Objavljujem  pismo objavleno u septembru 2012 god. Društva historičara Sandžaka koje je potpisao dr. Redžep Škrijelj. Nasa namera nije da obracamo paznju na te dogadjaje, nego , vise da imamo objavljeno u nasem sajtu, posto u vreme nije postojao. Pismo je predhodno, 28. septembra 2012. godine, upućeno dnevnim listovima “Politika” i “Večernje novosti”, ali ga ovi listovi nisu objavili. Prenosimo sadržaj pisma u cjelini.
Niz neistinitih i zlonamjernih napisa koji su se u protekla dva mjeseca pojavili u domaćoj štampi, povod je da ponešto objasnimo i učinimo razumljivijim. Postavljanje jedne od dvadeset tabli plejadi bošnjačkih velikana u Sandžaku (pri čemu se niko posebno ne izdvaja), kao dio planirane aktivnosti Bošnjačkog nacionalnog vijeća, umjesto polemike izazvalo pravu tiradu, vrlo neukusnih i zlonamjernih, ocjena i tumačenja u medijima. Predmet brojnih konfuznih i neistinitih rasprava je Aćif ef. Hadžiahmetović, rođeni Novopazarac, narodni tribun, lider neospornog autoriteta, dobrotvor, vrsni orator i poliglota, pobornik ideja Kemala Ataturka, i jedan od vodećih muslimanskih prvaka, kome pripadaju sve zasluge za uvođenje muslimanskih naroda Albanaca, Bošnjaka i Turaka Sandžaka, Kosova i Makedonije u parlamentarni život Kraljevine Jugoslavije (1918-1945). Jedan je od osnivača Džemijeta – političke stranke koja je zastupala i branila interese ova tri naroda, čiji je rad zabranjen 1924, nakon pismenog protesta partijskog rukovodstva Parlamentu, zbog strahovitog crnogorskog zločina nad Bošnjacima u Šahoviću i Pavinom Polju (više od 1.000 poklanih i masakriranih), i rušenja Burmali džamije u Skoplju (novembar 1924.), na čijem je mjestu sagrađen Oficirski dom (srušen u zemljtresu 1963). Nakon izbijanja II svjetskog rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, u periodu između 6-7. novembra i 6. decembra 1941. godine, Hadžiahmetović uspijeva da organizuje odbranu Novog Pazara i osujeti tri žestoka četnička napada, pri čemu je poginulo 756 ljudi od čega dvije trećine branitelja. Novi Pazar je u to vrijeme imao oko 8.000 – 10.000 stanovnika. Na svu sreću, u gradu nije bilo civilnih žrtava, uprkos neistinama da je poginulo 7.000 naših sugrađana Srba (pitanje: da li ih danas ima u tom broju?). Ipak, danas smo svjedoci širenja brojnih neistina, besmislica i podvala o njemu i nepostojećim zločinima, dodjeli „gvozdenog krsta“ (nikad nije dodjeljen nekom muslimanu), progonu Jevreja, pri čemu se izbjegava činjenica da se lično zauzeo za zaštitu najmanje 420 svojih sugrađana Srba, a svoje veze sa Turskom iskoristio za prebacivanje nekoliko jevrejskih porodica sa kojima je bio u prijateljskim ili poslovnim vezama.
Bošnjački narod je iste, 1941. godine, osim od aveti fašizma, strjepeo od nadolazećih ideologija (četništva i komunizma), pa se slab odziv Bošnjaka u jedinice NOB-a mora pravdati odnosom „Partije“ prema islamu i muslimanima. Osim četničke (35.000 civilnih žrtava u Sandžaku), komunistička ideologija je uzročnik velikog poslijeratnog stradanja i iseljavanja Bošnjaka. Najviše brine relativizacija zločina, pri čemu se strahoviti pokolj svodi na brojke ili kolateralnu štetu. Ovdašnje stanovništvo žali za nevinim žrtvama sandžačkog Gulaga (brdo Hadžet u Novom Pazaru) na kome je okončan život brojnih bošnjačkih rodoljuba. Ove činjenice su razlog da Bošnjaci u domovini Srbiji, ne mogu prihvatiti četničku ideologiju kao antifašizam, ali ni nametnuta rješenja prema kojima se branitelji tetiraju zločincima, a agresori herojima.
Cilj ove nepotrebne medijske halabuke je podizanje tenzija u javnosti i sataniziranje Bošnjaka koji u svojoj historiji nikoga nisu napadali, pa se postavlja pitanje: Da li su imali pravo da se brane? Da spriječe, još jedan, krvavi događaj neviđenih razmjera! Ili, da svoje egzekutore (ratne i poratne) čekaju skrštenih i golih ruku. Opšte je poznato da su u državnim sistemima u XX vijeku Bošnjaci ubijani oružjem iz vojne industrije koju su zajedno sa svojim sudržavljanima stvarali. Od svega je ostala samo tužna činjenica: bez obzira kakvu kapu nosiš, znalo se kome si trn u oku i ko te vidi kao neprijatelja. Izjednačavanje partizana i četnika u udžbenicima naše zvanične „državne“ historije je za Bošnjake Srbije nezamislivo. Da stvar bude gora, na goloruku i nevinu bošnjačku nejač (1941-1943) kidiše četnička armada sa oružjem preuzetim iz državnih skladišta. To je razlog da Bošnjaci četništvo nikada neće prihvatiti kao antifašistički pokret. Na to imaju puno pravo, jer govore jezikom činjenica.
Prevelika doza žuči koja se izliva prema sopstvenim građanima-Bošnjacima je zaista vidljiva. Različito tumačenje prošlosti i prihvatanje govora argumenata je jedan od osnovnih preduslova za dobru komunikaciju u zemlji koja je izrazito multietničko društvo. Čak ni otrovne strijele odapete iz kabineta poznatog islamofoba, profesora Darka Tanaskovića ne mogu dovesti u pitanje borbu Bošnjka za ravnopravnost u ovoj državi. Brine nas njegov užareni korbač kojim se nadvija iznad golih života sunarodnika kojima duguje, godinama ukazano, poštovanje. Da li je to poruka o Damoklvom maču koji nam permanentno visi nad glavom i opominje na oprez. Ili da nas posjeti: da smo još uvijek u devedesetim godinama XX vijeka. Čak i kada ne shvatamo njegovu borbu za fotelju akademika. Sudeći po napisanim knjigama, on će to vrlo brzo i postati!
Smatramo da je bespredmetno strahovanje oko jedne od dvadeset tabli, pa bila ona i Aćif-efendijina. Sasvim je svejedno da li će biti uklonjena ili neće. Više od 90 procenata bošnjačkog stanovništva u Sandžaku zna istinu i za to ima čvrste argumente. Znaju i svoju bremenitu historijsku prošlost. Tenzije postoje samo u medijima. Naši susjedi znaju da im od Bošnjaka nikada nije prijetila nikakva opsanost. Ponosni smo na naše sugrađane Srbe koji nas najbolje poznaju i uvažavaju. Bošnjaci su neagresivan i miroljubiv narod koji tradicionalno njeguje sva civilizacijska načela o toleranciji i poštivanju drugog i drugačijeg. Svakodnevne neistine i optužbe bez argumenata uz preveliku dozu izlivene žuči ne može narušiti naše uzajamno poštovanje. Ono se njeguje stoljećima. Previsoka doza mržnje koja se naslućuje u različitim pisanim i elektronskim medijima nije lijek za to.
DRUŠTVO HISTORIČARA SANDŽAKA
Dr. sci. Redžep Škrijelj
(Sandzacke.rs)