Dr. Mustafa Cerić
Današnjom posjetom Muhamedu Jusufspahiću nisi osvojio Srbiju, ali jesi povrijedio Bošnjake u Sanđžaku i Bosni.
Moje pismo Ahmedu Davutoglu
Poštovani Premijeru Turske,
Dugo se poznajemo. Još iz Malezije. Mogu reći da smo bili prijatelji prije nego si ti postao premijer Republike Turske, sadr-i azam. Volim ovaj osmanski izraz za premijera zato što ga je ponosno i slavno nosio Bošnjak Mehmed-paša Sokolović u vrijeme kad ni mene ni tebe nije bilo ni u zamisli. Još u Bosni ima tragova od slavnih bosanskih sinova koji su se rame uz rame borili za slobodu Turske na Galipolju, Çanakkale… I opet bi Bošnjaci bili tamo gdje treba da budu ako zatreba. Svjesno sam ti dao moj glas na zadnjim ponovljenim izborima. Uradio sam to zbog mira i stabilnosti Turske. Možda to tebi nije važno, ali jeste važno meni da mogu reći da sam pokazao istinsku brigu o tebi, tvom narodu i tvojoj državi. Nisam očekivao ništa za uzvrat od tebe. Sitan je moj glas da bi ga ti primjetio, ali sam nekako u podsvjesti drž’o da ćeš se bar nekada sjetiti naših priajteljskih i službenih razgovora u Ankari i Istanbulu. Mislio sam da si bar nešto upamtio, prije sveka kao čovjek, kao musliman, kao Turčin, a možda i kao premijer da nas duboko vrijeđa i boli izdaja. Boli nas i vrijeđa to što tebe ne dotiče naša priča o našoj vjerskoj samosvijesti, o našem moralnom ponosu, o našem časnom obrazu, o našem istinskom patriotizmu. Tvojom današnjom posjetom samozvanom srbijanskom muftiji u Beogradu ti ne samo da si razočarao mene, moju braću i prijatelje u Bosni i Sandžaku, već si nas duboko povrijedio. Povrijedio si, Ahmede Davutoglu, krv bosanskih šehida, koji nisu zaslužili da čuju od premijera Republike Turske da im je partner onaj koji je rahmetli Aliju Izetbegovića uporedio sa Radovanom Karadžićem, osumnjičenim za ratni zločin genocida protiv Bošnjaka. Ahmede, nije ti to trebalo. Nije to dostojno ni brata ni prijatelja zato što znaš da nas to duboko vrijeđa i oštro pogađa u dušu i srce. Ne tražimo od tebe izvinjenje, jer izvinjenje ima smisla samo kad se napravi grijeh iz neznanja. A ti si znao šta radiš. Ova priča nije za tvoje emocije. Jer, da si ih imao ne bi vrijeđao naše emocije, koje ti nećeš i ne možeš ni zamisliti kakve su i kolike su. A da znaš velike su. Veće su nego kad je Dželaluddin-paša u Travniku odsjecao glavu Ilhamiji zbog poezije. Veće su nego kad je Omer paša Latas odrubljivao glave bosanskim begovima i agama, koji odbiše da ih se utjeruje u nizam. Veće su i bolnije, jer se u njima krije strah od tvog nizama, koji nema obzira prema nama, kao što nije imao obzira ni nizam Omera-paše Latasa. I na kraju hoću da znaš da tvojom današnjom posjetom Muhamedu Jusufspahiću nisi osvojio Srbiju, ali jesi povrijedio Bošnjake u Sanđžaku i Bosni. No, nisi nas porazio. Mi smo jači od šejtanskog fitneluka. Ali, jesi nam nagovijestio tvoj nizam na Balkanu. No, zaboravio si da je vrijeme Latasa prošlo. Žao mi je, Ahmede, što nisi prepoznao pravi put, kojim su Bošnjaci odlučili da idu. Niko ih s tog puta ne može odvratiti. Jer, bosanska šehidska krv je emanet koji se ne izdaje. Nikome! Samo je Allah vječan. Samo On zna šta je u ljudskim dušama. Nek’ te Allah čuva, Ahmede, od većih iskušenja.