Prije nego što opišemo slučaj likvidacije Vidoja Konatara, najokorjelijeg četnika u Bjeliopoljskoj Bistrici, moramo istaći dva tragična događaja koja su obilježili sudbinu Bošnjaka Bjelopoljskog sreza u prvoj polovini prošlog vijeka.
Piše: Dr. Harun Crnovršanin
Samo u Bjelopoljskom srezu, za nepunih dvadeset godina izvršena su dva genocida: u Šahoviću 1924. od strane 2.000 dobro naoružanih Crnogoraca iz Kolašina i Mojkovca i 19 godina kasnije (1943.) u Limskoj dolini od strane 3.000 četnika Pavla Đurišića i Rada Korde. Nedaleko od Bijelog Polja, u crnogorskom dijelu Sandžaka, nalazi se mjesto Šahoviće (od 1952. godine prekršteno u Tomaševo), danas selo, a u Kraljevini Jugoslaviji bilo je veća varoš. Pokolj u Šahovićima, Pavinom Polju, Vranešu i drugim okolnim selima bio je najveći zločin nad Bošnjacima-muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Ubijeno je od 600 do 900 Bošnjaka. Genocid je izvršen 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 07. novembra 1924. godine, crnogorske komite ubili Boška Boškovića iz zasjede na planini Ceru, a što je pripisano Bošnjacima, odnosno komiti Jusufu Mehoniću. U vrijeme Titove Jugoslavije (1945-1991) o ovom zločinu nad Bošnjacima, kao ni o genocidu u Limskoj dolini januara 1943., se nije smjelo govoriti.
Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije i realizacija četničkog plana o istrebljenju Bošnjaka
Sihroniziranim i dobro isplaniranim napadom na bivšu državu Kraljevinu Jugoslaviju, Hitlerova Njemačka je uspjela da za samo 11 dana slomi njen otpor i uđe u glavni grad Beograd. Opunomoćeni predstavnik general Danilo Kalafatović potpisao je 17. aprila 1941. u Beogradu bezuslovnu kapitulaciju. Kralj Petar II Karađorđević bježi sa zlatnim rezervama, prvo za Nikšić a odatle avionom u Grčku. Veliki broj ministara kraljeve vlade odveden je u njemačko zarobljeništvo. Već sutradan 18. aprila 1941., Osma njemačka tenkovska divizija zauzima Bijelo Polje. U dogovoru sa Italijanima već 24. aprila supostavljaju demarkacionu liniju u Sandžaku, tako da Priboj, Prijepolje, Nova Varoš, Sjenica i Novi Pazar ulaze pod njemačku, a Berane, Bijelo Polje, Pljevlja i Tutin pod italijansku vojno-okupacionu upravu. Plav, Gusinje i Rožaje zauzeli su vojnici Velike Albanije koja je stvorena pod patronatom Italije. Pošto se u neposrednoj blizini Bjelopoljskog nalazi Kolašinski srez, u kojem je aktivnost komunista bila velika, Italijani su predosjetili da bi sa njima mogli imati problema pa su u avgustu 1941. godine u Bijelom Polju (Akovi) formirali zajedničku crnogorsko-muslimansku miliciju za borbu protiv partizana. „Ova jedinica je imala 50 vojnika od kojih je Bošnjaka bilo 25 i isto toliko Crnogoraca. Bošnjake je predvodio Galjan Lukač. Nezavisno od ove mješovite milicije na prostoru Donjeg Bihora (op. Bjelopoljski srez) formira se posebna milicija. Kako navodi rahmetli Mustafa Memić, njen komandant je bio Ćazim Sijarić, a zamjenici Avdulah Sijarić i Smajo Trubljanin. Kao komandiri četa spominju se: Reka Šahman, Izet Čavić i A. Šabotić, dok se kao političke ličnosti pominju predsjednik općine hodža Ibrahim ef. Mekić i Murat Mučić.“ (Citat iz knjige. Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 314., izdata u Sarajevu 1996.).
Bjelopoljski srez je prije Drugog svjetskog rata bio područje gdje su se ukrštali interesi Srbije i Crne Gore, kao i interesi ustaške NDH i Italije. Bošnjaci ovog kraja bili su prinuđeni da se bore za svoj opstanak kako znaju i umiju, jer im je prijetila opasnost potpunog istrebljenja. Najveća opasnost u Bijelom Polju, i uopšte u cijelom Sandžaku, zaprijetila je od strane Četničkog pokreta Draže Mihailovića koji, uz materijalnu pomoć odbjeglog krala Petra II Karađorđevića iz Londona i Engleza, pokušava da, od ostatka kraljeve vojske, ostvari projekat Velike Srbije. U četničkom programu iz 1941. godine, poznatom pod imenom „Homogena Srbija“, autora Stevana Moljevića, jedan od prioriteta je „… očistiti Sandžak od muslimanskog i arnautskog življa a Bosnu od muslimanskog i hrvatskog življa.“ Za realizaciju ovog cilja Draža Mihailović je u Sandžaku angažovao svog najvjernijeg i najbrutalnijeg komandanta- vojvodu Pavla Đurišića, komandanta Limsko-Sandžačkih odreda. On će uoči najvećeg hrišćanskog praznika-Božića 1943., u dogovoru sa srbijanskim četnicima Vojislava Lukačevića, Vuka Kalaitovića i Rada Korde, krenuti u realizaciju potpunog uništenja bošnjačkog stanovništva Limske doline.
UBIJANJE BOŠNJAKA SA TROMEĐE BOSNE, SRBIJE I CRNE GORE
– PRVI USLOV ZA STVARANJE VELIKE SRBIJE
U prvom izvještaju od 10. januara 1943. upućenom svom komandantu Draži Mihailoviću, Đurišić navodi da je u Bjelopoljskom srezu likvidirao 1.400 odraslih muškaraca, žena, djece i staraca i spalio 33 muslimanska sela.
Prema drugom izvještaju koji je Đurišić poslao 13. februara 1943., nakon mjesec dana klanja i ubijanja Bošnjaka Pljevalja, Čajniča i Foče, svom komandantu Draži Mihailoviću, stoji da je za mjesec dana pobio 9.200 odraslih muškaraca, staraca, žena i djece.
Đurišićeve četničke trupe su na području Bijelog Polja, Pljevalja, Čajniča i Foče, u toku januara i februara 1943., izvršile najmasovniji ratni zločin etničkog čišćenja (čitaj genocida) tokom Drugog svjetskog rata. Đurišić u svom izvještaju nije naveo koliko je ubio muslimana u Pribojskom srezu. Naknadnim istraživanjem gospodin Safet Hasanagić, rodom iz Pribja, pukovnik bivše JNA, sa boravkom u Beogradu, sakupio je poimenično skoro 4.000 ubijenih Bošnjaka Pribojskog kraja. Prostim sabiranjem navedenih brojeva dolazi se do nevjerovatne cifre od 14.400 ubijenih Bošnjaka!
Prvi i najžešći napad je izveo upravo u Bjelopoljskom srezu (Donjem Bihoru) za pravoslavni Božić 1943. godine. Drugi četnički napad izveden je 05. maja 1943. godine na Rasovo, takođe iznenada-noću, pod rukovodstvom Rada Korde. Mjesto Rasovo je najplodniji dio Bjelopoljske opštine smješteno na desnoj obali Lima. U njemu su vjekovima živjele bogate i ugledne familije kao što su Begovići, Dervovići i ostali. Lokalni četnici predvođeni Sretom i Grujom Rudićem prvo su napali kulu Selman ef. Dervovića, šerijatskog sudije iz Bijelog Polja i pobili njegovu familiju i sve koji su našli sklonište u njegovoj kuli. Preživjela je čudom najmlađa Selman efendijina ćerka Nurija (1939). Nakon njegove, popalili su i ostale bošnjačke kuće u Rasovu. Te noći su ubili su 28 Bošnjaka. Međutim, odmah sutradan, 06. maja 1943., muslimanska milicija Ćazima Sijarića (1905-1945), pojačana Peštercima i specijalnom jedinicom Ćamila Praševića iz Sjenice, nanosi veliki poraz crnogorskim četnicima u mjestu Zaton kod Bijelog Polja. Komandant četnika za Zatonsku opštinu bio je Milan Bandović, jedan od najodanijih ljudi Pavla Đurišića, a glavni komandant četnika za čitav Bjelopoljski kraj bio je Mihajlo Andrić. U ovom mjestu je, krajem 1944. godine, ubijen i zloglasni četnik Jagoš Korać od strane Avdulaha Sijarića i njegovih boraca.
O četničkim pokoljima bošnjačkog stanovništva Limske doline i Jugoistočne Bosne i Hercegovine u toku Drugog svjetskog rata, autor ovog teksta je pisao u svojim knjigama i ekranizovao kroz izjave preživjelih svjedoka u svojim dokumentarnim filmovima. Ono na šta ćemo staviti akcenat u daljem tekstu je priča o lokalnom junaku Hamdu Sijariću koji je, krajem ljeta 1942., ubio najpoznatijeg četnika Bjelopoljske Bistrice- Vidoja Konatara.
O ovom događaju koji se i danas pamti i prepričava u Bjelopoljskom kraju i šire, govorio mi je poznati sandžački patriota i pisac Ragip Š. Sijarić (1954), jedan od najboljih poznavalaca historije Bihora. Ragip je od 1973. do 1994. živio u Beogradu i radio kao socijalni radnik i specijalni vaspitač u pravosuđu. Prvi je predsjednik Stranke demokratske akcije za Beograd i jedan od bajraktara probuđenog nacionalnog pokreta u Sandžaku početkom 90-ih godina prošlog vijeka. Miloševićeva ga vlast proganja nakon čega odlazi u Švedsku gdje i danas živi. Predsjednik je i osnivač Udruženja bošnjačkih pisaca u skandinavskim zemljama. Pored njega, o slučaju likvidacije poznatog četnika Vidoja Konatara, pisao je i ugledni profesor Murat Mahmutović (1935), svjedok genocida i autor nekoliko zapaženih historijskih knjiga.
Zavođenje četničkog terora u Bjelopoljskoj Bistrici (Kahvama) na čelu sa Vidojem Konatarom
O ratnoj anarhiji koja je vladala u crnogorskom dijelu Sandžaka, tačnije u Bjelopoljskoj opštini (Akovi) piše živi svjedok tih događaja- prof. Murat Mahmutović. „Pri kraju 1941. godine, tj. 26. novembra u Bjelopoljskom srezu, u selu Strojtanica (Rasovska opština) formirana je prva četnička organizacija. Na osnivačkoj konferenciji, osim Rasovčana, prisustvovali su i Bistričani, te je odred nazvan „Rasovsko-Bistrički vojno-četnički odred“. Odred je brojao oko 600 četnika. Za komandanta je postavljen rezervni kapetan jugoslovenske vojske Milivoje Obradović. Postavljena su i 4 komandira četa. Ta četnička organizacija na desnoj obali Lima je nesmetano pripremana i realizovana. U tim dvijema opštinama i ranije su se kretali naoružane grupe četnika. Oni su izvršili nekoliko ubistava Bošnjaka. Situacija se stalno pogoršavala, po selima su krstarili i danju i noću četnici i ulijevali strah bošnjačkom stanovništvu. Počela su ubijanja nedužnih Bošnjaka iz ćeifa pojedinaca tadašnjih ustanika (to je bio naziv za partizane i četnike koji su u početku bili zajedno). Bošnjaci nisu bili spremni da pruže otpor te su tražili spas u skrivanju i noćivanju u šumi… U Bistričkoj (Savinopoljskoj) opštini, također je postojala grupa, sastavljena od trojice, tzv. četničke crne trojke“, a po potrebi i od više ljudi koji su išli po Bistričkim selima i vršili ubistva Bošnjaka na teritoriji ove opštine. Grupu su sačinjavali Velizar Zečević, iz sela Lopiže kod Sjenice, Marko Ojdanić, šumar iz Gornjeg Vlaha i Vidoje Konatar iz Bistrice. Ova grupa je u ljeto 1919., dok je Sandžakom žario i palio zloglasni Kosta Pećanac, ubila Mahmuta Mahmutovića, Šeća Šipkara i ranila Zika Mahmutovića, koji je uspio da im ranjen pobjegne…“. (Citat iz knjige „Krvavi praznici- genocidi nad Bošnjacima“, izdata 2014. u Novom Pazaru).
Po Bistričkim selima su i danju i noću krstarili naoružani Srbi i Crnogorci i ulijevali strah među bošnjačko stanovništvo. Počela su ubijanja Bošnjaka. Poginuli su: Adil Hasković, Zaho Kovačević, braća Avdo i Hakija Ćeranić, Šerif i Azem Zoronjić i drugi.
Jedan od najbrutalnijih četnika opštine Bjelopoljska Bistrica bio je Vidoje Konatar iz sela Mirojevića u Bistrici. Vidoje je u ljeto 1941., zajedno sa Radom Pejovićem svratio u selo Bare kod starog Nazifa Bučana. Pred njegovom kućom bila je aršlama (trešnja) okićena crvenim plodovima. Vidoje je naredio starom Nazifu da im nabere sepet (korpu) trešanja. Kada su se najeli zrelih trešanja Vidoje je ponovo naredio Nazifu da im nabere još jednu korpu. Stari Nazif se popeo i počeo da bere. Vidoje je podigao pušku i opalio. Nazif se stropoštao niz trešnju kao ubijena ptica.
Azginijeg četnika od Vidoja Konatara nije bilo u Bistričkoj opštini. Iste godine on ubija i sedamdesetogodišnjeg Adila Haskovićaiz sela Šolje iznad Bistrice. Konatar je, probajući koliki je domet njegove puške, gađao Adila, koji se nalazio na Šoljanskom brdu, na daljini od oko 2 000 metara. Tu njegovu probu jadni Adil je platio životom.
Pogibija Vidoja Konatara krajem ljeta 1942.
Ali, kao što narodna izreka kaže: „I nad popom se nađe pop“, tako je i Vidojev azginluk i teror u Bistrici i šire zaustavio njegov komšija iz sela Šolja- Hamdo Sijarić (1908-1981), istaknuti borac Muslimanske milicije Ćazima Sijarića. Hamdo je bio zadužen za organizovanje odbrane sela Šolja i Radojeva glava. Bilo je to krajem ljeta 1942. godine, vrijeme mjeseca Ramazana, kada je Vidoje Konatar riješio da baci bombu na kuću Vehbije i Nazifa Mahmutovića u selu Radojeva glava. Tamošnji Bošnjaci su klanjali teravije u Vehbovoj kući. Konatar je prišao kući veoma blizu, i u trenutku kada se spremao da baci bombu, neka ga je žena, iz kuće Mahmutovića, primjetila i vrisnula. Vidoje je počeo da bježi a za njim je istrčala jedna grupa Radoglavaca. Vidoje je uspio da pobjegne ali mu je ispala tabakera sa njegovim inicijalima. Po tome su svi saznali da je to bio Vidoje Konatar. Hamdo Sijarić, čovjek koji je prvi kupio puškomitraljez u tom kraju, i koji je branio ova dva sela, riješio je da stane na put ovom zločincu. Ono po čemu je ostao upamćen kod Bihoraca je likvidacija Vidoja Konatara, najopasnijeg četnika Bistričke opštine. Hamdo i Vidoje su se slučajno sreli u mjestu Kleče iznad Bistrice septembra 1942. godine i počeli da pucaju jedan na drugog. Pucnjava je kratko trajala. U jednom trenutku Hamdova puška je „zaglavila“. Vidoje je ispalio čitav rafal u Hamda. Jedan metak ga je pogodio u ruku ali je on ipak uspio da mu utekne i dođe do kuće Vehbije Pilice u selo Mirojeviće. Tu su se nalazili i poznati borci Ćazimove milicije: Vehbo Bučan i Šućro Pilica. Hamdo je ispričao da je imao susret sa Vidojem Konatarom, da su se pucali i da je njegova puška „zakovala“. Uzeo je drugu pušku i dosta municije i sa Vehbom i Šućrom krenuo u pravcu Vidojeve kuće. Primjetili su Vidoja kako, sa druge strane Mirojevičkog potoka, ide u njihovom pravcu. Hamdo je prvi zapucao na Vidoja, a za njim i Vehbo i Šućro. Vidoje je pao smrtno ranjen. Skotrljao se stotinak metara niz livadu, skoro do u potok. Hamdo je znao da je Vidoje prepreden i lukav i nije htio da mu prilazi, sve dok mu nisu došle ćerke i žena i dok nisu počele da kukaju i leleču. Prišli su oprezno, ženama su kazali da se odmaknu od Vidoja i da njima neće ništa učiniti. Vidoje je još malo davao znake života. Muke mu je skratio Hamdo Sijarić.
Vijest o pogibiji ovog zločinca brzo se proširila i narod je od tada na Hamda Sijarića gledao kao na svog junaka i spasitelja. Bošnjaci su se veselili i šenlučili, jer su se oslobodili najvećeg zlikovca koji je bio strah i trepet u Bistričkoj opštini. Na drugoj strani, četnici su vijest o pogibiji Vidoja Konatara prihvatili sa velikom tugom, riješeni da ga što prije osvete. To će uraditi nekoliko mjeseci kasnije, tačnije za Božić 1943., kada će, na desnoj strani Lima, za samo četiri dana spalili preko 50 bošnjačkih sela i pobiti 1.400 civila.
Nakon rata, nova vlast, umjesto da nagradi Hamda Sijarića za ubistvo poznatog četnika, osuđuje ga na doživotnu robiju
Nakon rata (1946), Hamdo Sijarić je optužen i osuđen za ubistvo četnika Vidoja Konatara, prvo na doživotnu robiju, a nakon žalbe na 20 godina zatvora. Odležao je 14 godina u zatvoru Spuž kod Podgorice. Ovako drastičnu kaznu Hamdo je dobio, jer je javni tužilac, u toku rata, i sam bio četnik, i njega je Hamdo od ranije poznavao. Nakon izrečene presude, Hamdo je tronošcem, na kojem je sjedio, gađao javnog tužioca uz riječi: „Kad imate četnike među vama, mene možete da osudite kako hoćete!“ Sa robije je izašao 1960. godine.
Hamdo Sijarić se ženio tri puta. Prva žena mu se zvala Šahza i sa nom je Hamdo imao dvoje djece: sina Šefkiju-Šefka i ćerku Šehriju- Šehru. Šahzu su četnici ubili za Božić 1943. u Bistrici (Kahvama), u kući Emina Čindraka, a njenu ćerku Šehru teško ranili. Šehra je, od jakog udara kundakom u glavu, bila onesviješćena, pa su četnici mislili da je i ona mrtva. Međutim, Šehra je ostala živa i kasnije se udala za Haruna Kuča u selo Jablanovo, iznad Šolja. Živjela je do 2009. godine. Njen brat Šefko je živio u Bistrici do 2005. godine.
Druga Hamdova supruga zvala se Ašida iz sela Ugla sa Pešteri, unuka čuvenog mula Omera Čelje koji je preživio streljanje od strane crnogorske vojske 1912. godine. Sa njom je imao ćerku Hajriju koja danas živi u Istanbulu u Turskoj. Interesantno je pismo koje je Hamdo poslao svojoj supruzi Ašidi iz zatvora, kada je osuđen na 20-ogodišnju robiju. U tom pismu Hamdo piše: „Moja Ašida, znaš da sam osuđen na veliku robiju. Kad ću izaći- ne zna se. Ti se preudaj, jer je moja kuća zatvorena. Idi kod svojih i preudaj se. Mene ne čekaj“. Sudbina je htjela da se Ašida kasnije, sa svojim ocem odselila za Tursku i tamo preudala za Bejta Mučića iz Goduše.
Treća Hamdova supruga bila je Fata Mahmutović, ćerka Sulejmana i Munirke Mahmutović iz sela Šolja kod Bistrice. Hamdo se sa Fatom oženio 1960., nakon odležane robije i sa njom dobio četiri sina: Smaila, Džemaila, Redžepa i Selmana i kćerku Sejdefu.
Moramo istaći činjenicu da su, Hamda Sijarića, nakon odležane dugogodišnje robije, pomogli njegovi Bihorci koji su živjeli u Pećkoj Banji na Kosovu. Cijeneći njegovo junaštvo i karakter, oni su kupili od jedne Crnogorke 50 ari zemlje, u mjestu Banjica kod Pećke Banje, i poklonili Hamdu Sijariću. Hamdo je preselio na Ahiret 1981. godine i ukopan je na mezarju u mjestu Dobruša kod Peći. O njegovom liku i djelu se i danas govori sa punim poštovanjem.
Prof. Murat Mahmutović (1935), svjedok genocida u Limskoj dolini 1943., rođen u selu Radojeva glava kod Bijelog Polja
Hamdo Sijariq
Vidoje Konatar, najopasniji četnik u Bjelopoljskoj Bistrici
Selo Bistrica (Kahve) kod Bijelog Polja
Hamdo Sijarić se, nakon odležane robije, oženio Fatom Mahmutović
Hamdo Sijarić (1908-1981)- je bio veoma poštovana ličnost među Sandžaklijama na Kosovu
Mezar Hamda Sijarića u Dobruši kod Peći na Kosovu
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku agencije SANA.
Izvor: SANA