Na problematici stradanja Bošnjaka u zadnjih 200 godina radim skoro 30 godina. Poseban akcenat sam stavio na stradanje sandžačkih Bošnjaka u toku Drugog svjetskog rata. Jedno od najmisterioznijih i najmanje ispitanih bošnjačkih stratišta je naselje Hadžet ispod brda Tepe u Novom Pazaru. Svoja prva istraživanja objavio sam u knjizi „Sinovi Sandžaka“ objavljena 1996. godine Njemačkoj.
Prije dvije godine, dok sam bio na godišnjem odmoru u Pazaru, sreo sam starog prijatelja Osmana Redžepefendića. Obzirom da je upoznat sa mojim historijskim radom predložio mi je da odemo do njegove majke Ifete od koje bih mogao saznati mnogo stvari. Iako sam bio prezauzet sa drugim stvarima unutrašnji instikt mi je govorio da treba da pođem sa Osmanom do njegove majke. On je svojoj familiji telefonom najavio naš dolazak. Bio sam srdačno dočekan. Nana Ifeta (djevojačko Nišić a udata Redžepefendić) primjer je prave pazarske hanume. Veoma gostoljubiva i mudra žena. Ona je već bila upoznata sa mojim radom. Gledala je nekoliko mojih dokumentarnih filmova a posebno joj se svideo film o Aćifu efendiji i Šabanu Poluži koji su odbranili Novi Pazar od četnika u jesen 1941. godine.
Osjetio sam da je u meni našla pravog sagovornika kome je mogla ispričati ono što je doživjela u svom djetinjstvu. Duboko uzdahnuvši, nana Ifeta je započela svoju priču.
„Rođena sam 1932. godine na Hadžetu u Nikšićkoj mahali pored džamije. Kao djevojčica od 13 godina išla sam u školu koja se nalazila u centru grada u zgradi Šemsi-bega Čavića. Put od moje kuće na Hadžetu do škole u gradu vodio je pored livada i groblja na kojima su se nalazile velike rupe nastale kada su, krajem novembra 1944.godine saveznički avioni bombardovali njemačke pložaje na Hadžetu. Jedno jutro sam prošla pored dvije jame koje su se nalazile preko puta kuće Salka Rašljanina a na mjestu gdje je sada podignuta velika zgrada. Iz radoznalosti sam pogledala u pravcu tih jama. Bila sam šokirana. Obadvije jame su bile prepune leševa, nabacanih jedni preko drugih, a preko njih je bačeno malo prašine. Videla sam još jama na groblju, dolje niže, ali one su bile podalje u pravcu bolnice. Svako jutro sam viđala Meda Rožajca, kako sa jednom knjigom ispod mišice obilazi jame i zastajkuje ispred svake. On je kasnije bio nastavnik engleskog jezika u školi „Bratstvo jedinstvo“. Ti leševi iz jama još su mi pred očima i dok sam živa neću ih zaboraviti.“
Nana Ifeta nije htjela da se slika jer, kaže, po islamu nije dozvoljeno. Nakon završenog razgovora zamolio sam Osmana da me odvede na Hadžet i pokaže kuću Salka Rašljanina i mjesto gdje su se nalazile jame koje je njegova majka Ifeta opisala. Osman mi je objasnio sve u detalje da bi me na kraju upoznao sa njegovim dajdžom i Ifetinim bratom Rizom (Nišićem) Đidićem (1937). I amidža Rizo je potvrdio Ifetinu priču. Objasnio mi je kako su njegovi preci protjerani, iz nekada muslimanskog grada Nikšića, i kao muhadžiri došli u Pazar i naselili se na tada njegovoj periferiji koja se zove Hadžet. Sada živi pored Nikšićke džamije i prije neku godinu je povratio svoje staro prezime Đidić koje su nosili dok su živjeli u Nikšiću.
(Autor je izjavu Ifete Redžepefendić zabilježio 11. avgusta 2015. godine u Novom Pazaru.)
Leševi na Hadžetu 1944-45 i Medo Rožajac