Duga historija Bosne i Hercegovine u kontinuitetu, prepuna je brojnih nasrtaja i pokušaja da se njen teritorijalni integritet, državnopravni suverenitet, njena kulturna, i prirodna bogatstva stave pod upravu velikih sila, a nerijetko i pod suverenitet i upravu velikodržavnih projekata susjednih zemalja.
Geopolitički i geostrateški položaj države Bosne i Hercegovine predodredio je pravce nasrtaja osvajačkih težnji sa sjevera, juga, istoka i zapada. „Mnogi su mislili da vladaju Bosnom, ali im se to samo činilo“[1]. Tako je bilo i u posljednjem osvajačkom nasrtaju na suvernu i nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, ponovo priznatu u aprilu 1992. godine, kao subjekt Međunarodnog javnog prava.
Nakon ponovne obnove suvereniteta i nezavsinosti Bosne i Hercegovine i nakon disolucije SFRJ, na Bosnu i Hercegovinu je izvršena najbrutalnija agresija sa svih strana u cilju stvaranja Velike Srbije, Velike Hrvtske i Velike Crne Gore, u ratu koji je trajao od 1991. do 1995.godine. Iako nenaoružana, nezaštićena i bespomoćna, Bosna i Hercegovina je uspjela da se odbrani i zaštiti svoj teritorijalni integritet, suverenitet, nezavisnost i međunarodni subjektivitet.
Ovim člankom želimo potencirati ustavnopravnu i međunarodnopravnu utemeljenost za obnovu nezavisnosti i suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je u spletu historijskih okolnosti 1918. godine ušla u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u međunarodno priznatim granicama, sa unutrašnjom administrativnom podjelom, koju je imala i 1878. godine, kada je bila predmetom međunarodnih pregovora na Berlinskom Kongresu.
Obnova nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine u periodu disolucije Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije je zasnovana na ustavnopravnom i međunarodno pravnom osnovu koji su joj omogućili da bez pravnih prepreka, nakon provedenog Referenduma 01.03.1992. godine, ponovo stekne nezavisnost, međunarodni subjektivitet uz međunarodno priznanje i prijem u Ujedinjene Nacije 22. maja 1992.godine..
Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Ustavnost, zakonitost, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet, ustavnopravna utemeljenost, međunarodni odnosi, međunarodni pravni akti, demokratija, međunarodni subjektivitet, referendum.
- Uvod
Ovim člankom ćemo se osvrnuti na političkopravni položaj i kontinuitet državno-teritorijalnog integriteta i ustavno-pravnog položaja Bosne i Hercegovine od propasti Austro-Ugraske monarhije, do sticanja uslova za obnovu nezavisnosti i suvereniteta Bosne i Hercegovine. Odmah nakon sloma Centralnih sila, već 1.11.1918. godine, Zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine predaje vlast u ruke Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine, koje je potom na prijedlog Glavnog odbora, izabralo Narodnu vladu Bosne i Hercegovine u koju su ušli predstavnici Bošnjaka, Hrvata i Srba.[2]
Osnivanjem narodnog vijeća Slovenaca, Srba i Hrvata, te formiranjem Narodne vlade Bosne i Hercegovine, došlo je do konstituisanja nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba, na području južnoslovenskih zemalja koje su bile pod Austro-Ugarskom vlašću.Uređenje nove države je bilo na federativnom principu, kao osnovice uređenja nove države[3].
Centralnu vlast države Slovenaca, Hrvata i Srba preuzelo je Predsjedništvo vijeća, a pokrajinske vlade, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Dalmacije i Hrvatske imale su u nadležnosti poslove pokrajinskog značaja.Nedugo zatim, pod uticajem unutrašnjih i vanjskih faktora, Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba, 29.10.1918. godine, objavilo je namjeru da se ujedini sa ostalim južnoslovenskim zemljama, to jest sa Kraljevinom Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
To je i učinjeno 1.12.1918. godine u Beogradu pred regentom Aleksandrom Karađorđevićem, po kojoj bi vladarsku vlast imao kralj Petar, odnosno u njegovoj zamjeni regent Aleksandar, sa parlamentom i vladom.[4]
Bosna i Hercegovina kao cjelina zadržala je sve odlike državnosti i teritorijalnu cjelovitost, sa vladom koja je bila odgovorna centralnoj vladi u Beogradu.Vidovdanskim ustavom 1921. godine, koji je pošao od stanovišta nacionalnog unitarizma i državnog centralizma: „jedan narod, jedna država“. Jugoslovenska Muslimanska Organizacija (JMO) je uspjela da se u Ustavu ugradi član 135. kojim se u regionalnoj podjeli zemlje sačuvala teritroijalna cjelovitost Bosne i Hercegovine, u njenim historijskim granicama.[5] „Zakonom o razgraničenju oblasti, Bosna i Hercegovina će se razdjeliti u oblasti u svojim sadašnjim granicama. Dok se to zakonom ne uredi, okruzi u Bosni i Hercegovini važe kao oblasti.“[6]
Predhodna upravna podjela iz austrougarskog perioda sa šest okruga, koji su sada postali oblasti; Tuzlanska, Sarajevska, Mostarska, Travnička, Banjalučka i Bihaćka. Član 135. Vidovdanskog Ustava na najbolji način je potvrdio činjenicu, da je još od ranog srednjeg vijeka postojao državnopravni, odnosno političko-teritorijalni kontinuitet cjelovite Bosne i Hercegovine.[7]
Bosna i Hercegovina između dva rata nije imala svoj samostalni pravni sistem, već je primjenjivala pravni sistem Jugoslavije. Sporazumom Cvetković-Maček od 26.8.1939. godine, Bosna i Hercegovina je dovedena u jedan improvizovani ustavnopravni poredak, koji je vladao uz brojne represalije sve dok nisu Njemačka i Italija, 1941. godine razbile Kraljevinu Jugoslaviju i uspostavile svoje kvislinške tvorevine, Pavelićevu Nezavisnu Državu Hrvatsku i Nedićevu nacisitičku Srbiju.[8]
Odmah nakon pokretanja Narodnooslobodilačkog rata, vojnopolitička podloga za obnavljanje državnosti Bosne i Hercegovine, su masovan odziv u NOP i masovno oprdjeljenje sva tri bosanska naroda za političku autonomiju Bosne i Hercegovine.
Kao posebna historijska podloga za obnovu državnosti Bosne i Hercegovine je, postojanje srednjevjekovne države Bosne i postojanje jedinstvenog bosanskog naroda koji je uspio sačuvati svoju posebnost i svijest o svojoj državi Bosni, od najstarijih vremena do Prvoga zasijedanja ZAVNOBIH-a 25.11.1943. godine.[9] AVNOJ je na drugom zasijedanju 29.11.1943. godine donio Odluku da se Jugoslavija izgradi na federativnom principu, kojom je određen i položaj ZAVNOBIH-a kao nosioca državno-pravnih funkcija u federalnoj jedinici Bosni i Hercegovini. „U skladu sa federativnom izgradnjom Jugoslavije jeste činjenica da već sada osnovne organe narodne vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju narodnooslobodilački odbori i zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja“. ( tačka 3. )[10] U toku rata je ubrzano vršena izgradnja bosanskohercegovačke državnosti, a nakon završetka rata 1945. godine izvršene su sve potrebne pripreme za izbor i sazivanje Ustavotovrne skupštine, koja je na sjednici održanoj od 28. do 31.12.1946. godine, donijela Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine.[11]
- Ustavna i međunarodna načela za sticanje nezavisnosti
i međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine
Uzmajući u obzir Uredba o Vilajetu Bosna iz 1865. godine[12] i Zemaljski Ustav (Štatut) za Bosnu i Hercegovinu iz 1910. godine, koji su djelimično obnovili i unaprijedili državnost Bosne i Hercegovine, a posebno Vidovdanski Ustav iz 1921. godine, Ustavotvorna skupština izabrana na prvim slobodnim izborima, donijela je 31.12.1946.godine, prvi Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, u njenoj modernoj historiji. „Narodna Republika Bosna i Hercegovina je narodna država republikanskog oblika.[13]
Član 2. „Narodna Republika Bosna i Hercegovina, ostvarena u svojoj oslobodilačkoj borbi svih naroda Jugoslavije kao narodna država, i izražavajući, na osnovu prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo na otcjepljenje i ujedinjenje s drugim narodima, slobodnu volju svoga naroda bez razlike narodnosti i vjeroispovijesti, ujedinila se na osnovu načela ravnopravnosti sa Narodnom Republikom Srbijom, Narodnom Republikom Hrvatskom, Narodnom Republikom Crnom Gorom, Narodnom Republikom Makedonijom i Narodnom Republikom Slovenijom u zajedničku, saveznu državu – Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju.“ [14]
Prema ustavu iz 1946. Godine,[15]ustavnom zakonu iz 1953.godine i ustavu iz 1963. godine Jugoslavija je bila centralizovana država po pitanjima uređivanja društveno-ekonomskih i političkih odnosa, koji su bili subordinirani i centralizovani. Savez Komunista Jugoslavije – SKJ, je bio centralizovan po principima demokratskog centralizma, sa vrlo malo demokratije i prviše centralističkog rukovođenja.Iako je Jugosalvija bila savezna država sastavljana od federalnih jedinica, po mnogim pitanjima državnog uređenja, nije se razlikovala od unitarnih država.
Ustavom 1974. Godine, „Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je savezna država kao državna zajednica dobrovoljno ujedinjenih naroda i njihovih socijalističkih republika, kao i socijalističkih autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova koje su u sastavu Socijalističke Republike Srbije, zasnovana na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokrastka zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.“čl.1 Ustava SFRJ1974.)
Član 3. Ustava SFRJ, „Socijalistička republika je država zasnovana na suverenosti naroda i na vlasti i samoupravljanju radničke klase i svih radnih ljudi, i socijalistička samoupravna demokratska zajednica radnih ljudi i građana i ravnopravnih naroda i narodnosti.“ Član 5. Stav 2. Ustava SFRJ, „Teritorija republike ne može se mijenjati bez pristanka republike, a teritorija autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine.Granica SFRJ ne može se mijenjati bez saglasnosti svih republika i autonomnih pokrajina.“[16]
Najznačajnija odredba u Ustavu iz 1974. Godine, koja je promijenila koncept jugoslovenske federacije, je odredba koja se tiče revizije Ustava iz 1974. godine. Po članu 402. Stav 1. regulisano je : „Promjena Ustava SFRJ usvojena je, kad se sa tekstom koji je usvojilo Savezno vijeće Skupštine SFRJ saglase skupštine svih republika i autonomnih pokrajina, odnosno skupštine svih republika“[17] Jugoslavija se u ovom pogledu i u definiciji iskazuje kao savez država ili konfederacija, a vrlo malo kao federacija.
Prije toga je u članu 400. regulisano da Savezno vijeće može pokrenuti postupak promjene Ustava, samo uz predhodnu saglasnost skupština republika i autonomnih pokrajina, odnosno skupština republika, ako je u pitanju promjena odredaba kojim se uređuju položaj republika i međusobni odnosi federacije i republika. [18]Ovaj član potvrđuje da je Jugoslavija bila u suštini ugovorna zajednica, samo što se taj ugovor formalnopravno nazivao Ustav SFRJ.
Donošenjem Ustava SFRJ 1974. godine reguliše se dalja izgradnja pravnog sistema u pravcu obezbjeđeivanja i zaštite položaja čovjeka, s jedne strane i obezbjeđenje dominacije radničke klase jačanjem samoupravne organizacije udruženog rada.
Sredinom 1981. godine usvojeni su ustavni amandmani kojima se regulišu dužina mandata i sastav izabranih kolektivnih organa, takozvano kolektivno rukovođenje. Potom je izvršena značajna ustavna promjena usvajanjem amandmana 1989. Godine, kojima je najavljena reforma ekonomskog i političkog sistema. Nakon usvojenih amandmana na Ustav SFRJ, uslijedile su izmjene ustava i donošenje novih ustava 1989. 1990. 1991.god., u skoro svim republikama, kada je otpočeo proces disolucije SFR Jugoslavije.[19]
4 . Referendum za sticanje i obnovu nezavisnosti
i međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine
Odmah nakon usvajanja Ustava iz 1974. Godine, Srbijenske političke strukture su imale brojne prigovore i zahtijevale da se autonomne pokrajine više integrišu u Srbiju. Objavljivanjem Memoranduma SANU 1986. godine, ovaj zahtjev je proširen sa pokrajina i na republike u kojima su Srbi znatnije bili zastupljeni u strukturi stanovništva. Osim Slovenije, ovi zahtjevi se odnose na sve republike, a posebno na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, kako bi ostvarili velikodržavni projekat – Svi Srbi u jednoj državi.
Socijalistička Republika Srbija je usvojila brojne amandmane na svoj Ustav 28.3.1989. godine,[20] a potom i Ustav Republike Srbije, u septembru 1990. godine, kojim je ukinut ustavni položaj Vojvodine i Kosova, dviju jugoslovnskih pokrajina u sastavu Srbije.[21]Ovo je bio prvi antiustavni čin , na koji političke snage u SFRJ, nisu adekvatno reagovale i ovo će biti prvi zvaničan čin rušenja, secesije i raspada ustavnog poretka i državne zajednice Scijalističke Federativne Republiike Jugoslavije.[22] Jer član 72. Ustava Republike Srbije iz septembra 1990. Godine, Srbiju definiše kao suvereni i nezavisnu državu, koja ima pravo na nezavisne međunarpodne odnose, ne mareći za suverenite i međunarodni subjektivitet i članstvo SFRJ u UN i drgim međunarodnim organizacijama. [23]
Ustavom iz 1974. godine, Pokrajine su imale u svemu identičan položaj kao i republike, samo što nisu bile definisane kao države, već kao društvenopolitičke zajednice.[24] Ovakvim ustavnim rješenjima republike i autonomnih pokrajina, Srbija je prva otpočela da ruši ustavnopravni poredak SFRJ. Ustavni sud Jugoslavije nije uspio donijeti Odluku kojom bi poništio status pokrajina u Srbiji 1991.godine.[25]Nakon Srbije, svoje nove ustave donijele su Slovenija, Hrvatska,[26] i Makedonija, a potom provele i referendume o razdruživanju iz Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina nije donijela svoj novi Ustav, ali je usvojila ustavni amandman LX 31.7.1990. godine kojim se Bosna i Hercegovina definiše kao „suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“.[27]
Raniji član 1. Ustava SRBIH je glasio: „Socijalisrička Republika Bosna i Hercegovina je socijalistička demokratska država i socijalistička samoupravna demokrastka zajednica radnih ljudi i građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drgih naroda i narodnosti.“Ubrzo zatim u Bosni i Hercegovini je došlo do novih izbora 18.11.1990. na kojima su pobijedile snage koje su kao i u ostalim republikama htjele više političke autonomije svojih republika ili nezavisnost od Jugoslavije, nasuprot Srbiji koja je težila očuvanju Jugosalvije sa značajno većim centralizmom u odnosu na ustav iz 1974. godine, pod parolom nove moderne Federacije.
Kada nije uspjelo centralizovanje Jugoslavije bio je još jedan pokušaj da se uvede vanredno stanje u SFR Jugosalviji, jer je na scenu stupio ponovo isti sukob, koji je bio aktuelan još od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, pa sve kroz određene faze Prve i Druge Jugoslavije, do konačne disolucije SFR Jugoslavije.
Oko poteza članova Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine i Makedonije ( Bogić Bogićević i Vasil Tupurkovski), ostalo je još uvijek nerazjašnjeno u čijem interesu je bilo odbijanje Odlike o zaštiti ustavnog poretka i zakonitosti u SFRJ u martu 1991. godine.Iz već navedenih činjenica, očigledno je da bi „vanredno stanje“ bilo nužno , prije svega u Srbiji, pa tek i u ostalim djelovima SFRJ, koji su svojim političkim i pravnim potezima uveliko narušili ustavni poredak SFRJ, o kojem je bilo riječi na toj histzorijskoj sjednici 12-14.3.1991. godine.[28] To je bio jedan od dodatnih razloga da sve veći broj pripadnika jugoslovenskih naroda napuste JNA, a da samo viliki broj srpskih vojnika i starješina ostane u JNA.[29]
Ostali narodi( Bošnjaci, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Albanci, i dr), su sve manje željeli da ostasnu u takvoj armiji, koja je sve više bila preuzeta od strane krnjeg predsjedništva Krnje SFR Jugoslavije( Srbije , Crne Gore, Kosova i Vojvodine).
Potom je uslijedilo i naoružavanje SK-PJ i SDS u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, pripremajući paravojne snage i srpsko stanovništvo za ostvarivanje velikodržavnih projekata. U međuvremenu je na prostoru Jugoslavije preovladao koncept nezavisnih suverenih država i tražio se modus očuvanja Jugosalvije kao saveza suverenih nezavisnih država, čemu su se Srbija i Crna Gora do kraja suprotstavile.
Tako je nastavljen proces disolucije Jugoslavije, što je potvrdila i Arbitražna komisija o Jugoslaviji, koju je formirala Evropska zajednica: „Komisija u svom mišljenju br. 1. od 29.11.1991. godine, koje je objavljeno 7.12.1991. godine konstatira da se Socijalistačka Federativna Republika Jugoslavija nalazi u procesu disolucije ili raspadanja.“
Slovenija je već u decembru 1990. godine izrazila želju da se razdruži od Jugoslavije i najavila da će to biti na dan 25. juna 1991. godine. Hrvatska je svoj referendum organizarala 30.5.1991. godine, a razdruživanje najavlila za 25.jun 1991. Godine, kada i Slovenija. Makedonija je takođe organizovala svoj referendum 8.9.1991. godine, a odmah potom 17.11.1991. godine donijela je i svoj Ustav, kojim se razdružila od Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina je izvršila značajne ustavne promjene navedenim ustavnim amandmanima iz 1990. godine. Izvršene su promjene u društveno-ekonomskom sistemu, stvaranjem uslova za tržišnu ekonomiju i promjene u političkom sistemu, da se dotadašnji jednopartijski sistem zamijeni višepartijksim sitemom i pluralističkom demokratijom. Dotadašnji skupštinski sistem sa jedinstvom državne vlasti zamijenjen je parlamentarnim sistemom, sa podjelom vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.
Amandman LX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine je dao novu definiciju Bosne i Hercegovine, koja je bila uz provedeni referendum, osnovni pravni argument za međunarodno priznanje Republike Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države. „Bosna i Hercegovina je demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive.“
Ovakvom definicijom trajno su bili riješeni državnopravni odnosi u Bosni i Hercegovini i njeni odnosi prema drugima u okruženju. Shodno strukturi stanovništva Bosna i Hercegovina je činila sve da ne doprinese zaoštravanju odnosa u Jugoslaviji, već da se svi problemi rješavaju demokratskim putem kako je predvidio Ustav SFRJ. Bosna i Hercegovina je 14.10.1991. godine jasno dala do znanja, ako dođe do raspada Jugoslavije, da ona želi da riješi svoju poziciju donoseći Pismo o namjerama – Memorandum: „S obzirom na nacionalni sastav njenog stanovništva, Bosna i Hercegoivna neće prihvatiti nikakvo ustavno rješenje buduće jugoslovenske zajednice u kojoj ne bi istovremeno bile i Srbija i Hrvatska. U budućoj integraciji- ma kakva ona bila Bosna i Hercegovina treba da bude sa Srbijom i sa Hrvatskom povezana na isti način“.[30]( Službeni list SR BIH, br.32.od 16.10.1991.god)
Međunarodna zajednica je sazvala Konferenciju o Jugoslaviji, sa zadatkom da pomogne rješavanje političkih odnosa između njenih republika u procesu disolucije SFRJ. Da bi pojednostavila i olakšala disoluciju, Evropska zajednica i njene zemlje članice su na savjetu ministara EZ u Briselu 16.12.1991.godine donijele Deklaraciju o Jugoslaviji i Deklaraciju o kriterijima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu.U Deklaraciji su istakli da će se nove nezavisne države priznati „u skladu sa normalnim standardima međunarodne prakse i političke realnosti u svakom pojedinačnom slučaju“.[31]
Zahtjev za priznanje suverenosti i nezavisnosti, Vlada Bosne i Hercegovine je podnijela 20.12.1991. godine, na osnovu Smjernica Međunarodne zajednice . Bosna i Hercegovina u svom zahtjevu izražava želju da se Bosna i Hercegovina prizna kao nezavisna država, kao i to da Bosna i Hercgovina prihvata sve međunarodne obaveze sadržane u Smjernicama.
Bosna i Hercegovina je izrazila spremnost da prihvati nacrt Konvencije Haške konferencije od 4.11.1991. godine, uključujući i poglavlje II. koje reguliše zaštitu ljudskih prava i sloboda, zaštitu nacionalnih manjina i etničkih grupa.[32] Vlada Bosne i Hecegovine navodi i rezultate popisa iz 1991. godine, po kojem ima; Hrvata 17,27%, Bošnjaka (Muslimana)43,74%, Srba 31,33%, Jugoslovena 5,51% i pripadnika ostalih etničkih zajednica 2,15%. Bosna i Hercegovina u svim svojim razgovorima potencira i zalaže se za rješavanje odnosa između jugoslovenskih republika mirnim putem, uz puno poštovanje Povelje UN i ostalih međunarodnih pravnih dokumenata, uz puno međusobno poštovanje suvereniteta i teritroijalnog integriteta. „Bosna i Hercegovina nema niti će kao nezavisna država imati ikakvih teritorijalnih pretenzija prema bilo kojoj susjednoj državi i neće voditi nikakve neprijateljske propagandne aktivnosti protiv bilo koje susjedne države.“ Na kraju dokumenta Bosna i Hercegovina moli Evropsku zajednicu i njene države članice da „priznaju suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine“.
Potom već 8.1.1992. godine Bosna i Hercgovina se obavezuje da će poštovati i primjenjivati Povelju UN, Završni akt iz Helsinkija, Parišku povelju, Univerzalnu deklaraciju o pravima čovjeka, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kao i sve druge međunarodne akte koji regulišu ljudska prava i slobode preuzimajući na taj način obaveze koje je SFRJ preuzela, a posebno na planu razoružanja i kontrole naoružanja.
U zahtjevima se dalje navodi „Ustav Bosne i Hercegovine garantuje i štiti jednaka prava i slobode narodima Bosne i Hercegovine – Bošnjacima(Muslimanima), Hrvatima i Srbima – i pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa koji žive na njenoj teritoriji“. [33]Uz to dostavili su i Zakone koji regulišu ljudska prava i slobode. Komisiji su pružili i uvjeravanja da će novi Ustav, koji je bio u pripremi, u potpunosti uvažiti sva ljudska prava i slobode.
Bosna i Hercegovina je pokazivala spremnost da bude garant teritorijalnog integriteta susjednim državama i bez pretenzija. Zajednica nezavisnih država treba da sadrži najmanje Srbiju i Hrvatsku i da istovremno bude potpisan sporazum o međusobnom priznavanju suvereniteta svih država na prostoru Jugoslavije.
Prdsjedništvo i Vlada SR Bosne i Hercegovine dali su mišljenje da pravnu osnovu za priznajavnje predstavlja amandman LX koji je unešen u Ustav Bosne i Hercegovine 31.7.1990. godine, a koji određuje da je „Republika Bosna i Hercegovina suverena demokratska država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana (Bošnjaka), Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive“.
Paralelno sa tim aktivnostima, izvan institucionalnog okvira Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Srpski narod u Bosni i Hercegovini se 10.11.1991. godine izjasnio putem plebiscita za zajedničku jugoslovensku državu, potom je 21. 12.1991. godine „Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ izglasala formiranje paradržavne tvorevine „Srpske Republike Bosne i Hercegovine,“ koja bi ostala u okvirima savezne države Jugoslavije, ako bi Muslimanska i Hrvatska zajednica u Bosni i Hercegovini donijele odluku da promijene stav o Jugoslaviji.
Nakon svih aktivnosti rukovodstvo SDS proglasilo je 9.1.1992. godine neustavnu paradržavnu tvorevinu „Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu“. Arbitražna Komsija na čelu sa Badinterom nakon svih okolnosti i dešavanja u Bosni i Hercegovini smatra da je neophodno provjeriti volju stanovništva Bosne i Hercegovine za konsitituisanje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine kao suverene nezavisne države putem referenduma, na koji treba da budu pozvani svi građani uz međunarodnu kontrolu i nadgledanje.[34]
Republika Srbija je pokušala svim diplomatskim i propagandnim sredstvima da utiče na proces nezaustavljive disolucije Jugoslavije, postavljajući različita pitanje Arbitražnoj komisiji. Vrlo važno pitanje je bilo i to da li srpski narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo na samoopredjeljenje, kao i pitanje razgraničenja između republika, jer je Srbija osporavala administrativne (avnojevske) granice kao državne granice.
Arbitražna komisija je dala decidne odgovore, da sve republike moraju svim zajednicama i etničkim skupinama garantirari sva ljudska prava i slobode, uključujući pri tom i pravo na biranje državljanstva. Komisija smatra da u bilo kojim okolnostima, pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjene granica koje postoje u trenutku sticanja nezavisnosti ( uti possidetis iuris), osim da se zainteresirane države dogovore suprotno. Unutarnje granice Hrvatske i Srbije, te Srbije i Bosne i Hercegovine, Komisija smatra da u smislu međunarodnog javnog prava ove granice dobivaju karakter državnih granica, zaštićenih međunarodnim pravom, u slučaju sticanja nezavisnosti, te da se mogu mijenjati samo uz zajednički sporazum.[35](Mišljenje br. 3.) Kad se tiče položaja Srba u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, komisija ističe: „Ako u sklopu jedne države postoji jedna ili više konsititutivnih grupa, jedna ili više etničkih, vjerskih, jezičkih zajednica, ove grupe imaju pravo na priznavanje njihovih identiteta. Države su dužne osigurati poštovanje prava manjina.“
Arbitražna komisija smatra da srpsko stanovništvo iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske treba da uživa sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjinama, kao i međunarodna nacionalna jamstva u skaldu sa nečelima međunarodnog javnog prava. Na temelju tog prava svako ljudsko biće ima pravo da se izjasni o svojoj pripadnosti, etničkoj, vjerskoj ili jezičkoj po svom izboru.
Tako Komisija ističe mišljenje da srpski narod u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima pravo da uživa sva prava manjina i etnički grupa.[36] Republike su obavezne priznati Srbima pravo na nacionalno opredjeljenje, ali ne i samoopredjeljenje.
Što se tiče demarkacije granica između država Bosne i Hercegovine i Srbije i Hrvatske i Srbije ili eventualno između drugih susjednih i nezavisnih država, mogu se mijenjati samo putem slobodnog i međusobnog dogovora izmađu država. Ustav SFRJ u članu 5. Reguliše konzistentnost teritorija republika, koje se ne mogu mijenjati bez njihove saglasnosti. (Mišljenje br. 3.)[37]
U mišljenju broj 4. Badiunterova komisija zaključuje da Izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine, da se Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina konstituiše kao suverena i nezavisna država ne može smatrati potpuno osnovanim. „Ta bi ocjena mogla da bude promijenjena ukoliko bi u tom pogledu Republika koja je formulisala zahtjev za priznavanje pružila garancije eventualno putem referenduma, na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani SR Bosne i Hercegovine bez razlike i pod međunarodnom kontrolom.“[38]
Nakon uputstava Arbitražne komsije Skupština SR Bosne i Hercegovine je 25.1.1992. godine, donijela Odluku o raspisivnanju republičkog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, prema kojoj će se referendum održati 29. februara i 1. Marta 1992. godine. Referendumsko pitanje na koje su se građani izjasnili glasilo je: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“.[39]
Rezultati glasanja nakon svih prebrojavanja i uz međunarodnu kontrolu, saopšteni su 6.3.1992.godine. Na referendum je izašlo 2.073.568 glasača od ukupnog broja od 3.253.847 glasača, koji su imali pravo glasa u Bosni i Hercegovini.
Važećih glasačkih listića bilo je 2.067.969 ili 64,14%. Od ukupnog broja važečih listića ZA Nezavisnost je glasalo 2.061.932 glasača ili 99,44%, dok je PROTIV bilo 6.037 ili 0,29% glasača.Nevažećih listića je bilo 5.227 ili 0,25% od ukupnog broja izašlih glasača.Dakle, za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, izjasnilo se 2.061. 932 građanina ili 99,44%.[40]
Međunarodnopravno priznaje Bosne i Hercegovine uslijedilo je na sjednici Savjeta ministara EZ u Briselu 6.4.1992. godine, s tim da ono počinje od 7.4.1992. godine. To je bilo zbog prigovora iz Beograda da je 6.4.1941. godine datum kada je nacisitčka Njemačka i njeni saveznici napala na Jugoslaviju, nakon čega je došlo do razbijanja Kraljvine Jugoslavije.[41]
Bosna i Hercegovina je međunarodnim priznanjem i formalno prestala biti u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Bosna i Hercegovina je time postala međunarodni samostalni i nezavisni subjekt. Političko-administartivne granice su postale međunarodne državne granice, a SFRJ je postala bivša država. Raspadom SFRJ republike koje su konstituirale Demokratsku Federativnu Jugoslaviju, su na taj način povratile svoj suverenitet i nezavisnost, koji su prenijele na DFJ na Drugom zasijedanju AVNOJ-a 29.11.1943. godine. Tako se država Bosna i Hercegovina graniči sa istoka Srbijom i Crnom Gorom a sa zapada i sjevera Hrvatskom.
Arbitražna komisija je kasnije zauzela mišljnje u vezi sa datumom nasljeđivanja država koje su nastale iz SFRJ: za Sloveniju i Hrvatsku 8.10.1991. godine, za Makedoniju 17.11.1991. godine, 6.3.1992. godine za Bosnu i Hercegovinu i 27.4. 1992. godine za SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Ukoliko se drugačije međusobno države ne dogovore, ovo su datumi kada državna imovina, aktiva i različita prava, arhivi, dugovi i različite obaveze bivše SFR Jugoslavije prelaze na države nasljednice(Mišljenje br. 11. Pariz, 16.7.1993. godine ) [42]
Pošto je nažalost odmah po priznanju međunarodnog subjektiviteta Republike Bosne i Hercegovine, na nju izvršena agresija u sprezi sa paravojnim naoružanim snagama, uz zlopuotrebu zajedničke oružane sile Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), uz razdvajenje po nacionalnim osnovama jedinica TO BiH i policijskih snaga, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je donijelo Odluku o proglašenju neposredne ratne opasnosti. Tada su u sastav Predsjedništva ušli predsjednik Skupštine, predsjednik Vlade i komandant TO BIH. Na istoj toj sjednici Predsjedništvo je donijelo odluku da se naziv države Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina mijenja u naziv Republika Bosna i Hercgovina (RBIH). Agresori su zloupotrebom svojih pozicija iz mirnodopskih formacija i prije proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, bili već zaposjeli i privremno zauzeli više od 70% državne teritorije.[43]
Aktivnom diplomatskom djelatnošću Bosne i Hercegovine i međunarodne zajednice, došlo je do prijema nezavisne suverene Republike Bosne i Hercegovine u Organizaciju Ujedinjenih nacija. „Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija je bila izvorni član Ujedinjenih nacija o čemu svjedoči Povelja potpisana 26.06.1945. godine, a koja je ratificirana 19.10.1945. godine. Nakon disolucije SFRJ slijedi priznavanje i prihvaćanje novih članica UN Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Republike Slovenije.“
Republika Bosna i Hercegovina je primljena za člana UN 22.05.1992. godine rezolucijom A/RES/$/237 koju je usvojila Generalna Skupština Ujedinjenih Naroda.[44]Posebno je važno naglasiti ono što protivnici nezavisnosti Bosne i Hercegovine nisu htjeli uvažiti, da po međunarodnom javnom pravu – pravo na samoopredjeljenje ima narod države koja traži međunarodno priznanje, a ne etničke zajednice unutar državnog naroda.
Pod državnim narodom u Bosni i Hercegovini se podrazumijevaju svi državljani ( Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jevreji, Romi, i drugi, kao i svi građani koji se ne izjašnjavaju po entičkoj pripadnosti) koji su izašli na referendum, a ne etničke zajednice koje su zajedno sa drugima nosionci suvreniteta Bosne i Hercegovine.[45]
Bosna i Hercegovina se odlučno konsolidovala i odupirala agreiji i genocidu tako što se za cijelo vrijeme najstrašnijih ratnih razaranja i zločinačkih poduhvata nad njenim stanovništvom, maksimalno zauzimala za očuvanje legitimiteta i legaliteta svih državnih intitucija legalne vlasti. Skupština, Predsjedništvo, Vlada i sudovi radili su u skladu sa postojećim Ustavom i zakonima, a politički sistem je funkcionisao u skladu sa ratnom situacijom.Tako očuvane insittucije su dočekale i potpisivanje Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercgovini 14.12.1995. godine u Parizu, a koji je utvrđen u Dejtonu 21. 11.1995. godine.
- Obilježavanje 1. marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine
Skupština Republike Bosne i Hercegovine je na dan 28.02.1995.godine izglasala Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, je državni praznik . Na Dan nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine državni organi, preduzeća i druga pravna lica ne rade.[46]
Ustav Bosne i Hercegovine – Aneks 4. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, učlanu I. Reguliše:
„Bosna i Hercegovina,
- Kontinuitet
Republika Bosna i Hercegovina čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“, nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih nacija, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“
Na osnovu ovog mirovnog sporazuma Republika Bosna i Hercgovina je nastavila svoj unitarni državnopravni kontinuitet i republikanski oblik vladavine,[47] pod imenom Bosna i Hercgovina. Iz Ustava se jasno vidi da je Republika Bosna i Hercgovina nastavila svoe unutrašnje i međunarodno postojanje, kao decentralizovana, suverena i nazavisna država, sa očuvanim međunarodnim subjektivitetom u odnosima sa drugim državama i članstvom u UN i međunarodnim organizacijama.
„ Aneks II.Prelazne odredbe, Kontinuitet pravnih propisa
Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u vrijeme stupanja na snagu ovog Ustava, ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom, dok odgovarajući organi vlasti Bosne i Hercegovine ne odluče drugačije.“
Stoga su svi organi i administrativne jedinice Bosne i Hercegovine odmah nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma ili trebale izmijeniti postojeće zakone koji se odnose na državne praznike, ili su svi državni, entitetski, kantonalni, gradski i opštinski nivoi vlasti bili dužni da poštuju odredbe Zakona Republike Bosne i Hercegovine, dok ne budu donešeni novi zakoni o državnim praznicima Bosne i Hercegovine.
- Z A K L J U Č A K
Raspad Jugoslavije, Ustavno-pravna utemeljenost u Ustavima socijalističkih republika i SFR Jugoslavije iz 1974. godine i Međunarodno javno pravo, bili su presudni preduslovi za raspisivanje referenduma i sticanje ponovne nezavisnosti, suvereniteta i međunarodnog subjektiviteta Republike Bosne i Hercegovine 1.marta 1992. godine.
Građani na referendumu održanom 28.2. i 1.3.1992.godine su nedvosmisleno izrazili želju za obnovom ravnopravnog položaja i nezavisnosti suverene demokratske Republike Bosne i Hercegovine i njenog Međunarodnog priznanja, koje je uslijedilo 22.5.1992. godine prijemom u UN.
Nakon agresije od strane susjednih država udruženim zločinačkim organizovanjem i zločinačkim genocidnim poduhvatima, na međunarodno priznatu nezavisnu Republiku Bosnu i Hercegovinu, legitimna državna vlast i narod pružili su nadljudske napore da se odbrani i očuva nezavisnost, teritorijalni integrite, multikulturalno društvo i funkcionisanje svih legalno izabranih organa vlasti Republike Bosne i Hercegovine, od džavnog do lokalnog nivoda vlsti.
Na čelu sa Skupštinom, Predsjedništvom Bosne i Hercegovine i Vladom Bosne i Hercegovine, vrlo brzo je organizovana i odbrana države, formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je imala opštenarodni karakter, uz puno učešće svih njenih naroda i građana, u odbrani suverene cjelovite, međunarodno priznate, zajedničke domovine.
Ustav i zakoni Bosne i Hercegovine daju puno pravo na proslavu i obilježavanje 1. Marta – Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine, 25. Novembra -Dana državnosti Bosne i Hercegovine i drgih državnih praznika Bosne i Hercegovine, dok se ne izmijeni Zakon o praznicima Republikie Bosne i Hercegovine iz 1995. godine.
Ustavna i zakonska obaveza je svih državnih, entitetskih, kantonalnih, gradskih i opštinskih organa vlasti da dosljedno poštuju i provode važeće odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o praznicima i državnim obilježjima Bosne i Hercegovine.
Nažalost, svjedoci smo svakodnevnog kršenja Ustava i Zakona, kao i nepropisnog postavljanja državnih obilježja ( imena države Bosne i Hercegovine, entiteta, distrikta Brčko, kantona, gradova, opština, Himne, Grba i Zastave) Bosne i Hercegovine.
Sarajevo,27.02.2018. godine dr. Rizvan Halilović.
[1] Alija Izetbegović, Inetvjui, ……..
[2] Čaušević, Dženana, Pravno politički razvitak Bosne i Hercegovine, str. 266.-267. Magistrat, Sarajevo, 2005.
[3] Hasić,dr. Zijad, Država, str. 180-183. Univerzitetska knjiga, sarajevo, 2009.
[4] Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, str. 485.- 500. Preporod, Sarajevo, 1997. Dženana, Čaušević, ibidem, atr. 270-271.
[5] Ibidem, str. 500-501.
[6] Čaušević, Dženana, isto djelo. Str. 300-301. Takozvani „turski paragraf“ kojim je zahvaljujući JMO, sačuvan teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine u njenim dosadašnjim granicama.Sarajevski, Tuzlanski, Travnički, Bihaćki, banjalučki i Mostarski okrug , su postali oblasti unutar historijskih granica Bosne i Hercegovine. Čl 135.
[7] Čaušević, Dženana, isto, str. 305.-306.Uredba o Podjeli Zemlje na oblasti od 26.4.1922. godine,
[8] Ibidem, str. 520.-531.
[9] Na Prvom zasijedanju ZAVNOBIH, posebno je važna Rezolucija Zemaljskog Antifašističkog Vijeće Narodnog Oslaobođenja Bosne i Hercegovine, koja je osnova za ustavnopravno uređenje i ravnopravnost naroda Muslimana, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini, kao i ravnopravno učešće naroda Bosne i hercegovine sa ostalim narodima u izgradnji Narodne Demokratske Federativne Jugoslavije.
[10] Čaušević, Denana, isto, str. 437.Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu.
[11] Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, str. 555. Preporod, Sarajevo, 1997.
[12] Čaušević, Dženana, isto str. 170. Raniji sandžaci su bili podloga za nove okruge u Vilajetu Bosna, koja je novim administrativno upravnim ustrojem imala 7 okruga – liva; sarajevo, Travnik, Bihać, Banja Luka, Zvornik, Novi Pazar i Hercegovina. Bosna vilajet imao je Valiju kao vrhovnog izvršnog organa vlsti.
[13] Ibidem, str. 556., str. 491. čl. 1. Ustava Nerodne Republike Bosne i Hercegovine, usvojenog 31.12.194. godine u Sarajevu.
[14] Ustav
[15] Član 1. Ustava FNRJ reguliše: Federatuvna Narodna Republika Jugoslacvija je savezna narodna država republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda…..
[16] https://sr.wikipedia.org//sr-ej/Ustav-Jugoslavije čl. 5. pristup 10.02.2017. godine.
[17] Ibidem, čl.402 Ustava SFRJ iz 1974. Godine.
[18] vidjetiUstav SFRJ iz 1974.god. čl. 400.
[19] Ibrahimagić, Omer, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, str. 39. VKBI, Sarajevo, 1998.
[20] Sonja Biserko na svjedočenju u Hagu izjavljuje da je Srbija vodila „krstaški rat“ protiv jugoslavije u perioru od 1981. Do 1991. Godine. Što znači da je Srbija već duže vrijeme radila na razbijanju suvereniteta i integriteta SFRJ, što je bilo logično da je „uveđenje vanrednog stanja bilo neophodno upravo zbog SR. Srbije, miloševića i SPS, što se nažalost nije deilo, iako je bilo za očekivati 1989. 1990. A naročito 1991. Godine.
[21] Vidjeti Ustav Republike Srbije iz 1990. Godine. Čl 5.
[22] Još uvijek nije naučno do kraja razobličen početak nasilnog raspada SFRJ, zbog čega je trebalo biti uvedeno „vanredno stanje“ u SR Srbiji i cijeloj SRFJ.
[23] Ostale Republike su tek 1991. Godine usvajale svoje ustave i organizovale referendume, za nezavisnost.
[24] Vidjeti Ustav SFRJ iz 1974. Godine čl.4.
[25] Ibrahimagić, Omer, isto.
[26] 24.02.1990. održan je prvi opšti saborHDz, na kojem je Franjo Tuđman izjavio: „ NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijsnih težnji hrvatskognaroda“
[27] Čaušević, Dženana, isto, str. 499.
[28] Brojna su kasnija svjedočenja Borislava Jovića i drugih članova Vrhovne komande SFRJ u tom periodu…
[29] 14 i 15. 3.1991.godine je održana zajednička sjednica predsjedništva sfrj i vojnog vrha sfrj, kada nije uvedeno vanredno stanje u SFRJ . Nakon toga Štab vrhovne komande izdaje saopštenje u kojem navodi da Predsjedništvo nije usvojilo prijedlog za uvođenj odgovarajućih mjera koje bi garantovale sprječavanje međunacionalnih oružsnih sukoba i građanskog rata i osugurale uslove za miran , demokratski i na ustavu i zakonima zasnovan rasplet jugoslovenske krize.
[30] Pri izjašnjanvanju o Memorandumu od 240 poslanika u Skupštini SRBIH, 71 srpski poslanik, ujedno svi članovi SDS, ne želeći da glasaju za ovakav dokument, napustili su Skupštinu SRBIH, a potom su 24.10.1991. godine konstituisali Skupštinu srpskog bnaroda.
[31] Ćaušević, Dženana , isto, str. 508.-509.
[32] Mišljenje broj 4. Pariz, 11. 1. 1992. godine.
[33] Navodi iz Memoranduma od 14.10.1991. godine poslane Arbitražnoj komisiji – badineterovoj komisiji.
[34] Navodi iz Mišljenja br. 4 Badinterove komisije.
[35] Mišljenje br.3. badinterove komisije.
[36] Mišljenje br. 2. Arbitrane komisije od 11.1.1992. godine.
[37] Ibidem str. 509. Mišljenje broj 3. reguliše granice između republike kao međunarodne granice.
[38] Mišljenje br. 4 od 11. 1.1992. godine.
[39] Odluka o raspisivanju Republičkoog referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, u skladu sa mišljenjem br.4. badinterove komisije .
[40] 6.3.1992. godine Sarajevo, Rezultati Referenduma za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine, Službeni list SRBIH br.7, sarajevo 27.3.1992. godine.str. 201.
[41] Ibrahimagić,Omer, ibidem.
[42] Mišljenje br.8. pariz 4.7.1992. godine.
[43] Ibrahimagić, Omer, isto.
[44] Ibidem, str. 514.
[45] U Preambuli Ustava Bosne i Hercegovine iz 1995. Godine doslovno piše: „Bošnjaci, Hrvati i Srbi kao konsituttivni narodi (zajedno sa drugima) i građani Bosne i Hercegovine ovdje određuju da je Ustav Bosne i Hercegovine kako slijedi:“
[46] „Zakon o proglašenju 1. Marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine“. Zakon o Danu nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine, donešen je 28.02.1995. , apotpisan od strane Predsjednika Predsjedništva republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića 6.3.1995. godine.
[47] U ustavu RBIH iz 1946.godine u čl. 1 stoji: Narodna Republika Bosna i Hercegovina je narodna država republikanskog oblika. Takođe u čl. 1. Ustava BIH iz 1995. Godine stoji:čl.I. Bosna i Hercegovina, 1. Kontinuitet. Republika Bosne i Hercegovina čije će zvanično ime odsada biti „Bosne i Hercegovina“ će nastaviti svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturommodificiranom kako je ovdje određeno i sa postojećim međunarodno priznatim granicama.