GENOCID U BIHORSKOJ KRAJINI (II)

Velikosrpski genocid je dobio formu organiziranog državnog terora još od 1844. godine, s programom “Načertanija” od Ilije Garašanina, bivšeg ministra Unutrašnjih poslova Kneževine Srbije, nastavivši sa projektom Vladana Đorđevića, te 1908. godine, gdje je Srbija tražila dozvolu Evrope za totalno uništenje Albanaca. Nakon agrarne reforme, nastavlja se sa programom kolonizacije koji je predstavljen u parlamentu u Beogradu u formi memoranduma pod naslovom “Seoba arnauta”, 7 marta 1937. god., od akademika Vase Čubrilovića, gdje su iznešeni neljudski načini koje srpska država treba poduzeti za istrebljenje Albanaca. Elaborat naslovljen “Projekt-izvještaj za Albaniju”, koji je promoviran od kasnijeg nobelovca Ive Andrića, 30. janara 1939., predstavlja planove za istrijebljenje Albanaca i albanske države. Dok projekat Stefana Moljevića, od 30. juna 1941. godine predstavlja brisanje Albanije sa balkanske mape i potpun nestanak Albanaca, program za čiju realizaciju se založio Draža Mihajlović tokom Drugog svjetskog rata, posebice u sjevernim djelovima albanskih krajeva.

Albanska historiografija u dvjema zadnjim dekadama se vidno zalagala za rasvjetljavanje događaja i vojno-političkih dešavanja na albanskim etničkim prostorima tokom Drugog svjetskog rata. U tom cilju su organizirane desetine znanstvenih simpozija u Tirani, Prištini, Skoplju i td., na kojima su iznijete činjenice i neosporni dokazi o zločinima i genocidu nad albanskim civilnim stanovništvom od strane raznih okupacionih četničkih i komunističkih snaga.

Četničko-komunistički zločini su stalno izvršavani, kada im je god pružena mogućnost, a koji su na žalost do danas ostali u sjeni.

Izvorni podaci jasno ukazuju da su srpsko-crnogorski četnici predvođenih poznatim četničkim kriminalcem Pavlom Ðurišićem, logistički podržani oružjem od talijanske vojske, sravnili uništivši vatrom 82 sela u Bihorskoj Krajini sa 5-og na 6-ti januar 1943. godine. Kao što pokazuju albanska arhivska dokumenta, samo u toku dva dana je ubijeno, zaklano i masakrirano preko 4 628 albanskih žitelja, dok su stotine ostalih zarobljeni (većinom žena i mladih djevojaka), a preko 15 000 je natjerano da napusti svoja ognjišta kako bi se sklonili na bezbjednijim mjestima. Bihorska Krajina je bila “neutralna zona” između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koja je nadzirana od civilnih i vojnih talijanskih zvaničnika.

Bihorska Krajina je tokom Drugog svjetskog rata bila neutralno područje između demarkacione linije Albanije i Crne Gore, koje je nadzirano od civilnih i vojnih talijanskih autoriteta.
Sandžački Bihor je ostavljen kao demarkaciona zona među zonama njemačkog interesa (Nedićeve Srbije), talijanske zone (Knjaževine Crne Gore) i farse “Velika Albanija” pod talijanskom kraljevskom krunom. Međutim, nad ovim teritorijem je imala utjecaja Crna Gora, s punom podrškom od fašističke talijanske vojske.

Stanovništvo neutralne zone, smatralo je albanske zvaničnike krivcima za nastalo stanje i masakr u Bihoru, kao i vojne talijanske zvaničnike u Crnoj Gori za nebrigu spram njih. Po njima, neutralna zona koja nije nikome pripadala bila je dobra mogućnost da Srbo-Crnogorci realiziraju svoj cilj etničkog čišćenja ovog kraja. Albanska Vlada nije poduzela potrebne mjere za njenu obranu. Stanovništvo je optuživalo vladu za to što nije bila u stanju niti da naoruža stanovništvo kako bi se samoorganiziralo na obrani sopstvenih života, pa i ako im je nešto takvo bilo obećano, ili na kraju krajeva narodu nije stavljeno k znanju da se mora sam snalaziti kako zna i može.

Pošto se tada za masakr u Bihoru pročulo svuda, vlada u Tirani je formirala komisiju koja bi analizirala novonastalo stanje u ovom kraju, i da upozna vladu o prouzročenom masakru u Bihoru te njegovim posljedicama.

Libohova Vlada Kraljevine Albanije je poslala u žrtvovanom Bihoru jednu državnu komisiju, na čelu sa doministrom Slobodnih zemalja, pravnikom Ćazim Blacom. U komisiji je bio i Thoma Luarasi, sa političkom karijerom u ovom ministarstvu, i tri visoka vojna talijanska oficira, kao i jedan broj albanskih prvaka Dukađina sa Dem Ali Požarijem, Emrušom Miftarijem, Bajramom Gašijem i dr., dok je u mjestu komisiju pratila jedna delegacija iz Sandžaka na čelu sa vatrenim albanskim patriotom mulla Osmanom Petnjičaninom.

I od podataka koje je prikupila ova komisija, poimence svih šehida, u Bihorskom Masakru od Srbo-Crnogoraca, podržani su od talijanske vojske i pobliže nadzirana od strane antifašističke vojske – komuniste Tita, stradalo je: Odraslih muškaraca – 590 ubijenih, 185 poklanih, 119 popsaljenih; žena 340 ubijenih, 285 poklanih, 266 popaljenih; djece – 701 poklano, 705 spaljeno, 447 uništeno. Ranjeno je: odraslih ljudi – 359, žena 275 i mladih žena i djevojaka deportovanih u kampovima četničko-draževske kako bi utolili životinjske nagone kanibalstičke vojske pravoslavnih slavena – 251. Nijedna od njih nije izbjegla kamu kako bi svjedočila o tim zvjerskim zločinima srbo-crnogoraca. Zatrli su im i mezarja (groblja). Dakle, ukupne žrtve su 4 628 osoba – djece, žena i odraslih muškaraca.

U centralnom državnom arhivu, u Tirani, u arhivskom fondu 1943. godine (januar – juli), nalazi se dosije br. 5, sa 57 listova, postoji nekoliko originalnih dokumenata poslatih tadašnjem premijeru Albanije Ekrem-beg Libohovi od strane Komisije posebno odabrane kako bi konstatovala faktičko stanje i koja na nesporan način dokazuje zločin i genocid Srbo-Crnogoraca nad albanskim življem u ovoj zoni. Dotična dokumenta nastavljamo sa predstavljanjem na originalan način.

II-gi Dokumenat
“Tirana, 30. Januar, 1943.-ŽŽI, njegova svjetlost Ekrem Beg Libohova, predsjednik Savjeta Ministara

Svijetli,
U nastavku razjašnjavanja koju smo imali čast da vam damo u vezi sa stravičnim događajem koji se desio u Bihoru, u krajinama Sjenice i Bijelog Polja, kao što ste nam naručili, dostavljamo vam skupa sa ovim dopisom, jednu relaciju o onim grozotama, ojačali smo na desetinu komada dokaznih dokumenata.
Vaše Visočanstvo samo zna koje mjere treba poduzeti kako bi došli pomoći izbjeglicama – nekih 10 000 duša, koji strašno pate, kao i dati upute o tome šta treba raditi kako se ti zločini nebi ponovili te da se narod može što prije vratit u svoja mjesta. I na tim mjestima kao po Vašoj narudžbi, dali smo svoje savjetodavno mišljenje. Budući da smo sigurni kako će Kraljevska Vlada uzeti u obzir ovo važno pitanje i sa žurbom koju zaslužuje. Ostajte sa puno poštovanja.

U ime muhadžira Bihora!
P.S. Molimo se čestitom poglavarstvu da proslijedi čim prije Crvenom Križu Albanije originalna dokumenta, pošto su onom institutu već proslijeđena.
( U nastavku dajemo iz 4-te tačke Drugog dokumenta na originalan način. prim. I . A)

4. – Bilans tragičnih dana u Bihoru, ukratko, je ovakav: 1763 spaljenih kuća, 590 ubijenih odraslih muškaraca; zaklanih 185, ubijenih žena 340 o još 285 zaklanih, zaklane djece 701 a spaljene 70. Smrznuto od hladnoće: 447 djece, žena 266, i muškaraca 119, umrlih od gladi, ranjenih:odraslih muškaraca 359, žena 275, zarobljeno (žena i djevojaka) 251. Dakle svega, po istrazi obavljenoj na brzinu, proizilazi d aje ubijenih 3741 kao i 634 ranjena. A što se tiče 251 lica koja nedostaju a većina njih su žene i djevojke, one su zarobljene kako bi služile četnicima kako bi dovršili svojasramna i neljudska zlodjela. A civiliziranom svijetu pripada da izvaga i presudi ovim mizernim pojavama. Božije prokletstvo nekanemilosrdno padne na sve one koji su osmislili i sproveli ove zločine; kazna ljudske Pravde neka kazni uzročnike ovog zlodjela koji su se pokazali kao bezdušne zvijeri.
5.- Glavni koji je prouzročio ove mizerije može se nazvati Vojvoda Pavle Ðurišić, njegovo društvo i čete. On bestidno pretenduje da je bio potčinjen vojnim talijanskim autoritetima Crne Gore i da surađuje sa njima. Zločinačka djela počinjena protivu nevinih Albanaca i nezaštićenih u Bihoru dokazuje da su Ðurišić i njegovi četnici zakleti dušmani albanskog plemena. Također su nepomirljivi neprijatelji Italije; to su pokazali prije ali će pokušati i prvom prigodom koja im se pruži. Da je Pavle Ðurišić organizirao plan masakra u Bihoru i da je isti sproveo na licu mjesta ne treba dvojbiti. Svjedoci toga što su počinili četnici; tragove koje oni ostaviše na mjestu zločina dovoljno dokazuju njegovu krivicu. Ali, osim ovih dokaza stoji i činjenica da se nemože zamislit da u tim krajevima može djelovati jedna četa od 4-5 hiljada osoba bez njegovog znanja i dozvole. U jednoj proklamaciji proglašenoj i potpisanoj od njega, nakon masakra, tu se doslovno kaže: “Tragedija sela je izazvala razočarenje našeg naroda i kulminiralo je ustankom. Sami narod je ustao da se osveti i d ase istovremeno odbrani. Desila su se stravičnosti koje se ne pamte, koje je bilo nemoguće spriječiti. Komanda četnika i glavara mojih jedinicanisu učesnice toga…” Da on bestidno laže, očigledno je, jer četnici sa uniformama i svim svojim raspoznavajućim oznakama: oni su izvršili pogrom a ne crnogorski katunjani. Ovo je evidentno, jasno vidljivo, i nemoguće negirat.
6.- Pavle đuriši u svojoj Proklamaciji kaže za “tragediju katunske Nahije” i ovim, hoće reći da je krivnja u albanskom življu koje je dalo povod Bihorskom stradanju. Ovo je jednalaž koja ga optužuje ali ne lišava krivnje. Evo kako stoje stvari: Gotovo dva mjeseca ranije, crnogorski katunjani koji se nisu slagali sa Albancima , a pošto dosta njih ima običaj da pljačka i otima četovanjem, napali su albansko selo Bular, zarobili 40 grla krava, 250 svinja i ubili dva čobana. Dvije sedmice kasnije, ondašnji Albanci, zaplašeni raznim prijetnjama okupiše se i odoše u Buđevac, i saznali su gdje se nalazi jedan dio opljačkane stoke. Tamo su bili dočekani paljbom od četnika i tako je nastala borba među njima. Konačnica je da je ubijeno po nekoliko na obje strane, spaljeno je 5-6 kuća, ali nije oštećen niti jedan čovjek koji nije učesnik borbi, niti jedna žena nije ubijena, niti je ikakvo dijete ranjeno. Ludost je obična smatrati događaj Buđevca prouzročenog od crnogoraca da je albanska strana isprovocirala Bihorsku osvetu. Najprije se zapaža da albansko selo Boljari, koje je bilo uzrok za dešavanja u Buđevcu, čak se ni ne nalazi među onih 82 sela koja su uništena od četnika.
7.- Van svake pameti je reći da su možda sami Albanci prouročili događaj Bihora. Najprije oni jedva čekaju realiziranje njihovog ideala kao što je spajanje sa albanskom Kraljevinom. Oni su valjano shvatili da svaka svađa ili nemir u zemlji ide na njihovu štetu. Oni su dobrovoljno postali zaštitnici mira i ratovali su protivu pobunjenika koji su prijetili zavedenom redu u ovom kraju. Oni su pritekli u pomoć vojsci i karabinjerima talijana kada su ovi bili pritiješnjeni kao u slučaju Berana gdje su bili opkoljeni od četnika a oslobođeni su bili od Albanaca -, ne za drugo nego za ljude i zahvalnost naspram onih vojnika koji su došli kao osloboditelji albanskih zemalja u Crnoj Gori. Ovo je najveća provokacija za koju ih optužuje Pavle Ðurišić, kao što proizilazi iz njegove Proklamacije koja je gore spomenuta. Ali, sigurno “provokacija” je samo jedna riječ kako bi se prekrila stvarnost. Realnost je da Pavle Ðurišić sa društvom, nemože drugačije sa Albancima osim [da sprovodi širi plan Draže Mihajlovića. Stravično pogromljavanje Bihora se može nazvati samo sprovedbo prve tačke Plana namještenog od Mihajlovića, i objjavljenog ranije u albanskoj štampi, gdje se jasno prikazuje odluka o raseljavanju albanskog naroda iz tih krajeva.
8.- Stradali u krajini Bihora, međukrajinama Sjenici i Bijelog Polja, nisu samo oni koji su visočije navedeni, u tački 4. tu treba računat i pobjegle od stravičnosti. Ovo obuvanje i izuvanje su ostavljali kućni prag te su šumama i otišli preko granica. Jedan veći dio nalazi se u Centru Bijelog Polja . Precu su 6-7 duša, a većina u Peći. Onih iz Bijelog Poljaje 4-5 duša. Svise nalaze u stanju – nedaj Bože goreg. Ranjeni i bolesni su u velikoj opasnosti, i za stanovništvo ovdašnje, mogu se prikazati među njima. Svi imaju potrebu za brzu pomoć i korisnu. Sleduje kraljevsku Vladuda odluči i sprovede mjere koje će vam se činiti neodgovornim.Brze i nužne mjere treba poredati na ovakav način: a) Organiziranje pomoći, službeno i nacionalno, za muhažhire jadne: smještaj, hrana i odjeća; b) Brzo dostavljanje lekara i lijekova za bolesne; c) Organiziranje i povratak muhadžera po svojim mjestima, nakon što je tamo uspostavljena sigurnost; d) Materijalna podrška kako bi oni mogli započeti zemljane radove.