O vremenu rata ovaj danas akademik i profesor koji je karijeru počeo u Sjedinjenim Američkim Državama govori posve mirno, bez strasti ili navijanja. Prisjeća se i jednog detalja kada je 1995. godine doživio tešku prometnu nesreću, a Franjo Tuđman i Gojko Šušak su se angažirali da bude prebačen u Hrvatsku na liječenje. Kada se probudio iz kome, Ganić je bio okružen izuzetnom brigom medicinskog osoblja i u šali im rekao: “Bilo je nekih nesporazuma između Hrvata i Bošnjaka, a vi ste tako ljubazni sa mnom…” Odgovorio mu je dr. Petričević, također u šali, da su svi razmatrali što da rade s njim i zaključili: “Spašavajte mu život po svaku cijenu, jer u svakoj zamjeni doći će još gori.”

Gdje je, po vama, Bosna i Hercegovina danas?

– Bosna je danas invalid koji se ne može bez fizikalne terapije kretati i preživjeti. Jedina je utjeha da svi neprijatelji Bosne nisu dovoljno jaki da je dokraja unište. BiH je danas i bez jakog liderstva i onda ta nacionalistička karta mobilizira ljude, kao uoči ovih izbora. Nemamo ni prave programe i da netko kaže: Ljudi, ne moramo se voljeti, ali jeste li za to da budu manji porezi, da se mladi ljudi zapošljavaju? Ne grle se ni u Americi crnci, Portorikanci, bijelci, ali se ljudi okupljaju oko programa koji garantiraju bolji život.

Ali, tu je međunarodna zajednica koja je došla Bosni i Hercegovini pomoći. Može li ona biti garancija da će država ipak napokon krenuti naprijed?

– Imamo međunarodnu zajednicu tu već godinama, ali i oni koji je predstavljaju polako počinju sličiti na nas. Utopili su se u taj ambijent, fini su restorani u Sarajevu, može se izaći na lijepa mjesta, blizu je more, tu su planine, pa zašto se mučiti s problemima i njihovim rješavanjem. Sve to traje, svako se prilagođava kako zna, pa i ovi iz međunarodne zajednice.

Pa može li uopće takva zemlja preživjeti?

– BiH je zemlja koja ima šanse preživjeti iz nekoliko razloga. Značajan broj ljudi nema kamo otići, a i oni Srbi koji su protiv zajedničke zemlje dobro znaju koja je bila sudbina lidera Srba iz Knina ili s Kosova. Gdje su oni sada? Nema ih. To daje šansu da će Bosna preživjeti.

Ali, Milorad Dodik stalno najavljuje odcjepljenje, dao je i neke rokove kada bi se to moglo dogoditi.

– Jako je to kompleksno. Vidite, ljudi sa Sandžaka stalno promatraju što Dodik radi, jer to je neki entitet već dugi niz godina. Glume entitet i neke albanske općine u Srbiji, a Mađari se mudro grupiraju u Vojvodini. Svi čekaju, gledaju što će se dogoditi, a sigurno da je sve to i signal za Srbiju da previše ne inzistira na podjeli Bosne.

Ali, veze Srbije i Republike Srpske su vrlo intenzivne, sigurno jače nego što Hrvatska ima s Hrvatima u BiH?

– Srbi dolaze i odlaze, proslavljaju, bez ikakve najave, ne respektiraju tu granicu. Kompenziraju to time što na Kosovo više ne mogu ulaziti i izlaziti kako bi željeli. Treba znati da je u BiH u jednom trenutku postignuta ravnoteža pri kraju rata i razmišljalo se o budućnosti. Kada sam ja bio u bolnici u Hrvatskoj, a počeo je Dayton, Alija Izetbegović je poslušao Holbrookea i nije uzeo Banju Luku. Mogao je i Tuđman da je uzme, ali BiH vojska je imala legitimno pravo na to. Tu mu sada zamjeraju, ali, eto, htio je malo sačuvati tu Bosnu sačinjenu od tri naroda.

Mislite li da se onaj najgori scenarij za Bosnu, da ponovo izbiju sukobi, ne može dogoditi?

– Ne može se više dogoditi to da itko bude znatno jači od drugog, ako bi se uopće išlo na tu vojnu opciju. Treba znati da se i svagdje loše živi, tko više ljude može motivirati na sukobe. Ljudi su svagdje razočarani, evo sada i u BiH su razočarani oni koji su se borili u ratu. Nisu dobili novce, ali vojno rješenje više nije moguće. Ni za Srbe.

Što će izbori donijeti BiH?

– Sadašnji izbori neće ništa bitno mijenjati. U BiH se događaju čudne stvari da su neke lokalne općine procvjetale. Kada odete u Tešanj, u Gračanicu, pa i u Goražde lokalna je jedinica uzela stvari u svoje ruke, ljudi rade, zapošljavaju se. Sarajevo još uvijek dominira kada je riječ o kulturi i umjetnosti, događaju se mnoge stvari. Ponovno se osjeća multietničnost.

Ali, Sarajevo je danas ipak grad Bošnjaka, Hrvata gotovo i nema, a Srbi žive odvojeno?

– Ima oko 14 tisuća Srba, a Hrvata pet-šest tisuća. Ima Hrvata koji imaju izuzetno dobar prostor u medijima, čija se riječ čuje. Sve je više i stranaka i sve se to, naravno, osjeća i u Sarajevu. Osjeća se i to da Srbi žele Hrvate u Bosni pokrenuti za neku nestabilnost koja bi njima odgovarala, pa se rađaju te ideje o trećem identitetu. Ali treba znati i da je 220 tisuća Hrvata iseljeno iz Republike Srpske, pa je sigurno jedan od prioriteta da ih se vrati, a tek onda razmišlja o trećem entitetu.

Vi niste bili zadovoljni Daytonskim sporazumom ni u vrijeme kada je donesen, a, kako mi se čini, niste ni danas?

– On je nanio nepravdu, jer je podijelio Bosnu na dva dvosobna stana. U jednom su Srbi, a u drugi dvosobni stan ugurao je dvije obitelji. Tu se čeka na kupaonicu, na ovo i ono, i to je problem. Nije ni rješenje da se dijeli dvosobni stan, dok su u drugom samo jedni. Sam sporazum ima konstruktivnih grešaka. Nije jasno što se trebalo dogoditi ako se ljudi ne vrate u svoje domove, a nisu se vratili. Ne postoji u Daytonu klauzula da treba ponovo sjesti za stol i dogovoriti detalje o mijenjanju sporazuma. Eto, što s tih 220 tisuća Hrvata koji su otišli iz sjeverne Bosne i nisu se tamo vratili? Jasno je da taj aranžman iz Daytona onda ne funkcionira.

Dogovor o Brčkom ipak je bio konstruktivniji? 

– Kada je dogovoreno da je to distrikt u kojem upravljaju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, vratilo se 20 tisuća Bošnjaka za tjedan dana i pet tisuća Hrvata za mjesec dana. Sada je tu trojna vlast, ljudi su se vratili, a na sjeveru povratka nema. Ono da će visoki predstavnik narediti, to jednostavno ne funkcionira.

Ima li Dayton još pogrešaka?

– Ima, u Parlamentu je Dom naroda i Predstavnički dom. U Domu naroda štite se nacionalni interesi, a koji su to, nigdje nije rečeno. A taj dom blokira sve.

Sva tri naroda traže svoje lidere, a Bakir Izetbegović već se dugo profilirao kao lider Bošnjaka. Kako vidite njegov položaj?

– U svakom slučaju ima manji utjecaj nego što je imao njegov otac.

Sada je bio vrlo glasan da treba spriječiti izgradnju Pelješkog mosta, a najavljuje i tužbu protiv Hrvatske?

– Mislim da je trebalo mnogo više razgovarati da se izbjegnu nesporazumi. Nema nikakve potrebe da se odnosi Hrvata i Bošnjaka zaoštravaju, smatram da su oni mnogo bolji nego što se ponekad kroz medije čini. I oko Pelješkog mosta moglo se i može naći rješenje koje zadovoljava obje strane i uvjeren sam da će na kraju tako i biti.

Prije četrnaest godina ostavili ste se politike i vratili znanosti te otvorili privatno sveučilište Sarajevo School of Science and Technology. Na listi prestižne svjetske agencije za rangiranje visokoškolskih institucija vaše je sveučilište za 571. mjestu, a Zagreba, Beograda i Ljubljane nema.

– Kada sam vidio da se u politici više ne može ništa dalje postići, okrenuo sam se poslu koji mi je ionako bio primarni u životu, a to je znanost. Počeo sam znanstvenu karijeru u Americi, gdje sam dogurao do redovnog profesora i u čudnim okolnostima sam pristao, kako se rat već približavao, na povratak u Sarajevo. Nakon rata bio sam i predsjednik Federacije BiH, ali onda sam rekao sam sebi, dosta je, znam ja i nešto drugo raditi. Tako sam osnovao sveučilište i dokazao da male zemlje ne trebaju imati kompleks ni kada je riječ o znanosti. Naprosto primjenjujemo sve najnovije što se radi i u svijetu, i to je jedina formula uspjeha.

Vaši studenti, kako pokazuju statistike, odmah dobivaju posao, mnogi su traženi i u svijetu.

– Upravo tako, jer bez znanosti nema ni budućnosti, posebno u Bosni. Sada je ovdje situacija takva kakva jest, deprimirajuća, ali imamo mlade ljude koji mogu izvući Bosnu, a riječ je o uspješnim ljudima koji su iz BiH otišli za vrijeme rata. Oni su nada za ovu namučenu i kompliciranu Bosnu kakvu sada imamo. Izvor: Globus