Pobožnjak u vremenu kada to nije bilo baš „moderno“, samotnjak kada je to bilo opasno, čovjek sa širinom koja nadilazi horizonte smrti i seže do ovog trenutka. Njegov vanjski izgled privlačio je posebnu pažnju nas mladih. Posebno nas je interesovao njegov ćulah .
Njegov vanjski izgled privlačio je posebnu pažnju nas mladih. Posebno nas je interesovao njegov ćulah, kojeg smo u to vrijeme mogli vidjeti još samo kod njega i često puta u toku razgovora znao je taj ćulah pomjerati sad naprijed, sad nazad. Isto tako, vaðenje starog sata iz malog džepa na prsluku bio je ritual koji se pomno pratio. Smiren i mudar starac često puta svoje mjesto nalazio je meðu djecom i omladinom. Sa svojom dugovječnošću kao da im se približio u razumijevanju. U svom govoru mnogo je koristio nama „čudne riječi“ – Allah dž.š. i Pejgamber a.s., dok su većina ljudi koristili neke dosadne, svakodnevne, isprazne riječi. Adžo Bektašove riječi imale su snagu i plijenile su naša srca tako da smo u dubokoj noći razmišljali ko li je taj Allah i Pejgamber koje je adžo sa toliko poštovanja spominjao?
U govoru je koristio mnogo turskih izraza, koje bi nam morao tumačiti kako bi ga razumjeli. Svaki susret sa njim bio je, maltene, kao odlazak u mekteb, kojeg krajem 80-ih godina prošlog vijeka nije bilo ni na 100 km od našeg sela.Kada bi mu neko dolazio u goste dočekivao ga je pred kućom, na sijelu se pila kahva i jelo šta se naðe u kući. U toku sijela često bi pitao gosta je li mu ružno i fali li mu šta? Kada bi ispraćao musafira pratio bi ga i po nekoliko desetina metara od kuće, uz podsjećanje musafira da poselami svoju čeljad. Svakog Bajrama obilazio je sve svoje komšije i mubareklisao im te lijepe dane. To je radio do pred samo preseljenje sa ovog svijeta. Na džumu je išao i po nekoliko kilometara, ali je vodio je računa o tom Allahovom farzu, pa bila hladna zima ili žarko ljeto. Do svoje bolesti bio je aktivni član džematskog odbora džamije u Petnjici. Briga za džemat bila mu je isto kao i za svoju porodicu. Činio je hizmet Islamskoj zajednici kao da je on jedini bio zadužen da vodi računa o njoj.
Umro je u proljetnom mjesecu maju, baš onako kako je i živio: dostojanstveno i vedra lica. Ostavio je hairli porod koji ga se u dovama često sjeti. Imao je dvije kćeri i sina od kojih je Allah dao da se rodi desetine nasljednika našeg adžo Bektaša, kojeg mi danas uzimamo kao pozitivan primjer komšije i džematlije. Neka se Allah dž.š. smiluje njegovoj duši.
Mirsad Hadrović
Glas islama br. 188