KRVAVI PRAZNICI -genocidi nad Bošnjacima i Albancima (sa posebnim osvrtom na Sandžak)
Da bi jedan narod bio moralno, nacionalno i vjerski osviješćen, on treba poznavati svoju istoriju, onakvu kakva jeste, bez krivljenja činjenica, politizovanja i tendencije da se manipuliše njime. Vi&sc…
Da bi jedan narod bio moralno, nacionalno i vjerski osviješćen, on treba poznavati svoju istoriju, onakvu kakva jeste, bez krivljenja činjenica, politizovanja i tendencije da se manipuliše njime. Viševjekovna borba Bošnjaka za egzistencijalni opstanak, pravo glasa i izbora su nerijetko opstruirani nacionalističkim ponašanjem grupa kojima su Bošnjaci bili trn u oku. Danas, nakon mnogo mučnog vremena za Bošnjake, dobar dio stanovništva nije upoznat sa stradanjima svojih predaka, rođaka, porodica, jer mu se nameće izmanipulisana istorija gdje se tlačitelji predstavljaju kao heroji i branioci časti. – See more at: http://www.akos.ba/kultura-tradicija/prikaz-knjige/prikaz-knjige-krvavi-praznici-genocidi-nad-bosnjacima-i-albancima-sa-osvrtom-na-sandzak#sthash.IbXCIQMy.dpuf
Knjiga „Krvavi praznici“, Murata Mahmutovića je živopisan zbir istorijskih fakata koji se tiču Bošnjaka, još od vremena stvaranja Osmanlijskog carstva, pa sve do danas. Ova knjiga nudi širok spektar narativnih momenata ljudi koji su preživjeli raznorazna stradanja i tako pokazuje svoju vjerodostojnost u punom smislu te riječi.
Podsjećanja na genocide izvršene nad bošnjačkim življem, spiskovi imena poginulih boraca i ubijenih ljudi, žena, djece, nudi jedan težak osjećaj čitaocu, ali ga i podsjeća na ogromnu nepravdu učinjenu jednom narodu. Za razliku od mnogih postojećih, ova knjiga ne posjeduje nikakav politički ili subjektivni karakter u smislu podsticanja mržnje, produbljivanja jaza među etničkim grupama, veličanja nekog pojedinca i pridavanja lažnih zasluga onima koji ih ne zavrjeđuju.
„Krvavi praznici“ je hronologija istine protkana autobiografskim i biografskim doživljajima ljudi koji još uvijek nose žive rane zbog pretrpljenih gubitaka najbližih, torture čiji su dio bili, a ponajviše zbog toga što u većini slučajeva, pravda ni dan-danas nije zadovoljena. Cjelokupna poruka knjige je apel na sve nas da se genocidi nikada ne zaborave i nada da će osvješćenom narodu koji poznaje ove činjenice biti lakše boriti se za mir i suživot koji neće dozvoliti da se bošnjačko stradanje na ovim prostorima ikada ponovi.
Knjiga Murata Mahmutovića je pored emocionalnog, moralnog i istorijskog značaja, knjiga edukativnog karaktera. Nesumnjivo će se mlađa čitateljska publika iznenaditi nekim podacima navedenim u knjizi, ili se barem zapitati da li su to oni isti događaji koje su oni učili u školama.
Očistiti prozor saznanja o sebi, otvoriti ga i pogledati u širine pred nama, mehanizam je koji se samo kroz istinu može ispuniti i voditi u nove, srećnije pohode. Zadatak „Krvavih praznika“ je upravo taj i zato ova knjiga predstavlja riznicu tragičnog i poučnog blaga Bošnjaka. Za razliku od mnogih postojećih, ova knjiga ne posjeduje nikakav politički ili subjektivni karakter u smislu podsticanja mržnje, produbljivanja jaza među etničkim grupama, veličanja nekog pojedinca i pridavanja lažnih zasluga onima koji ih ne zavrjeđuju.
„Krvavi praznici“ je hronologija istine protkana autobiografskim i biografskim doživljajima ljudi koji još uvijek nose žive rane zbog pretrpljenih gubitaka najbližih, torture čiji su dio bili, a ponajviše zbog toga što u većini slučajeva, pravda ni dan-danas nije zadovoljena. Cjelokupna poruka knjige je apel na sve nas da se genocidi nikada ne zaborave i nada da će osvješćenom narodu koji poznaje ove činjenice biti lakše boriti se za mir i suživot koji neće dozvoliti da se bošnjačko stradanje na ovim prostorima ikada ponovi.
Knjiga Murata Mahmutovića je pored emocionalnog, moralnog i istorijskog značaja, knjiga edukativnog karaktera. Nesumnjivo će se mlađa čitateljska publika iznenaditi nekim podacima navedenim u knjizi, ili se barem zapitati da li su to oni isti događaji koje su oni učili u školama. Očistiti prozor saznanja o sebi, otvoriti ga i pogledati u širine pred nama, mehanizam je koji se samo kroz istinu može ispuniti i voditi u nove, srećnije pohode. Zadatak „Krvavih praznika“ je upravo taj i zato ova knjiga predstavlja riznicu tragičnog i poučnog blaga Bošnjaka.
Izdavač: El-Kelimeh, Novi Pazar
Lektori: Fehim Kajević, knjiž. Zuhra Koničanin, prof. Mahmut Suljović
Recenzenti: Prof. dr. Raif Hajdarpašić, Prof. dr. Admir Muratović Mr. Avdija Avdić
Str. 337 str. : ilustr. 25 cm
***
Zahvalan sam Izdavačkoj kući El-Kelimeh u Novom Pazaru i njenom direktoru Malik-ef Nuroviću što su mi pružili moralnu podršku i tehnički i materijalno pomogli da se objavi ova moja knjiga i dospije u ruke mnogih čitalaca.
Neka ih Allah, dž.š., nagradi velikim uspjesima u radu na prosvjećivanju bošnjačkog naroda.
Autor
Hroniku objavljujem povodom Sedamdesetogodišnjice četničkog genocida nad Bošnjacima Sandžaka u Drugom svjetskom ratu, a posvećujem je bošnjačkim žrtvama u svim krvoločnim ratovima i njihovim potomcima da se sjećaju svojih tragično stradalih predaka.
Murat Mahmutović
PREDGOVOR
Kad stigoše zlotvori Veselje se u tugu pretvori,
Te niko ništa ne prozbori.
Pjesma trenutno prestade,
Jer opšti metež nastade.
Zločinci kame isukaše Te nevine insane poklaše.
Praznik se krvlju oboji,
Jer nas dušman osvoji.
Autor
Prošlo je 70 godina od početka četverogodišnjeg perioda četničkog genocida nad Bošnjacima BiH i Sandžaka u Drugom svjetskom ratu, koji je na najsvirepiji način usmrtio desetine hiljada nevinih ljudi, žena i djece, a desetinama hiljada porodica spalio kuće i protjerao ih sa svojih ognjišta. Ti postupci profašističkog, četničkog pokreta uvijek su bili obavijeni velom tajni iz, nama Bošnjacima, nepoznatih razloga. Zanemarljivo mali broj zločinaca je procesuiran i kažnjen, ali se i oni danas rehabilituju. Hiljade najsurovijih dželata (zvijeri u ljudskom liku) ostali su nekažnjeni i na miru su proživjeli svoj vijek. Neke od njih sam lično poznavao i mnogo puta ih u životu sretao. Nekome je, ko zna iz kojih razloga, bilo u interesu da se ovi četnički zločini zataškaju i zaborave. Bošnjaci, plašeći se posljedica i represalija, nisu podnosili krivične prijave protiv ubica svojih članova porodice, iako su im mnogima bili poznati, nadajući se da će na taj način sa ostatkom porodice tu lakše preživljavati mukotrpni život, da će se zločinci na njih sažaliti i da se zločini više nikada neće ponoviti, ali su se u tome prevarili. Desetine hiljada četnika su emigrirale u Englesku, SAD, Kanadu, Argentinu, Tursku i druge zemlje, ili su se preselili u druge krajeve naše zemlje. Istina, mnogi zločinci (četnici) su poslije oslobođenja naše zemlje od okupatora 1945. godine procesuirani i bili kažnjeni od strane nove vlasti zbog svoje izdajničke uloge i saradnje sa okupatorom u borbi protiv NOP- a (partizana). Bezbrojni monstruozni četnički zločini nad Bošnjacima i drugim nesrpskim narodima, kao i nad Srbima, koji su bili protiv njihove fašisoidne, genocidne ideologije, ne mogu i ne smiju biti zaboravljeni, niti mogu biti amnestirani njihovi počinioci. Oni su zabilježeni i opisani u hiljadama dokumenata i knjiga, prikazani na hiljadama fotografija i snimljeni na stotinama dokumentarnih i igranih filmova, da svjedoče
0 njihovom sramnom činu. Sav taj materijal se nalazi po bibliotekama, arhivima i muzejima širom svijeta da “povampirenu” četničku ideologiju spriječi da rehabilituje izdajnički i zločinački pokret i da prekraja historiju po svojoj volji, da četnike prikazuje kao antifašiste, tj. borce protiv okupatora.
Pri kraju rata, novembra 1944. godine, mnogi četnici su iskoristili amnestiju Vrhovnog štaba NOB-a i prešli u partizane prikriveno se pridržavajući četničke ideologije. Ti nazovi partizani su počinili mnoga ubistva nevinih Bošnjaka pri oslobađanju naših krajeva. Ta ubistva su pripisana partizanima. Mnogi od tih novih partizana su postali oficiri “dobri” komunisti i zauzeli rukovodeća mjesta u JNA i novoj vlasti. I amnestija od 3. avgusta 1945. godine, koja se odnosila na sve kvislinge koji su emigrirali iz zemlje, da slobodno mogu da se vrate u zemlju, ukoliko u toku rata nisu počinili zločine, doprinijela je da se u novo socijalističko društvo infiltrira mnogo njegovih neprijatelja.
U novom socijalističkom društvu svi građani su bili ravnopravni, nije bilo diskriminacije i korupcije. Ukoliko je dolazilo do nepravdi pri ostvarivanju nekih prava od pojedinih predstavnika vlasti, građani su te nepravde mogli otkloniti žalbama višim organima vlasti, mnogo lakše nego danas u demokratskom društvu. U školstvu nije bilo diskriminacije, sva djeca su se mogla školovati pod jednakim uslovima, nije se postavljalo pitanje ideološke opredijeljenosti njihovih roditelja. Potomci svih vrsta neprijatelja novog socijalističkog društva su završavali više i visoke škole i zauzimali vrlo važne položaje i funkcije u najvišim organima vlasti i JNA i čekali pogodan momenat da razore Titovu Jugoslaviju i ostvare svoje nacionalističke ciljeve. To im je na kraju, poslije dužeg vremenskog perioda, uspjelo. Devedesetih godina XX vijeka izazvali su krvave ratove i počinili užasne zločine. Time su sve narode nekadašnje zajedničke države doveli u vrlo tešku situaciju, koju sada moraju savlađivati, neki brže a neki sporije, u zavisnosti od njihovih predstavnika kako ih i kuda vode: u EU ili u mračnu mitološku prošlost. Srpski nacionalisti su oduševljeno prihvatili Slobodana Miloševića, oportunističkog vođu kojeg je jedino interesirala vlast. U SRJ zločinački Miloševićev režim stvorio je nerješive probleme koji su doveli do NATO bombardovanja i komplikovanja kosovskog pitanja čije posljedice i danas svi trpimo i ne možemo da se vratimo u normalan život. Poslije pada Miloševićevog režima, 5. oktobra 2000. godine i dolaska DOS-a na vlast nadali smo se da će demokratske snage pobijediti reakcionarne elemente vlasti i stvoriti pravnu državu po evropskim standardima u kojoj ćemo svi bolje i srećnije živjeti. Ali do toga nije došlo, jer su se gubitničke, reakcionarne snage brzo oporavile, izvršivši atentat na predsjednika Zorana Đinđi- ća,12. marta 2003. godine i u prvo vrijeme usporile, a kasnije potpuno onemogućile razvoj demokratskog društva i vlasti koja bi nas uvela u EU. Sadašnja koaliciona vlast nesposobna je da riješi osnovne životne probleme svojih građana (obezbjeđivanje radnih mjesta, poboljšanje životnog standarda, iskorjenjivanje korupcije i kriminala), ali je zato sposobna da odlukama prekraja historiju i donosi Zakon o izjednačavanju partizana i četnika (2006. godine) i Zakon o rehabilitaciji kvislinga i četnika (5. decembra 2011. godine) kojima poništava tekovine NOB-a i vrijeđa stotine hiljada patriota, koji su u njoj učestvovali, a desetine hiljada i svoje živote za slobodu dali. Vrijeđa stotine narodnih heroja, najboljih sinova naše domovine, jer se njihovo herojstvo i zasluge pripisuju izdajnicima, koji su se borili na strani okupatora.
Za bošnjački narod ovi zakoni su neprihvatljivi, jer se njima rehabili- tuju četnici, koji su počinili zločine nad Bošnjacima. “Šokantnoje da su za Zakon o rehabilitaciji kvislinga i četnika glasali i poslanici iz Liste za evropski Sandžak, iako se time rehabilituju i oni koji su počinili zločine u Sandžaku nad Bošnjacima” – kaže Meho Omerović, poslanik SDPS-a.[1]
Bošnjački narod ne smije u vlasti imati ovakve svoje predstavnike, jer oni ne zastupaju interese svoga naroda, već postupaju po želji naredbodavaca radi svojih ličnih interesa. Za ovakve njihove postupke bošnjački narod nije ih ovlastio te će ih za takvo njihovo ponašanje svrstati tamo gdje im je mjesto. Žalosno je i sramno što se rehabilituju i veličaju zločinci i dželati, a zaboravljaju i negiraju žrtve bošnjačkog naroda. Desetine hiljada bošnjačkih žrtava su potpuno zaboravljene, ne zna im se ni groba, ni mramora. Nema njihovih spiskova u arhivima, niti ima ikakvih spomen-obilježja na mjestima gdje su stradali. Današnje vlasti (Srbije i Crne Gore) nisu se potrudile da pripreme obilježavanje Sedamdesetogodišnjice genocida nad Bošnjacima, ali su se potrudile da žrtvama nanesu uvredu rehabilitujući njihove dželate, pretvarajući ih u borce za oslobođenje zemlje od okupatora, heroje.Ta neopravdana satisfakcija donosi nezasluženu moralnu i materijalnu korist četnicima i njihovim “tićima četničićima” (Marko Vešović).
Slučajno ili namjerno pravoslavni nacionalisti su često vršili genocide i teške zločine nad Bošnjacima u toku vjerskih praznika, svojih ili islamskih, sigurno, da bi sebi pričinili veće zadovoljstvo, a žrtve zatekli nespremne za odbranu i nanijeli im veću bol. Navodim samo nekoliko takvih slučajeva, mada ih u historiji ima mnogo više:
– Istraga poturica u Crnoj Gori na Božić,1711. godine;[2]
– Zauzimanje Beograda na Bajram,12. decembra 1806. god.[3]
– Noću uoči Vidovdana, 27. juna 1858. godine sva crnogorska brdska plemena predvođena Miljanom Vukovim i Novicom Cerovićem napala su Gornji Kolašin i izvršila pokolj (ubijeno je oko 1.000 Bošnjaka i sve njihove kuće su opljačkane i popaljene);[4]
– Napad Bugara na 80 muhadžirskih porodica iz Hercegovine i Ko- lašina u Malešu na sami dan Bajrama, u aprilu 1890. godine;[5]
– Napad četnika na Petnjicu kod Berana na Mitrovdan, 8. novembra 1941. godine;[6]
– Napad četnika na Novi Pazar na Aranđelovdan, 21. novembra 1941. godine;[7]
– Genocid nad Bošnjacima Bihora na Božić, 7. januara 1943. godine;[8]
– Četnički zločin nad Bošnjacima Police (uzeli su iz kuća i na najsvirepiji način ubili i bacili u jamu osam Garčevića) na Mitrovdan, 8. novembra 1943. godine;[9]
– Napad četnika iz Đalovića klisure na planinu Moravac i pljačka 350 ovaca od bošnjačke porodice na Mitrovdan 8. novembra 1944. godine;[10]
– Otvaranje vatre srpsko-crnogorskih terorista sa hotela “Holiday Inn” i drugih okolnih zgrada na okupljene građane Sarajeva, 5. aprila 1992. godine, na prvi dan Bajrama;[11]
– Na Bajram, 5. aprila 1992. godine, četnici su u Bijeljini ubili preko 300 najuglednijih i najviđenijih Bošnjaka;[12]
– Genocid nad Bošnjacima u Srebrenici počeo je uoči Petrovdana, 11. jula 1995. god. i trajao desetak dana, u njemu je stradalo po najnovijim podacima preko deset hiljada Bošnjaka;[13]
– Progon i ubijanje nesrpskog stanovništva (Albanaca, Bošnjaka, Turaka i Goranaca) iz Peći i cijeloga Kosova na Bajram, u martu 1999. godine.[14]
Sve ovo gore navedeno, kao i moje skromno poznavanje historije ovog vremenskog perioda, čiji sam savremenik, primorava me da na neki način reagujem na mnogobrojne historijske nepravde koje vrijeđaju moj narod. Jedini način na koji, u ovom vremenu i ovom dobu mojeg života, mogu reagovati protiv prekrajanja historije je da objavim hroniku “Krvavi praznici” (Genocidi nad Bošnjacima). Smatram da ona treba da obuhvati: kratak historijat Osmanlijskog carstva i Sandžaka; genezu Bošnjaka Sandžaka i hronologiju genocida nad njima do kraja XX vijeka, sa posebnim osvrtom na genocid nad Bošnjacima u Bjelo- poljskom kraju u Drugom svjetskom ratu (“Krvavi Božić”, 1943. godine), genocid nad Bošnjacima i Albancima devedesetih godina XX vijeka i položaj Bošnjaka u Sandžaku poslije 2000. godine u procesu tzv. demokratizacije.
Ovu hroniku sam napisao koristeći: brojnu literaturu čuvenih historičara, književnika i drugih značajnih ličnosti; mnoga historijska dokumenta i fotografije; kazivanja i sjećanja savremenika događaja i njihovih potomaka i na kraju koristeći i svoja sjećanja, jer sam preživio dva četnička pogroma, kao sedmogodišnje dijete 1943. i kao porodičan čovjek šezdesetčetverogodišnjak 1999. godine, te mi je nacionalistička, profašističko-četnička ideologija dobro poznata. Na osnovu naprijed navedenih podataka hronika je dobila ovo ime. Njom želim da obilježim sedamdesetogodišnjicu četničkog genocida nad Bošnjacima moga kraja, da oživim sjećanja na nevine žrtve, kako ih zaborav zauvjek ne bi prekrio, kako bi nastupajuće generacije bar nešto o njima znale i pamtile zla minula vremena i time kaznile zločince, koji u sebi nisu imali nimalo ljudskog dostojanstva kada su mogli da izvrše ovakve monstruozne zločine. Nadam se da će nove generacije svih naroda pravilno sagledati mračnu prošlost i zločinačke i ideologije, koje su nam svima nanijele mnoga zla i onemogućile normalan razvoj društva. Time će spriječiti da se prošlost ponavlja i stvoriti društvo demokratije i tolerancije u kojem će se cijeniti samo moralne osobine čovjeka i u kojem će svi građani biti ravnopravni bez obzira na nacionalnu, vjersku i političku pripadnost.
[1]N. Latković, Zakon o rehabilitaciji,“Blic”, 6.12.2011.
[2] Dr. Mustafa Memić, Bošnjaci (Muslimani) Crne Gore, Podgorica, 2003, str. 126.
[3] V. Terzić, Oslobođenje Beograda od Turaka 1806-1807. godine, Godišnjak Beograda, knj. IV, Beograd, 1957, 151.
[4] Harun Crnovršanin i Nuro Sadiković, Sandžak porobljena zemlja,Zagreb, 2001, str. 155.
[5] S. Bandžović, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku,Sarajevo, 2006, str. 171.
[6] Zumber Muratović, Sandžačkigazija Osman Rastoder,Sarajevo, 2002, str. 33.
[7] Safet Bandžović, Isto djelo, str. 456.
[8] Autorova porodica izbjegla je na Badnje veče preko Donjeg Vlaha u italijanski blok u Bijelom Polju, a njenu kuću četnici su opljačkali i zapalili na Božić, 7. januara 1943. godine.
[9] Zumber Muratović, Sandžački gazija Osman Rastoder,Sarajevo, 2002, str. 61.
[10] Isto djelo, str. 51.
[11] Murat Kahrović, Kako smo branili Sarajevo, Prva sandžačka brigada, Sarajevo, 2001, str. 43.
[12]Jusuf Trbić, Majstori mraka,Lukavac, 2007., str. 123.
[13]Genocid poznat širom svijeta i osuđen od strane svih moralnih ljudi i Međunarodnog suda u Hagu (autor).
[14] Autora i njegovu porodicu 26. marta 1999. godine (na Bajram) srpska vojska, para- vojne jedinice i policija protjerali su iz Peći, a kuću im opljačkali i zapalili.
– See more at: http://www.akos.ba/kultura-tradicija/prikaz-knjige/prikaz-knjige-krvavi-praznici-genocidi-nad-bosnjacima-i-albancima-sa-osvrtom-na-sandzak#sthash.IbXCIQMy.dpuf