Crnoj Gori nijesu “očuvala stara slovenska plemena”, baš kako sam mnogo puta tvrdio, mi smo starośedioci sa slovenskom primjesom, nijesmo Sloveni. Slovenski jezik smo primili u vrijeme dok su Sloveni na ovim prostorima imali političku moć i brojčanu nadmoć, a to je bilo tokom cijelog srednjeg vijeka.
Piperi su mješavina Vlaha, Albanaca, vjerovatno i Slovena i Kelta, isto tako su i druga plemena crnogorska sastavljena na sličan način, a to je potvrdila i DNK analiza haplogrupa crnogorskih muškaraca, to sam predstavio na Analitici u junu 2012. godine.
Ruski naučnik Pavle Rovinski, koji je skoro 3 decenije proboravio u Crnoj Gori, 1897. godine je navodio uznapredovale bajke o Crnogorcima kao doseljenicima, kao „pokosovskom zbijegu”, a onda se tim bajkama suprostavlja iznosi svoje mišljenje:
“A s kim su vojevali i pobjeđivali Balšići? S kim su se, konačno, tako dugo borili protiv Turaka, pred kojima su već bile pale Srbija, Bosna i Hercegovina? Sve s tim starosjediocima – Bjelopavlićima, Ozrinićima, Piperima, Zećanima itd. koje sadašnji njihovi potomci, u svome neznanju i puni sujete, sa prezirom nazivaju Bukumirama, Lužanima, mrtvim ljudima – sve ne shvatajući da su to njihovi slavni hrabri preci.” (Pavle Rovinski, Etnografija Crne Gore, tom I, CID, Podgorica, 1998, strane 82 i 83)
Rovinski odbacuje bajku o Crnogorcima kao “pokosovskom zbijegu” – zbijegu Srba koji su poraženi u Bitki na Kosovu 1389. godine.
Ako su Crnu Goru stvorili Srbi, onda da Nikolić odgovori na neka pitanja: Srpska narodnost je u Crnoj Gori izmišljena u 19. vijeku, Sima Milutinović Sarajlija je usadio u svijest svom učeniku Njegošu srpsku ideologiju, a Njegoš je tu ideologiju prenio na Crnogorce. I to je sva i cijela istina, uz dodatak da je nekakva srpska nacionalna (pri)misao postojala u Crnoj Gori i prije Njegoša, ali je bila beznačajna i nevažna. Srpsku narodnost u Crnoj Gori je jednostavno – Njegoš izmislio. Na sljedeća pitanja može da odgovori Toma Nikolić, ili bilo ko drugi:
Ako Srbi (kao narodnost) kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, zašto Domentijan, posljednji učenik i biograf sv. Save, polovinom 13. vijeka naše more – ne zove Srpsko more, već ga zove Dioklitijsko more?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, kako je moguće da nam je kapa vjekovima starija od šajkače – kape Srba iz matice?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, ako su Srbi stvorili Crnu Goru, zašto nam se država ne zove Južna Srbija, zašto se nikada nije zvala srpskim imenom, nego se zvala Prevalis, pa Duklja, pa Zeta, pa Crna Gora? Kako to da su Srbi stvorili Crnu Goru, a nijesu državu po sebi imenovali, nego su je nazvali Crna Gora, a sebe su nazvali Crnogorcima?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, nego su nam Srbi stvorili državu, zašto se naša kapa ne zove srpska kapa, već se zove – crnogorska kapa?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišjeni u 19. vijeku, zašto se naša nošnja ne zove srpska nošnja, već se zove crnogorska nošnja?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, zašto nam se crkva u Ustavu knjaževine Crne Gore iz 1905. zove Crnogorska crkva, zašto se u tom najvažnijem pravnom dokumentu ne naziva Srpska crkva?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, zašto nam se narodna igra ne zove srpski oro, nego se zove crnogorski oro?
Ako Srbi kod nas nijesu izmišljeni u 19. vijeku, zašto postoji 100.000 dokumenata u kojima se stanovnici ove zemlje imenuju Crnogorci i jedan drugog zovu Crnogorcima? Što im je trebalo da se tako muče i da komplikuju, zašto sebe jednostavno nijesu oslovljavali kao – Srbe?
Zar iz svega ovoga nije jasno da je termin Srbin samo etiketa nalijepljena preko našeg narodnog bića? Zar i iz ovoga nije jasno da je srpstvo politička ideologija koju je u Crnu Goru donio Sima Sarajlija?
Miroslav ĆOSOVIĆ