Vesel Ali Daci, Dacaj , Rozhajë, Sanxhak , Mali i Zi, pjesa e II – të (vido)

Screenshot (54)

Histori të vjetra nga njerëz të vjetër – Stare priče starih ljudi

Vese Ali Daci, Dacaj, Sandžak, Crna Gora, II deo

U Albaniju kad smo došli, putem kako nas je vodio jedan kapter za Skadar, nešto mi  je nestalo. Imao sam džepni sat. Taj sat sam bio uzeo od brata. Obratim se kapteru i rekao sam mu da mi je nešto nestalo. On mi je rekao da ne brinem. Za dva dana sat mi je vraćen.

Što se tiče Titovog vremena, kod nas, nije bilo loše. Svi smo radili. 2500 do 3000 radnika je bilo zaposleno  ovdje u “ Gornjiem Ibru”. U svakom gradu je bio po jedan magacin. Bilo je zaposlenih ljudi. Bili smo dosta zadovoljni. Primili bi platu, sa kojom je moglo da se uzme za 7 do 8 mjeseci  hrane. Danas sa 200 eura, šta možes? Bilo je jedno veliko zadovoljstvo.. Iz Dacaja, išli bi u Rugovu da igramo, skačemo…Igrali kapa, raznih igara. Iz Rugove, pješke bi došli i vratili se. Sad je došlo vrijeme  da ako hoću da idem za Hajlu, moram da se prijavim u policiju, da bih zatražio dozvolu. Treba se javiti, drugačije ne bi smio da prolazim.

Otkad su počeli da nas gaze, nas, Albance i da nam se ne da?

Genocid koji je počinio S. Milošević i njegova kompanija…Tako nešto nisu pravili ni Amerikanci sa Vijetnamom, u to vrijeme. Svašta je uradio! 2000 nestalih, koliko silovanih… Nije vodio čistu borbu, vojničku. Ubijanje djece, žena, svašta! To je strašan rat bio. Bože, da se nikad ne ponovi ni nad jednim narodom, ne samo nad nama!

Albanci nikad ništa nikome nisu uradili. Otišli bi sa Kosova Srbi da se žale u Beograd. „Albanci nam čine ovo, ono…“ Bile su to prazne priče, čiste laži.To su uradili samo da učine zlo nad Albancima. Sad skoro u Peći je bio Stipe Mesić. Sve je ispričao šta se desilo u to vrijeme. Tad je bio predsjednik. Za Albance je i Afrikance trebalo da zaboli srce, ne samo nas.

Za vrijeme rata sam bio u Njemačkoj. Pratio sam ZDF i Kosvsku TV.  Da kažem istinu-narod je bježao. Te scene bolje je  pokazivao ZDF na njemačkom, kako gori Peć. Imao sam sestru u Peći, zvao sam ih, rekao sam im: „Radi se o minutima kad će da dođu da vas uhvate“. Moja ćerka  nije mogla da dođe kod mene u Dacaj. Ne znam ni  kuda ni kako su otišli, pa stigli u Albaniju. U Dacaj nije bilo vakta da stigne. Sve se vidjelo kako gori, sve, pa i njihova mahala.  Bježalo se kako ko je mogao. Neko za Skoplje, neko za  Albaniju, neko za Crnu Goru. Da budem iskren, narodi ovih država nisu loše primili izbjegle sa Kosova.

Uljcinjani su radili, ali nisu uradili dosta. Ja sam im rekao:“ Kako ste mogli  da tražite  da vam se plati smještaj izbjeglicama sa Kosova?“ Ovdje u Ružajama nemam saznanja da ih jedan građanin nije primio. Imalo je mjesta, bujruma je bilo za svakog. Dobro su ih primili. Zahvalan sam predsjedniku opštine. Kad smo bili u najlošijem  položaju izašao je i  rekao im: „Albance da ne dirajte!“ Četnici su pokušali i ovdje da naprave rat.

Imali smo neke cernogroske policajce koji su nam rekli: „Mi ćemo da vas branimo koliko možemo. Kad ne možemo, kad moramo da sačuvamo sami sebe, zaboravićemo vas“. Onoliko koliko je mogao, dao je doprinos i Milo Đukanović i trudio se za ovaj narod ovdje, za Albance.

Išao sam u školi u Dacaj. Nažalost, škola je bila na srpskom. Nešto sam razumijeo, nešto nisam. Nastavnik bi me pitao, jesam li razumijeo, ja bih odgovarao da jesam. A, u stvari, nisam razumijeo. Bilo je na srpskom, kako da razumijem. Mi smo Albanci, mi smo pričali na albanskom. Tako su napravili…Ovdje je bilo mnogo Albanaca. Doveli crnogroske učitelje. Malo smo ih razumijeli. Nismo bili zadovoljni takvom školom. Nismo imali izbora. Promijenilo se vrijeme i  škola je počela da radi na albanskom. Izašao je predsjednik Rožaja i pokupio se narod albanskih sela, tražili školu. Predsjednik Rožaja je dobio odobrenje vlade Crne Gore, da se uzmu u obzir zahtjevi naroda. Od tog dana se odlučilo da škola krene da radi na albanskom.

 

Za vrijeme Titove Jugoslavije sa volovima smo terali balvane za „Gornji Ibar“. Dobro smo zaradili. Imali smo više volujskih kola. Radili smo svi. 90 % su bili zaposleni. Ne može niko da kaže da nije bio zadovoljan u to vrijeme. Vladalo je zadovoljstvo među ljudima. 2 800 ovaca je bilo u Dacaju. Danas nema ni 30 komada. Najsiromašnija familija je imala 30 ovaca, jednog konja i volove.

Najviše mi je žao i boli me srce zbog iseljavanja mladih. Ova vlada ništa nije uradila da zaposli ovu omladinu. Da nam se ne uništava omladina. Sad nema ni radne snage. Od 30- 35 000 stanovika kojih je nekad bilo, danas, mislim da nema više od 15 000. Omladina nam ode na zapad. Ovo je najlošije za sve nacije. Ali najteže je za nas Albance, ovdje.

Otac i majka u to vrijeme, u takvim uslovima, bili su zadovoljni. Hambar nam je bio u Peći. Iz Peći je moj babo nosio žito, a otuda za Dacaj. Trebalo je prije zime, zimi se nije moglo. Mnogi naši ljudi su nosili na leđa žito. Moji, otac i majka, su se mnogo mučili. Nestašica je bila. Za vrijeme rata je bilo pljačke u našem kraju. Samo jedni volovi, što su bili u šumi, su ostali. Drugu stoku, sve su uzeli. Sa tim volovima svi su se pozlužili za vrijeme rata. Majka mi je pričala kako su morali da pokupe djecu i da pebjegnu za Kosovo. Inša Allah da se više ne ponovi. Žao mi je, opet kažem, omladine. Tri sina sam izgubio. Kako sam izgubio? Jes… Gledao sam emisiju TV Albanije. Pobjegla dva mladića iz Leže, vani, za vrijeme Hodžine diktature. Za vrijeme Envera Hodže pobjegli su za Grčku. Nakon šest mjeseci u izbegličkim logorima dali su im pravo da biraju gdje da idu. Oni su otišli u Belgiju. Jedan je ostao tu, drugi otišao za Ameriku. Ovaj što je ostao u Belgiji, oženio jednu Španjolku. Došlo je do nekog nesporazuma i on je ubio tu ženu. Pao u zatvor. Umro je u zatvoru. Jedna novinarka istražila slučaj i pokazalo se da su se njegova djeca otuđivala. Mene je od ove priče gotovo podgodila srčana kap. Zašto? Brinuo sam se sa svoju djecu. Prva generacija, onako, druga neće progovariti na albanskom. Šta smo dobili mi?  Da li je ovo politika Evrope da nas uništi? Mi ne bismo nikad našu zemlju napustili. Da li je bilo tako za vrijeme komunizma? Imalo je posla za sve. Nije nam trebalo da idemo u Evropu. Nije imalo potrebe.

Što se tiče upoznavanja sa mojom suprugom, mogu da kažem da niko ni sa kim nije mogao da se upozna, nasamo, dok neko treći ne bi bio prisutan. Neka odiva, neka svojta i tako… Mi smo sa Rugovom imali mnogo ženidbe. Ja sam imao udatu sestru u Lutovu. Lutovo i Pepići su sastavljena sela. Jedan prijatelj iz Budžova predlozio mi je da pogledam jednu djevojku. Rekao mi je: „Hoću da te vodim u jednu kuću da te upoznam sa jednim prijateljem, koji ima djevojku za udaju“. Ja sam se sa sadašnjim tastom poznavao od ranije. Otišli smo, sastali se, devojka nije znala razlog zašto smo tu. Stali smo na jednu česmu gdje je ona bila za vodu, popili vode. Samo sam je pogledao i nastavili dalje. Založio sam se da je prosimo.

Da vam kažem iskreno, sto se tiče  uspješnog braka, ženidba diže čovjeka i spusti na niže. Sad ja kad kažem komšiji, rođaku: „Idi kući, tu mi je žena“ To znači da sam u redu. Ako kažem nisam tu, onda nešto nije u redu. Ima tu nekih problema između mene i žene. Neko od nas dvoje nešto „muva“.

Kad sam čist, kažem čovjeku.“ Idi kući, žena mi je kući“.

Ja sam bio svugdje, u Iraku, svugde po svijetu. Rekli su mi ljudi: „Idi u moju kuću i ako nisam tu. Ja to nisam  mogao.

Sa brakom sam prošao dobro. Nisam imao nikad problema. Radila je fizičke poslove, barabar sa mnom. Radili smo žena i ja sa testerom od dva metra. Sve smo radili. I zemlju je obrađivala. Došlo bi po 10 do15 ljudi iz Rugove, a ona bi bila spremna da spremi hranu i da  uradi druge poslove oko kuće. Danas to ne bi uradila ni jedna žena. Sad sve možeš da vidiš kao se zabavljaju internetom, niko nikoga ne vidi. Ovdje, kod jednih, neću da imenujem, ne kod nas Dacića, nego kod onih koji govore drugim jezikom, posvadila se snaha sa  svekrvom  i uveče kad je došao sin, on podržao svoju ženu, a ne oca. Otac sagnuo glavu i ućutao se.

Još jednom, ženidba te podiže, ženidba te spušta nisko.

Dobra ženidba i dobar evljad, nemaju razlike, slični su.

Pjesa e parë

Pjesa e tretë