Autentično svjedočenje o javnom pogubljenju dvojice najuglednijih pazarskih političara ostavio je, danas osamdesetosmogodišnjak Jusuf Poplata (1929), rođeni Pazarac, koji živi u Turskoj. Autor ovog teksta je amidžu Jusufa upoznao krajem decembra 1999. godine u Nemačkoj, u gradu Egelsbach-u, dok je boravio kod svog sina jedinca. I on je kao i mnogi Bošnjaci iz Sandžaka otišao u Tursku, da bi otuda došao u Nemačku, gdje je proveo svoj radni vijek i ovdje stekao penziju. Naše poznanstvo pada u vrijeme kada sam intenzivno radio na svojoj drugoj knjizi „Sandžak-porobljena zemlja“, u kojoj sam obrađivao hiljadugodišnji historijski period Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Kosova. U ovoj knjizi je prvi put integralno obrađena historija bošnjačkog i albanskog naroda. U veoma prijatnoj atmosferi Jusuf je sa nostalgijom govorio o svojem djetinjstvu i mladosti provedenim u Novom Pazaru. Nisam ni očekivao da ću te večeri od amidže Jusufa čuti priču kako je on, januara 1945. godine, bio neposredni svjedok streljanja Aćifa efendije i Ahmeta Dace. Svoj razgovor počinje ovako:
„U doba zloglasnog jugoslovenskog ministra policije Aleksandra Rankovića bio sam prinuđen da nakon Drugog svjetskog rata, zajedno sa hiljadama drugih Bošnjaka napustim Sandžak i da sa familijom, iz Novog Pazara, odselim u Tursku. Stanovali smo na Paricama, jednom od najstarijih dijelova Pazara. Danas je to ulica Rifata Burdžovića, jedna od najdužih u gradu. Moj najbolji drug u Pazaru bio Mehmed- Medo Rožajac. Rahmetli Medo potiče iz veoma ugledne familije. Otac mu se zvao Nazif a majka Naja. Roditelji su mu bili veoma pobožni i cijenjeni u gradu. Stanovali su na Drumu, mislim da ta kuća i danas postoji. Medo je bio jedan od prvih muslimanskih intelektualaca u Pazaru. Završio je za nastavnika engleskog jezika, proputovao je Evropu i imao manire pravog gospodina. Međutim, zbog otvorenog neslaganja sa komunističkim režimom nije napravio političku karijeru. Sa Medom sam bio nerazdvojan drug sve do moga odlaska u Tursku.
Tako je bilo i tog januarskog dana 1945. godine kada je dobošar u centru grada, na sav glas pozivao narod da dođu na Hadžet i prisustvuju javnom streljanju „ratnih zločinaca“ Aćifa efendije i Ahmeta Dace. Ja sam u to vrijeme, kao petnaestogodišnjak, bio mobilisan u partizansku miliciju. Sa Medom sam, kao i mnogi drugi, iz znatiželje, pošao na Hadžet. Snijeg je bio napadao do koljena. Narod se bio iskupio na Hadžetsku livadu koja se nalazila sa druge strane današnjih Bolnica. Tu je nekada bilo igralište. Na livadi je bilo, pored narodne mase, i oko 300 vojnika. Oni su bili postrojeni naspram nas. Svi smo gledali u pravcu gradskog zatvora odakle je trebalo da dođu Aćif i Ahmet. Nije prošlo mnogo kada su se pojavili sa vezanim rukama i nogama. Vojnici su ih priveli do telefonskih bandera i tu ih vezali lancima sa rukama otpozadi. Pala je komanda da se pristupi streljanju. Desetak vojnika je izašlo ispred njih. Partizanski oficir je izdao naređenje da se streljaju. Odjeknuli su pucnji i obojica su klonuli glavom. Doktor Benčan, Slovenac koji je radio u Pazaru, trebao je da konstatuje njihovu smrt. Opipao je puls obojici i pokazao da je Ahmet Daca još živ, jer mu je srce još uvijek pulsiralo. Jedno partizanče, nije imalo više od četrnaest godina, prišlo je, skinulo sa ramena nemački automat i pucalo u Ahmetovu glavu. Iz raznijete glave poprskala je krv na sve strane. Poslije toga su im poskidali cipele, vunjene čarape, satove i kapute. Naređeno nam je da se raziđemo. Šta je poslije toga bilo sa njihovim tijelima niko ne zna“.
Na moje pitanje da li mogu ovu njegovu izjavu da stavim u knjigu „Sandžak-porobljena zemlja“, amidža Jusuf Poplata je odgovorio potvrdno, iako je njegov sin jedinac bio protiv toga. Gospodin Poplata danas kao nemački penzioner živi u Turskoj.
(Izjava Jusufa (Yusufa) Poplate data autoru ovog teksta 25. decembra 1999. godine u gradu Egelsbach-u u Nemačkoj.)
Autor: dr. Harun Crnovršanin
