Posjetili smo i Gnjilane, tipičan provincijski gradić koji se užurbano mijenja. U njemu je velika američka vojna baza, a na brdu iznad dominira veliki luksuzni hotel koji je izgradio švicarski Albanac. Osim soba, fitnessa i sjajnih restorana, kompleks ima i ergelu rasnih konja velike vrijednosti i zoološki park s lamama iz Perua, igrališta za djecu, baš sve kao u Americi.
Upoznali smo i vlasnika internetske kompanije Armenda Malazoga, koji je preselio dio svog kapitala u poljoprivrednu proizvodnju. Privatizovao je 350 hektara propalog državnog kombinata, sadi voće i pravi najbolje sokove na Kosovu – Frutomanija. Plaća radnicima u polju jedan euro na sat ili 10 eura za cijeli dan. Seljaci iz okolnog sela Kravarice dolaze s cijelim porodicama i, kako kažu, nakon sezone im ostane po 5000 eura. Ali, veliki voćnjak potaknuo je i selo Kravarice na velike promjene. Sada svi sade voće i povrće, umjesto niskoprofitnog kukuruza i pšenice. U selu se gradi velika hladnjača koja otkupljuje kompletnu privatnu proizvodnju. Sada jedna porodica na selu zarađuje više od 20.000 eura na godinu. Nažalost, takvih primjera još nema dovoljno da bi se Kosovo prehranilo od vlastite zemlje.
U većinski srpskoj općini Gračanica, koja se naslanja na Prištinu, snimili smo čuveni manastir koji je, kao i sva sakralna pravoslavna mjesta na Kosovu, pod povećanom zaštitom. Srbi u Gračanici ne žive dobro, ovise o pomoći iz Beograda i rođaka iz inozemstva. Ni sami nisu previše poduzetni jer ne prilagođavaju zemljoradnju zahtjevima i cijenama novog vremena. Potpredsjednik kosovske vlade, iz redova srpskog naroda Branimir Stojanović, ne priznaje državu Kosovo („to nijedan Srbin neće da prizna“), ali prihvaća dijalog koji treba stalno voditi u interesu dva naroda.