U nedjelju, 18. septembra, u Novom Pazaru u izdavaštvu web magazina Bošnjaci.Net iz New Yorka iz štampe je izašao roman “Džafer-paša Koljindar” autora Avde Metjahića. Recenzent ovog izuzetnog romana je akademik Ferid Muhić, lektor Šemso Agović, dok ga je odštampala Izdavačka kuća “El-Kelimeh”. Roman sadrži više od četiri stotine stranica.
Bošnjaci.Net za svoje vjerne čitatelje, da bi se upoznali sa osnovnim karakteristikama i sadržajem romana za sada objavljuju kraći razgovor sa autorom Metjahićem, dok ekskluzivno objavljuju recenziju akademika Muhića iz koje ćete upravo saznati kakav je roman o Džafer paši.
Bošnjaci.Net za svoje vjerne čitatelje, da bi se upoznali sa osnovnim karakteristikama i sadržajem romana za sada objavljuju kraći razgovor sa autorom Metjahićem, dok ekskluzivno objavljuju recenziju akademika Muhića iz koje ćete upravo saznati kakav je roman o Džafer paši.
Avdo METJAHIĆ govori u povodu izlaska nove knjige; ekskluzivno objavljujemo recenziju akademika Ferida Muhića
Avdo METJAHIĆ: Dobio sam iz arhiva iz osmanskog vakta veliki broj dokumenata, ali mi je bio problem kako prevesti dokumenta do kojih sam došao, sa osmanskog na turski, pa tek onda na bosanski jezik. Ali preko poznanika i prijatelja, od Istanbula do Sarajeva, uspio sam prevesti one najvažnije, tako da sam posljednje četiri godine aktivno radio na knjizi, pa iako sam je počeo pisati mnogo ranije.
Autor: Esad Krcić
Bošnjaci.Net: Gospodine Metjahiću, čestitamo vam na još jednoj izvrsnoj knjizi, romanu, čija drama se odvija od Gusinja do Istanbula i cijelog tog međuprostora.
METJAHIĆ: Hvala! Baš tako, od Gusinja do Istanbula, pa i dalje do Krima, Kavkaza, Mesopotamije, današnje Sirije, te do Jemena. To je bio put našeg slavnog vojskovođe Džafer-paše, o kojem se, nažalost, kod nas Bošnjaka vrlo malo pa i čak ništa nije znalo.Bošnjaci.Net: Kako ste došli na ideju da pišete roman o Džafer-paši?
METJAHIĆ: Probat ću bit što se može više sažet, odnosno kratak, ako mi to uspije, jer je to velika i široka tema koja pokriva period od pedesetak godina. Još davne 1988. godine došao sam do knjiga ovdje u New Yorku, i to u biblioteci Jugo-kluba, “MEMOARI” Gavra Vukovića, koji je bio ministar inostranih poslova, kneževine, odnosno kraljevine CG, od negdje 1878. godine, pa do početka dvadesetog vijeka (1905).
Knjigu sam zavolio od malih nogu i čitao sam mnogo još kao dijete i nastavio istim tempom kasnijih godina, pa kad se otvorio Jugo-klub u New Yorku 1972. godine, postao sam njihov član, a moram priznati da smo mi Bošnjaci u onom vremenu bili najveći odnosno najbolji Jugosloveni, što sam tada bio i ja među njima.
Uzrokom režimsko-policijskog i ekonomskog pritiska na sredine koje su mahom bile naseljene bošnjačko-albanskim življem, i ja sam bio jedan od onih koji su napustili svoju rodnu grudu i otisnuo se preko okeana. Tada su mnogi voljeli Jugoslaviju, što naravno nije bio grijeh voljeti svoju zemlju, ali odlaskom u pečalbu ne shvatajući zašto, jer po ondašnjem shvatanju, to je bio put trbuhom za kruhom. Tako su stotine ili hiljade naših porodica iz rodnog Plava i Gusinja, napustli svoj vatan, mnogi su se našli u tuđem i nepoznatom svijetu, bez znanja jezika…
Kad sam dobio MEMOARE čitao sam ih sa interesovanjem, jer tu su bili dokumenti i informacije, svega onoga što sam slušao od naših starih, o istim dogadajima, ali u drugačijoj verziji. Opisani su događaji za koje sam prilično znao i za koje je bilo zabranjeno da se govori javno. Sjećam se da je jedan pravoslavac, kasnije moj profesor zaglavio u zatvor, jer je napisao članak u jednom listu, o Boju na Nokšiću i to prilično istinito i realno.
Crnogorci i Srbi su nas na taj način probali držati u mraku i htjeli su nas natjerati da zaboravimo našu prošlost, što nije bilo moguće, jer su naši stari i generacije naših djedova i očeva, koje su preživjeli razne torture, nisu zaboravljali i mnogi su to prenosili na nas mlađe, odnosno na njihove potomke.
Sjećam se da je moj rahmetli babo imao jednu knjigu starih guslarskih pjesama, u kojima su opjevani bošnjački junaci, Mujo i Halil, Orašanin Tale te mnogi drugi. Tu knjigu ja još posjedujem, tako da su je krili i niko nije smio znati da je imamo u kući. Govorilo se da je nađena takva knjiga kod nekog i da je taj optužen da posjeduje neprijateljski materijal, i odležao vremensku kaznu. Nije se smjelo govoriti o našim junacima, o onim iz Nokšićkog boja, te o onim prije njih, kao naprimjer Mulji Čakoviću i Ramu Sujkoviću, a sačuvaj Bože o onim iz novije historije našeg kraja, Šemsu Feroviću i Salju Nikočeviću, koji su organizovanjem našeg naroda sačuvali Plav i Gusinje od četnika Pavla Đurišića, pa su čak i od sopstvenog naroda nazvani „domaćim izdajnicima“. Ovo što sam čitao u Memoarima Gavra Vukovića potaklo me je da istražujem i pišem, eto možda neko će čitati.
O događajima iz posljednje četvrtine devetnaestog vijeka nije se mogalo naći ni u knjigama ni u časopisima, nego sve što smo morali mi djeca znati u školi je o boju na Kosovu, o bitkama na Carevom lazu, Vučjem dolu, o Njegošu, o Vuku Karadžiću, o Nemanjićima, o Karađorđevićima, o Obrenovićima i o hajducima, uskocima i svakakvim zlikovcima. Nigdje nije bilo pomena o istini i nesrećama koju su donijeli na okupiranu teritoriju ovi zlikovci kakvih svijet nije doživio od ranog srednjeg vijeka.
Ono što me je potaklo da počnem istraživati, kako već rekoh, bili su Memoari, gdje na jednom mjestu Gavro Vuković kaže, parafraziram: Kad sam ušao kod velikog vezira, zatekao sam Džafer-pašu koji je rođen i tim brdima Plava i Gusinja, a na drugom mjestu da je Džafer-paša ometao mirnu predaju Plava i Gusinja kneževini Crnoj Gori. Ovo se desilo poslije boja na Nokšicu, kad je CG misija u Istanbulu probala uz pomoć zapadnih sila i Rusije da natjera Osmansko carstvo da im preda Plav i Gusinje, pa kad se to nije desilo izvršena je zamjena za Hote, Grude i dio Kastrata, i kad ih je ista sudbina Nokšića zadesila i od Malesije tražili su Ulcinj. Eto to je sve što sam saznao u Memoarima o Džafer-paši, ali me je zagolicalo ono, da je Džafer-paša rođen i tim brdima, jer mi sve što smo znali o našim veliki ljudima iz Plava i Gusinja, bilo je o Ali-paši i nekim plemeskim glavarima. Znači postojanje Džafer-paše skrivano je ne samo od njegovih plemenika nego i od svih Gusinjana i Plavljana, dok sve nije izblijedilo i nestalo.
Pošto sam dobro poznavao dr. Jakuba Bačića, koji je predavao znanost na Columbija Uneverzitetu, obratio sam se njemu, ali u onom vremenu nije bilo kompjutera i interneta, pa nismo mogli ništa pronaći. Tako sam se 1991. godine obratio rahmetli Besimu Veliću koji mi obeća da će kontaktirati svoju rodbinu u Turskoj, čiji su članovi familije bili na visokim položajima u vlasti i pronaći sve što je dostupno. Čekao sam neko vrijeme, dok sam dobio odgovor, ko je ustvari Džafer-paša. Tek 1992. godine u jeku rata u Hrvatskoj i Bosni, New York je februara mjeseca posjetila sandžačka delegacija u kojoj su među ostalima bili Alija Mahmutović i Rizah Gruda. Tada smo organizovali i demostracije protivu rata na tlu ondašnje Jugoslavije, a na jednom sastanku sandžačkoj delegaciji predočio sam ove podatke o Džafer-paši, dok mi je prof. Gruda rekao da je i njemu nešto poznato o ovom paši, te da on iz New Yorka ide za Tursku, i da će nastojati da istraži i sazna nešto više.
Nedugo poslije rahmetli Besim mi šalje faks sa podacima o Džafer-paši, pa kad sam to predočio rahmetli dr. Bačiću rekao mi je da počnem sakupljati podatke i da ja budem taj koji će napisati nešto o ovom slavnom paši. Rekao sam mu tada da je to veliki izazov i za takav poduhvat plašim se da nisam toliko vičan, na što me ubijedio, da on osjeća da ja znam i mogu pisati, jer sam već napisao nekoliko članaka u listu “BOŠNJAK” kojeg je on urđivao.
Bošnjaci.Net: U tom istraživačkom začetku o Džafer paši, napisali ste dvije značajne knjige.
METJAHIĆ: Da, upravo sam htio to pomenuti. Kad se rat u Bosni završio upoznao sam dr. Šabana Nurića sa kojime sam proveo satima u razgovoru o ratu i prošlim događajima na Balkanu, ubijedio me je da počnem pisati, tako da sam počeo pisat moju prvu knjigu „Starački muhabeti“ koja je štampana 2004. godine pa sam nastavio pisati moju drugu knjigu „Muhadžerluk“ koja je odštampana 2012. godine.
Bošnjaci.Net: Uporedo sa pisanjem pomenutih knjiga, “kopao” si za podacima o svom plemeniku Džafer paši?
METJAHIĆ: Upravo tako, dok sam radio na obje knjige ja sam aktivno prikupljao podatke za knjigu o Džafer-paši i pisao. Tema je za mene postala veliki izazov, tako da sam nekoliko puta zijaretio više gradova u Turskoj, a najviše sam se zadržavao u Istanbulu. U pretposljednjoj posjeti došao sam do mnogo podataka ali nedovoljno da bih završio ovu knjigu, pa sam još jednom posjetio Istanbul 2013. godine i još više sam obogatio saznanje o našem paši.
Dobio sam iz arhiva iz osmanskog vakta veliki broj dokumenata, ali mi je bio problem kako prevesti dokumenta do kojih sam došao sa osmanskog na turski, pa tek onda na bosanski jezik. Ali preko poznanika i prijatelja, od Istanbula do Sarajeva, uspio sam prevesti one najvažnije, tako da sam posljednje četiri godine aktivno radio na knjizi, pa iako sam je počeo pisati mnogo ranije.
Bošnjaci.Net: Šta vam je u tome poslu bilo najteže?
METJAHIĆ: Za mene je bio najteži posao srediti prevode, jer većina njih su bili prevodi depeša koje su slate Seraskeru, Vrhovnoj komandi Turske vojske ili pak Džafer-paši. Dobio sam nekoliko pisama i izvještaja koje je Džafer paša slao Seraskeru ili pak svojim saradnicima, pa i jedno pismo koje je probao poslati svojim roditiljima, djedu i ostaloj rodbini u Gusinju, još u vaktu kada je bio kadet Vojne akademije.
Bošnjaci.Net: Dok vaša knjige ne dođe do ruku čitatelja, mnogi će biti zbunjeni, što je i logično, jer se o Džafer-paši vrlo malo ili pak ništa ne zna, nakon vaših istraživanja, recite nam ko je ustvari Džafer-paša? Kakva su vaša saznanja i istraživanja?
METJAHIĆ: Džafer-paša je dijete plemena Koljindara, a rođen je 1830. godine u selu Koljinoviću kraj Gusinja, od oca Meme, a njegov djed je bio Ahmed. Kao mali bio je zapažen od turskog oficira Alije, koji je službovao u Kršli, tvrđavi na domaku sela Koljenovića. Kao trinaestogodišnjak odveden je na školovanje u Istanbul gdje završava Mektebi Harbuje, vojnu akademiju, pa poslije bude dodijeljen elitnoj diviziji kojom je komandovao Ali-paša Dagistani, koji ga je i odveo na školovanje i prihvatio ga kao svoje dijete.
Učestvuje u ratu na Krimu kao oficir u činu kapetana, tako za par godina koje provodi na Krimu bude unaprijeđen nekoliko puta, jer se pokazao kao vrlo sposoban vojni strateg. Poslije osvajanja Krima Rusi napadaju provinciju Kars na Kavkazu, gdje Serasker povjerava Džaferu misiju, da sa jednom brigadom povrati napadnute teritotije, što on uspijeva, pa poslije povratka u Istanbul bude unaprijeđen u pašu, brigadnog generala.
Poslije Karsa slijedi prvi odlazak u Jemen, gdje smiruje pobunu i za dobro obavljen posao bude opet unaprijeđen u divizijskog generala.
Ukupno tri puta je bio na Kavkazu i svaki put se vraćao kao pobjednik.
Također tri puta ide u Jemen i vraća se opet kao pobjednik a jednom sa Omer-pašom Latasom učestvuje u smirivanju pobune u Mesopotamiji, današnjoj Siriji i Libanu, gdje se opet vraća u Istanbul kao pobjednik. Poslije prvog povrataka iz Jemena postaje član Vijeća Seraskera, Vrhovne vojne komande Osmanskog carstva, pa i jedan od predavača na vojnoj akademiji Mektebi Harbuje, gdje se i on sam školovao.
Džafer-paša nije prihvatio odluke Berlinskog kongresa, nego sa još nekoliko svojih ahbaba, tajno naoružava plemena današnje sjeverne Albanije i Dukađina, te i svoje Gusinjane i Plavljane, da bi se oduprijeli okupaciji od Crne Gore koja je spremala istu sudbinu Plavu i Gusinju kao Nikšiću, Kolašinu i ostalim okupiranim mjestima. U svemu mu pomažu Kadri-paša Dukađinac, Safet-paša, Paško Vasa veliki osmanski diplomata, i još nekoliko paša i poznatih ličnosti porijeklom Albanci i Bošnjaci u Istanbulu.
Džafer-paša je umro 1881. godine u Istanbulu od malarije, a ukop je obavljen na jednom mezarju, koje sam i sam posjetio.
Bošnjaci.Net: Zašto se o ovako važnoj ličnosti toliko dugo šutjelo?
METJAHIĆ: Ja mislim da se njegovo ime prikrivalo od okupacionih vlasti Crne Gore a kasnije Kraljevine SHS, da ne bi još više ispaštali njegovi plemenici i uopšte stanovnici palavsko-gusinjske doline.
Okupacione vlasti CG a i pojedinci pravoslavci pravili su odmazde za krvne osvete koje su se desile i preko sto godina unazad, također familije plemenskih poglavara su protjerivane i njihova imovina je konfiskovana i ustupana siromašnim pravoslavcima iz siromašnih nahija CG, što je bio i cilj knjazu Nikoli.
Bošnjaci.Net: Nakon svih istraživanja, recite nam koliko je ova historijska ličnost važna za Bošnjake, gusinjsko-plavski kraj, ostatak Sandžaka, dakako, Bosnu, Kosovo, Albaniju, Tursku, koji su opisani u romanu?
METJAHIĆ: Važnost ove ličnosti uvidjet će svaki čitalac koji će pročitati roman, a akademik prof. dr. Ferid Muhić to lijepo naglašava u recenziji, koju također toplo preporučujem.
Nadam se da će “Džafer paša” osvojiti srca ljubitelja pisane riječi.
Bošnjaci.Net: Reci nam nešto o tehničkim detaljima knjige.
METJAHIĆ: Knjiga “Džafer-paša Koljindar” ima 436 stranica, u tvrdom povezu, veličina je 23 sa 15 cm, ili 9 x 6 inchi, a na koricama je radio moj sin koji je network administrator inžinjer, a na tehničkoj obradi radili su stručnjaci Izdavačke kuće “El Kalimeh” iz Novog Pazara. Lekturu je odradio Šemso Agović, recenziju je napisao akademik prof. dr. Ferid Muhić, dok je izdavač web magazin Bošnjaci.Net, za izdavača Esad Krcić.
Bošnjaci.Net: Kada je možemo očekivati na ovom kontinentu i uopće gdje i kada će se moći nabaviti, promocije itd.?
METJAHIĆ: Knjiga je tek izašla iz štampe, u pregovorima smo za transport, tako da se nadam, ako sve bude po dogovoru, da do polovine novembra treba biti ovdje u New Yorku. Promocije će organizirati Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija (BANA) u suradnji sa Bošnjaci.Net. O svemu tome će biti više riječi kada kontejner sa knjigama bude stigao u New York. Za sada je jako bitno da je knjiga završena i odštampana. Također jedan dio knjiga ostaje u Sandžaku, koje će biti dostavljene od Plava, Gusinja i drugim gradovima, dok će jedan dio biti prebačen na Kosovo i u Bosnu.
Recenzija Ferid Muhić
Avdo Metjahić, Džafer-Paša, New York, 2016
 Akademik Ferid Muhić |
Knjiga Džafer-Paša žanrovski se može odrediti kao biografski roman ili romansirana biografija. U ovom žanru, omiljenom kako piscima tako i čitateljskoj publici, ogledali su se sa uspjehom mnogi veliki književnici, praktično iz svih kultura i na svim jezicima. Upravo ovakvim romansiranim biografijama posvećenim slavnim ličnostima iz prošlosti, približili su njih i njihova djela savremenom čovjeku i time izvršili veliki uticaj na formiranje nacionalne svijesti, omogućili savremenim generacijama uvid o mjestu i ulozi sopstvenog naroda u istoriji, i time bitno doprinijeli jačanju osjećaja njegove pripadnosti svjetskoj duhovnoj baštini. Pa ipak, iako po žanrovskim odlikama spada u ovu kategoriju, pa će u tom kontekstu djelovati na isti način i unutar bošnjačkog nacionalnog korpusa, dvije karakteristike izdvajaju knjigu Avda Metjahića iz tog cijelog opusa i čine je jedinstvenom u svom žanru!
1. Džafer-Paša je prva i do sada jedina knjiga ove vrste koja je od početka do kraja inspirisana jasno najavljenim i doslijedno provedenim poštovanjem nacionalnog, kulturnog i istorijskog identiteta Bošnjaka. 2. Ujedno, to je prva knjiga autora Bošnjaka, posvećena jednom malo poznatom i zapostavljenom Bošnjaku koji je zapravo predstavljao značajan istorijski lik, napisana u skladu sa najvišim književnim i metodološkim standardima ovog žanra.
Imajući u vidu njegovu posebnost, tačnije releno – izutetnost i čak, unikatnost – analizi ovog romana pristupićemo iz nekoliko uzajamno povezanih alternativnih perspektiva koje će nam omogućiti razumijevanje njegove složene cjeline.
Najprije treba reći da je, od početka do kraja, ovaj roman prožet autentičnim osjećanjem bošnjačkog samopoštovanja – postupak koji je onoliko neizbježan i prisutan u svim nacionalnim književnostima, koliko je rijedak i odsutan u bošnjačkoj književnosti! Ovaj kvalitet realizovan je diskretno i uvjerljivo, kroz priču o svijetu Bošnjaka sredinom XIX stoljeća, čija postojbina je najjužniji dio Sandžaka, u vrletnom i veličanstvenom regionu Plava i Gusinja, koja ni u jednom momentu ne baca sjenku pristrasnosti i nametljivog hvalisanja.
Vremenski i prostorno, roman je lociran kroz kratke ali precizne i visoko instruktivne komentare društvene i političke situacije u rasponu životnog vijeka Džafer-Paše; sjajni dijalozi, ispričani su živo i uvjerljivo, uz puno poštovanje odmjerenog, jasnog govora kao složenog simboličkog društvenog čina najveće važnosti; svi govornici u ovom romanu govore samo kad zaista imaju šta reći, i pri tom se, kao što je to bilo tada, i kao što je i sada među Bošnjacima i Albancima Gusinja i Plava, obraćaju biranim riječima i upotrebom govornih formula koje izražavaju potrebno poštovanje u skladu sa statusom govornika i onoga kome je govor usmjeren; u romanu je prisutna i upotreba prihvatljive doze začinjenosti tog govora lokalnim specifičnostima bosanskog jezika. Sve ovo doprinosi da se majstorski razvijana radnja romana zbiva takoreći sama od sebe. Dešavanja teku smireno i uvjerljivo, spontanošću sa kojom se zbiva kiša; onaj osobiti kvalitet bošnjačkog karaktera – naime, ozbiljnost kojom se Bošnjak vjernik odnosi prema svojoj vjeri; uticaj odgoja, sub-kulturnih specifičnosti u sklopu temeljnih odlika bošnjačke kulture, sistema vrijednosti i moralnih normi – sve to dopire do nas iz ove knjige, jednako prirodno kao kad u tišinu sobe dopre romorenje kiše koja se sliva niz prozorsko staklo.
Ovakav fluidan, suptilan pristup afrimaciji vrijednosno pozitivnih odlika jedne konkretne, istorijski kontekstualizirane kulture, u cijelosti je opravdan temom ovog romana i strategijom izlaganja tipičnom za romansirane biografije. Roman je posvećen jednom izuzetnom čovjeku, pripadniku te iste kulture. Riječ je, dakle, o Bošnjaku rođenom u okolini Gusinja. U ovom slučaju, to znači da roman traje koliko traje život Džafer-paše, odnosno, da pokriva period njegovog života, od trenutka njegovog rađanja, objavljenog slavljeničkim pucnjem iz puške, koji je odjeknuo do najudaljenijih kuća planinskog zaseoka, i koji će odjekivati sve do njegove smrti. Ne treba posebno dokazivati njegovu izuzetnost; kao čovjek koji se, iz ovog zabačenog okruženja, iz kog je potekao, sopstvenim radom, fizičkom snagom, moralnim kvalitetima i intelektualnim kapacitetima, sposobnostima ratnika i stratega i neumornim usavršavanjem sopstvenih znanja i obrazovanja, uzdigao da ranga paše i glavnog predavača najelitnije visoke vojne škole u Osmanlijskom carstvu, koja i danas nosi njegovo ime – vanserijski kvaliteti ovog čovjeka jednostavno se moraju prihvatiti kao činjenica.
Takav čovjek ne može biti bilo ko, niti njegov meteorski uspon može biti rezultat srećnih okolnosti ili slučaja. Njegovi su korijeni duboki a materijal od kog je sačinjen Džafer-paša, morao je biti – i bio je! – materijal vrhunskog kvaliteta! Jer, sva ona ekonomska oskudnost, zaostalost, analfabetizam, siromaštvo tog gorštačkog kraja, sve je to samo vidljiva odjeća – gdje-gdje krpljena košulja, gdje-gdje poderano ruho Bošnjaka iz ovog dijela Sandžaka, tog sposobnog, vitalnog, oštroumnog naroda iz kog je potekao i Džafer-paša.
A taj narod, Bošnjaci – vitalan, sposoban, vispren, i iznad svega – čestit! – živi upravo onako kako ljudima jedino i priliči: u zajednici, kroz zajednicu, zbog zajednice. Kao biće zajednice a ne sam, kao zvijer! Otuda, taj isti kvalitet nepokolebljive privrženosti, lojalnosti pojedinca idealima zajednice, njegove potpune posvećenosti dobru svijeta koji doživljava kao svoj svijet i kome sam pripada, struji kroz cijeli roman; kao što žubori gorski potok cijelim svojim tokom i kao što huji vjetar kroz svaku krošnju u šumi.
Ovim se može objasniti činjenica da u ovom romanu ne postoji praktično ni jedan dijabolični lik, ni jedan opak čovjek, ni istinski zao karakter, ni jedan kukavica ni dezerter, ni jedan lupež, ni jedna ništarija i bijednik. Već time što roman govori, uz par izuzetaka, isključivo o Bošnjacima iz okoline Plava i Gusinja, njegova narativna sadržina određena je bitnim osobinama jedne mikro zajednice, sociološki gledano, gotovo endemske enklave organizovane na principima uzajamne lojalnosti i potpune predanosti opstanku zajednice. S obzirom na činjenicu da je poštovanje tradicionalnih vrijednosti zajednice najviša moralna obaveza i egzistencijalni imperativ svih njenih pripadnika, jasno je i da je riječ o zajednici koja je visoko rezistentna na sve aberacije i odstupanja od ovih temeljnih vrijednosti: u takvom socijalnom prostoru moralni ološ, ako se i pojavi, jednostavno ne može opstati! Kada se shvati kompaktnost ove mikro zajednice okupljene oko zajedničkih društvenih i moralnih vrijednosti, postaje sasvim razumljivo da besprijekorni karakter i moral glavnog lika i svih ostalih likova, nije rezultat pukog književnog idealiziranja, nego da jednostavno i logično proizilazi iz konteksta sistema vrijednosti te kulturne zajednice, u kojoj nema mjesta za sebičnost, pakost i zlobu!
Doslijedno proveden, ovakav istorijsko-sociološki zasnovan koncept izlaganja, omogućio je i dragocjene antropološke i aksiološke uvide. Roman Džafer-paša nudi obimnu, detaljnu, preciznu rekonstrukciju nacionalnog karaktera Bošnjaka prezentiranu kroz njegova najljepša svojstva, koja se kontinuirano promoviše cijelim tokom ovog romana! I da istaknemo još jednom: ne zato što je autor pristrasan i opterećen nacionalizmom, nego zato što u takvom socijalnom kontekstu, unutar tog mikro kosmosa iz kog je potekao Džafer-paša, jednostavno rečeno, opstaju i mogu opstati, samo najljepša ljudska svojstva, a postojanje izrazito negativnih likova niti je moguće, niti bi se moglo opravdati kao književno uvjerljivo. Drugim riječima, ni portret centralnog lika Džafer-paše, kao ni svih ostalih ljudi iz njegovog neposrednog okruženja, koliko god i on i oni bili predstavljeni kao izrazito pozitivne ličnosti, čvrstog karaktera i nepokolebljive moralnosti, nisu književne tvorevine, njihova slika nije idealizirana, ne predstavlja šablon, nego je, naprotiv, i istinita i realistična.
Ovaj roman govori o ljudima jednog svijeta u kom je individualni život uvjerljivo i snažno, gotovo bez ostatka podređen kolektivnom. Pojedinac je bio usmjeren na afirmaciju zajednice, potiskivanje ličnog interesa i zanemarivanje egoističkih ciljeva; vaspitanje se koncentrisalo na maksimalnu redukciju individualnosti i različitosti i na potpunu adaptaciju pojedinca pravilima života i interesima zajednice. Individualizam je u tom društvu i tom vremenu, prije svega predstavljao formu kroz koju pojedinac potvrđuje sebe u stepenu u kom afirmiše svoju pripadnost zajednici, požrtvovanost u odbrani njenih vrijednosti, i vjernost njenim idealima, i to od najranijeg djetinjstva sve do pozne starosti. Ovakvo vaspitanje je od najranijeg djetinjstva odredilo i sadržaj života malog Džafera, budućeg paše, o kome autor sasvim uvjerljivo priča:“ Kad je napunio šest godina, već je bio od pomoći svojima, čuvajući koze ili ovce, pa bi se našao na livadi dok se kosilo, da doda ruku svom babu i djedu.“
Roman izuzetno efektno rekonstruiše socijalni, kulturni i duhovni kontekst iz sredine XIX vijeka na prostorima Balkana, posebno južnih dijelova Sandžaka, u regionu Gusinja i Plava, sve do Istanbula. Svojevrstan kuriozitet ali i dopunski kvalitet predstavlja i činjenica da je autor demonstrirao odlično poznavanje i detaljnu informisanost o regionu Kavkaza (Kars, crnomorsko primorje) gdje je Džafer-paša počeo svoju brilijantnu karijeru komandanta i velikog stratega, kao i osobitosti putovanja od Istanbula do Jemena, uz navođenje imena istorijskih ličnosti tog burnog doba u Jemenu, toponima, karakteristike reljefa, pa čak i nekih značajnijih objekata u nekoliko jemenskih gradova.
Očigledno, pisanju romana Džafer-paša, prethodila je višedecenijska faza prikupljanja dokumentacijske građe. Stotine, rekli bismo i hiljade dokumentovanih podataka, plasiranih sasvim diskretno i utoliko uvjerljivijijih u svom djelovanju, daju romanu utisak autentičnosti i uvjerljivosti potkrijepljene podacima, ličnim imenima, nazivima institucija, terminima socijalne i vojne hierarhije, detaljima iz svakodnevnog života, kao činjenicamana koje stvaraju jednu organsku, logično povezanu realnost, kao savršeno reevociranu sekvencu društva iz nedavne prošlosti. Efekat autentičnosti, izuzetno dragocjen za ovaj književni žanr, u romanu Džafer-paša, sačuvao je uvjerljivost arhivskog dokumenta, ostvarivši istovremeno književno izuzetno vrijedne rezultate. I centralni lik Džafer-paše, i nekoliko njemu najbližih ličnosti, podjednako su plastični i individualizirani, i čitav taj socijalno-antropološki i kulturološki univerzum predočen je kao njihov autentični milje, pri čemu i likovi i njihovi personalni i društveni odnosi u tom socijalnom miljeu funkcioniraju besprijekorno u svim aspektima. U ovom kontekstu vrijedi ukazati na detaljno i fascinantno uvjerljivo rekonstruisane odnose u svim nivoima rodbinske i socijalne stratifikacije, do nivoa preciznosti koja omogućava uvid u sve finese porodičnog života kod Bošnjaka, Albanaca i turskog gradskog stanovništva u Istanbulu. Osim filigranski precizne rekonstrukcije porodičnih odnosa u sredini iz koje potiče Džafer-paša, poseban podsticaj proširenju ove teme predstavlja relacija Džafer-paše sa juzbašom Alijem, autentičnim likom u istoriji poznatim pod imenom Ali-paša Dagestani, koja traje od djetinjstva do smrti Ali-paše, kratko prije smrti Džafer-paše.
Više nego upečatljiva je rekonstrukcija života tog vremena u ovom dijelu Sandžaka u kom se rodio Džafer-paša i njegovo detaljno geografsko lociranje. Za pravog ljubitelja detalja, predočavanje terena je presudan, vrhunski faktor i prava poslastica, posebno kada ima tako značjanu konkretnu ali i simboličku ulogu u životu ljudi, kakvu ima planinsko područje od Prokletija, Visitora, do Čakora i Hajle u životu mjesnih Bošnjaka i Albanaca. U ovom romanu, taj kvalitet ostvaren je potpunije nego u kakvom detaljno razrađenom planinarskom vodiču, pa je autoru ove recenzije bila prava milina putovati u mislima planinskim stazama koje je sam upoznao.
Ovaj roman, u dokumentarističkom kontekstu, locira topografski maksimalno precizno region Gusinja, posebno zaseok Koljiniće, odakle su porijeklom Koljindari/Koljenovići, rod od kog potiče i Džafer-paša uz temeljito elaboriranu sociološku, demografsku i istorijsku rekonstrukciju društvenog života u ovom dijelu tadašnje Osmanlijske države, sredinom XIX vijeka, u vrijeme određeno datumima rađanja i smrti Džafer-paše, a to su 1830-1877. godina.
Knjiga Džafer-paša, može se sa dovoljno argumenata posmatrati kao višestruko zanimljivo ostvarenje. Kao književno djelo, žanr – romansirana biografija; kao dragocjen prilog istoriji Bošnjaka Gusinja i Plava; kao sistematski koncipirana antropološka studija; kao koristan geografski prilog; kao originalna anatomija društvenog morala jedne kulturne i geografske enklave Balkana iz XIX vijeka; kao prilog sociologiji svakodnevnog života Bošnjaka plavsko-gusinjskog regiona XIX vijeka; kao nacrt za istorijsko-političku studiju Osmanlijske države sredinom XIX vijeka.
Uz sve to, ovaj roman je i mnogo više. Ko hoće da razumije Bošnjake i sazna istinu o njihovom životu, neka čita ovu knjigu Avda Metjahića, umjesto, recimo, romana Meše Selimovića. U njoj se neuporedivo autentičnije rekonstruiše i društveni život, i vrijednosni sistem, i individualni moral Bošnjaka nego u svemu što je napisao Meša Selimović, koji je, ignorišući razliku sopstvenog vrijednosnog sistema i aksiološke matrice jednog islamskog mistika iz XVI vijeka, iskoristio književni lik derviškog šeha Nurudina da preko njega izloži svoje stavove! Nasuprot ovome, lik Džafer-paše rekonstruiše autentičnu poziciju čovjeka rođenog, odgojenog i vaspitanog u sistemu jasno definisanih vrijednosti; njegove riječi legitimišu upravo njega i savršeno se uklapaju u navedeni kontekst dominantnih vrijednosti upravo njegovog socijalnog backgorunda. Uprkos toga, Džafer-paša je individualiziran i kao karakter, i kao moralni akter, i kao društveno biće, i to već od najranijeg uzrasta, (autor insistira na njegovoj osobitosti koja plijeni, jer bi “svako ko bi vidio to izuzetno bistro i lijepo jednogodišnje dijete, poželio da ga pomiluje”); iako je kompaktan kao karakter i monolitan kao lik, bez unutrašnjih tenzija i etičkih dilema, Džafer-paša je sasvim realan i blizak, živ lik, koji ni jednog trenutka ne prelazi u književnu apstrakciju. Ljudi jesu bili takvi – tada! Neki ljudi – negdje! Bošnjaci iz plavsko-gusinjskog područja Sandžaka, sredinom XIX vijeka. I njihov savremenik i bratstvenik – Džafer-paša!
Bošnjaci iz tog pograničnog dijela, u to vrijeme stalno izloženi napadima dušmanski raspoloženih karadačkih plemena obilato pomognutih ruskim i austrougarskim oružjem, bez zaštite oslabljene matične države, stvorili su moral zajednice promovisan u imperativ svakog pojedinca. Egzistencijalne dileme, problemi apsurdnosti života, traganja za smislom i strah od besmislenosti, opsesija samoubistvom, problem sukoba pojedinca i zajednice – sve to jednostavno nije ni postojalo kod Bošnjaka Gusinja i Plava iz tog vremena! Otuda psihološki portret Džafera, koliko god bio bez unutršanjih dilema i preispitivanja, i upravo zato što ih nema, predstavlja uvjerljivu i istinitu sliku jedne izuzetne ličnosti, Bošnjaka tog doba i tog podneblja, čovjeka visokog morala, odgojenog u duhu apsolutnog prioriteta zajednice, vaspitanog u vrijednosnim koordinatama Islama, i u skladu s tim, logično potpuno posvećenog užoj i široj zajednici, bez frustracija, konfliktnih ciljeva i sukoba principa na liniji pojedinac – zajednica!
Impresivno je koliko je taj lik Džafer-paše istinit! I koliko je tek visoko iznad besramnih ponižavanja Bošnjaka i izrugivanja temeljnim vrijednostima bošnjačke tradicije kakve susrećemo kod praktično svih pisaca sa ovih prostora, posebno pak kod onog najeksponiranijeg među njima: Ive Andrića (kao u liku Ćorkana, u priči “Švabica“, i psihopatsko sprdanje sa likomn epskog junaka Alije Đerzeleza, u noveleti “Put Alije Đerzeleza“). Kad smo kod ovog pisca, ne ulazeći u debatu o opravdanosti dodijeljene Nobelove nagrade za književnost, treba istaći da je Ivo Andrić svakako zaslužio Nobelovu nagradu za istorijske falsifikate. Malo je reći da njegova knjiga Na Drini ćuprija, vrvi od falsifikata, neistina, poluistina i čistih izmišljotina. U kontekstu faktografije, u njoj gotovo i da nema ničeg drugog! Po svojim negativnim društvenim posljedicama prije svega u širenju negativnih predrasuda o karakteru islama u regionu i Evropi, posebno se ističe njegov opis prakse poznate pod nazivom devširme. Prema tom opisu, okrutni turski askeri gone po selima razbježanu djecu, hvataju ih i biraju po svom ćejfu, bez obzira na uzrast, bezdušno ih otimajući od njihovih unezvijerenih majki, čak i dok doje, trpaju ih u sepete, biju kamdžijama njihove očeve i rodbinu, a ako bi se usprotivili, sasijeku ih sabljama…
Kakva besramna i bedasta, kakva besmislena izmišljotina za koju se dodijelila i Nobelova nagrada!
U romanu Džafer-paša, opisan je autentični postupak devširme. Propisi primjene su bili vrlo jasni i njihovo poštovanje bilo je jednako tako strogo kontrolisano. Najprije, ni jedno dijete se nije smjelo uzeti bez saglasnosti roditelja! To autor jasno naglašava u reakciji Džaferovog djeda Ahmeda na prvi pomen juzbaše Alija da desetogodišnjeg Džafera odvede na školovanje u Istanbul. Iako je oficir, iako ima saglasnost i preporuku od najviših oficijalnih organa iz Istanbula, juzbaša Ali ne naređuje, čak i ne traži da mu dozvole da odvede malog Džafera, nego vrlo uzdržano samo objašnjava prednosti takvog čina:
“Amidža Ahmede, ja vas razumijem, jer niko ne da svog evlada od sebe, ali samo sam prenio ono što i ostali misle u Kršli, jer bi ovakvom djetetu vidjela hajra vascijela carevina. Vi ste sahebija njegov, pa radite kako vi savjest nalaže, jer ovdje nema sile, nego sve razilukom.“ Tako govori juzbaša Ali.
Odluku o tome hoće li se dopustiti da mali Džafer ode u Istanbul kao sultanov štićenik i pitomac najviše vojne škole u carevini, donosi cijelo bratstvo. Svi su se skupili, svako ima pravo da kaže svoju riječ, a odluku će donijeti otac ili ako se on nećka, onda djed! I samo nakon što se pita i dijete (u ovom slučaju, desetogodišnji Džafer) i izjasni po tom pitanju. I tek kada poslije dugog i nelagodnog vijećanja i snebivanja, juzbaša Ali po ko zna koji put ponovi da je riječ o dobrovoljnoj odluci i procjeni roditelja:
“Nijesam ja došao ovdje da vodim Džafera na silu, samo razilukom, amidža Agane, samo razilukom. Nikad to nije naš padi-šah dozvoljavao, a ni naša vjera to ne prihvata. Samo razilukom, moj amidža, samo razilukom!“
Drugo, uzimana su samo djeca iznad sedam godina, koja su preležala dječje bolesti, ne samo mentalno i tjelesno zdrava i bez fizičkih nedostataka, nego su priotitet imala fizički i intelektualno nadprosječna djeca. Upravo kao takav, Džafer je zapeo za oko juzbaši Aliju. Dalje, jedinac sin se nije primao čak i ako bi roditelji na koljenima molili, jer je obaveza djece da se brinu o roditeljima u njihovim poznim godinama, u islamu najviša obaveza, odmah poslije one prema Allahu dž.š., pa bi uzimanje sina jedinca bio čin direktnog nepoštovanja vjere ravan najtežem zločinu.
I konačno, djeca primljena na školovanje u državnim institucijama i o državnom trošku, putem institucije devširme,zadržavala su svoj vjerski identitet do četrnaeste godine, kada im je nuđeno da prihvate islam a konverzija se prihvatala samo uz dobrovoljni pristanak pitomaca. Jedan od vodećih savremenih turskih istoričara, specijalist za istoriju Osmanlijske države, Ilber Ortajli, navodi podatke o tužbi protiv činovnika optuženog da je nagovarao jednog od ovih dječaka, da primi islam iako još nije imao četrnaest godina. Iz dokumenata se vidi da je dječak u to vrijeme bio već u svojoj šesnaestoj godini, pa je optužba automatski odbačena!
Ova romansirana biografija Džafer-paše, iz pera Avda Metjahića predstavlja izuzetno vrijedno, jezički i stilski harmonično realizovano, sa istorijskim činjenicama usaglašeno književno djelo. Na osnovu obilja vrijednih izvora i dragocjenih dokumenata, ovaj roman pruža autentičnu evokaciju vremena, života i ljudi epohe i okolnosti u kojima se zbiva radnja. Ujedno, roman je i dragocjen dokument za komparativna istorijska, antropološka i etnološka istraživanja, kao što je i vrijedan jezički prilog bosanskim govorima najjužnijih dijelova Sandžaka.
Roman Džafer-paša je istinski književni dragulj! To je knjiga istorijske istine, knjiga o vjernosti i samopožrtvovanju Bošnjaka kao naroda i Džafer-paše kao jednog od njihovih najboljih pripadnika i predstavnika. To je knjiga o gaziluku i merhametluku, o junaštvu i čovječnosti, o plemenitosti i samopoštovanju Bošnjaka, konačno, Džafer-paša je knjiga kakve odavno nije bilo a koju smo dugo čekali: knjiga autora Bošnjaka o jednom istorijskom liku Bošnjaku, napisana s puno poštovanja prema Bošnjacima! Knjiga o Džafer-paši Koljindar-Koljenoviću je knjiga samopouzdanja i ponosa, iz koje se, sa svake stranice i iz svake rečenice, rasprostire sjaj bošnjačkog nacionalnog karaktera, epitomiziranog u ovom izuzetnom čovjeku – njenom glavnom junaku.
Taj sjaj, o kome se odavno nije pisalo i koji su nove generacije gotovo već i zaboravile, zablistao je u ovoj knjizi punom snagom, uvjerljivo i suvereno. Po svojim književnim vrijednostima, po svojoj angažovanosti i osnovnoj inspiraciji, Džafer-paša je i primjer i paradigma važnosti književnog djela u prevladavanju negativnih ideoloških stereotipa, borbu protiv dominantnih kulturnih, etničkih i religijskih predrasuda i posebno, za afirmaciju istorijske istine kao temelja budućeg uzajamnog poštovanja i razumijevanja naroda na ovim prostorima.
/bosnjaci.net/