Janez Rotar: Slavensko-albanski nacionalni odnosi prema našoj putopisnoj literaturi (do 1914)

Od kraja 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća Slovenci su se sve više usmjeravali k drugim slavenskim narodima, osobito k Česima s kojima su zajedno živjeli u istoj državi Austriji. Pojavom prvih novina (Lublanske novize, 1797-1800) ta se okolnost lijepo potvrđuje, osobito u feljtonu V. Vodnika, Povedanje od slovenskiga jezika. Pojavom drugog slovenskog lista, Kmetijske in rokedelske novice J. Bleiweisa (1843), dato je više mogućnosti za obavještavanje o drugim narodima, a to se intenzivira pojavom mjesečnika Slovenski glasnik (1858) i dnevnog lista Slovenski narod (1868) te lista Slovenec u Celovcu (1865, od 1873 kao dnevnik u Ljubljani).

Od južnih Slavena kao da su najveću pažnju slovenskih publicista privlačili Crnogorci, i to iz izrazito narodno romantičkih pobuda, radi njihove specifične patrijarhalnosti te ratničkih osobina. U drugoj polovici 19. stolj. interes za balkanski jug naročito je živnuo dolaskom Austrije u Bosnu i Hercegovinu. Malobrojni Slovenci desetak godina prije toga našli su se među protuturskim ustanicima.¹ Uoči austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini pojedini Slovenci u tom procesu predviđali su jačanje slavenstva u monarhiji kao i mogućnost, “da tako okrepljen slovanski narod zadobi veljavo v Avstriji.² Kako je u mnogom Slovencu i dio kriptoprotestanta, praktično je procijenjeno da se u novim pokrajinama budu mogle naći “materijalna in duševna korist, kupčija, obrt, najbližje sosedstvo”.³ Slično su na širenje Austrije gledali i mnogi Česi.

Početkom ovoga stoljeća pojavljuju se uz intenziviranje narodno-političkih procesa na Balkanu i drugačiji interesi Slovenaca, u prvom redu, tko će dobiti “te zapuščene pokrajine v svojo oblast”, kako je zapisao J. Lavtižar u knjizi Pri Jugoslovanih, godine 1903.⁴

Godina 1903 naročito je dinamična i našla je više odjeka u slovenskoj publicistici što se “Jugoslovanv” – tj. zajedničkim, srpskohrvatskim jezikom govorećih naroda na slavenskom jugu prema ondašnjoj slovenskoj terminologiji i poimanju južnoslavenske etničke situacije tiče. Te je godine došlo do narodnih protuugarskih nemira u Zagrebu, do protuturskog ustanka došlo je u zapadnom dijelu Makedonije, a dolazilo je i do protuturskih ustanaka Albanaca. Napokon, u Beogradu dogodio se oficirski prevrat. Ponajčešće se postavlja pitanje, kome će pripasti Makedonija nakon propasti turskog imperija te kako će biti s Albancima i Albanijom.

Slovenske publiciste motivirali su za pisanje sami ti događaji, oni su ih usmjeravali na nemirni Balkan i pri tom upućivali literaturi, koja je već postojala i bez koje ondašnji putnik nije išao na put u nepoznate krajeve. To je u ostalom prvi uspon bedekerske publicistike koja je doživljavala nova i nova izdanja. Avanturistično motivirani čitaoci posegnuli bi i za knjigama Karla Maja o Balkanu. U tijeku jednoga desetljeća nastala je desetina knjiga na njemačkom, slovenskom, hrvatskom i drugim jezicima koje su čitali naši čitaoci.

Učenim ljudima mogla je doći u ruke knjiga ruskog jezikoslovca Vikentija Makuševa Istoričeskія razыskanія slavяnahъ vъ Alvanіi vъ srednіe vъka. Varšava, 1871,160 str.

Istraživanjima Makuševa nastavlja se onaj interes carske imperijalne države koji je tridesetih godina prošloga stoljeća najviše osvjedočio Izmail Ivanovič Sreznjevski, obišavši najzapadnije predjele slavenskoga svijeta i južnoslavenskih područja, a nastavljao Baudouin de Courtenay, nasljednik Sreznjevskoga u Peterburgu. De Courtenay je izučavao krajnja zapadnoslovenska narječja, danas u Italiji.

1. Makušev je za potrebe carske politike na Balkanu otišao početkom 1868 u inostranstvo sa Istorijsko-filološkog fakulteta u Peterburgu, da bi na licu mjesta izučavao albanski narod. Pošto nije mogao ući u Albaniju, otišao je u Italiju i u tamošnjim arhivima i bibliotekama tragao je za građom koja bi osvjetljavala sudbinu Slavena na tlu Albanije u srednjem vijeku. Ruski znanstvenik napominje da je profesor univerziteta u Kenigsbergu Karl Gopf prvi upozoravao na važnost talijanskih arhiva, osobito napuljskog i mletačkog, za izučavanje Albanaca. Dalje napominje da ima neobično malo arhivske građe, a jedan dio izašao je u zborniku P. J. Šafarika; među inima i F. Rački crpio je iz tih arhiva.

Makušev je prve rezultate priopćio u Imperatorskoj akademiji nauka. Ističe da je prvi istraživao u ankonskim, bolonjskim i mantuanskim arhivima. Osim toga što je Makušev iznio povijest Albanaca do epohe Skenderbega u Varšavskim univerzitetskim izvestjima (1871, № 3), objavio je i predavanja o Slavenima u Albaniji. Knjiga V. Makuševa podijeljena je na šest glava: Bolgarski period (861-1237), Anžujskij period (1250-1350), Serbiskij period (1350-1450), Borba Skanderbega s’ turkami i pokorenie imi Albanii (1443-1479), Ustrojstvo i upravlenie albanskih obščin’ v’ srednie vkka, i konačno Slavjanskija poselenija v’ Albanii.

Znatiželjnim ljudima pristupačnija od Makuševa bila je knjiga Georga von Gyurkovicsa Albanien, Schilderungen von Land und Leuten, Wien 1881, 160 str. Gurković je kao podanik Austro-ugarske godinu ranije objavio djelo Bosnien und seine Nebenländer, Wien 1879, jamačno iz sličnih pobuda, na koje je upozoravao F. Kočevar, dok je W. Tomaschek iste godine kao što je izašla Gyrkovićeva knjiga Albanien objavio stručno djelo Die vorslavische Topographie der Bosna, Herzegovina, Zrna-Gora und der angrenzenden Gebiete, Wien 1880.

U prvom poglavlju knjige Albanija Gurković upozorava da se zna više o dalekim zemljama na drugim kontinentima no li o Albancima koji žive na istočnoj obali Jadrana okruženi Srbima, Bugarima i Grcima. Pošto su u protekle tri godine protuturskim ustancima pobuđivali interes cijele Evrope, knjiga se pojavila u doista aktuelnom trenutku. Više od dvije tisuće godina Albanci žive na tim prostorima, kaže pisac, “als eine Zdhe und wilde Rasse”. Oni su se na tim prostorima skrasili već prije seoba naroda i ostali su do danas “nur Krieger, Hirten und Rduber”, s albanskim oružjem u rukama, ali bez albanske knjige. Ovako se o njima odavna piše, veli autor, a ne spominje se, jesu li Albanci išta učinili za kulturu, često nazivani evropskim Čerkezima. od smrti albanskog narodnog junaka Skenderbega (1567) proširuju se prema susjednim Srbima na sjeveru, Bugarima na istoku i Grcima na jugu. Tek od vremena Ali paše Tepelenija, od grčkih oslobodilačkih ratova te danas agitacijom često spominjane “Lige” Albanci se uključuju u evropsko povijesno zbivanje i interes i tako kao poslušno sredstvo nevjerne turske državne politike te kulturi najmrskiji element žive na mnogojezičkom Balkanskom poluotoku, kaže Gurković.

Ima područja u Albaniji na koja ni u 19. stolj. još nije zakoračila noga evropskog istraživača. Pisac je u godinama 1869-1873 obišao područja s obje strane Drima, kao prvi Evropljanin, kako smatra. Za detaljnije geografsko istraživanje nije bilo prilika, tek za stvaranje letimičnih skica i pribilježaka. Albanija je po njegovu shvatanju prije svega etnički a ne politički ili povijesni pojam, budući da ne postoji jedinstvena albanska država ili provincija. Postoji tek pučanstvo, dijalektno podijeljeno na područja i okolo slijedećih gradova: Antivari, Sjenica, Prijepolje, Vranja, Skoplje, Monastir, Kastoria, Argurokastro, Arta i jadranska obala, po broju 1.400.000 duša, dok ima 200.000 Albanaca u Italiji, a u Grčkoj 90.000. Pučanstvo se grana na samostalna plemena, a u cijelosti dijele se na dvije grupe – Toske i Gege. “Die Dialekte, welche diese Stdmme sprechen, weichen etwa in dem grade wie Süd – und Plattdeutsch von einander ab, das heist: Tosken und Gegen verstehen einander nur höchst nothdürftig.”⁵Među objema skupinama bile su suprotnosti i Porta je uspevala pokoriti nemirnu stranu s plaćenicima iz druge. I religija razdvaja sjeverni dio od južnijeg.

I u rasnom, antropološkom pogledu Gurkovićeva su razmatranja interesantna i neobična. Između Toska i Gega javlja se u vrijeme seoba naroda 130-godišnji period bivanja Gota u sjevernoj Albaniji, a u južnoj tamošnjih finskih Bugara. Gote su na sjeveru naslijedili srpski doseljenici, a na jugu su se skrasili Bugari slavenskog podrijetla koji su osnovali državnu cjelinu sa središtem u Ohridu; odatle su se Bugari širili sve do Jadrana. Albanska etnička granica dopire do Šar-planine, ali se proteže na južnu Srbiju, dok na sjeveru dostiže sve do Kolašina, Gusinja i Plava, uz Ibar do Rožaja među slavensko stanovništvo u distriktu Suhodol, u južnom dijelu Sandžaka oko Novog Pazara. Kako se vidi, Gurković se giba unutar turske imperijalne države i njenih granica sa Srbijom i Crnom Gorom. Pri tom napominje: “Auch in unserem Vaterlande Csterreich zählen wir drei albanesische Colonien”, i to u Srijemu uz Savu kod Mitrovice, područja sela Nikince i Hrtkovce. Albanci su zajedno sa Srbima ovamo doselili 1739, njih 40.000, za Arsenija IV. Drugi su kod Zadra i broje 1.000 duša, sastavljeni od 27 obitelji koje su prvo pribjegle u Boku a odatle 1726 do Zadra. Treća kolonija od 300 duša nalazi se u selu Peroj kraj Pule. Deset albanskih obitelji prema mletačkom dokumentu iz g. 1657 sa 77 duša pod vodstvom Mika Drajkovića ispod turskog jarma otišlo je u Istru, a zadržali su pravoslavlje do danas.⁶

U demografskom prikazu današnjih 1.010.000 Albanaca dijeli se na 800.000 muslimana, 120.000 katolika i 90.000 pravoslavaca, grkokatolika. U srednjoj Albaniji i u pašaluku Skadar nema ljarmana, dok je oko Prizrena i Gnjilana bar 14.000 kriptokatolika. Gurković napominje da ima u Skadru tri četvrtine muhamedanskih Albanaca, pleme Dibra broji 106.000 duša, od toga 18.000 pravoslavnih Bugara, oko Prizrena ima oko 6.000 katolika i 4.000 muhamedana. Gurković nije propustio da spomene papinske ambicije i rad Propaganda fide koja ometa rad Austrije, njezino prosvjećivanje albanskog stanovništva.

Glede demografskih prilika zanimljiva je Gurkovićeva konstatacija da žitelji između Drina i crnogorske granice u protekla četiri stoljeća nisu Albanci već Slaveni što dokazuju i imena sela i naselja. Između gornjeg Lima i Drina stanovništvo je miješano. Tu su crnogorski Vasojevići, koji starinom potječu od Albanaca, dok su Kastrati starinom Crnogorci. Nakon Kosovske bitke i pada Bosne (1463) Srbi su se povukli od Skadra i Prizrena prema Crnoj Gori, ali obadvije rase miješaju se, smatra Gurković. O području Klementi pisac veli da gotovo sva imena naselja na albanskim visokim planinama glase nesumnjivo slavenski, mada u mnogim ovim mjestima i naseljima nema više nijednog Slavena. Granica između Srba i Arnauta nije crnogorska zemaljska granica, već se nalazi na albanskom području. Sjeverno od Klementi plemena žive pogranična srpska plemena Kuči i Drekalovići, dok oko Gusinja žive samo grkokatolički Srbi, njih 2.800. Ali i albanski tip čovjeka sa svojim karakterističnim osobinama dopire visoko u Crnu Goru među Pipere i Vasojeviće. Posljedica tursko-islamske invazije upravo je miješanje, odmetanje od vjere i pripadnosti. O starini pojedinog albanskog ili crnogorskog plemena i izvorištu u drugom etnosu govore pojedine legende, predanja pojedinog plemena. Klementi rasno su izrazito izmiješani, preseljavaju se i uslijed krvne osvjete, želeći izbjeći odmazdu. Slično je s plemenom Hoti ili Kastrati koji sele prema Peći i na Kosovo polje. Sredstvo pridobivanja novih područja jesu pljačka i sukobi oko pašnjaka. Takvi ratovi konačno dovode do Klementi naselja u Rugovi, između Gusinja i Plava. Upravo pripadnici plemena Klementi (Kellmendi) sele daleko i naširoko. Zapadni Klementi jesu katolici, dok su oni kod Lima i Plava te Gusinja muhamedanci.

Opisujući način života, Gurković ističe demokratsko uređenje unutar plemena, opisuje krvnu osvetu i njezine korijene, besu, oružje i veliku gostoljubivost, na koju je skrenuo pažnju već davno prije njega Dositej Obradović u Životu, II, opisujući svoj boravak među Albancima.

Treba na kraju dodati da sadrži Gurkovićeva knjiga dosta demografskih podataka a i popis dosadašnje literature o Albancima od Straba preko Kopitara i Miklošića do W. Tomascheka, ukupno 73 jedinice. Za suočavanje s prilikama ispred sto godina i više ova je knjiga jedan od mogućih izvora. Očito je da je Gurkovićeva knjiga napisana iz optike privrženog Austrijanca i njegova odnosa spram mnogojezčnog, patrijarhalnog Balkana. Stoga i sadrži niz stereotipa koji će se pojavljivati i u kasnijim djelima. Zanimljivo je Gurkovićevo isticanje i naglašavanje podnošljivosti među katoličkim i muslimanskim stanovništvom, koja se, međutim, ne širi i na pravoslavno. Stereotipi, koji su potencirali negativne osobine naroda dosta otpornije i upornije su se pojavljivali u kasnijim zapisima. Među takve spada i slovenski Putopis J. Lavtižara, koji također iz optike pripadnika Austrije opisuje prilike na Balkanu. O Albancima piše samo usput, opisujući Crnu Goru i Crnogorce: “Drzni preizkovavci zemlje so dosegli v severni Evropi že do 85. stopinje zemljepisne širine ter jim manjka samo 5 stopinj, da prodro do severnega tečaja, v Albaniji pa je še mnogo krajev, ki so zemljepiscem neznani. Ne upajo se tja, a ne zaradi težav potovanja, temveč zaradi silovitosti ondotnih prebivavcev. Marsikdo bi šel rad v notranje dele Albanije, da bi videl kaj novega, toda glava mu je vseeno ljubša, nego veda in odkritje nepoznanih krajev. Hudo bi bilo priti v roke razbojnikom, ki jim žare iz temnega lica leskeče oči, tolovajem, ki sede, v bele cape zaviti, na koščenih konjih ter preže, z dolgimi pihalniki na hrbtu, s samokresi in noži za pasom, na plen brez usmiljenja in prizanašbe ondi, kjer upajo kaj ugrabiti. Kdor hoče vedeti, kaj je romantika, naj gre v Albanijo in ondi bo našel vse, kar srce poželi: roparje, visoke gore, nevarne steze, slabe krčme in izgledno nesnago, kajti o Albancu je znano, da se umije samo dvakrat v življenju. Kdaj pridejo časi, ko bodo ukročena ta divja ljudstva, časi, ko se odpre barbarom pot do izobrazbe?” ⁷ No treba dodati da ništa laskavije ne piše ni o Crnogorcima, govoreći o krvnoj osveti i ratobornosti: “Če vidimo maščevanje pri omikanih ljudstvih, bomo mar bolj strogo sodili manj omikanim? Pripomniti nam je, da so se Crnogorci v novejših časih izpremenili na boljo stran. Turških glav, ki smo o njih govorili, že davno ni visela nobena več na stolpu cetinjskega samostana.”⁸ Lavtižar je još nepopustljiviji prilikom opisivanja položaja crnogorske žena i o vladanju muškaraca, tj. njihovog ponašanja.

Iste godine kao Lavtižarova knjiga izašlo je nekoliko tekstova slovenskih publicista o pitanjima Balkana. Etnolog Niko Župančić objavio je pod pseudonimom K. Gersin brošuru Macedonien und das turkische Problem, Wien 1903, a u mjesečniku Ljubljanski zvon članak Makedonija. Urednik konkurentskog mjesečnika Dom in svet Evgen Lampe napisao je iscrpan prikaz Županičeve njemačke brošure, navodeći iz nje i demografske podatke o makedonskom prostoru sve do Soluna, od Velesa, Sereza, Skoplja, Štipa, Bitolja, Ohrida i Prilepa. Na pitanje da ti su Makedonci Bugari ili Srbi, Gersin – Župančić odgovara neodređeno, oslanjajući se na Jagića i njegovo razlučivanje srpskog, šopsko-makedonskog i bugarskog narječja.

Pitanje je, da li je Županič poznavao knjigu Th. Ippena (k. u. k. ost.-ung. Generalkonsul u Skadru) Novipazar und Kossovo, das alte Rascien, koja je izišla u Beču 1892 i koja dotiče i albansko pitanje, ali je jasno da je slovenski etnolog već tada bio pod utjecajem srpskog geografa i antropologa Jovana Cvijića; s kojim će kasnije i izravno surađivati.

U tijeku 1903. godine nastalo je nekoliko djela koja evropskom čitaocu predočavaju prilike na Balkanu. Dr. Carl Potsch, kustos zemaljskog muzeja u Sarajevu zasnovao je zbirku Zur Kunde der Balkanhalbinsel. Reisen und Beobachtungen. Kao prvi svezak izašla je knjiga Eine Reise durch die Hochländergaue Oberalbaniens, a napisao ju je Ingenieur Karl Steinmetz, Wien – Leipzig 1904. Obogaćena je sa 13 slika i kartom.

Štainmecova je knjiga napisana iz stručnih pobuda. Opisuje plemena, rodbinske kuće – kule, način življenja, krvnu osvetu, kanonizirani Lek Dukajinit, besu, gostoprimstvo, odnose između muslimana i katolika. Pisac naglašava da se sjevernoalbaski misionari školuju u Austriji i da nad njima drži protektorat Austrija, dok bečka vlada daje i subvencije siromašnom narodu. Štainmec sustavno ne opisuje nacionalnih prilika, ali upotrebljava autentična, mahom slavenska imena naselja i rijeka, opisujući svoje putne utiske. Zaustavlja se također pri mobilizaciji uslijed makedonskih nemira. Posebnu pažnju poklanja katolicima među Albancima i svećenstvu, njihovim crkvama, školama i odgoju albanske mladeži. Upozorava također da su seobe pojedinih plemena ili porodica uvjetovane krvnom osvetom, pojedinci i porodice koji žele izbjeći odmazdi pa stoga sele prema Đakovici i Kosovu. Na kraju knjige nalazi se popis naselja na putu i njihove međusobne udaljenosti. Budući da su imena zapisana 1903. godine, mogućna je usporedba sa starijim zapisima, i s Gurkovićem, na putu od Skadra preko Malcija ka Đakovici, Prizrenu i Kalkandele (Tetovo). Neopsežna knjižica od 64 stranice ne zadire u pitanje etničkih odnosa.

Aneksijska kriza potakla je nekoliko pisaca da su svojim djelima skrenuli pažnju čitateljstva na jugozapadni dio Balkana. U tim je okolnostima Štainmecovo djelo prevedeno na srpski i izdano pod naslovom Od Adrije do Crnoga Drima, kod Prve srpske štamparije “Vardar” u Skoplju 1910. godine, s posvjetom Sveti St. Simiću. Svetislav Simić izdao je u Beogradu 1904 knjižicu Stara Srbija i Arbanasi.⁹

Prijevod Šteinmecove putopisne knjige nije doslovan. Za nas je zanimljivo to da je prevodilac (Simić?) opazio samosvijest austrijskog građanina i Kulturtragera- što označava i Gurkovića ili Lavtižara kakvu izražavaju gotovo svi pisci, bili oni austrijski Nijemci, Česi, Slovenci ili Hrvati. Karakteristične su Štainmecove riječi:

“O Austriji zna svako, o Italiji jedva da je poznato i ime njeno. I ovo izgleda da se neće za dugo ni izmeniti osobito od kako je monarhija najzad pametno i mudro uradila te ne vaspitava više arnautske franciskance u Italiji, već, donekle u svojoj rođenoj zemlji, a potom u Austriji, najviše u Lankovici u Štajerskoj i u Insbruku. I narod zna, da mu se duhovnici vaspitavaju za svoj poziv u Švapskoj, i ko ih docnije pomaže i plaća, narod i to zna, da mu Švapska podiže crkve i održava i da ih konsuli monarhije štite i čuvaju. Muhamedance u Severnoj Arbaniji deli od Primorja i italijanskih aspiracija katolička zona, i oni su prema tom na prvom mestu pod uticajem svojih suseda koji su iz Austrije.”¹⁰

Uz ove riječi prevodilac je dodao slijedeću napomenu: “Pisac je Austrijanac; jedino tako i treba razumeti dalje redove. Da njegova izlaganja na ovom mestu nisu tačna ne treba ni govoriti.” ¹¹

Slovenski žurnalist Niko Ninič u tržačkom listu Edinost 1909 priopčavao je feljton Albanija in Albanci. Iz mojih balkanskih spominov. Kao samostalnu brošuru djelce je objavio 1910. god. Opisuje svoje putovanje iz Crne Gore u Skadar, i to brodom preko Skadarskog jezera. Kao Austrijanac nakostriješen je na Talijane, svoje svakidašnje susjede u rodnom Trstu. Na brodu talijanskom saputniku predbacuje što Talijani podižu talijanske škole u Albaniji umjesto da podižu albanske. Prisutni Crnogorci koji su većinom razumjeli talijanski, “so se z menoj vred smejali in mi dajali pogum”.¹² Što se policijskog odnosa pograničnog pregleda tiče, naš Austrijanac je morao imati tursku dozvolu. “No, Crnogorci uživajo tu posene privilegije. Ne treba drugo, nego imeti na glavi črnogorsko kapico pa se more svobodno gibati po vsej Albaniji”, dakle bez “pašusa”. “V meni pa so spoznali osovraženega “švabu”.¹³  Ninič piše dakle suprotno onome što je zapisano u Štainmeca.

Ali gostoprimstvo Albanaca je iznimno, veli naš Ninič, opisujući kako gostioničar prvo gostu pokloni i pripali cigaru, a donese mu i vina, ako gost poželi, mada je to protiv muslimanskih vjerskih načela. Glede čistoće nije onako jednostran kao Lavtižar i opisujući hotel u koji se uputio, kaže: “Na Balkanu je sploh navada, da se krsti vsako beznico za “Grand Hotel”. Po naših pojmih bi bil ta “Hotel Osmanie” kaka navadna bolja krčma, a z ozirom na razmere na Balkanu in specijalno v Albaniji, je priznati, da lokal zaslužil ime hotela.” ¹⁴

Slovenski žurnalist iz austrijskog Trsta u kojem su Talijani početkom 20. stolj. osobito na pohodu i potiskuju autohtone Slovence, promatra prilike u Skadru politički kritično. Skadar sa 40.000 žitelja središte je albanskog narodnog gibanja. “Frančiškani in drugi katoliški redovniki imajo tu svoje šole, ki jih podpira Avstrija. Isto tako vzdržava tu Italija svoje šole. Zbog tega je seveda tudi italijanščina precej razširjena v Skadru, kako po obrežnih albanskih mestih sploh. Gospodujoči jezik je albanski. Turški ne umeje nikdo razen uradnikov in častnikov. Nasproti temu pa je poznanje srbskega jezika močno razširjeno tudi med Albanci. V vaseh okoli Skadra samega prebiva mnogo Srbov, a tudi redni stiki s sosednjo Črno Goro pospešujejo širjenje in poznavanje srbskega jezika.”¹⁵

Opaža se doduše korak po korak konkurencija austrijskih i talijanskih utjecaja. Austrija je zaštitnica katoličke crkve u Albaniji koju pomaže moralno i materijalno. A da Austrija to ne čini samo iz vjerskih već i političkih razloga, to je Niniču jasno, kao što imaju talijanske škole u Albaniji izrazito političke ciljeve, napominjući da u Albaniji ima više talijanskih no li albanskih škola, a u Skadru nema čak nijedne albanske. I Turci progone albansku kulturu, zabranjuju širenje tjednih i drugih listova. Poput Štainmeca i Ninič naglašava mlakost samih Albanaca što se konfesije i religioznosti tiče. Pripadnost trima vjeroispovijedima predstavlja objektivno prepreku za kulturni razvoj naroda, smatra Ninič. Albanski kongres u Skoplju odlučio je da Albanci pišu odsad samo latinicom.

Mladoturci poput ranije turske vlasti sprečavaju albansku emancipaciju i težnje za otcepljenjem od Carigrada. Ustanci se ponavljaju, kaže tržački feljtonist, Albanci mogu formirati oko 100.000 vojnika, dok Turska ne smogne snage da ih spreči. Treba posebno napomenuti da je kritični slovenski žurnalist naglasio i ono što drugi pisci dotad još nisu spomenuli, a to je potreba da se gradi dunavsko-jadranska željeznička pruga iz Beograda i Srbije na Jadran preko Albanije. No albanski komitaši uvijek su iznova sprečavali rad francuskih inženjera koji su prikupljali potrebne topografske podatke. Građenje pruge bila je jedna od koncesija što ih je Srbija dobila na račun austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine. Inače ni našem feljtonistu nije stran pokroviteljski odnos spram kulture i života naroda na Balkanu.

Uskoro nakon Niničeva pojavi se zanimljiv hrvatski putopis kojeg je napisao fra Lovro Mihačević, rodom iz Kreševa, Po Albaniji. Dojmovi s puta, MH Zagreb 1911. Mihačević je kao član bosanske franjevačke provincije god. 1883 otišao u Albaniju u samostan Trošan kao učitelj tamošnje redovničke mladeži. Tamo je ostao deset godina, a 1906 iz Rima ponovo mu stiže dekret da je imenovan prvim provincijalom novoosnovane franjevačke provincije u Albaniji sa sjedištem u Skadru. 1907 god. obišao je cijelu Albaniju uključujući i Epir te Makedoniju kuda je dopirala franjevačka provincija. Obuhvaćala je sedam biskupija: skadarsku, dračku i skopljansku (prizrensku), i druge južnije.

Rimska crkva u Albaniji bila je početkom 20. stolj. prilično čvrsto organizirana. “A sad, gdje se junački narod Albanije na vidiku Evrope bori za svoju slobodu, pade mi na pamet, da one moje bilješke izdam na svjetlo, da i hrvatski narod nešto sazna o Albaniji i da se bar donekle odužim hrabrim Albancima na dirljivu susretanju, na čuvstvima ljubavi i štovanja, kojima su me obasipali kroz četrnaest godina moga boravka među njima.”¹⁶

Brošura od 144 stranice i s jednom kartom te većim brojem fotografija ljudi, zgrada i naselja organizirana je u šest poglavlja. Uz putovanja opisuje krajeve i mjesta koja je obišao, posebno se zadržava na prikazu katoličke crkve u Albaniji, zatim daje prikaz prilika u Albaniji, predstavlja običaje u porodicama, krvnu osvetu, besu, mane i vrline, pobratimstvo i kumstvo, a na kraju govori i o književnom radu kako narodnom tako i autorskom od početka, pri čemu se pisac oslanja na talijanskog autora Alberta Stratica Manuele di litteratura albanese, Milano 1906. Knjiga je zasnovana cjelovitije od bilo koje dotadašnje, npr. Gurkovićeve i drugih. Zadire naime u sve slojeve života, postojanja pa i prošlosti Albanaca, dajući prilično mjesta i opisima prirode, što je prije Mihačevića opaziti samo kod Štainmeca.

I Mihačević upozorava na tolerantne odnose koji vladaju između muslimana i katolika, ukazuje na pojavu kriptokatolika – ljarmana i kriptomuhamedovaca. “U Luriji su još i muslimani napola kršćani, a kršćani napola muslimani.”¹⁷

Slično tržačkom feljtonistu i fra Mihačević upozorava kako Turci zabranjuju albansku štampu, kako se novine mogu tek krišom rasturati a čitaju ih i oficiri. Govoreći o Albancima u Makedoniji i navodeći njihova plemena fra Mihačević ističe kako su Ljumljani u kajmakaniji prizrenskog sandžakata “do XVIII stoljeća govorili srpsko-bugarski; danas su svi muslimani, a govore arbanaški”.¹⁸

Političke prilike fra Mihačević je šturo ali točno oslikao. “Za vrijeme vladanja mletačke republike, za slavnih Balša i Balšića, te junačkoga Skenderbega, a tako i u vrijeme srpskih vladara, osobito pobožne Jelene, srpske kraljice žene Stjepana Uroša I. mogli su se franjevci lijepo razvijati po svoj Albaniji, naročito u Epiru. No to ne bi zadugo. Za provale Turaka franjevci su u Albaniji bili u najtežem položaju. G. 1635 počeše dolaziti franjevci iz Italije. Ali kako urođeni tako i pridošli franjevci nijesu mogli zbog siromaštva napredovati, već su sve više nazadovali do g. 1719. Najžalosnije prilike za crkvu katoličku bile su u Albaniji od g. 1850-1880. U nevolji dogovore se prefekti Albanije i otvore za urođenike jedan kolegij u Trošanu g. 1882 sa 12 pitomaca, koje bi Austrija uzdržavala. Između drugih dobročinitelja za gradnju crkve (u Trošanu 1886) darovalo je Njegovo Veličanstvo car i kralj Franjo Josip I. 8.000 kruna.” I crkve u Baizi, Kastratiju, Rapši građene su “pomoću naše monarhije”, odnosno “milostinjom sabranom u našoj monarhiji (1901)”¹⁹

Fra Mihačević u svojim političkim opservacijama ne ukazuje na rivalstvo Italije i Austrije na tlu Albanije, ali opaža nešto što drugi nisu primjetili ili bar nisu zapisali – fra Mihačević upozorava na grčke pretenzije. Govori o Draču i o porušenoj mletačkoj utvrdi u Santi Karavanta, koja je nekada bila grad, “a danas je selo, u kojem su zgrade grčkim topovima 1897 oštećene, a Turska ih je tako ostavila bez popravka, kao živi dokaz ljubavi grčke prema muslimanima i njihove pohlepe za ovim lijepim krajevima.”²⁰  Sultan “ne dopušta, da se grad pridigne, iz bojazni, da ne bi postao blizom grčkom otoku i gradu Krfu stjecište i os grčke propagande u Epiru, a na štetu turske carevine”.

Fra Mihačevićeva pripadnost Austriji međutim dolazi dovoljno do izražaja, ali bez onoga kulturtregerstva koje je karakteristično za svjetovnjake. Poput Štainmeca i fra Mihačević – za razliku od feljtonista tržačke Edinosti – smatra da je ugled Austrije kod albanskih ljudi izrazit. “U razgovoru su vrlo učtivi i uljudni, te čekaju, neka bi jednoč Austrija – oni vele arbanaški “Nemsija” – učinila kraj njihovoj bijedi.”²¹ Austrijski ugled temelji se na prosvjetnom i karitativnom radu katoličkog svećenstva. Pišući o Draču, fra Mihačević dodaje: “Čč. sestre Paulinke imadu svoj samostan sa školom i bolnicom, Austrija uzdržava osnovu školu. Pravoslavni imaju svoju župu i školu. I medresa imade. Ovdje je konsulat austrijski, talijanski, i grčki. Mjesto je nezdravo i grozničavo.”²²

Od 1910 sve je veći interes za Albaniju. Tada je izišla i opsežna knjiga šef-redaktora bečkog lista Vaterland Paula Siebertza, Albanien und die Albanesen. Landschafts- und Charakterbilder, obogaćena je brojnim ilustracijama i spiskom literature o Albaniji. Pisac započinje opsežnim prikazom Crne Gore, kneza Nikite i talijanskih utjecaja. Zatim govori o Skadru s posebnim osvrtom na austrijsku kulturnu misiju u Albaniji, o povijesti Albanije, o plemenima i ratničkim organizacijama, o zakonu planina, krvnoj osveti (kanun Lek Dukadinit); upozorava da je donedavna kler dolazio sa strane od Propaganda fide iz Rima, dok zemlja sada raspolaže sa svojim albanskim klerom. Škole, seminare pa i štampariju imaju u rukama strani duhovnici. Glavna zasluga za odgoj i obrazovanje ranije kao i sada pripada franjevcima, a financijska potpora dolazi od Austrije. Pri tom ne treba zaboraviti da je granica Austrije istočno od Boke, dakle u neposrednoj blizini. Govoreći o prošlosti Poput Gurkovića i Sibert ističe da je posljednji kralj Ilira Gentius stolovao u Skadru. Nakon propasti rimskog carstva od 493-538 po Kristu zemljom je vladao gotski kralj Ostroilus. Najdalje je u interesiranju njemačkih autora za epizodu o Gotima na tlu drevne Ilirije i Albanije vjerojatno otišao Otto Hauser, otkrivajući korijene gornjega sloja na Balkanu pred Turcima i pod njima u gotskim velikašima.²³

Ne iznenađuje da su knjige o Albaniji česte, da su napisane stručno. Feldmarschalleutenant Otto von Gerstner objavio je knjigu Albanien, sa 18. slika i s jednom kartom, Wien – Leipzig 1913. Kao drugi pisci i Gerstner na početku daje povijesni uvod od najstarijih vremena pri čemu ni on ne propusta epizodu gotskog dolaska ovamo; zatim objašnjava razdoblje srpske vladavine i potom dugogodišnje odoljevanje Skenderbega i njegovu odbranu albanske slobode pred Turcima. Posebno je pitanje susjedstva s Crnom Gorom. Autor ističe da su Albanci istočno od Drima i Crne Gore izmiješani sa Srbima, da lijepo govore srpski, a da su istočni Albanci još od turske invazije izmiješani s bugarskim uskocima. Slavenski otoci nakon raspada Dušanove države ostali su oko Prizrena, Đakovice, Ipeka i Mitrovice, dalje oko i u Sandžaku i Novom Pazaru. Drevna patrijaršija u Dečanima blizu Ipeka zadnji je znak nekadašnje srpske države. Ovdašnji Arnauti starinom su Srbi, ali nije pravilno govoriti o “srpskim Albancima”. “Der Albanese fьhlt sich als “Herr” und blickte mit Verachtung auf den Serben, dem er nur eine bedingte Daseinsberechtigung zuerkannte”, dodaje feldmaršallajtnant von Gerstner.²⁴

Načitani i u povijesti obrazovani austrijski feldmaršallajtnant završava uvodno izlaganje riječima grofa Octavia Sforze iz Wallensteinova španjolskog rata: “Vielleicht treffen wir irgendwo in Albanien mit im zusammen.” I dodaje da će Albanija zamalo biti poprište za “Aufmarsch der Streitkrdfte”, i to protiv “den Erbfeind christlichen Namens den Tьrken, organisiert werden sollte”.²⁵

Gerstner izričito govori o albanskom pitanju, pišući u Beču novembra 1912 o Albancima i Balkanu. Nekoliko knjiga izašlo je u sarajevskoj zbirci Zur Kunde der Balkanhalbinsel što ju je bio osnovao kustos zemaljskog muzeja dr. Carl Patsch.²⁶  Kao 16. svezak izašla je knjiga dr. baruna Franza Nopcsae Haus und Hausrat in katholischen Nordalbanien (Sarajevo 1912), dalje je izišla knjiga Th. A. Ippena Skutari und die Nordalbanesischen Hochgebirge, opet stručno napisano djelo kao i istoga Nopcsae Aus Schala und Klementi, Albanesische Wanderunden, kao i F. Trzebitzkoga Studien über die Niederschlagverhältnisse auf der Südosteuropäischen Halbinsel, a od Stojana Novakovića Die Wiedergeburt des serbischen Staates.

Očito nedostaje tekstova domaćih autora koji bi iz srpskog ugla motrišta promatrali situaciju i zbivanja na području kojemu se posvećuju tolike knjige Spiridona Gopčevića Geschichte von Montenegro und Albanien priopćena je u Gothi tek 1914. godine, nakon nastanka Albanije, a iste godine u Berlinu je izdao knjigu Das Furstentum Albanien. Godine 1909 u Beogradu je doduše izišla brošura Die Anexion Bosniens und Herzegowina, koju je npr. u Pragu policija zabranila, ali se ona ne odnosi na albansko pitanje i na srpske interese.²⁷

U ovakvim okolnostima brošura Albanien und die albanesische Frage od K. Gersina, to jest nama iz 1903. godine već poznatoga N. Županiča zapravo prvo cjelovitije djelo koje tretira odnos između Srbije i Albanije na osnovu povijesnih okolnosti i trenutnog političkoga položaja na tim prostorima.

Županič je, kako je bilo naprijed rečeno, još 1903. u Beču objavio brošuru Mazedonien und das türkische Problem. Tamo je istakao da okolnosti koje se budu javile raspadom turskog carstva nisu tek materijalne, trgovinske prirode, kao što karakteristično proizilazi iz rezoniranja svjetske štampe i njezina sagledavanja balkanskog pitanja. Evropska diplomacija je kriva da “zur Schande Europas heute noch in Albanien und in Inneren Macedoniens … Wildkьr und Fanatismus ьber das naturlichste Recht triumphiert”,²⁸ opominje Županič.

O svojoj novoj brošuri Županič veli da želi njome u Evropi pobuditi interes za Balkan. Radi se prvenstveno o onomu dijelu evropske Turske koji se zove Stara Srbija i o pripadajućim primorskim pokrajinama između S. Đovanija di Medua i Drača koja su u interesnom polju i aneksijskom području kraljevine Srbije te pripadaju srpskom narodu. Na ove prostore vezane su za srpski narod najsvetije povijesne uspomene, upravo se ovdje nalazi Stara Srbija, kolijevka i groblje njezine slave te veličine u srednjem vijeku. Županićevo djelo predstavlja iscrpnu političku i povijesnu obradu s demografskim podacima i geografskim te populacijskim opisima, pri čemu se autor poziva na statističke podatke iz knjige tada poznatog autora A. Supana Die Bewölkerung der Erde, Gotha 1909, a za južniju Makedoniju A. Rostovskog Raspredĕlenie žitelej bitolskago vilajeta po narodnostjam i vĕroispovĕdanijam v 1897 godu (Živaja Starina, IX, St. Petersburg 1899).

U odnosu na svoju raniju jezičku oznaku makedonskog područja Županič sada izričito naglašava da takozvani Šopo-Makedonci dijalektalno nisu ni pravi Srbi ni pravi Bugari već prelazni stupanj povezan na zapadu sa Srbima, istočno s Bugarima. I pored evidentnih bulgarizama prema ocjeni lingvista Olafa Brocha i Aleksandra Belića makedonsko jezičko područje pripada srpskoj jezičkoj grupi. O Županičevim pogledima na jezik jezgrovito govore ove njegove rečenice:

“Das Serbokroatische ist die schönste und die wohlklingendste slavische Sprache; sie besitzt auch mehr Vokale als z. B. die deutsche oder französische Sprache. Da sie im Zentrum der Balkanhalbinsel bereits von 10,000.000 Südslaven gesprochen wird, scheint sie berufen zu sein, zur Schriftsprache sämtlicher Südslaven zu werden.”²⁹ Prema ovim riječima, u Županiču nije bilo ni trunke kriptoprotestanta, slovenske karakteristike.

Zanimljiva su Županičeva antropološka i etnička označavanja stanovništva na tlu nekadašnje Stare Srbije. Svakako treba misliti i o tome, da su prilagođena razumijevanju njemačkog čitaoca. O stanovnicima Sandžaka veli, citirajući A. Philippsona Europa, Leipzin-Wien 1906, 254: “Zwischen Montenegro und Serbien, Bosnien und dem türkischen Vilajet Kosovo liegt der Sandžak (Bezirk) Novi-Pazar, ein rauhes, wenig bekanntes Gebirgsland in der östlichen Kalkzone, mit unruhiger Bevölkerung serbischen Stammes (150.000 Einwohner), in der Mehrneit Mohammedaner.” ³⁰  Što se Kosova tiče, navodi demografske podatke sandžaka Skoplje, Prizren, Peć, Priština, Novi Pazar i Pljevlja, dodaje još Debar i Elbasan. Ocjenjuje da sada trećinu stanovništva Stare Srbije čine albanski kolonisti koji su u XVII. stolj. došli većinom iz Ljuema.

Antropološki pogled otkriva i Županičeve rasne kvalifikatore: “In anthropologischer Hinsicht zeichen sich die Serben Altserbiens (besonders Kosovo polje, Tetovo, Prizren) durch helle Komplexion aus, d.h. sie haben sehr oft blondes oder hellbraunes Haar, rosaweisse Haut und blaue oder graue Augen. Da sie noch dazu längliche Schädel besitzen und gross sind, so behielten sie so ziemlich den physischen Typus der alten Sudslaven, wie sie uns von den byzantinischen Schriftstellern des VI. Jahrhunderts geschildert, wurden.”³¹

U označavanju Albanaca Županič se oslanja na svoje sudjelovanje s Jovanom Cvijićem na antropološkim istraživanjima albanskog stanovništva. Među njima otkriva kriptosrbe. Govoreći o austrijskim interesima i njihovu protežiranju nastanka albanske muslimanske države Županič smatra da su Albanci na suviše niskoj kulturnoj razini te da bi mogli imati vlastitu državu. Teško je govoriti o narodu uopće: “Heutzutage sind die Albanesen ein Komplex von sprachlich einander verwandten Stdmmen, die gar keine Tradition gemeinsamer, weder kultureller noch politischer Vergangenheit haben. Wie können sie, ohne Bewultsein, überhaupt jemals eine eigene Nation gebildet zu haben, heutzutage als solche gelte? Die Nationalität resultiert aus historischerund kultureller Vergangenheit, wie die Folge aus der Ursache.”

Autonomna Albanija bi prema Županičevu mišljenju predstavljala trajnu opasnost za veze i za mir između Austrije i Italije, što bi moglo dovesti čak do zatvaranja otrantskoga puta a time i do rata među objema državama.

Atentat u Sarajevu i tijek prvoga svetskog rata označavaju kraj slovenskog, češkog i austrijskog zanimanja za Albaniju i za Albance u sklopu političkoga zbivanja na Balkanu s kraja prošloga i početka ovoga stoljeća. Iz istočnog dijela Evrope jedino su Rusi, u duhu tradicije velike istočne sile, i dalje usmjeravali svoje interese ovamo. Poslije Sreznjevskog, Baudouina de Courtenayja, Makuševa, Rostovskog, Jastrebova i još ponekog autora; nakon prvoga rata ovamo se usmjerava filolog A. M. Seliščev. Osobito je njegova knjiga Slavjanskoe naselenie v Albanii, izdata na ruskom jeziku kod Makedonskog naučnog instituta u Sofiji 1931, a (u pretisku 1981), isto tako u kvalitativnom i kvantitativnom pogledu osvjedočenje spomenute kontinuitete.

***

Proučavanjem političkog i kulturološkog vidika putopisne publicistike na temu slavensko-albanski odnosi autora iz Austro-Ugarske dolazi se do zaključka da je u prvom planu austrijski kao i njemu oprečni talijanski interes. Tekstovi austrijsko-njemačkih autora s izjednačenim odnosom tretiraju interes Crnogoraca i Albanaca, poklanjajući više pažnje Albancima koji su istodobno i manje poznati, od kulturne Evrope udaljeniji. Tekstovi slovenskih i hrvatskoga autora u tom pogledu su nijansiraniji, u većem ili manjem stupnju dolazi do izražaja njihova državljanska pripadnost, pripadnost Austriji. Pri tom ima posebni položaj Ninič sa svojim naglašeno kritičkim stavom prema Talijanima in njihovu djelovanju u Crnoj Gori a osobito u Albaniji. Bitno se od ostalih autora odvaja Niko Županič. On jedini raspravlja na osnovi Polarizacije Slaveni (Makedonci) – Turci, godine 1903, odnosno na polarizaciji Srbi (Slaveni i hrišćani) – Albanci. Dok ostali pisci Srbiju ne uključuju u svoje kulturno-političke opservacije, Županič ih stavlja u prvi plan, želeći upozoriti Evropu pred opasnošću nastanka muslimanske albanske države, pri čemu zagovara srpska historijska prava na osnovi Stare Srbije.

Putopisna publicistika samo je dio kulturno-političke publicistike i ona ne može odražavati sveukupnih odjeka političkih zbivanja na Balkanu. Pogled u periodički tisak i u arhivske vodiče u Ljubljani, Zagrebu, Beču i Pragu mogao bi pokazati pravu širinu odjeka. Upravo se iz slovenskog periodičnog tiska dade razabrati profilirani odnos spram pitanja Makedonaca, čemu je u početku dao svoj udio i Niko Županič, dok je kasnije zagovarao isključivo srpski interes, jamačno pod utjecajem Jovana Cvijića.

Pokušavamo li odgovoriti na pitanje kojim su se motivima povodili slovenski autori Lavtižar, Ninič i Županič, moglo bi se reći da su Lavtižara i Niniča pobuđivali kulturološki i nacionalni interes uz prigušeniju samosvijest kulturtregerstva i s neprigušenom svješću pripadnosti monarhiji Austriji, što je osobito karakteristično za slavenske podanike od Slovenije do Galicije. Ni jedan ni drugi rješavanje problema svoga naroda ne povezuju s političkim pitanjima Slavena na jugozapadu Balkanskog poluotoka. Jedini je Županič godine 1903 izravnije povezivao pitanje političke budućnosti Slovenaca s rješenjem makedonskog pitanja. Devet godina kasnije Županič se usredsređuje isključivo na rješenje srpsko-albanskog pitanja, uvjeren da se time rješava pitanje Južnih Slavena uopće. Pri tom se oslanja na tradiciju Stare Srbije, na demografske prilike, na činjenicu da istim jezikom govori 10.000.000 Južnih Slavena, a svima preporučuje srpskohrvatski jezik kao zajednički književni jezik.

Treba napokon upozoriti da pitanja koja se ovdje obrađuju nisu ograničena na ove geografske i nacionalne prostore. Uključno s političkim korelacijama o sličnostima može se govoriti u načelu i za relaciju Litva – Poljska, i to Litva kao kolijevka poljske državnosti. Suodnos na tlu Koroške, kolijevke prve države Slovenaca Karantanije, spada u isti evropski historijski arhetip. Slavenski korijeni toponimike od gornjeg toka Drave, Zilje, Aniže, Mure i njezinih pritoka, ili pak lijevih pritoka Odre, kao i područje Egeja i Tracije govore svojim sličnim povijesnim jezikom kakvim govore ovi na tlu sjeverne Albanije i Stare Srbije. Razlike su prvenstveno u dinamici i njezinu održavanju, očuvavanju.

Napomene

Izvor: “Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji” – Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine

1. P. Luković, Slovenci i ustanak u Bosni, dokt. disertacija, Univerza v Ljubljani, 1964.
2. Usp. J. Rotar, Socialna in politična misel Podlimsbarskega. SM Ljubljana 1969, 71-111.
3. F. Kočevar, Od Hrvatske meje. Slovenski Narod 9. 7. 1875.
4. J. Lavtižar, Pri Jugoslovanih. SM Zabavna knjižnica XVI. Ljubljana 1903.
5. Gurković 1881, 5.
6. Ibid. 8; na pitanje V. St. Karadžića, upućenog preko Slovenca F. Kluna, profesora na bečkoj Handelsakademie, slovenskom duhovniku J. Volčiču o dijalekatskoj slici Istre, Volčič u svome odgovoru u Bleiweisovim Novicama 1858 govori i o doseljenicima u selu Peroj kraj Pule i navodi da su po etničkoj pripadnosti Crnogorci pravoslavne vjere. Usp.: J. Rotar, Donesek k slovenski vukiani. Jezik in slovstvo XXXIII, 1987/88, 6, 187-188.
7. Lavtižar 1903, 204.
8. Ibid. 231-232.
9. Zbog nedostatka knjige nije mi uspjelo provjeriti, je li to prijevod knjige J. S. Jastrebova Stara Srbija i Albanija, Beograd 1904, ili Simićevo djelo. Jastrebov je kao ruski konzul u Prizrenu napisao opsežnu knjigu “Običai i pesni tureckih’ serbov” (v’ Prizrene, Ipeke, Morave i Dibre). Iz putevih’ zapisov. S. Peterburg 1886, 498 str. Usp.: V. Boban, Jastrebov u Prizrenu. Priština 1983, 267 str.
10. Karl Štajnmec, Od Adrije do Crnoga Drina. Prevod. Skoplje 1910, 57.
11. Ibid. 56.
12. Ninič 1910, 8.
13. Ibid. 10-11.
14. Ibid.
15. Ibid. 14.
16. Mihačević 1911, 4. Fra Mihačević u Sarajevu je 1912 izdao i knjižicu Crtice iz albanske povijesti.
17. Ibid. 30. Na pojavu “ljarmana”, kriptohrišćana prvi je upozorio P. Trubar u predgovoru glagoljskog Novog zavjeta 1562. Usp. J. Rotar, Trubar in južni Slovani, Ljubljana 1988, 86 i sl.
18. Ibid. 64.
19. Ibid. 78.
20. Ibid. 40.
21. Ibid. 30.
22. Ibid. 36.
23. O. Hauser piše: “Die Begenfamilien des Balkans gehen auf jene Adeligen . zurьck, die zum Islam ьbertraten. Sie behielten ihre Vorrechte über ihre Hörigen, und aus ihnen gingen bis in die jüngste Zeit die meisten Paschas hervor. Sie gaben den Türken seit ihrer Herrschaft in Europa eine grosse Anzahl der tüchtigsten Minister und Heerführer. Sind nun die Begen Albaniens ursprüngliche Albaner oder ganz wie der andere alte Balkanadel gotischen Blutes? In der Tat hat Albanien in jener Zeit der Grösse des gotischen Adels slawischer Zunge zum slawischen Herrschbereich gehört, und heute noch sind eine Anzahl Namen von Städten und Flüssen Zeugnis dafür.” – O. Hauser, Albanische Volkslieder, Weimar MCMXVIII, IX.
24. Gerstner 1913, 9.
25. Ibid. 15.
26. C. Patsch je u Beču 1904 izdao knjigu Der Sandzschak Berat in Albanien, sarajevsku seriju je zasnovao kasnije.
27. Usp.: P. Ribnikar, Vodnik po arhivskem gradivu o Jugoslaviji v državnem osrednjem arhivu v Pragi. Ljubljana 1989, 53.
28. Gersin – Županič 1912, 5.
29. Ibid. 32.
30. Ibid.
31. Ibid. 45.