Vesel Ali Daci, Dacaj Rozhajë, pjesa e I- rë ( video)

Screenshot (54)

Histori të vjetra nga njerëz të vjetër – Stare priče starih ljudi

Vesel Ali Daci , Dacaj, Rožaje , Sandžak, Crna Gora . deo I.

Ja sam Vesel Ali Daci iz Rožajske malesije. Rodjen sam 8. 03. 1944 u selu Dacaj. Ako mi dozvoljavate da vam kažem, mi smo došli iz Selca. Prvi naš Ismajl, mi smo od njega. U Selsc je u to vrijeme bilo 330 kuća, koje su bile pokrivene sa kemenim pločama. prije 330 god., ne mogu tačno da kažem ali, koliko znam tako je.

Kao prvo zadovoljan sam Daca. Fis Dacaj trudili smo da se ne obrukamo za ništa.

Najduže smo živeli u Dacaj. 1958 -59 moj brat  je emigrirao u Albaniju. Univerzitet je završio u Tirani. Poslije završetka fakulteta smjestio se u Elbasan, u centru Elbasana. Stvorio je svoju porodicu. Oko 1960. i ja sam emigrirao u Albaniju. Bili smo 5-6 Dacijana. Mislio sam da razgovaram sa njima gdje je bolje za nas da ostanemo. Nismo se sporazumijeli, oni su ostali, a ja sam se vratio. Oko dvije godine sam ostao u Albaniji. Nisam voleo da ostanem, ostavio sam ovamo roditelje. Ne što mi nije se svidjela Albanija, nego mi se svidjela i to mnogo. Bio je režim Envera Hodže. Nije bilo moguće rušiti dikatatorski režim Enver Hodže. Enver je znao bolje nego svi mi (kako da postupi).Vratio sam se ovamo u krug porodice. Imao sam majku i braću. Tako sam ostao u Dacaju. Naši roditelji rekli su nam da smo došli od Selca. Tri brata koja su došla su: Ismajl, Leka i Marko. Smajl je ostao u Dacaj, Leka je otišao u Cetanoviće, većina ih je u Cetanoviću. O Dacićima ne bih mogao da vam dam neki broj. Ima nas do Novog Zelanda, Turske, svugdje nas ima.

Velika seoba, iseljavanje za Tursku, kao iz Peštera, tako i nas Dacaj su iselili za Tursku. Da li je bilo tamo bolje ili ne?

Bio je jedan Pera u Beogradu, koji im je završio vasike za 3-4 dana. Danas u opštini kad bih otičao da vadim koji papir rekli bi mi- polako, ko si ti, šta ti treba. Veliki broj Dacića se iselilo, za Tursku najviše.

U Nemačku smo otišli kao radnici. Kasno sam dobio boravak tamo. Tamo sam radio, tamo su mi sva tri sina. Nisu daleko od mene. Nije mi milo štu su tamo. Izgube oni naciju, jezik, a to je najveći gubitak. Nažalost, u Jugoslaviji se desio genocid. Desilo se iseljavanje. Nas je malo ovdje. Ali smo doprineli mnogo za Albanski narod. Mi smo Albanci, oni su naša familjija.

U Nemačku sam otišao 1987-88. Ako me neko pita šta sam, prvo ću da kažem da sam Albanac iz Rožajske Malesije. Religija- otac, djed i pradjed- muslimani. Tu gdje je danas škola bio nam je mejtep. Poslije pretvorili u školu, prvo  na srpskom, pa onda  na albanskom. Abdurrahim Daci je bio učitelj. Poslije jednog vremena, Spiri iz Albanije. Nema njegovih dokumenata,  izgubljena… Moj amidža je bio domar u toj školi. Od straha je izgleda dokumenta bacio, da ne budu kažnjeni. Pošto je bilo slučajeva streljanja zbog takvih djela. U Rožajskom arhivu ne postoje ta dokumenta. Muke su bile neprestane…

Religiju  ko može i ko hoće treba da poštuje, respketuje, praktikuje, da obavi namaz. Koja vjera kaže da treba da napustimo “šinove pruge”. Pravi vjernik obavlja namaz, vjera ujedinjuje  narode, a ne da h podijeli jadne od drugih.

Koliko sam mogao, obavljao sam namaz. Ramazan sam posteo, koliko sam mogao. Za vrijeme komunizma, onima koji su bili članovi komunističke partije, bilo i je poteže nego drugima. Na sastancima  im se nudila kafa u Ramazanu i moralo je tako da bude. Ja nikad nisam bio član partije. Vjeru poštujem i ko može, treba da obavi namaz.

Mi kao Albanci, kod nas su otvorena vrata svima, sa razumijevanjem, zajedništvom. Ne svadjamo se, ali dijalogom sa svima. Albanci nikome ne zatvaraju vrata. Uvijek su im otvorena vrata za jedan dijlaog, a nikako da bude nesporazuma. Znamo dobro kakvi zločine su učinjeni. Mislim da Albanci nisu učinili zločine  ni za vrijeme Turaka. Nikome nikada nisu učinili  zlo. Kao sa crnogorcima, sa svima  treba  da smo i slozi.

Kad smo otišli u Albaniju, za vrijeme Enver Hodže bila je jedna diktaura koja je sputavala sa svih strana. Ima slučajeva da je neko izjavio da mu se ne sviđa da ostane u Albaniji i zbog toga bio osuđen na 15 godina robije, koji je bio iz Rugove, sad je umro, i po izlasku opet je kažnjen zatvorom.!

Hoćuu da kažem taj narod znao je Enver Hodžu, Partiju , i nikoga drugog.

1969 pošao sam sa Isuf Dacijem preko planina. Tamo kod Juničke planine smo prešli granici i predali se u Tropoji. Vodili su nas u Bajram Curr, posle za Šijak. Tu smo bili jedno mjesec dana u iztražnom zatvoru. Ko si, šta si, velike procedure. Poslije su nas prebacili u logor. Svi smo bili kosovari. Nije bila mnogo stroga disiplina. Tu su nas odredili gdje ko da ide. Ja  sam godinu i po ostao tu i trazio da se vratim u rodni kraj.

Došao je brat da me moli da ostanem. Ja nisam htio da ostanem. Zahvalio sam se njima i ministru. Hoču da se vratim. Bilo je teško vratiti se. Sjećam se, 52 molbe  sam napisao. Nejse, stvorili su se uslovi za vraćanje. Vratili su nas. Boga mi, nepune dvije godine sam bio tamo. Imali smo i neki dodatak emigranta. Bila je dobra plata. Ko je htio da radi, radio je i bio dobro plaćen. Radio sam sa nekima iz Novog Sela, sa Avdi Halitijem iz Peći. Čuvao nas je kapter, koji je bio odgovoran za nas. Na poslu nas nisu čuvali, bili smo bez čuvara. Bio je jedan komandir koji je bio mnogo strog, trazio je strogo disiplinu. Isufa Dacija je pokušao da maltretira, Trazio mu je podatke. Bilo je ljudi koji su bili maltretirani. Slali bi ih u drugi logor u Seman, okolina Fiera, koji je bio mnogo strožiji i opasniji.

Moje je mišljenje o Enveru Hodži je, da je tom narodu trebalo takva diktaura. U to vrijeme nije moglo da se desi to ono što se dešava danas. Živog bi te ukopao bagerom. Nisam nikad bio protiv režima Enver Hodže. Svi su bili u to vrijeme ravnopravni.

Sećam se Hruščov kad je došao u Albaniju. Kod Envera nije bilo šale. Kod Tita je bilo drugačije, bio je u odnosu na njega demokrata. Bio je pametan, trudio se da svi budu  ravnopravni, širio je bratsvo i jedinstvo. Bilo je i za njegovo vrijeme poteškoča. Ranković je činio zlo nad narodom. Ali za vrijeme Tita  je bilo dobre plate i bezbjednosti. Danas nema nikakve sigurnosti. Sad ima bande, tada nije bilo tako nešto.

Za vrijeme Tita, ovamo gore na stočnoj pijaci su ukrali čovjeku novčanik, samo što je bio prodao volove. Kad je otišao da prijavi šta mu se desilo, rekli mu-sjedi tu. Za 20 minuta je bio uhvaćen i vraćen novčanik. Danas se pljaćkaju razne kuće, niko ne odgovara. Tad nije bilo toga.

Pjesa e dytë

Pjesa e tretë