U državi u kojoj su ratni zločinci vodeći junaci i patriote dobrog dijela medija, u zemlji u kojoj u republičkoj Skupštini su poslanici osuđeni ratni zločinci, u zemlji koja nema volje i hrabrosti da usvoji Rezuluciju o Srebrenici, u zemlji u kojoj njeni vodeći državnici negiraju genocid nad Bošnjacima, jedini oblik opstanka našeg naroda i zaštite njegovih vitalnih interesa je autonomija.
Mi smo jedini narod-žrtva koji prvi od svojih dželata traži pomirenje. Valjda bi bio normalan redosljed da oni koji su počinili masovna etnička čišćenja, nezapamćene zločine i genocid prvi pruže ruku pomirenja i traže oproštaj.
Poslušnost, snishodljivost, ponižavajuće podaništvo i pokornost nas neće dovesti do izlaza iz mračnog tunela prošlosti i sadašnjosti. Sandžački Bošnjaci preko sto godina ćute i trpe. I kontinuirano im je sve gore i gore. I sve ih je manje i manje.
Mi smo regija bez ikakve ekonomije i privredne infrastrukture. Sandžak je teritorija u kojoj Republika Srbija skoro ništa ne ulaže. Sve strane investicije završavaju u drugim dijelovima Srbije. Mi kao da za beogradski režim uopšte ne postojimo.
Naša djeca masovno odlaze na zapad i često obavljaju najprljavije i najteže fizičke poslove. Donose ih sve češće u mrtvačkim sanducima. Sandžak se pretvara polako, ali sigurno u najveći starački dom u Evropi.
Ono što nije uspjelo fizičkim nasiljem i represalijama završava se vrlo efikasno ekonomskim genocidom.
Ako tačke 23 i 24 prođu uz naše odobravanje i poslušno klimanje glavom mi onda i ne zaslužujemo bolju sudbinu od one koja nas već prati.
Oni koji su vječiti defetisti i dezerteri među nama, neka konačno odstupe i prepuste mjesto onim hrabrijim i odlučnijim. Krajnje je vrijeme da se probudimo iz stogodišnjeg ružnog sna koji nas vodi u još ružniju i neizvjesniju budućnost. Nemamo pravo da svojim kukavičlukom oduzimamo pravo na ljepše i ružičastije sutra našim potomcima. Šutke i bez glasa smo etnički gubili grad po grad: Pljevlja, Novu Varoš, Priboj, Berane, Bijelo Polje…
Ako bi ijednom narodu trebalo da bude bolje zbog sukcesivne šutnje i klimanja glavom, to bi trebalo upravo nama sandžačkim Bošnjacima. Ali nažalost, sve nam je gore i teže i bezizlaznije.
Ovo je doba sandžačko Termopile. Ako i ovaj put ustuknemo i povučemo se u rovove šutnje i kukavičluka, onda i nemamo pravo na bolju sudbinu.
Uradimo konačno nešto za Sandžak. Ne zbog nas, već zbog naše djece.
