EJUP MUŠOVIĆ: TUTIN I OKOLINA, ETNOGRAFSKI INSTITUT SRPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMETNOSTI. Posebna izdanja, knjiga 27 BEOGRAD, 1985.
Devetnaesti vek doneo je tutinskom kraju mnoge novine jer je u taj vek i on ušao sa brojnim suprotnostima ekonomske, socijalne i konfesionalne periode, što je posledica izraženog anarhičnog stanja nasleđenog iz XVIII veka. Zbog toga je sam početak ovog veka tekao u znaku nemira i pokreta poro- bljenih naroda protiv turske vlasti sa težnjom da se dočepaju slobode. U sve mu tome posebno mesto imao je prvi srpski ustanak (1804-1813), koji je po zna čaju i posledicama prevazilazio nacionalne granice. On je postao lučonoša i simbol oslobodilačkih pokreta svih pokorenih balkanskih naroda, kao i vesnik novog života uopšte.
Kako je tutinski kraj na početku XIX veka delimično pripadao Bosan skom, a delimično Skadarskom pašaluku, odjek priprema, kao i sam tok pr-vog srpskog ustanka, ostavio je snažan utisak kod srpskog stanovništva, čiji je položaj u to vreme bio težak do nesnošljivosti. Može se s pravom reći da je Stari Vlah, oblast čiji je granični kraj bio tutinska teritorija, bio jedan od vrlo značajnih ustaničkih centara u vreme prvog srpskog ustan ka, kao što je to bio i u XVIII veku. Još 1790. godine, Turci su u Starom Vlahu otkrili jednu zavreu, zbog čega su Srbi teško ispaštali. Navodi se da je ta da odsečeno 5 srpskih glava i da su njima okićene novopazarske tvrđave, dok su mnoge žene i deca pokupljeni, proterani na Istok i prodavani „kao ro blje na Levantu”. Kada su Turci primetili ustaničko raspoloženje među Srbima u Ibarskom Kolašinu, onda su neke Kolašince pohvatali i prote rali u Misir (Egipat).
Novopazarski sandžak je u ustaničkim planovima Karađorđa Petrovi ća, vođe ustanika, imao vrlo značajnu ulogu. To je bio deo stare Srbije, tada u okviru Bosanskog pašaluka, na koji je trebalo računati. Novopazarski sandžak bio je koridor preko koga su srpski ustanici mogli uspostaviti vezu sa Crnogorcima, a ona je bila nužna radi zajedničkih akcija protiv Tura- ka. U tom smislu Karađorđev plan za 1809. godinu odnosi se na prodor usta- ničkih snaga na Novopazarski sandžak. Tada se ustanicima pridružilo 5000 sancačkih Srba, čime su dali važan doprinos ovom oslobodilačkom pokretu. Ustanici su odneli značajne pobede nad turskim snagama na Javoru, Sjenici i Suvom Dolu.
Posle uspešno završene bitke na Javoru, ustaničke snage su nastupi le ka Sjenici. U Sjenici je bilo koncentrisano mnogo muslimanskog stanov ništva koje se povlačilo. O sjeničkoj bici Karađorđe je javio
Ja sam krenuo iz Topole 18. maja (1809) i došao sam u Sjenicu 24-og, a uju tru 25-og jesmo bataliju (bitku) imali u polju i hvala bogu naš je mejdan bio Ima više od sto glava što smo odsekli, a što su oni odneli i što se ranilo to ne znamo, a od naših četiri momka poginula su i 8 ranjeno” 3
Posle sjeničke bitke ustanici su usmerili svoje kretanje prema gornjoj Pešteri (današnjoj tutinskoj teritoriji) u nameri da se tamo sastanu sa crnogorskom vojskom, kako bi zajednički uspešnije vojevali. Na tom putu uhvatili su, u selu Buđevu, 18 „Arnauta” koje je predvodio Ganić iz Rožaja, zatvorili ih u kuću brvnaru i zapalili je. Pod Arnautima izveštač podrazumeva potomke Klimenata i Kuča sa Pešteri. Oni su tada već uveliko bili islamizirani i islam je učinio svoje, pa hrišćanski ustanici nisu mogli više računati na njihovu saradnju kao što je to bilo 1737. godine. Naprotiv, u njima su imali ljute neprijatelje.
Jedna od najžešćih bitaka u prvom srpskom ustanku vođena je na Suvom Dolu 1809. godine. U jednom izveštaju zabeleženo je da je u suvodolskoj bitki učestvovalo 6 000 Turaka i više od 6 000 ustanika Srba. U drugom izveštaju se navodi da tu nije moglo biti više od 4000 do 4 5000 Srba, a da Numan-paša Pećki nije imao više od 4 000 vojnika „većinom Arnauta, koji su u boju odvažni i slavoljubivi”. Suvodolska bitka odigrala se na jednom brdu na kome se ušančila voj ska, kojom je komandovao Numan-paša Pećki. Bitka je bila žestoka, a završila se pobedom ustanika. Numan-paša Pećki bio je ranjen u tom boju, a na bojištu je ostavio 600 mrtvih. Srpski ustanici su izgubili 120 boraca, u brdo na kome se odigrala bitka od tada se naziva Karadža, po Karadzordju.
Suvodolsku bitku 1809. godine, jedan učesnik je ovako opisao: „Na Suvodolu je mloga turska vojska izginula, sve sami Albanezi. Paša je ranjen utekao u Peć, a vojska mu je izginula, preko 600 duša”.
Južno do Suvog Dola, u mestu Jahovac, sastala se srpska vojska sa crnogorskom vojskom, pri čemu su izmenjali ratne simbole. Bio je to simboličan sastanak jer je crnogorsku vojsku činilo desetak Vasojevića koje je predvo dio izvesni Šibalija. Jovan Sava, oborknez bihorski, prišao je tada Kara- đorđu sa stotinak Bihoraca, a Karađorđe ih uzme sa sobom i pošalje u Sr Biju, narod koji je bio tamo sobom”, povede sa sobom: ovce mnoge i goveda sve poteraju Zbog novonastalih događaja na jugoistoku (nesuglasice sa Milenkom Stojkovićem i Petrom Dobrnjcem i novi prodori Turaka dolinom Morave), Karađorđe je napustio Sancak i otišao da bi onemogućio prodore Turaka a sa njim je pošlo dosta srpskog stanovništva, osobito sa Pešteri.
O kretanju Karađorđa kroz Sandžak ima podataka iz kojih se vidi da je on iz Suvog Dola otišao prema Novom Pazaru, a zatim dalje prema istoku.
U vreme Karađorđevog pohoda na Sancak muslimansko stanovništvo nije učestvovalo na strani ustanika. Naprotiv, borilo se protiv njih. To je, verovatno, i bio razlog da su se Karađorđevi ustanici sa njima surovo obra čunavali, o čemu pišu savremenici i Vuk Karadžić u delu Prvi sraski usta nak (bitke na Sjenici, Suvom Dolu, Novom Pazaru), u svemu kao sa Turcima. Nije poznato da li su ustanici pozivali Muslimane na zajedničku borbu protiv Turaka ili nisu i da li su ih uopšte razlikovali od Turaka i, kako piše u izveštajima, od Arnauta Arbaneza. Ekonomski položaj musliman skog stanovništva u to vreme, osobito mase koju su sačinjavali niži druš tveni slojevi, a oni su činili većinu, bio je težak, skoro istovetan sa polo- žajem hrišćana. Posmatrano s te strane, logično je bilo da i oni uzmu uče šće u tom ustanku protiv Turaka. Druga je stvar, međutim, koliko su oni i da li su uopšte shvatili prvi srpski ustanak kao svoj oslobodilački pokret. Ipak je u tome religija verovatno odigrala odlučujuću ulogu jer, u uslovima konfesionalnog zanesenjaštva, bez obzira na sve drugo, teško se dizala ru- ka na sultana koji je bio istovremeno i vrhovni verski (islamski) poglavar, pa su oni vezivali svoju sudbinu za sudbinu Turskog Carstva. To će dobrodoći i Austro-Ugarskoj, u vreme njenih teritorijalnih pretenzija na Balkanu, koja je nastojala da muslimanskom stanovništvu ukaže na navodnu opasnost od Srbije. Međutim, odmah posle prvog srpskog ustanka, v tokom celog HÍH i početkom HH veka, Muslimani se bune, ustaju, vode borbe protiv Turaka, po- nekad vrlo masovne (pokret Husein-kapetana Gradaščevića), pri čemu se če sto udružuju sa hrišćanima. U tim borbama tokom HÍH veka, oni su imali velike materijalne i ljudske gubitke kao malo koji drugi balkanski narod Neprilike koje su nastale u tutinskom kraju posle Karađorđenog povlačenja ne mogu se za sada detaljnije pratiti, zbog pomanjkanja izvora, ali je sigurno da su bile velike. Osobito se u izuzetno teškom položaju našlo srpsko stanovništvo, jer su represalije Turaka bile žestoke. To je prouzro kovalo mnoge seobe u tutinskom kraju, kao i u celom Sandžaku, jer Srbi tada nisu imali elementarne političke i socijalne slobode. Dok se muslimansko stanovništvo tokom ustanka povlačilo iz Sandžaka prema Bosni i Metohiji, dotle se hrišćanski živalj, posle ustanaka, povlačio prema Šumadiji, a krajem HÍH veka i préma jugoistočnoj Srbiji. O tome Jefto Dedijer piše: Za vreme Karađorđevog pohoda na Novi Pazar i docnije preselili su se iz varoši, a naročito iz okoline, mnogi Srbi u Srbiju i taj se proces i docnije nije zaustavljao. Raselili su se i mnogi muhamedanci”.”Posle prvog srpskog ustanka pa tokom celog XIX veka, srpsko stanov ništvo se iseljavalo iz Sandžaka. To se može pratiti gotovo po godinama iz izveštaja sa graničnih prelaza na Javoru i kod današnje Raške. Svakako je tu bilo dosta stanovništva i sa tutinske teritorije, iako o tome nema pre- ciznih podataka. Na osnovu strukture sadašnjeg srpskog stanovništva u tutinskom kraju dolazi se do zaključka da su to sve potomci Crnogoraca i Br- đana doseljenih u HÍH veku i da, praktično, tu nema potomaka starijeg sta novništva. To znači da su oni, kao što je to bilo kasnije sa, muhadžirima, za uzeli mesta iseljenih Srba. Ako je ta konstatacija tačna, onda je jedino logično da se u HÍH veku srpsko stanovništvo u celini iselilo iz tutinskog kraja.
Istina je da je Srbija posle prvog i drugog srpskog ustanka bila prak tično slobodna, a dosta nenaseljena, pa je bila privlačna za Srbe iz Sancaka, jer su tamo imali i slobodu v dekore bilo plodnije, uz to rastere peno od feudalnih obaveza Obrenovića nasto se da se Srbija što više naseli kako ne bi ostajala neobrađena pa sulo sedacima nuđene i određene povlasteno na ko se nase dio u Srbiju priznavvo se za sopstvenika zemišta koje je zauzimao Navo di se da je tada na pobegao u kneževinu Srbiju”. Godine 1827, petnaestak srpskih porodica iz novopazarskog kraja iselilo se u Lipovo i Reovo kod Karanovca, jer nisu mogli da izdrže velika poreska opterećenja. Sledeće, 1828. godine, iselili su se neki Srbi iz novo pazarskog u čačanski kra) v 1820 godine sto kuća hrišćana od Gusina, hora i Pešteri doselilo se u Sjeničko polje zbog koje kakvih nepravdi” i čekali su zgodnu priliku da se prebace u Srbiju, iseljavanje stanovništva bilo je propraćeno brojnim nemirima srp skog i muslimanskog stanovništva jer je i jedno i drugo bilo u potčinjenom- čifčijskom odnosu. Od trinaest vrsta državnih poreza, koliko su sredi nom XIX veka bili dužni da plaćaju hrišćani, muslimanski stanovnici su plaćali devet prsta poreza. To znači da je verska razlika uslovljavala određenu društvenu razliku i pravnu nejednakost, što će se zadržati sve do oslobođenja od turske vlasti. U XIX veku seljaci rožajsko-tutinskog kraja masovno su odbijali da plaćaju porez turskim vlastima i da priznaju tursku vlast, što svedoči o velikim teškoćama. O tome je Ami Bue pisvo Tako su seljaci Rožaja, Srbi i Arbanasi, živeći odvojeno po selima, slabo šta plaćali od poreza, a uz to nisu ni priznavali nadležnost turskog suda”, zbog toga je ceo XIX vek bno ispunjen bunama i nemirima obeju konfesija protiv turske vlasti. Razume se turske vlasti su preduzimale mere da zavedu red”, da obezbede sredstva od poreskih obveznika, koja su im bila sve potrebnija jer su carske i državne kase bivale sve praznije. Sve je to bi do propraćeno velikim zulumima, terorom i ubistvima.
U tim nemirima učestvovali su Srbi i Muslimani, često udruženi, u čemu su prednjačili Pešterci. Tako je 1810. godine došlo do velikih nemira na Pešteri koje su organizovali Jusuf Ballja (iz Baljena na dovo Pešteri), Sali Ugla (iz ugla na gornjo) Pešteri) i Deli Ibrahim (iz Novog Pazara). Predstavnik turske vlasti, Osman paša Talirević, morao je da pobegne pred pobunjenicima i da nađe utočište kod Ganića u Rožajama. Osman paša je tada zatražio pomoć od Rožajaca i kad je pomoć stigla surovo se obračunvo sa pobunjenicima, „poharvo ih i rastervo kako je sam hteo i tom prilikom spalio selo Rasno, a do novih nemira došlo je kad je sultan Mahmud II pokušao da reforma na modernizuje vojsku, a time i državu, pa da je tako spase od daljeg propada na i mnogih neprilika kojima je bila izložena. Sultanovim reformama su ostana suprotstavili plemići begovi i ego, koji su povukli za sobom i ostale društvene slojeve, pri čemu su prednjačili oni iz Bosne i Albanije.
Uporan u nastojanju da sprovede spasonosnu reformu, sultan Mahmud ÍÍ je lomio otpore plemstva širom carevine. Godine 1826. uputio je apel naro dima Skadarskog i Bosanskog pašaluka da se suprotstave begovima i agama i svima onima koji ne poštuju carska naređenja. Carska pisma čitana su na javnim mestima po svim gradovima i većim naseljima pomenutih pašaluka.
Muslimansko stanovništvo u novopazarskom sandžaku bilo je tada po deljeno u dve grupe: na manju grupu, koja je bila za reformu sultana Mahmuda ÍÍ i na veću grupu, koja je bila protiv njih. Prvu je u novopazarskom kraju predvodio Ejup-paša Ferhatagić, novopazarski muselim (sreski načelnik), a druge Nurudin-beg Kapetanović.
Albanske pobunjenike koje je predvodio Mustafa-paša Bušatlija, ska darski vezir, potukla je 1831. godine turska vojska kod Babun-hana, nedaleko od Prilepa. Više od 12 000 bosanskih pobunjenika, kojima se pridružio i veliki broj Muslimana iz Novopazarskog sancaka, predvođeni Husein-ka- petanom Gradaščevićem, srelo se 1831. godine sa turskom vojskom kod Liplja na na Kosovu. Pobunjenici su odneli pobedu, a turska vojska se povukla. Me- đutim, pobeda nije iskorišćena, jer su se posle pobede povlačili prema Bo- sni u anarhičnom stanju. U novopazarsko-tutinskom kraju tada je došlo do velikih obračuna između sultanovih pristalica i protivnika. Navodi se da je Ejup-paša Ferhatagić, sultanov pristalica, ubio jednog dana sedam Žirčana (selo Žirče kod Tutina), sultanovih protivnika i da ih je zako pao u jednoj grobnici.
U tim nemirima i krvavim obračunima između muslimanskih pobunje nika i Turaka Srbi nisu učestvovali jer im je knez Miloš savetovao da se drže mudro, da budu po strani do ishoda, a plaćali su povećane dažbine, osobito u hrani, čas za pobunjeničku čas za tursku vojsku 14
Po svoj prilici najveći deo vojske Husein-kapetana Gradaščevića, ko ja je išla prema Kosovu, prolazio je tutinskom teritorijom. Po predanju, lo gorovali su u Donjoj Dmitrovi. Kako je vojska bila veoma brojna, do tada ne viđena, narod je bio iznenađen njenim prolaskom i tutnjavom. Po tome je Do- nja Dmitrova nazvana Tutin (tutnji Tutin). Istina je da do tada nemamo po- mena naselja Tutin, pa nije isključena mogućnost da je Tutin baš tako i po tome dobio ime. Takođe je poznato da je ta vojska, na putu za Kosovo, logorova la i u Ibarskom Kolašinu. 15 (Neki pretpostavljaju da je Tutin dobio to ime po ličnom imenu Tuta, Tuta Tutin).
Posebnu pažnju zaslužuju događaji koji su se odigravali na tutinsko- rožajskoj teritoriji. Suvi Do na Pešteri bio je centar u kome su se smenji vali predstavnici protivnika i pristalica carske vlasti. Prvobitno je tursku vlast u Suvom Dolu, za Pešter, oko 1826. godine, predstavljao Ibra him aga Ganić iz Rožaja. Ganići su islamizirani Kuči, vrlo uticajna poro dica u Rožaju i celom tom kraju, i dosta njihovih ljudi bilo je na visokim po- ložajima u vreme turske vladavine. Svoje agaluke sa brojnim čifčijama imali su na tutinskoj teritoriji, u onom delu koji je u to vreme pripadao na hiji Trgovište Rožaje. 10 Mustafa-paša Bušatlija je 1828. godine posta vio Hasana Hota, svog čoveka i sultanovog protivnika, za peštersko-bihorskog zabita (oficir koji održava red). Sedište Hasana Hota bilo je u Suvom Dolu za Pešter, a u Loznicama za Bihor.
Cilj Hasana Hota bio je da privuče što veći broj Pešteraca i Bihora ca protiv reformi sultana Mahmuda P i da se sa onima koji to ne prihvate surovo obračuna. Hasan Hot je proterao iz Suvog Dola Ibrahim-agu Ganića, v Peštercima je naredio da mu izgrade veliko kameno utvrđenje – kulu. Pri silnim radom kulu su gradili u Suvom Dolu stanovnici Pešteri, na izvoru Beglučkog potoka, na mestu koje se i danas zove Kula. U sklopu te građevine nalazila se manja vojnička kasarna, dve kuhinje, tamnica, a u sredini gde je sedeo Hasan Hot – velika građevina. Oko Kule, koja je postala simbol tira nije, bila su postavljena vešala. Istovremeno je na sličan način narod gra dio džamiju u selu Gubavču kod Bijelog Polja.
Hasan Hot je okupio oko sebe istaknute ljude, a glavni oslonac mu je bio Sulejman-aga Kučević, Bjelopoljski ajan (prvak). Međutim, većina stanovnika Pešteri i Bihora suprotstavila se Hasanu Hotu. Među njima su prednja čili stanovnici Rasna, zatim Hadrovići (islamizirani Đuraškovići iz Bihora) iz Bihora i Dupljaci iz Korita. Rožajci su takođe bili protiv Ha sana Hota, a na njihovom čelu bili su Avdaga Ganić i neki Čolaković. Avda ga Ganić je sa delegacijom iz Rožaja otišao u Peć kod Abdul Rezak-paše (go- tovo jedini od kosovskih paša koji je ostao veran sultanu) da traži savet i pomoć. Pećki paša je savetovao Rožajcima da nastave borbu protiv Hasana Hota i da ga isteraju sa Pešteri i Bihora. Dvo im je tada tri tovara cebane (municije) kao pomoć.
U surovom obračunu između Hasana Hota i njegovih protivnika na Pe- šteri bilo je više mrtvih i ranjenih. Među poginulima bili su Ibrahim aga Ganić i njegov sinovac Osman-aga, v među ranjenima desetak Hadrovi ća. Posle te pobede Hasan Hot se razbesneo i svako jutro je po jedan Pešte rac ili Bihorac visio na vešalima pored Kule. Među obešenima bio je je dan Hadrović, više Pešteraca i Kolašinaca. U izveštaju od 4. juna 1829. godine piše da je peštersko-bihorski zabit Hasan Hot obesio u Suvom Dolu 20 – 30 ljudi.
Pretežno terorom, Hasan Hot je uspeo da prikupi u Bihoru i na Pešteri 750 vojnika, koji su učestvovali u pohodu Mustafa-paša Bušatlije pro tiv Turaka, odnosno u bici kod Babun-hana. Ti vojnici, prisilno mobilisa ni, bili su naoružani dugačkim puškama i primali su ajluk (platu) po 50 17 groša.
Nemiri su i dalje trajali. Tako su, koristeći kratkotrajno odsustvo Ha sana Hota iz Suvog Dola, Ganići, Hadrovići i Dupljaci zauzeli Hasanovu kulu i proterali Jusuf-agu, sestrića Hasana Hota. Ima indicija da je tada Hasan Hot bio zarobljen i proteran u Podgoricu (Titograd), odakle se više nije vratio, a njegova kula u Suvom Dolu služila je drugima. U njoj se „nasta nio Ganić, po carskom naređenju”. S druge strane, Bosanci, sultanovi pro tivnici, postavili su za peštersko-bihorskog zabita, na mesto Hasan Hota, svog čoveka – Adem pašu Pazarskog. Tako je u tom kraju, tokom 1831. godine, bila neka vrsta dvovlašća ljuto zavađenih strana. Kako su 1831. godine po raženi sultanovi protivnici, to su ti događaji imali svoj epilog i na Peteri. Posle višegodišnjih krvavih obračuna dve zaraćene strane, dogovo- • reno je da se održi sastanak u kuli Hasana Hota u Suvom Dolu. Sastanku je predsedavao Arslan-paša pećki i tada je rečeno da se kula Hasana Hota po- ruši – sravni sa zemljom, kako bi prestao da postoji izvor svih nedaća i ka- ko ne bi podsećala na tiraniju, teška vremena i krvave godine. Kula je po- rušena i od nje su ostali samo temelji, kao i veliko groblje pored kule u ko- me su pokopani mnogi Bihorci, Korićani i Pešterci — žrtve Hasana Hota. Tada je zajednička komisija povukla u ovom kraju graničnu liniju između Skadarskog i Bosanskog pašaluka. Granica je išla od Suvog Dola, preko Kruščice, do Bijelog Polja.
Veliki nemiri u Sandžaku u prvoj polovini XIX veka, praćeni izraže nim migracionim kretanjima, ostvarili su utisak trajne nesigurnosti, po- sebno za srpsko stanovništvo. Knjiga Vladimira Stojančevića Južnoslo- venski narodi u osmanskoj carevini…, krcata je podacima koji ilustruju izu zetno težak položaj hrišćana na Balkanu. Svakako da u tom pogledu nisu mogli biti izuzeti i Srbi u tutinskom kraju niti, pak, niži i srednji sloje- vi muslimanskog stanovništva, čiji je ekonomski život bio vrlo težak.
Posle seoba u prvoj polovini HÍH veka ne znamo kako je bilo brojčano stanje stanovnika i njihov konfesionalni odnos u tutinskom kraju. Po Fra- nu Ivanu Jukiću, u novopazarskom sandžaku živelo je 1847. godine 24 400 mu- slimana i 20 492 hrišćana. Prema popisu iz doba Omer-paše Latasa, musli- mansko stanovništvo činilo je većinu u kazama: Novi Pazar, Mitrovica, Višegrad, Trgovište (Rožaje), a hrišćansko u kazama Nova Varoš i Sjenica 10. Navodi se da većinu gradskog stanovništva čine predstavnici muslimanske vere a da su u selima u većini Srbi. To je, uglavnom, bilo ka- rakteristično i za druge krajeve Balkana. „Južni Sloveni su gotovo odreda predstavljali ili seljačko stanovništvo, ili donje i srednje slojeve varo- šana… 20
Konstatacija da je u selima novopazarskog sandžaka u HÍH veku bilo vi- še hrišćanskog nego muslimanskog stanovništva ne bi važila za tutin- ski kraj. Ovde su po selima (grada nije ni bilo) uveliko živeli islamizira- ni Malisori i Kuči, a oni su činili većinu seoskog stanovništva. Sigurno je da proces islamizacije na Pešteri i u tutinskom kraju u celini nije bio ni tada završen i da je trajao i sredinom HÍH veka, o čemu govori ova repor- taža iz 1848. godine:
….. U ovim predlima (Pešter) ima i takvih domova, u kojima se nalaze po dva brata, pak jedan veruje Hrista, a drugi Muhameda, jedan klanja, a drugi se krsti. U nekim kućama ima i po tri brata i svi drže da su Turci, a otac im je Srbin, i tako sinovi klanjaju, a otac se krsti, a kada Bajram dođe, svi zajedno proslave, otac ide u crkvu v sinovi u džamiju. U ovim predelima i to se može naći da dva brata Turčina, u jednoj kući živeći, jedan drži za ženu bulu a drugi hristijanku, pa jednoj ime Ana a drugoj Nazija
Porta je, pritisnuta unutrašnjim problemima, a izložena pritiscima evropskih država, činila neke napore da poboljša ekonomski, pravni i politički položaj hrišćana u celini i dori 18 vopšto. Posebno je u tom pogledu bio značajan Gilhanski hatišerif iz 1890 godine, kojim je ukinut ppahijski feudalni red, ali ne i spahijski sistem. Umesto spahija kao zaku paca naturalnog desetka, sada se javlja država, Selak je tada bio izložen nasiljima i otimačini svrgnutih spahija”. Svi pokušaji Porte ipak su ostajali bez rezultata, posebno kad su u pitanju mere koje je trebalo da po Bolʹšaju položaj hrišćana jer su ih nove ekonomske obaveze teretile kao mora. Ostvo je i dalje veoma težak položa) muslimanskog stanovništva koje je živelo po selima kao i gradske sirotinje. Navodi se da je tada u san šačkim selima bilo muslimanskih seljaka bezemlljaša koji su radili kao najamna radna snaga na imanjima begova i vga. U uslovima ekonomske bede ti seljaci su se odavali hajdučiji i pljački, nemirima i ustancima i gonile su ih turske vlasti 4, Tako je 1837. godine izbila zajednička buna srpskih i mu slimanskih seljaka u novopazarsko-sjeničkom kraju protiv zuluma Ejup paše Pazarskog. Pobunjenici su poslali delegaciju od osam članova (po če tiri pripadnika obe konfesije) u Stambol da se žale sultanu. Ejup-pašina potera presrela ih je u Bitolju i zatvorila u sjeničkoj tvrđavi sa još 230 Srba i Turaka” pobunjenika, koliko su uspeli da uhvate od preko 1500 nao- ružanih seljaka, a „mnoge kuće su im zapalili i imanja oduzeli”. Navodi se da se tada na granici prema Srbiji našlo oko 700 srpskih porodica, čekaju ḫi priliku da se tamo prebace 25. U Bihoru i rožajskom kraju izbila je 1851. godine buna hrišćanskih i muslimanskih seljaka čifčija, napoličara i bezemljaša. To se prenelo i na 1853. godinu, kada su se „stanovnici Bihora i Trgovišta, i Muslimani i hrišćani, pobunili protiv turskih vlasti,
U tom tako teškom stanju, položa) hrišćana bio je najteži, bez obzira na to što je i položa) muslimanskih čifčija bio težak, jer su ovi drugi bi li u nečemu beneficirani zbog konfesionalne opredeljenosti.
Za sve vreme o kome smo govorili ne pominje se Tutin, dok se Štavica, u čijem se polju nalazi Tutin, pominje u pismu koje su kaluđeri Pavle i Dijan uputili papi 1557. godine 27. Prvi kraći opis, za sada i prvi pisani pomen Tutina, ostavile su engleske putnice Irbijeva i Makenzijeva 1868. godine, koje su na putu od Novog Pazara za Peć, koji ih je vodio preko Tutina i Roža ja, prenoćile kod Hamzagića, Jedan od Hamzagića, prvih i najstarijih sta novnika Tutina, primio je retke i nepoznate gošće, misleći da su sultanove špijunske jer su došle upravo u vreme velikih nemira i buna protiv sulta na. Bio je prema njima vrlo škrt na rečima pa im je davao jednostavne i sa svim kratke odgovore. U vezi s tim, gošće se žale na škrtost domaćina i ne govu želju da ih što pre isprati iz Tuti. Ipak, zahvaljujući Irbijeno Makenzijevo), saznajemo da je Tutin 1868. godine imao 7 kuća šest Hamzagda i jedna srpska – Avram-agina. Pošto je to prvi opis Tutina, iz koga saznaje mo još nešto šire i dalje od Tutina, navodimo ga u celini:
“Sutradan spremismo se da polazimo u Rožaje, ali pre nego ćemo krenuti zaže desmo da porazgovaramo malo sa našim domaćinom. On izgledaše vrlo natmuren i primi izraze naše zahvalnosti bez i jedne istočnjačke laskavosti u odgovoru. Mi upitasmo da li su puščane Jame kojima je sva odaja izrešetana, Još jednako potrebne za odbranu. – Nisu, ali su nam pre deset godina bile svaki dan od potrebe. U ono vreme Arnauti pleniše svu okolinu i besniše po selu tako da se i mi i naša raja ne smedo smo nikud maći iz kuće.
Pa ko dovede kraja ovakvom stanju?
Rešid-paša, onaj koji je udario na planine i podigao tolike kule. Je li to onaj isti paša što je udario bio na ono deset sela što ne htedoše daplaćaju danak?
Kad pomenusmo ova sela, vgino se čelo još više namršti i njegov odgovor poče još većma da zapinje; reče da on ne zna ništa o tim selima, nešto nalik na ovo što mi pominjemo, slušao je on ali se ticalo samo jednog, a ne deset sela
– A da li znate imena tom selu? Ne, on ne zna, nema nikakvog imena.
Mi ga sad pitasmo o putu kojim nam valja proći i o rekama i planinama. On nam reče da su zimi putovi između Tutina i Novog Pazara pretrpani snegom, ali se ovaj obično tako zamrzne da se saobraćaj bez tegoba može obavljati. Dalje reče da celo se po živi o stoci, jer zemlja nije za obdelavanje, ali kako same opazismo beše dosta vo- de i livada.
-Koliko kuća ima u Tutinu?
-On uzede brojati ovako: Ovde je moja kuća, pa kuća moga strica, pa kuća Avram agina to su tri, i tako redom brojaše svega sedam kuća.
A čije je ovo selo?
On se opet namršti pa odgovori da ne razume šta hoćemo mi da kažemo, ali ovo , kao i ceo okrug potpada pod kajmakama novopazarskog.
Ovaj nam se odgovor vrlo čudan učini, jer osim što se zna da bošnjaci ne vole da ih čovek podseća na centralnu vlast u kojoj bi drugoj zemlji sopstvenik nekog dobra rekao da mu ono stoji pod upraviteljom najbliže varoši? Posumnjasmo da smo što propustile ili iz vida izgubile, mi još dodasmo to, da bi nam milo bilo da znamo ime Njegovo kao čovska koji nas je gostoljubivo primio. Kvo i ne opažajući da nam time odgovara na naše pravo pitanje, on odmah reče:
-Ja sam od familije Hamza-Agića, kao što su i svi stanovnici ovog sela koji su svi moja braća i stričevimi i naša raja živimo ovde sami.
Izašavši na kapiju da pojašemo konje, videsmo predstavnike te „naše raje” y licima tri ili četiri krajnje ružne žene, odevene u košulje i pregače, a nakićene srebrenim novcima. One pogledaše na nas prijateljski kvo i poverljivo, pa smešeći se pustiše da pogledamo njihove nakite na glavi i oko vrata. One su pitale našeg tu mača da li smo mi zaista muslimanke kako im je rekao aga, pa kada čuše da smo hri šćanke, one se zaradovaše jako, jer, zar nije to krasno videti gde se hrišćanke sa po- čašću primaju i časte u vginoj kući? Ali ako je raji milo bilo što nas vidi, nije mi lo bilo starome stricu s turbanom. Jutros on izgledaše još srditiji no ikada i opet hajaše da nas isprati vli ni reči ne proslovi. Mi se samo mogasmo čuditi ovome po- našanju osobito kada ga uporedismo sa onima što smo od pre znale o bosanskim mu slimanima. Ali nam se naskoro sve protumači. Što imađasmo uza se carski ferman, što putovasmo u Peć, uprav sad u ovo ovako kritično vreme, a može biti i kakvi izra zi u pismu kajmakamovom, sve to skupa dade ljudima povoda da pomisle da smo uhode po- slate iz Carigrada. Ovo nam kaza naš dragoman čim se oprostismo s našim ugostite ljima. I on se začudi kao i mi neobično) hladnoći i uzdržljivosti kojom se svi u Tuti nu ponašaše i onome podozrevanju koje pokazaše. Ali uveče dolazaše mu jedno lice za drugim te ga pitaše da li smo mi doista lica koja je sultan poslao u Peć da razvide kako tamo stanje stoji. To je -dodade on- uzrok što vam ne htedoše ništa o onim nepokornim selima kazati, pa im protivno beše sve o njima onoliko znadoste.
Tekst Irbijeve i Makenzijeve potvrđuje dosadašnje izlaganje o veli kim nemirima protiv Turske sredinom XIX veka u tutinskom kraju. To je sva kako početak još većih neprilika po Turke u ovom kraju, koje su nastavljene i trajale su sve do balkanskih ratova.
U uslovima nedostatka ličnih, imovinskih i drugih elementarnih slo- boda, srpsko stanovništvo je u velikom broju napustilo tutinsku teritori ju, iselivši se u Srbiju. Taj proces iseljavanja nastavljen je i u drugoj polo vini HÍH veka. Umesto njih doseljeni su muahdžiri, Crnogorci i Brđani. Mo žda je slučajnost što su se svi oni zadržali na ovoj teritoriji, koju su nji hovi prethodnici napustili zbog opšte nesigurnosti i ekonomske bede. Cr nogorci i Brđani nameravali su da se iz svoje postojbine isele u Srbiju, ali im je granica bila često zatvarana jer je postojala opasnost da Sandžak osta ne bez srpskog stanovništva. To zatvaranje granice nije toliko pogađalo saniačko koliko crnogorsko stanovništvo koje se mesecima kretalo iz Cr ne Gore prema Srbiji preko Sandžaka. Srbi iz Sancaka su granicu na Javoru i Raški mogli da pređu svakog časa i pored zabrane, dok Crnogorci to nisu mogli jer im je granica bila udaljena. Pošto su bili dovedeni pred svršen čin, jer više nisu mogli da se vraćaju Crnu Goru, a preko granice nisu mo gli, oni su ostajali da žive po sancačkim sleima. To je bilo karakteristič no za tutinsku teritoriju jer su svi tutinski Srbi uglavnom potomci tih do- seljenika. Age i begovi su rado primali te iseljenike iz Crne Gore, osobito hrišćane, jer su im bili potrebni kao radna snaga na zemlji koja je bila na- puštena i koju nije imao ko da obrađuje.
Sve do 1878. godine bilo je mnogo pokretnije hrišćansko stanovništvo, a od tada muslimansko stanovništvo. Događaji koji su usledili posle Bosansko-hercegovačkog ustanka 1875. godine: sticanje nezavisnosti Srbije i Crne Gore, okupacija Bosne i Hercegovine i druge odluke Berlinskog kon gresa 1878. godine bitno su uticali na velika migraciona kretanja musli manskog stanovništva u balkanskim oslobođenim zemljama.
Posle 1878. godine muslimani iz Bosne i Hercegovine i dela Sandžaka, koje je okupirala Austro-Ugarska, i iz Crne Gore koja je stekla nezavisnost, povlačili su se u velikom broju prema Turskoj, a to znači i prema novopa zarskom sandžaku ili preko njega dalje na istok. Povlačenje tog stanovniš- tva poznato je kao muhadžirska seoba ili seobe, a one su nastale kao posledi ca pomenutih zbivanja. Znatan deo mahadžira naselio se po selima u tutin skom kraju. Tu je bilo najviše muhadžira iz Crne Gore i proces njihovog dose ljavanja tekao je zaključno sa 1925. godinom. Potomci mahadžira koji žive u tutinskom kraju su: Alići, Alomerovići, Babići, Gološi, Drndari, Čokrli- je, Fakići, Hacibulići, Hasići, Kajovići, Kalići, Karadani, Kolašinci, Kolići, Kriještorci, Kučevići, Lukači, Martinovići, Mecinovići, Pepi ći, Šehovići i drugi koji su iz bilo kojih razloga promenili prezimena Muslimanske izbeglice iz Crne Gore (muhadžiri) age i begovi su nerado prihvatili, jer nisu hteli da im obrađuju zemlju i da ispunjavaju obaveze prema njima, bez obzira na to što su vlasti vršile pritisak na age i begove da prihvate muhadžire. Turske vlasti su vodile i u tom pogledu smišljenu po- litiku, pa su nastojale da muhacire nasele u srpskim selima i da tako ojača Muslimansko stanovništvo na račun ruskog skiselički je Suvi do, do Nav naseljen Srbima, pola naseljen muhadžirima. Većina stanovnika selâ Bekbota bili su Srbi, što se vidi po srokami, vinesla, koje je iz HÍH veka. Od kraja HÍH veka u tom selu više nema Srba, i osim nekoliko kuća potomaka islamiziranih Škrijelja, svi su ostali muhadžeri, koji su tako za poseli zemlju iseljenih Srba. Slično je bilo i sa Detanama jer se u Salnami iz 1898. godine pominje Hristijansko Detane.
Muhadžiri koji su naselili tutinski kraj pomešali su se sa meštani ma, pa je tako došlo do međusobnih uzajamnih uticaja. To je osobito vidlivo u pešterskim selima u kojima su živeli potomci Klimenata, Škrijela i Kuča. Mnogi meštani, potomci islamiziranih Malisora, poženili su se sa muhacirkama, što je znatno uticalo i bilo presudno u gubljenju ranijeg etničkog obeležja Malisora. S druge strane, gde su potomci Malisora pred stavljali čvršće seline, muhadžiri su prihvatili njihove običaje, nošnju (ḫulaf, čakšire, miltan), naučili da govore albanski ali nisu izgubili je zik (Leskova, Ramoševo, Boroštica), Te promene na Pešteri zabeležio je Gaston Gravje: „Od celog Sandžaka, kraj Pešter je u stvari jedina oblast koju zauzima elemenat stran srpskoj rasi. Sa izuzetkom sela Suhodo, Buđevo i Dujke, koja su potpuno ili delom srpska, ostala su arnautska…”
Gaston Gravje dalje govori kako su „Arnauti” na Pešteri primili minogo srpskih običaja od Srba koje su zatekli, naučili njihov jezik, v nihov sopstveni jezik se znatno udaljio od jezika kojim govori ostatak Gega. On na stavlja:
„Ipak, ovo stanovništvo očuvalo je obeležje svoje rase. Niko, pa ni mali pastir ne odvaja se od svoje puške. Turska vlast je ostalo samo po imenu. Krvna osveta besni kao u sred Albanije. Nesigurnost je ovde veća nego ma gde na drugom mestu u Sandžaku 20
Vreme muhadžirskih seoba, dakle doseljavanja Muslimana iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore poklapa se sa iseljavanjem srpskog stanovništva iz Sandzaka u Šumadiju i jugoistočnu Srbiju: Jablanica, Toplica, Prokuplje, Vranje, Leskovac. U vezi s tim kaže se: «Doseljavanje muslimana iz Bo- sne i Hercegovine u Sandzak bilo je veliko i oni potiskuju Srbe koji masov no beže u Srbiju. Samo kod carinarnice (na Javoru) prešlo je od marta do 30. novembra 822 muška i 432 ženska lica. To je sve uglavnom velika sirotinja jer Turci ne puštaju one koji nešto imaju 30,
Srpsko stanovništvo se tada više iseljavalo u jugoistočnu Srbiju. Svi oni koji bi se uselili u te krajeve, a oni su bili iz Sancaka i iz Crne Gore, dobijali su tamo zemlju na korišćenje i za određeno vreme oslobađani su od dažbina. Kako su ti krajevi pružali povoljnije uslove za život od onih što ga je imao Sandžak, a uz to bili su slobodni, to se znatan deo srpskog stanovništva odselio, osobito u Toplicu. M. Lutovac je utvrdio da su u mno- gim selima u tutinskom kraju do 1878. godine, odnosno do 1882. godine, bili is ključivo naseljeni Srbi, ali da su se tada odselili u toplički kra). Tako su U selu Jablanica živeli Stanići, Komatovići i Pantovići koji su se ise lili u Kuršumliju. Najverovatnije je da su tada odselili i Srbi iz Naboja i Jelića.
Krajem XIX veka i političke prilike u Sandžaku, kao i u celoj Osmanskoj Carevini, ulaze u kritičnu fazu po Tursku.
Novopazarski sandžak, kome suto pipala i tutinska terito rija, bio je kraj oko koga su nekoi nekropske prrito Austro-Ugarska, koja je okupirala Bosnu i Hercegovinu i deo novopara Austika (Pljevlja, Priboj i Prijepolʹ) 1878 godine, želae da okupira ceo novopazarski sandžak, to po 125 kom Berlinskog kopira Sa. Njoj je novopazarski sancak bio potreban iz više razloga jer je no preko njega mogla da ostvari raniju planiranu politiku prodora na isk Okupacijom novopazarskog sancaka, Austro-Ugarska bi onemogućila Sbriâ izlazak na Jadransko more, odvojila bi Srbiju od Crne Gore i tako onu Ḫila njihovo ujedinjenje, a razjedinjene bi bile lakši plen Austro-Ugarski, što je takođe bilo isplanirano. Srbija i Crna Gora bile su podjednako interesovane za novopazarski sandžak, ne samo što je to bio deo stare Srbije već i iz strategijskih razloga. U vezi sa tim jedan srpski oficir je pisao „Novopazarski sandžak je za nas životno pitanje. Kad bismo njega uzeli, zatvorili bismo Austro-Ugarskoj kapicik kroz koji ona danas širi katoli cizam i zavadu među njegovim stanovništvom; ujedninili bismo dve srpske države i dobili izlaz na Jadransko more”32 U sandžačko pitanje umešale su se i neke evropske države: Engleska, Francuska i Rusija posmatrajući ga kroz prizmu svojih interesa u vezi sa daljom sudbinom balkanskih naroda. Turska je nastojala da Sandžak ostane u okviru njene države kao poslednji bedem prema Evropi. Zahvaljujući spletu tih političkih zbivanja, Sandžak je sve do 1912. godine ostao u okviru Turske.
To je vreme izuzetno teških ekonomskih prilika u Sandžaku, propraće nih glađu i bolestima. Ekonomski život bio je do temelja poljuljan, prepu šten stihiji, haranjima i razaranjima i on je povlačio za sobom sve druge nedaće koje su pogađale stanovništvo tutinskog kraja, posebno Srbe, a i Mu slimane, jer su i oni bili u čifčijskom odnosu. Navodi se da je novopazarsko-tutinskom kraju u HÍH veku u čifčijskom odnosu bilo iz redo va muslimanskog življa 12 734 lica33, Za ekonomske prilike u novopazarskom sandžaku, osobito u njegovom ju goističnom delu, sudbonosna je bila odluka donesena osamdesetih godina HÍH veka, o izgradnji moravsko-vardarskih komunikacija. Izgradnjom tih pu teva, zamrli su stari putevi koji su za Sandžak život značili, a koji su, pre ko Sandžaka, povezivali jadranske gradove sa Solunom, Sofijom i Carigra dom. Sa zamiranjem starih puteva naglo je počeo da zamire Sandžak u celini, a tutinski kraj posebno jer je ostao po strani, bez ikakvih puteva, van bilo čijeg interesa i bio je prepušten sam sebi i stihiji. To je i te kako uticalo na pogoršanje ekonomskih i političkih prilika pa su, u uslovima još veće nesigurnosti, migracije nastavljene Zbog krajnje nesigurnosti, diktiranih opštim anarhičnim stanjem i bezakonjem, tutinsko stanovništvo nabavlja oružje, v socijalni nemiri uzimaju velikog maha. Šume su bile pune odmetnika. Osamdesetih godina HÍH veka na Pešteri je krstarila odmetnička grupa od 80 ljudi, koju su pre dvodili Pašo Destanović i Džemo Salković iz Berekara. Srbi iz Ibarskog Kolašina dobavljaju oružje iz Srbije i naoružavaju se da bi zaštitili živote i da bi se oduprli svim mogućim nasilnicima.
Turska, čija se vlast bar nominalno prostirala u ovim krajevima, nije mogla ništa da učini da bi zavela neki red kojim bi bolje obezbeđene osnov ne ljudske slobode. Još manje je mogla da pruži ekonomsku ili bilo kakvu drugu pomoć tutinskom kraju, koji je zapadao u sve veću bedu. Povremeno su slate vojne ekspedicije da navodno zavedu red, ali je sve to bilo nedovoljno pa su i rezultati toga bili nezadovoljavajući. U tim ekspedicijama osobito se istakao Šesmi-paša Biševac, komandant suvarija (konjičke žandarme rije) na Balkanu. On je za Sandžak, zaključno do granice na Tari, predstav ljao strah i trepet, pokušavajući da silom popravi ono što se nije moglo popraviti
Vredan je pažnje popis tutinskih sela u Salnami kosovskog vilajeta iz 1898. godine. Tada su još mnoga tutinska sela administrativno pripadala kazi Rožaja, a u Salanami stoji da se ta kaza graniči sa kazama Peć, Mitro vica, Novi Pazar, Sjenica, Bijelo Polje i Berane. To su sela: Islamski Dolo- vi, Hristijanski Dolovi (Dolovo), Irvenice (Ervenice), Saš, Raduša, Islamsko Detane, Hristijansko Detane, Godovo, Bujkovina (Bujkoviće) Dubo- vo, Župa, Jatarnice (7), Mitrova, Tutin, Velje Polje, Kočarnik, Dulepe (Du- lebe), Hristijansko Godovo, Gralfica (7), Pejovića Kuća (7), Ribnik (Ribari će), Hristijanski Mubestar, Islamski Mubestar (Mojstir) i Dragaav. To su se- la koja su tada bila u okviru rožajske kaze. Pešterska sela, kojih nema uovom popisu, pripadala su kazi Novi Pazar. Osim navedenih oskudnih pod taka u Salnami nema nikakih drugih oko, honomskim, socijalni me reći. Na osnovu toga može se zaključiti po komo li pitanjima nije imalo šta ni reći, jer su, sigurno je, bila na najnižem nivou.
Osim pešterskih sela, kazi Novi Pazar pripadala su i tutinska sela oko Crkvina, severoistočno od Mađara, a novopazarska kaza administra tivno je bila veza za kosovski (prištinski) vilajet. Bez obzira na tu novu administrativno-teritorijalnu podelu, do koje je došlo 1877. godine, u novo pazarskoj kazi se živelo odvojeno i skoro izolovano od Kosova, pa se i poli tička situacija ovde znatno razlikovala od situacije na Kosovu. Muslima ni, ili njihova većina, u novopazarsko) kazi nisu se solidarisali sa pokre tima Albanaca na Kosovu protiv turskih vlasti, do kojih je došlo početkom HH veka. S druge strane, socijalni nemiri u našem kraju nastavljeni su ve ćom žestinom protiv Turaka. U njima su prednjačili Muslimani, pa je Šemsi-paša morao da upotrebi šest bataljona da „slomi novopazarsku opo ziciju”36. Opoziciju su predstavljali srednji i niži društveni slojevi, pa i neke age i begovi, a drugu grupu činili su većina povlašćenih i činov nički aparat, koji su u suštini ostali turkofili. Novopazarski kajmekam je pokušao da u te sukobe uvuče i Srbe. Nastojao je da, 1903. godine, upiše 17 Srba u zaptije (policiju), do čega nije došlo jer su im predstavnici musli manske opozicije savetovali i zapretili da to ne učine.
Socijalni nemiri, koji su prerastali u otvorene sukobe, stanovNIKA obeju konfesija u tutinskom kraju nastavljeni su većom žestinom, pa je o tom stanju novopazarski kajmekam (sreski načelnik) obavestio sultana, 1904. godine, telegrafski: „Srez Novi Pazar došao je do jednog stanja koje je za žaljenje”. Nasilja Šemsi-pašinih odreda nad srpskim stanovništvom u Ibarskom Kolašinu u vezi sa prikupljanjem skrivenog oružja nisu mogla umiriti te ljude koji su tražili slobodu i bezbednost (kolašinska afera) 39. U sjeničkom kraju izbila je raonička buna 1903. godine, koju su, u znak protesta zbog velikih poreskih obaveza i izuzetno teških uslova ži vota, organizovali srpski seljaci 40. Pobuna je te godine zahvatila i tutin ska sela, a na čelu muslimanskih pobunjenika, kojima su se pridružili i su vodolski Popovići, nalazio se Numan Koničanin, koji je, na poziv Albana- ca iz Peći, boravio u Peći nastojeći da se poveže sa njima u borbi protiv turskih vlasti”. Godine 1903. muslimanski seljaci sa Bihora, sakupili su se u selu Rasovo kod Bijelog Polja da javno protestuju protiv novih poreskih obaveza. Tada je bjelopoljski kajmekam Nadžib-beg naredio askerima da puca u tu masu. Ishod toga bilo je šesdesetak mrtvih seljaka. Do masovnog pokre ta seljaka u novopazarskom kraju, u kome su učestvovali i Srbi, došlo je 1907. godine. Ta naoružana masa ušla je u Novi Pazar i pretila zveketom oružja. Ni Šemsi-paša, sa specijalnim vojnim pojačanjima, nije mogao da slomi taj otpor, pa se prišlo kratkotrajnom diplomatskom rešenju.
Sancačke šume bile su punije odmetnika nego ikada ranije, uglavnom • Muslimana, koje su gonili turske zaptije. Tako se u novopazarskom kraju po- minju odmetničke grupe: braće Mujčinovića, Abida Aliasovića, Rašida i Emina, a u donjokolašinskom i limskom kraju: Rapovići, Kriještorci, Mar- tinovići, Kalići, Mehonići iz Vraneša, Boškovići iz Maoča, Nasko iz Komarana, Adem Papić i Nail Prašević iz Sjenice 43.
Pokušaj da se mladoturskom revolucijom 1908. godine spase Turska od raspadanja nije uspeo, jer je ona bila do temelja poljuljana. Proklamovane slobode, ravnopravnost hrišćanskih sa nehrišćanskim narodima i druge mere koje su izražene kao načela mladoturske revolucije ostale su samo ne- ispunjeno obećanje, bez obzira na to što su ih mase prihvatile kao mere koje će popraviti stanje pa je njihova proklamacija bila propraćena određenom pompom i u gradovima Sandžaka. U celini, sve to nije dalo nikakve pozitiv- ne rezultate, tako da je anarhično stanje i totalno bezakonje nastavljeno. Prema izveštajima od 1. septembra 1912. godine, znači pred samo oslobođe nje, Sandžak je pun odmetnika od turskih vlasti. I pojedinačno se navode ne- ke od tih grupa i njihove vođe: Šaban Priguza iz Brnjice, Miševići iz Do- lića, Ahmet Ajručlić iz Fijulja, Iljaz Lakota iz Sugubina, Rustem Bambur iz Maoča, Mehmed Redžović iz Kolašina”. Na užoj tutinskoj teritoriji na vode se odmetnici: Hazir i Halil iz Crkvina, Šemso Jusović iz Ribarića, Hule Destanović iz Đerekara, Tubići iz sjeničkog kraja. Njih je gonio Adem- Čauš sa zaptijama, ali bez uspeha.
U tako teškoj i bezizlaznoj situaciji najteže je bilo Srbima, jer su bi- li izloženi maltretiranju, ucenama, pljački i od odmetnika i od onih koji su ih gonili. U izveštajima piše da te mnoge odmetničke grupe koje krstare po Sandžaku i ne predstavljaju nikoga ili da se ne zna koga predstavljaju i od koga su odmetnute, ali da najviše maltretiraju Srbe 45. Tako „naš narod, i pored svoje lojalnosti u Sandžaku, osuđen je da trpi svakojaka nasilja, ubis tva od pojednih zlikovaca protiv kojih vlasti neće da preduzmu ozbiljnije mere “
Evropske sile se sve više upliću u unutrašnje prilike na Balkanu, posebno onih krajeva koji još nisu bili oslobođeni, u čemu prednjači Austro-Ugarska. Preko dobro organizovane mreže svojih agenata ona nasto ji da pridobije pokret Albanaca na Kosovu, da onemogući otvaranje ruskog konzulata u Kosovskoj Mitrovici, da pošalje Albance sa Kosova u novopa- zarski kraj protiv Srba 17, a, s druge strane, pojavljuje se kao navodni za štitnik Srba u Sancaku od turskog nasilja 48. Posebne napore je ulagala nnapridobijanju Muslimana u Sanku, koristi novi fanatizam i prostalost, ukazujući im na navodnu opasnost od Srbije, podgrevajući tako netrpeljivost između njih.
To opšte rasulo, bezakonje i anarhija, u kome nije moglo biti ni reči o ličnim i imovinskim slobodama, bili su poslednja kap u prepunoj čaši ne zadovoljstva. To je zahtevalo u svakom pogledu temeljite promene, do kojih je došlo definitivnim oslobođenjem 1912. godine.