 Ne mogu da shvatim, kako može jedan otac tako lako potegnuti pištolj i ubiti nečije dijete? Pitam se, kako bi se isti policajac osjećao kada bi neko tako, iz čista mira, ubio njegovo dijete? Da li on zna šta dijete znači jednoj majci? Je li ikada pomislio taj policajac kako se osjeća jedna majka koja izgubi sina jedinca? Majka koja ga je mnoge godine željno čekala i napokon kada ga je rodila i odgojila, kada ga je htjela oženiti i usrećiti, kada je htjela da dobije od njega svoju unučad, oteli su joj ga na krvnički način. |
Poštovani Predsjedniče,
ja sam Bisera Suljić-Boškailo, književnica koja je odrastala u selu u kojem Vaša policija ubija nevinu djecu koja pokušavaju da prežive u nemaštini i to sve zbog nemarnosti države Srbije koja kao da se krvlju zakela da tamo nikada neće dozvoliti da narod počne da živi civilizacijski.
Ne mogu a da Vam se ovako ovim putem ne obratim, jer zločin se desio u mom rodnom selu, pa iako sam odatle otišla prije gotovo četrdeset godina, opet je to tamo moj zavičaj koji treba do kraja života braniti, bez obzira gdje živim. Da, zato ja sada ovim pismom branim svoj zavičaj koji je sad postao komad krvave zemlje, jer na tom dijelu mog zavičaja, gdje sam se kao dijete sretna igrala, i najviše bojala starih “grčkih” grobalja, desio se zločin; – zločin koji se mora, ne osvetiti, nego kazniti, radi drugih zločina koji su se desili i koji se mogu desiti.
Mnoge sam škole završila, ali mi ni to ne pomaže da shvatim da jedan policajac tako lahko može da potegne pištolj na momčića, na dijete, a rođen je i on nedaleko od tog mog sela, samo preko brda. I?… I on, policajac, je otac. Zato ne mogu da shvatim, kako može jedan otac tako lako potegnuti pištolj i ubiti nečije dijete? Pitam se, kako bi se isti policajac osjećao kada bi neko tako, iz čista mira, ubio njegovo dijete? Da li on zna šta dijete znači jednoj majci? Je li ikada pomislio taj policajac kako se osjeća jedna majka koja izgubi sina jedinca? Majka koja ga je mnoge godine željno čekala i napokon kada ga je rodila i odgojila, kada ga je htjela oženiti i usrećiti, kada je htjela da dobije od njega svoju unučad, oteli su joj ga na krvnički način. Hiljade i hiljade želja jedne majke je ugašeno jednim krvavim stiskom na obarač policajca Republike Srbije.
Koliko samo mržnje može jedan čovjek imati da tako nešto uradi? Pa i da osoba u krajnjem slučaju prekrši zakon, zar nema drugih načina da se to sankcioniše, kazni i odvrati činjenja bilo kakvog nedozvoljenog djela? Ili ovako pucati, ubiti i onda tražiti opravdanje.
Pitam se, je li ikada pomislio taj policajac koji je počinio zločin nad mladićem, da policija treba da čuva našu djecu, a ne da puca na njih kao na neprijatelja?! Ne, ne treba biti puno pametan pa vidjeti da je momak bio nevin. Treba pogledati samo njegov auto i iz koje pozicije je ubijen. Treba čuti svjedoka, suvožača ubijenog momka: “Vrištio sam do neba i molio policajca da i mene ne ubije!…” Tužna je njegova priča. Istinita, zastrašujuća, i tužna do bola je ta strahota koja se dogodila u mom zavičaju, toj zabiti zemlje Srbije.
Da, gospodine Predsjedniče! To selo Dolovo je zabit zemlje Srbije, jer prije 50 godina se tu živjelo na većem kulturnom nivou nego sada.
Pozvala bih Vas da dođete da vidite kako tamo narod i od čega živi, ali se bojim da Vaša vlada nema takav auto da možete normalno doći do tog sela, jer put je gori nego u najzabačenijoj afričkoj državi. A žitelji tog, i drugih stotine sandžačkih sela, se tješe time da ništa nije bolji ni glavni put Sjenica – Novi Pazar – Tutin.
Da Vam opišem i taj put. Nedavno sam dovela svog sina iz Njemačke da vidi zavičaj svoje majke, taj mladi grad Tutin. Vidjela sam da je ostao zapanjen. Naravno, krio je to od mene, jer je osjetio koliko volim svoj grad i nije htio da me povrijedi i prizna, ali sam slučajno čula kako opisuje svom starijem bratu put Novi Pazar – Tutin: “To je pustolovina, kao u onim emisijama koje prikazuju ekstremnu vožnju po opasnim vrletima…”
Da, gospodine Predsjedniče, takvi su nam putevi u državi na čijem ste čelu. A tek kakva nam je voda. Bojim se da biste se zatrovali odmah od nje iz kakvih zahrđanih i polomljenih azbestnih cijevi ona dolazi. Najvjerovatnije se negdje miješa sa kanalizacijom, pa, kada kiša padne, znate, kada kiša kod nas padne, i čovjek napuni kadu da se okupa, imaš osjećaj da se kupaš u nekoj blatnjavoj bari. A što je apsurd veći, moj zavičaj je poznat po zdravim izvorskim vodama kojih ima na svakom koraku.
A tek električna energija? Ne daj Bože da dođete kada malo zagrmi. Čim malo zagrmi, Tutin i okolna sela struje nemaju, i kad je struja u pitanju sve ide: ima-nema, ima-nema, ima-nema struje u Tutinu…
Tako živi moj grad Tutin, odnosno tako preživljava moj rodni grad, u bijedi i nemaštini, bez nade da se naša omladina tu zaposli. Zato na hiljade omladinaca odlazi u svijet. Oni drugi koji ne žele ili ne mogu otići pokušavaju tako, kao taj ubijeni momčić Fahrudin Skarep, da nekako tom sitnom trgovinom sa kafom i šećerom prežive, komad hljeba da tako zarade, porodicu malo pomognu, da zaradi nešto siće da sebi i curici može platit kolu u kafiću… O Bože!
A Tutinci u svijetu osvojaju svojom sposobnošću i vrednoćom. Mnogi su se obogatili u svijetu i rado bi uložili u svoju zemlju, ali kako da naprave fabrike kad struje nema, kako, kad puta nema, kako, kad vode nema, kako, kad kanalizacije nema! Kako? Znam lično našeg bizismena koji se bori godinama da dođe do stuje kako bi otvorio fabriku u Tutinu. A znate koliko je takvih po svijetu? Mnoštvo.
Eto, dragi Predsjedniče, samo da Vas potsjetim da ste Vi Predsjednik i tog dijela zemlje, tog dijela zemlje gdje je preko 80% naroda dalo Vama glas, dalo Vama povjerenje. I zato Vam pišem, i na ovaj način se sa svojim narodom solidarišem, a sve u nadi da ćete ipak, opravdati naše povjerenje i poduzeti nešto da se ispravi grijeh koji zemlja Srbija čini ovom mom napaćenom narodu koji živi u ovom zaboravljenom dijelu Srbije.
Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Ingolstadt, 06.10.2017
/bosnjaci.net/