” Tu i tamo nailazimo na omanja polja, vlasništva albanskih naselja Lukare i Kruševo, čije su kuće rasturene po površi. Poslije dva sata hoda naišli smo na albanski han.”
Odlomak iz knjge: Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji
Pretpostavljam da su čitaocima već dosadili ovi opisi ruševina, crkava i manastira. Ali se sada nema kuda. Ako su spremni da me prate po Staroj Srbiji onako kako su me pratili po Hercegovini i Bosni, onda neka strpljivo slušaju opise starih spomenika i ruina. Danas u Staroj Srbiji i nema ništa sem starina. Ovdje je slovenski život skoro ugašen. Njega je potisnula albanska bujica i u ovoj sredini, preplavljenoj muslimanskim varvarstvom, još samo crkveni spomenici — zadužbine Nemanjića — stoje kao svjedoci hrišćanskog i slovenskog života što je nekada ovdje bujao. Između Bosne, Stare Srbije) i Hercegovine —triju pokrajina o kojima sam dužan pružiti čitaocima informacije — postoje čudne razlike.
No u njoj, kako rekoh, gotovo nema ničeg savremenog i živog, sem surovih muslimana Albanaca. U tom pogledu Hercegovina je u boljem položaju i od Bosne i Stare Srbije. Tu je pravoslavno stanovništvo snažno u njegovanju tradicije i postojano u savremenom življenju. Međutim, ono, izolovano nerodnom masom kamena, zaostaje, na žalost, za Bosancima po mogućnostima materijalnog razvitka i blagostanja. (Govorim „po mogućnostima” jer je u današnjoj stvarnosti hrišćansko seljaštvo podjednako upropašćeno i u Bosni i u Hercegovini. U Bosni možda i više pošto njena plodna i bogata zemlja služi kao mamac pljačkašima svih kategorija, koji ne obraćaju veliku pažnju na siromašnu Hercegovinu.) Ipak ovdje nije mjesto da govorim o Hercegovini i njenim divnim ljudima. Vraćam se Staroj Srbiji. Srpski narod shvatio je značaj spomenika, kojima obiluje predio od Novog Pazara do Prizrena, taj prastari, sada opustjeli centar njegove države. Kao dokaz jasnoće tog shvatanja navodim jednu narodnu pjesmu koju sam zabilježio u Dečanima, najimpozantnijem i najčuvenijem ,od svih spomenika prošlosti u Staroj Srbiji. O samom manastiru, čija je bratija danas glavni oslonac ostacima pravoslavlja u cijelome ovome kraju, govorićemo docnije.
Iz Novog Pazara pošao sam u Peć, ali ne pravim putem, nego sam skrenuo na jugozapad, namjeravajući da posjetim manastir Crnu Rijeku. Put je vrlo interesantan, ali i zamoran. Sa Novopazarskog polja okrenuli smo klancem rječice Jošanice, što se uliva u Rašku. Klanac je (strana,124) obrastao gustom šumom i grmljem. Tu i tamo nailazimo na omanja polja, vlasništva albanskih naselja Lukare i Kruševo, čije su kuće rasturene po površi. Poslije dva sata hoda naišli smo na albanski han. Ova građevina je veoma originalna. Zamislite širok plast sijena, s obje strane pojačan prošćem i ograđen niskim plotom. Ako dalje zamislite da je taj plast iznutra prazan i da ima dva otvora — jedan dolje, umjesto vrata, a drugi gore, da bi mogao izlaziti dim — dobijate vjernu sliku ovog gostoljubivog utočišta).
U blizini hana vidjeli smo nekoliko koliba načinjenih po istom planu, samo manjih razmjera. Ostale kolibe čovjek iz daljine ne može razlikovati od plastića sijena. „Vi i ne slutite”, govorili su mi, „da ovdje žive imućni ljudi. Ovi Albanci imaju zemlju, stoku, ne plaćaju ni groša poreza, pa ipak ne podižu pristojne stambene zgrade jer pri najnevinijoj svađi stalno potpaljuju kuće jedan drugom.” Ovakve su gotovo sve albanske kolibice u ovom kraju. Ali dalje, u Dukađinu, vidio sam uredne drvene, a ponekad i kamene kućice.
Od hana krećemo desno, tokom Jošanice, i penjemo se na uzvišenje Cvrnje, do izvora rječice. Jedva primjetan puteljak vodi nas kroz gustu, gotovo neprohodnu šumu. Sjedeći na konju, čovjek mora upotrijebiti sve svoje gimnastičke sposobnosti kako bi ispred sebe raspleo i razgrnuo isprepleteno granje. Prošavši izvor Jošanice, peli smo se uz brdo još čitav sat da bismo sedohvatili grebena koji se zove Kozji vrh. Kada smo se s grebena okrenuli nazad, pred očima nam je pukla tamna masa brda koja od nas zaklanjaju novopazarsku dolinu. Nad njima se nadnio tamni konus na kome leže ruševine Jeleča.
Nakon kraćeg kretanja po šikari i šibljaku, našli smo se na drugoj strani grebena. Odavde nam se otkriše, u čarobnoj panorami, mjesta u koja smo krenuli. Padina je na ovoj strani grebena obrađena. Vide se uzorane njive i razbacana naselja s albanskim kućicama. To su sela: Ribariće i Čmanjke. Dolje protiče Ibar izlazeći, oštrom okukom, iz krševite klisure. Ova se klisura, sa svojim liticama čudnih oblika, vidjela, en face, sa grebena na kome sam stajao izazivajući izvanredan efekat. Lijevo od nje uzdiže se visoka stjenovita masa Crna Rijeka, a iza nje, kao na drugom spratu, uzvišenje Rožaje12. Desno je planina Đurđevica, a pravo iznad klisure u daljini, nadvisujući sve planinske lance, pokriven snijegom stoji Žljeb, u čijem ćemo podnožju ugledati grad Peć. U selu Čmanjke moj je kavaz, iako znalac albanskog jezika, jedva jedvice nagovorio stanovništvo da nam za doručak proda hljeba i mlijeka. Seljaci kao da nisu vjerovali da ćemo im platiti. Ali kada je ta, za njih čudnovata, novost ubrzo postala stvarnost, iz svih kolibica počeše iznositi obilje životnih namirnica.
Spustili smo se na Ibar, prešli plićakom na drugu obalu i dohvatili se guste šume. Poslije pola sata naišli smo na tako impozantnu gomilu stijenja kakva se rijetko može vidjeti čak i u Hercegovini, toj postojbini kamena. ……..