Crnоgorska plemena i njihovo porijeklo kroz historiju
Оdlomci iz knjige M. E. Durham:
“Zakon i običaji među plemenima u Balkanu” 1928
Istorija je strana zemlja tamo je sve drugačije
L. P. Hartley p. 34-38
Crna gora je podijeljena na dvije strane: Crna gora i Brda. U Crnoj Gori ljudi koji žive u njoj se dijele na: plemena i bratstva.
Plemena znači da imaju porijeklo od zajedničkoga potomka od muškoga roda. Bratstva su se znala po imenu značajnoga predaka, uzora od davnina i sa ponosom održalo od koljena na koljeno. Svako pleme je podijeljeno u nekoliko bratstva.
Prijedvodnik bratsva se zove Knez. U stara vremena plemena su predvodili: Serdar, Vojvoda i Barjaktar. Bratstva su se sačinjavala od grupacije nekoliko kuća.
Glavar kuće se zvao domaćin ili starješina. Za svakoga glavara se glasalo od utjecaja i plemenitoga èina za koje se pitalo od drugih glavara. Ovaj običaj je od pamtivijeka u Crnoj gori. Uvijek po običaju najstariji sin u kući, je postajao glava bratstva.
Naprimjer do kraja 18 vijeka Vukotići od Kčeva dali su glavne pozicije Guvernatora bratstvu Radonića od Njeguša. Ovako se znalo kako su familje održale primat i tako postale uticajne za vlast u Crnoj Gori.
Plemena
Katunska Nahija je podpora stare Crne gore i sastoji se od sedam plemena. Sama riječ Katun je ilirsko-što na današnjem albanskom-šćip znači selo ili katunar = seljak. U Crnoj Gori ova riječ podrazumijeva male kuće u zaštiti stada u planini.
Njeguš
Ime dolazi po planini pod istim imenom u Hercegovini između Trebinja i Nikšića odakle dolazi prvi izbjeglica iz Sjenice u Bosni pod imenom Punoš; koji je izbjegao od Turaka u Hercegovini i onda se nastanio u ova područja pod Lovćenom (Ilirska riječ Lev-ćeni-pas laje). Punoš koji se doselio prije 500 godina u 15 vijeku, Jiriček (Češki Etnomolog) spominje da to ime datira iz dokumenata 1435 god.
Kad je Punoš došao kod Dugog Dola, tada Njeguši je bilo jezero, ali je voda otišla podzemnim putem što još dan danas voda teče neđe kod Kotorskih izliva.
Od Punoša su postali Punoše-vići i različita bratstva; Bogdan-vići, Pejo-vići. Vladar tadašnje Crne Gore Stefan Crnojević je dao Punoši da se useli u Lovćenu. A na kraju su došli Vrbičani
Punoš je imao dva brata Heraka i Raiča. Od ovih imena su postala mnogo plemena poslije.
Idemo redom; Herak postaje Herako-vić od ove loze dolazi Petrovići koji su imali Lovćen potom su vladali Crnom Gorom. Raič postaje Raiče-vić od kojih dolaze Radonjići koji su dali Guvernadure. Ove familje su bile kamen temeljac buduće Crne Gore .
Ćeklić
Doseljenici iz Bosne, Jiriček ih spominje da su dokumentovano prvi puta 1381 bili napomenuti. Ime dolazi od Svetoga Thekla koji su bili katolici znači nisu bili serbskoga porijekla.
Bijelice
Jiriček ih spominje da dokumentovano, oni se spominju 1430 god. Došli su u katunsku nahiju krajem 18 vijeka.
Kčevo ili Ozrinići
Dokumentovano se prvi puta spominje 1416 ime dolazi iz herojske Ozre. Kraljica Milena dolazi od Vukotića iz Kčeva.
Zagarač i Komani
Porijeklo iz Albanije đe još i danas stoji pleme pod istoimenim značenjem.
Riječka Nahija
1)Ceklin – veliko pleme.
2)Kosijeri, došli su iz Hercegovine u Crnu goru. Bijelice su im dali da se smijeste u njihovim zemljama ali poslje su molili Riječku Nahiju da ih štiti. Zbog ovih nedaća pretrpljenih od Bjelica, Katunska nahija se borila protivu Bjelica za prava Kosijera. Poslije su dali da se Kosijeri dosele u Ceklin.
Ostala plemena u Rijeci su:
3)Ljubotinj
4)Građani
5)Dobrsko Selo
6)Žabljak – “mjesto žaba” prostire se od glave Skadarskoga jezera i nekada je bila prijestonica vladara Crne gore Crnojevića.p.39
CRNOJEVIĆI p. 40-48
Poslije smrti Stefana Dušana cara Srbije 1356 ubrzo njegovo prebrzo načinjeno carstvo se rasparčalo – komad po komad tako kako je i bilo sačinjeno, prebrzo da bi opstalo. Svaki od feudalnih kneževa tada je samo koristio priliku da se proteže preko svoje granice; nego i ljutu su bitku vodili ko će kako da podjieli i na komade pridobije što je ostalo od rasturenih zemalja nekadašnjeg carstva.
Familija Balša su postali glavari Albanije, ratovali sa Venecijom za primorje i ratovali sa Crnojevićima za Zetu. U starim dokumentima Crnojeviće su zvali Đuraševići i porijeklo u suštini je bilo Albansko.
Godine 1403 u Raguzi – Dubrovčkim dokumentima imamo pismo adresirano Nikoli Topia, Albanskom Knezu na latinskome; između ostaloga daje na znanje da se Albanska plemena narede protivu Bosne:
”Daje vam se autorizacija nad vašim kapetanima zajedno sa Đuraševićima i drugim Albancima”.
1404 god. se spominje “Zernović zvan Giurazy ovo je očevidno od Albanskoga Đur-i-zi (znači Crni Đorđe) ili pak Gur-i-zi (Crni kamen); prevedeno na srpski “od sina crnoga” dolazi CRNO-JE-VIĆ (sin-slavenski).
U podneblju Zete zbog mješanog stanovništva, Albansko ime se suzbilo i sa vremenom samo ono slovensko od prezimena je ostalo; što i nije čudno pošto tadašnja, nacionalna svijest tih poglavara nije postojala. Oni su samo ratovali za nagomilanje njihovih zemalja. Tada se zna u analima, da Crnojevići se nisu ni trudili da se ujedine sa Srbima.
Sedam godina poslije Kosova izlazi nam Radič Crnojević kao protivnik Đurđa Stracimirovića Balšića i ovako poginuše ratujući s njime umijesto da ujedine snage protivu Turaka.
A protivu Turaka su se samo borili ako ih napadne ili da se bude suradnik u paktu; i Venecije i Dubrovnika protiv drugih suparničkih lokalnih vladara.
Ovako Crnojevići “zbog krvi” sa Balšom; Đurađ-Đerdja i Lješ su se prijateljili sa Dubrovnikom.
Poslije su suradjivali sa Stefanom Lazarevićem, sinom Cara Lazara koji je vladao ostatkom Srbije pod Turskim suverenitetom. Ali prije smrti se predao Veneciji. Đurađ Crnojević je imao tri sina: Goiča, Guraši i Stefanicu. Ovi su se ratoborili sa Srbima i pomagali Veneciji i Dubrovniku protiv Đurađa Brankovića koji je došao kao despot protivu Kralja Stefana i ovako kao i svaki put na srpski način, rješi kome pripada zemlja SERVIANSKA-srpska.
Od trojice sinova Đurđa Crnojevića nama je najbitniji Stefanica\Stefan Crnojević koji je imao pod “baštinom” od Boke Kotorske do Skadarskoga jezera i postao; Kapetan i Vojvoda Zete pod patronatom Venecije. Sa pomoću Venecije kojoj je stalo do Primorja Stefana Crnojevića su priznali kao suzbijača Srba. On je htjeo suverenost i ratovao protiv Srba, Hercegovca i Turaka. Tvrđava iznad Podgorice Medun je bila u srpskim rukama do 1455.
Nikšić je bio pod Dukom Stipanom Hercegovačkim koji je uspio da uzme kao taoca sina Stefanice, Ivana ali samo za kratko. Ostalo od Stefanicine zemlje je marširalo sa Albanskim plemenima; još i sestra slavnoga Albanskoga heroja Skenderbega, Marija je bila data najmadjem sinu Crnojevića koji iako najmladji uspio da vlada iznad druge braće. Po ovim dokazima se se vidi koliko je razlika bila sa Srbima.
Sin Ivan je nasledio oca 1465 god. Ali onda su Turci uzeli Medun i bili nevjerovatno blizu. Kao i njegov otac prije; Ivan je sklopio savez sa Venecijom i postao Kapetan Gornje Zete sa platom od 12.000 dukata i rezidencijom-pribivalištu u Žabljaku. Kada su Turci napali Skadar-Shkoder 1474 Ivan sa njegovim ljudima i galantnim albanskim plemenom Hoti (Malissora) Turke su do Drača-Durres oćerali.
U znaku protesta zbog sudjelovanja Ivana u Skadru Turci su uzvratili sa uništenjem rezidencije u Žabljaku. Poslije duge opsade Skadar je pao. Venecija se povukla i s njime i Ivan sa svojom svitom mještana izbjegao za Italiju u mnogo slavnoj crkvi Loreta đe se svečano zakleo da ce podići i sagraditi crkvu Djevici ako ikad opet dosegne svoje zemlje. Ovo kazuje da on nije bio fanatični član pravoslavne crkve.
Zeta što na Albanskome znachi Xet=toplo je, je bila pod Albanskom biskupijom Antibara – Antivari i pripadala je Rimskoj Patrijahiji. Ali tu je bilo i Pravoslavni Zetski Metropolit.
Dvije godine su prošle. Onda Sultan Mehmet II umire i njegovi sinovi Bajazit i Djem su se sporili za prijesto. Da su znali tada Balkanski narodi da iskoriste ovu zamršenu situaciju povoljnu za otcjepljenje onda bi i mogli da se oslobode Turske okupacije. Niko ništa nije pokušavao.
Ivan Crnojević i Lek Dukađin (Albanski lider plemena) su se napokon vratili svojoj domovini. Ivan je tražio pomoć Venecije ali nije dobio ništa kao odgovor.
Njegovom dolasku nisu se suprostavljali Turci, ali je morao primat vazalstvo Turskoj i prihvati titulu “bega” (ili bej), kao Ivan Beg, još dan danas je znan od Crnogorskih seljaka.
Venecija je bila ogorčena ovim činom Ivana – sada zvanom “strašnoga-homo de animo inquieto et scandaloso”, za njih kao Turskoga subjekta i tako postao protivnik Venecije. Žabljak su još Turci držali. Ivan je morao da se pomiri sa životom u zemlji ”katuna Lovćenskoga” đe je osnovao Cetinje i ostvario datu riječ u Loretu, da sagradi manastir i počne Zetski Metropolit, ali ne katolički, nego pravoslavni, zbog razumnih slučaja neminovnosti tadašnjih okolnosti.
Ivan umire 1490 god. Njegov sin Đurađ je uzeo vlast i za ženu je uzeo Venecijanku da se nesuglasice između njih malo umire. Ivan je ostavio i dva druga sina Stefana i Stanišu. U međuvremenu Staniša se muslimanizirao i nekoliko godina je živio u Istambulu u veoma dobrim odnosima sa Sultanom.
Stefan se žalio kod Turaka da njegov brat Đurađ priprema ustanak i tako su mu Turci naredili da odlazi iz zemlje. On je pobjegao u Veneciju i tako Stefan uzima kormilo vladavine ali samo kao marioneta pod Feriz Pašom Skadraninom.
Feriz se oslobodi Stefana, đe ovaj postade kaludjer i tako i umrije. U ovim okolnostima Đurađ 1500 god se vratio i pristao da bude pod Turcima. Feriz Pasha ga oćera pod hitno u Istambul đe Đurađ dobi neke zemlje u Anadoliji đe živje i umrije. U vrijeme oko ovijeh zbivanja se po prvi puta spominjalo ime “Karadak”=”Montenegro”=Crna Gora. U starim kartama ovo područje se naziva pod imenom Albanije.
Bez dvojice oèistjelih od Turaka braæa; Staniša kao musliman postadoše Turski Guvernator. On je postao Sandžak Karadak i gospodar zemlje od Diokletia. Turski kadija je postao sudija. On je imao bezprimjeran odnos sa svojim rodjacima u Veneciji i njegova pisma danas stoje u Bečkim arhivama. Umro je bez potomka i onda Crna Gora postade opet dio Skadarskoga vilajeta. Turci dadoše administraciju hrišćanima u njihovim dnevnim aferama pod okriljem lokalnih Vladika. Ovo nije bilo neubičajno pošto je Vladika služio pod zemljom koje je pripalo manastiru. Ljudima iz Lovćena je dato da sa manastirom i zemljom Ivanvom oko Cetinja vlada; ovako i počinje uspon “Prinčeva Vladika”. U stvarnosti plemena su vladala svojim plemenskim običajima i samo kletva Vladika je imalo neko strahopoštovanje. Ova kazivanja u mnogo čemu daju naznanje početak Katunske i Riječke Nahije odakle ce Crnu goru dovesti u ostvarenju Evropske države ali samo za kratko vrijeme.
Crmnička Nahija
Je veliko pleme blizu glave Skadarskoga jezera i zapadnog korita Rijeke. Do 1878 god kao područije je bilo veoma znaèajno pošto je djelilo plemena Crne gore sa Turskom. Krvno su povezana sa Piperima i Vasojevićima. Ova dva plemena tradicionalno i krvno porijeklo vežu od jednoga zajednièkog predaka kao i Albanska plemena Hoti i Krasnića. Do kraja osamnestoga 18 vijeka Piperi i Vasojevići su držali Albanski jezik i katoličanstvo. Bratstvo Vasojevića su VOJVODICI.
Do prošloga vijeka žene su nosile malisorske djublete nošnje i prezimena od Albanskoga Ded(Domeniko)ima kao Dedović ili Dedić.
Bratstvo Plamenac kao najuglednije u Crmnici priznaju zajedničko Albansko porijeklo. Geg Lazi predak danashnjih malisora iz (HOTA), je imao tri brata Piper Laz, (PIPERI) Vaso Laz, (VASOJEVIĆI) i Krasni Laz (KRASNIĆI).
1322 god Kralj Stefan Urosh III je dao dio Orahova u Crmnici i ljude i njihove familije Manastiru Sv. Nikole na ostrvu Vranjine. Između imena napomenutih imamo od Albanaca (Vogli-æ od albanskoga “za malo” znachi “Vogel”), i njihove braće dokumenat nacrtan u Dubrovniku 1402 god napominje imetke pod imenom”Lumi Crmnica”, (”lumi”na albanski znachi “rijeka”).
Crmnica ima i mali manastir u Brčelima.
To je bilo omiljeno mjesto za zimski odmor Vladika.
Tu je sahranjen i lažni car Šćepan mali.
Tu imamo i Lješansku Nahiju.
Brda
Se sastoje od tri plemena
(I)Bijelopavlić-i sinovi. I to od Bijeloga Pavla porijeklo vuče od Pal i Bardh (Albansko za Bijeloga Pavla) sina Leke Dukađina, gospodara Albanskih brđana-Malisora. Od njih potiču dva bratstva Vražgrmci i Martinići glavno od njih su Crci i Stijeni. Kao što napomenusmo prije, Piperi i Vasojevići zajedno sa Hotima i Krasnićima imaju zajedničko porijeklo. Ova plemena su uvijek bila svoje glave i ratovale protivu Vladika i Crne gore i naravno mjenjalo boju kad se ratovalo protivu Turaka. Danilo I – prvi, u njegovom zakonu 1865 počinje sa riječima “Danilo gospodar Crne gore i Brda “ razlikuje Crnogorce sa Brđanima”.
U raportu Austrijskoga delegata Joseph Krmpotich 1788 kazuje da sva ova plemena su katolici Albanci i da se razlikuju od Crnogoraca drugih, naspram ovijeh plemena Brđana (na Albanski Malisora), to su:
Pješivci, Bjelopavlići, Piperi, Kuči, Bratonožići, Vasojevići, Drekalovići – Berisha, Klementi, Hoti, i Kastrati. Sem ovih zadnjih tri i maloga dijela Kuča i Triebča koje Mario Bolizzo čak 1614 (Jiriček) spominje Albansko ”Chuzzi, Albanese del rito Romano” aneksijom Crne Gore svi drugi su se asimirali u Serbofone.
Naprimjer ime Kolašin dolazi od Albanskoga Kol i shen: Sv. Nikola inače patronski svetac katoličkih Albanaca kome je nekad ovo mijesto pripalo.
Na kraju ćemo spomenuti u manjim detaljima ostala plemena današnje Crne gore. Lukovo od luka izmedju Drobnjaka i Nikšića. Šaranci malo pleme lijeve strane Tare blizu Drobnjaka. Morača pleme sa starim manastirom pod Moračom osnovanim od sina Stefana Nemanje Vuka u 12 – stom vijeku. Drobnjaci ovo veliko pleme zapadno od Šaranca i lijevoga korita Tare prvi puta se spominju, po Jiričeku, u Dubrovčkim analima kao dio Durmitora 1354 god to je prije Kosova.
Izmedju ostaloga se spominje plemena Trebinja u Hercegovini, Gacko, Banjani, Nikšići, svi su ovi “Vlaški katuni”.
Rovca su malo pleme između Morače i Bijelopavlića.
Piva veliko pleme. Heroj hajduk Bajo Pivljanin jedno od Cetinjskih ulica nosi njegovo ime.
Oputna Rudina, Grahovo, Zeta i Podgorica, Primorje i Krajina.
Da ova mijesta nisu bila srpska, naravno kazuje i titula Stefana Dushana – ”Car Serba, Grka , od Albanije i Primorja”
Kao što se vidi Crnogorsko prostiranje i Brda su bila od miješanog stanovništa ali u to vrijeme područja se nisu bazirala na osnovu nacije/narodnosti koja tu žive, nego vjere koja je bila iznad nacije.
Tako vremenom oni koji su primili katoličanstvo su ostali Albanci, a oni koji su primili pravoslavstvo takodje sa vremenom su izgubili svoju naciju i slavizirali u serbo fone. Znači u razriješenju porijekla sve je zavisilo koja vijera ima primat nad tim područjem i kao takva postala dio tog podneblja.