Donosi se Deklaracija o zajedničkom jeziku Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca

Sadržaj Deklaracije je tajna, ali u njemu, saznajemo, nema spominjanja hrvatsko-srpskog (ni srpsko-hrvatskog jezika). Ali, spominju se hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski kao varijante zajedničkog jezika

U četvrtak 30. ožujka javnosti će u Zagrebu, Podgorici, Beogradu i Sarajevu biti predstavljena Deklaracija o zajedničkom jeziku. Sadržaj Deklaracije je tajna, ali u njemu, saznajemo, nema spominjanja hrvatskog-srpskog (ni srpsko-hrvatskog jezika). Ali, spominju se hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik za koje se tvrdi da su četiri varijante zajedničkog standardnog jezika.

– U sastavljanju teksta Deklaracije sudjelovalo je više od trideset eksperata raznih profila i nacionalnosti iz sve četiri države. Pisanje je trajalo više mjeseci. Inicijativa se pojavila krajem prošle godine, nakon konferencije “Jezici i nacionalizmi” u Sarajevu, kada je grupa mladih ljudi u tom gradu, većinom Hrvata, koji su obrazovanje prošli kroz tzv. “dvije škole pod jednim krovom”, došla na ideju da sastave tekst kojim bi potaknuli na promjenu jezične politike u sve četiri zemlje. Poslije nekoliko još razrađenijih verzija prepustili su doradu profesionalnim lingvistima. Izrada konačne verzije uključivala je razne etape, među kojima je najvažnija bila dvodnevni sastanak proširenog odbora eksperata u Zagrebu, pa bismo Deklaraciju mogli zvati i “zagrebačkom Deklaracijom”. Nakon sastanka tekst je upućen na kritičku procjenu dvadesetak konzultanata, čiji su neki prijedlozi ugrađeni u završni tekst – objasnila je lingvistica Snježana Kordić.

A zašto je Deklaraciju potpisao ugledni hrvatski pisac Josip Mlakić koji živi u Bosni i Hercegovini?

– Cilj je deklaracije, čini mi se, ostaviti jezik struci, odnosno onima koji od jezika (i za jezik) žive, a ne prepustiti ga bilo kakvim političkim zloporabama, kao što je to najčešće bio slučaj do sada. Krajnje je vrijeme da se jezik iz domene politike vrati njegovim “vlasnicima”. Deklaracija ostavlja potpunu slobodu svima, pa i onima koji se možda s pojedinim njenim točkama neće složiti. Ono što je važno, ona ne ostavlja prostora za bilo čiju dominaciju i paternalizam. Ovo je jako važno za “manjince”, poput Hrvata u BiH, koji su već poodavno svedeni od konstitutivnog naroda na manjinu – ističe Mlakić. A kako će njemu Deklaracija pomoći da sačuva jezik na kojem piše?

Osobno držim da je najbolje da Hrvati taj jezik zovu hrvatskim, a Srbi srpskim

Slobodan Šnajder

Nije okoštala struktura

– Ona neće pomoći, ali ni odmoći. Mi u Bosni, a u manjoj mjeri i u Hercegovini, koristimo jako puno turcizama koji nisu u hrvatskom standardu. Meni je jako važno da mi to nitko ne dira zbog zaštite nekakve čistoće hrvatskog jezika. A moram priznati kako mi se to nikada nije dogodilo, čak su mi poneki urednici u Hrvatskoj sugerirali da ne objašnjavam “nepoznate” riječi. Ja to smatram obogaćivanjem jezika, jer jezik nije unaprijed zadana, okoštala struktura, osim kod Orwellova novogovora. Negiranjem toga, ja bih na neki način pristao na logiku koja se Hrvatima natura dvadeset i nešto godina, kako smo stranci u vlastitoj zemlji. Želim svoj jezik, koji je ponešto drugačiji od onoga koji se govori u Zagrebu bez ikakvog osjećaja niže vrijednosti zvati hrvatskim. To je osnovna intencija ove Deklaracije, kako sam je ja shvatio – veli Mlakić. Među potpisnicima je i ugledni hrvatski pisac Slobodan Šnajder koji je romanom “Doba mjedi” osvojio pregršt nagrada.

Deklaracija bez politike

– Jedna grupa ljudi upućenih u pitanja jezika izlazi sa zajedničkom platformom nakon prilično dugog usuglašavanja, dobro znajući o kako se osjetljivoj materiji ovdje radi. Među njima su i pisci, prozaisti, pjesnici… O pjesnicima je Jean-Paul Sartre davno rekao da su to oni koji “odbijaju iskorištavati jezik” hoteći reći: iskorištavati ga u neke jeziku strane svrhe. To vrijedi i za ovu deklaraciju. Iza nas ne stoji nikakva politika, nikakva država, akademija, ova ili ona, akademska zajednica – ničeg sličnog tu nema što bi moglo poslužiti “pojačanju” pa i nametanju naših stavova. Deklaracija nije “ni u čije ime” i nema nikakvu institucionalnu podršku. Ona se naprosto zasniva na neposrednim, i ja držim, bistrim, ali i znanstveno zasnovanim stavovima. Možda bi se osnovni stav mogao ovako sažeti: Nemojmo mistificirati u pogledu razlika jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali ih isto tako nemojmo nasilno brisati. Nema ničeg posebno politički eksplozivnog u tome kako taj jezik zvati. Osobno držim da je najbolje da Hrvati taj jezik zovu hrvatskim, a Srbi srpskim. To nije daleko od osnovnih Krležinih stavova o jeziku bez obzira na to što je bard, pod stare dane, od njih dijelom odustao, neznano zašto. Treba li sad netko, zbog Deklaracije, izaći iz nekog centralnog komiteta, ostaje vidjeti – veli Šnajder.