Tema odnosa Crne Gore prema Albancima i dalje izaziva burne rasprave, posebno kada se dovodi u pitanje historijska pravda, pravo na sjećanje i očuvanje kulturnog identiteta. Tekst Ramiz Lushaj, pod naslovom „Najnoviji crnogorski bijes“ („Tërbimi malazez i rradhës“), kritički osvjetljava poteze crnogorskih institucija prema Plavsko-gusinjskom kraju i širem albanskom stanovništvu.
Studija Ramiz LUSHAJ – Tropoja
Tema odnosa Crne Gore prema Albancima i dalje izaziva burne rasprave, posebno kada se dovodi u pitanje historijska pravda, pravo na sjećanje i očuvanje kulturnog identiteta. Tekst Ramiz Lushaj, pod naslovom „Najnoviji crnogorski bijes“ („Tërbimi malazez i rradhës“), kritički osvjetljava poteze crnogorskih institucija prema Plavsko-gusinjskom kraju i širem albanskom stanovništvu. Autor naglašava da se ne radi o pojedinačnim slučajevima, već o kontinuitetu državne politike obilježenom negiranjem i reinterpretacijom historijskih činjenica, što kod albanske zajednice budi osjećaj diskriminacije i poniženja.
1.
Šovinistički i oktapodski čin uklanjanja monumentalnog memorijalnog biste, podignutog prije 12 godina u Vusanje (Vuthaju) (29. jula 2013.), u čast i poštovanje šehita Drugog svjetskog rata, Isuf Kamber Qelaj (Isufa Kamerija Čelaja), narodnog heroja ne samo plavsko-gusinjskog kraja, prvi put je praćen i zlonamjernom i ciničnom optužbom „saradnik okupatora“ (!), uz apsurdne direktive dr. Tamare Vujović – ministrice kulture i medija, kao i drugih vujovićevaca u Crnoj Gori.
Ovo je samo vrh crnogorskog kraljevskog i republikanskog ledenog brijega, sa dugogodišnjim i stalnim anti-albanskim stavovima i djelovanjima. Pojedini predstavnici – pa čak i najviši državni funkcioneri i specijalne državne institucije Crne Gore – neki pro-srpski i pro-ruski, neki inspirisani za obnovu „Mita dinastije Petrović-Njegoša“, čak i danas, u 21. stoljeću Novog svjetskog poretka, decenijama nakon Hladnog rata i pada agresivnog velikosrpskog vođe i ratnog zločinca Miloševića, preduzimali su i preduzimaju nacionalističke šovinističke akcije protiv Albanaca u opštinama sa albanskim stanovništvom: Gusinje, Plav, Ulcinj, Tuzi, Bar, Rožaje i dr.
Ovi (takvi i onakvi), u Plavu i Gusinju i širom Crne Gore, napadaju istoriju i kulturu Albanaca, albanski jezik, prirodna bogatstva i vlasništva Albanaca; ciljaju na asimilaciju i modernu transformaciju albanske etničke zajednice i neortodoksne vjere, masovno iseljavanje s vlastitih etničkih prostora; krše osnovna ljudska prava i slobode – međunarodno priznata Univerzalnom deklaracijom (UN, 1948.) i Evropskom konvencijom (Vijeće Evrope, 1958.).
Ova četnička, slavo-crnogorska politika današnje Crne Gore, članice UN-a (2006), NATO-a (2017), Vijeća Evrope (2007), OEBS-a (2006), kandidata za EU (2012), WTO-a (2012), CEFTA-e (2006), UfM-a (2008), sa ovakvim modernim kraljevskim šovinističkim udarcima, ima izvor i kontinuitet u ideologiji i žestokim anti-albanskim politikama kralja Nikole I, koji je 11. avgusta 1879. godine pisao Velikim silama Berlinskog kongresa tražeći razmjenu i aneksiju teritorija: „Plav i Gusinje se ne mogu porediti sa liticama Kuča…“
Strani istoričari i diplomate svjedoče da je ovaj crnogorski princ/kralj bio nerazuman u svojim zahtjevima, pohlepan u crnogorskom šovinizmu, poznat kao čovjek „crna udovica“ sa beskrajnim intrigama, bio je iredentista čak i kroz svoje stihove. Bio je nezaustavljiv u svom krvavom šovinističkom maršu za otimanje albanskih etničkih teritorija od srednjeg Jadrana do Alpa; bio je spreman „da uvede svijet u svjetski rat za Plav i Gusinje“, kraj koji su mnogi opisivali kao jedan od najljepših i najposebnijih u svijetu, toliko da je veliki Fishta (parafrazirano) poetizirao: „Ora e Shqypnisë rri mbi Plavë-Guci…”(”Albanski čas stoji nad Plavom u Gusinjem)”.
U zadnje vrijeme, Centralna državna komisija Crne Gore, svojim crnim potezima, proglasila je „saradnicima okupatora“ i optužila za „ratne zločine“ (!) (dok.: Spisak jugoslovenskih građana saradnika okupatora i njihovih pomagača koje je državna komisija na osnovu prijedloga zemaljskih komisija i prikupljene građe utvrdila da su vršili ratne zločine) i druge borce i herojske šehita iz velikih historijskih albanskih porodica plavsko-gusinjskog kraja: Ferrajt (Feroviće) iz Plava (Shemsi, Riza, Shaban, Qazim, Hamdi), Mekuli iz Nokšića (Brahim, Islam, Halil, Ram, Uka), Bučaj (Imer Maliqi iz Nokšića) i dr.
Prije svega treba reći istinu: Crna Gora je (možda) jedina država u savremenom svijetu kojoj nedostaje moralno, političko, diplomatsko, pravno i historijsko pravo da optužuje bilo koga, bilo gdje, pa još manje (bivše) svoje građane iz vremena Drugog svjetskog rata, kao „saradnike okupatora“ (njemačkog nacizma, fašizma, slavenskog šovinizma), jer joj to, kroz generacije, ne dozvoljava ni sama historija dinastije Petrović-Njegoša, ni sama historija 20. stoljeća sa njenim prinčevima i princezama sa „Fronte u Cetinju“ (CG), Italiji, Srbiji i Rusiji.
2.
U ime prava i istine osjećam se obaveznim da kažem svakom vujoviću, svakom oktapodu ili krtici protiv Albanca u Crnoj Gori: kada optužujete autohtone Albance u Plavu i Gusinju i drugdje, kada rušite spomenike njihovim herojima, nemojte zaboraviti vlastitu historiju, koju smo u ovom slučaju prinuđeni da vam podsjetimo direktno, jasno, potpuno, javno, izvan aureole komšijskih odnosa i iznad okvira evroatlantske diplomatije.
Princeza Jelena Crnogorska (1873–1952) iz vaše dinastije Petrović–Njegoš, jedno od dvanaestoro djece kralja Nikole I, glavnog tvorca današnje Crne Gore, bila je:
a) – prvi fašistički okupator na Balkanu,
b) – prvi i najveći saradnik italijanskog fašizma iz Crne Gore tokom Drugog svjetskog rata.
Njeno veličanstvo, crnogorska Jelena, bila je kraljica Italije (1900–1946), carica Etiopije (1936–1941), kraljica Albanije (1939–1943), što je tada, takoreći, značilo „Kraljica italijanskog fašizma“ – jer je bila pola stoljeća supruga (1896–1947) Viktora Emanuela III, monarha „Italijanskog carstva“ (1936–1943), koji je na dva crna aprila okupirao: Albaniju (april 1939) i Crnu Goru te cijelu versajsku Jugoslaviju (april 1941), ulazeći u historiju Drugog svjetskog rata i svijeta kao prvi fašistički okupator na Zapadnom Balkanu.
Dakle, budite pravedni i istiniti, imajte hrabrosti da vaša državna komisija u Podgorici proglasi, prije svih i iznad svih, upravo vašu crnogorsku princezu iz „prijestolnog Cetinja“ – Jelenu Petrović–Njegoš, „saradnicom okupatora“, koja je bila među glavnim autorima i akterima fašističkih odluka, ne samo za vojne agresije.
Vujovići, vidite li kakvu imate vlastitu historiju? Takvu, kakvu niko drugi nema – toliko da se vaša dinastija opravdano može označiti kao „saradnici okupatora“, prvi i glavni saradnici fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu. Zato nemate ni moral pred svjetskom javnošću, ni savjest pred današnjim evroatlantskim vremenom, ni lice ni argumente pred modernom historijom, da ikoga – ni u Plavu i Gusinju, ni bilo gdje drugo, ni bilo kada u ovom 21. stoljeću – optužujete kao „saradnika okupatora“
3.
Ako bi svjetska historija, od vremena primitivnog neandertalca do doba inteligentnog robota, izdvojila na svjetskoj karti jednu okupatorsku državu, među najvećim i najkrvavijim, među najvećim ratnim huškačima, to bi bila upravo Crna Gora.
a) Zašto je Crna Gora historijski najveći okupator albanskih etničkih teritorija, anektiranih u njenoj sadašnjoj državi?
Crnogorska episkopija, jedan ortodoksno-slavenski klan u Njegušima (selo u južnoj Crnoj Gori), imala je od Osmanskog carstva neuobičajenu toleranciju u pogledu svoje djelatnosti izvan crkvenog okvira.
Vladika Danilo I, prvi utemeljitelj crnogorske dinastije Petrović–Njegoš (1696), obavio je 1715. godine posjetu Sankt Peterburgu. Tada su Petar Veliki, car Rusije, i Ruska pravoslavna crkva prvi na svijetu (i dugo vremena jedini) zvanično priznali episkopa Danila kao „princa“ (princ–episkop) i njegovu episkopiju kao „princ-episkopiju“. Pružali su mu kontinuiranu finansijsku, ekonomsku i vojnu pomoć. Otvorili su čak ruski konzulat na Cetinju, a kasnije i Francuska 1855. godine.
Upravo su te dvije velike sile tog vremena pomogle stvaranje, jačanje i uzdizanje Crne Gore kao države, kraljevine i republike (1715–2006). Slavenski svijet je od samog početka projektovao Crnu Goru da startuje sa tipičnim slavo-azijskim šovinizmom prema albanskom elementu i faktoru, okupacijom i aneksijom albanskih etničkih teritorija. Crna Gora ni u 21. stoljeću ne pokazuje volju da stane u tim šovinističkim nasrtajima, kao što se dogodilo i sa „modernom aneksijom“ Čakora i Kule Zhlebit, u kelmendaskom kraju Rugove, u općini Peja, u Republici Kosovo (!).
Na početku je Princ-episkopija imala oko 1.500 km² teritorijalne površine (P. Đurović, O. Đergurević, M. Đurović, A. Petrović: Geografija, zvanično izdanje Ministarstva prosvjete Crne Gore, Podgorica, 2007), približno koliko četiri sjeverne općine Crne Gore (Plav, Gusinje, Rožaje, Berane). U vrijeme Nikole I, princa/kralja (1860–1918), Crna Gora se proširila na preko 13.000 km², gdje više od dvije trećine sadašnje teritorije (često se kaže: i cijela CG) čine etničke albanske zemlje okupirane i anektirane od strane Crne Gore.
Od vremena kada su se otopili glečeri Alpa i pojavila se Plavsko-gusinjska ravnica, ova albanska etnička zemlja nije imala većeg okupatora svojih teritorija i bogatstava od same Crne Gore – ni Rimljani, ni Osmanlije, ni Austro-Ugari, ni Italijani, ni Nijemci. Svi drugi su, makar na kraju, otišli, ostavivši zemlje onima kojima pripadaju. Jedina koja je ognjem i mačem, pečatima i aktima, otela i anektirala albanske zemlje, bila je – Crna Gora.
b) Zašto je Crna Gora kraljevine bila najkrvaviji okupator, sa agresijama sve do genocida, sa stalnim kriminalnim otimanjem života i zemalja Albanaca, u Plavu i Gusinju i širom današnje Crne Gore?
U historiji Balkana, Evrope i svijeta, izdvaja se „Masakr u Previsu“ (oktobar 1912 – maj 1913), sa oko 700 ubijenih (uključujući djecu, žene i starce), ubijenih na izuzetno brutalan način, sa zločinima među najnehumanijim, sa etničkim genocidnim čišćenjem, paljenjem kuća i imovine – samo zbog etničke pripadnosti (albanske) i vjere (muslimanske i katoličke). Cilj je bio da se Plavsko-gusinjska oblast ostavi kao „spaljena zemlja“, gdje bi se doveli „slavenski kolonisti“ radi etničke transformacije.
William Warfield, direktor jedinice Crvenog krsta u Albaniji tokom Balkanskih ratova, izvještavao je tada da je „oko 2.000 albanskih izbjeglica iz Gusinja i Plava stiglo u Skadar, od kojih je 128 porodica otišlo u Tursku – u Izmir i Adapazar“.
Prema nekim studijama, populacija Plavsko-gusinjskog kraja tada je imala 23.180 stanovnika. Francuski izvori govore i o 900 žrtava masakra koje su počinili crnogorski kraljevci.
Ovaj „Masakr u Previsu“, prema namjeri crnogorskih okupatora, prema obimu i vrsti zločina, ocijenjen je u medijima kao jedan od „100 najvećih i najtragičnijih masakara u svjetskoj historiji“.
Kasnije su uslijedili i masakri 1919. (500 ubijenih, 3.000 protjeranih) i 1944–45. (800 ubijenih), koje dokumentuje istoričar Rexhep Dedushaj. A 18. aprila 1999. u Husaju kod Rožaja, tokom rata na Kosovu, ubijeno je 21 civilno lice – kosovske izbjeglice, uključujući djecu i starce.
Tri masakra u Plavsko-gusinjskom kraju – Previs (1912–13), 1919, i 1944–45 – upoređuju se sa „armenskim genocidom“ (1915–17), „holokaustom evropskih Jevreja“ (1941–45) i „masakrom u Srebrenici“ (1995).
c) U historiji Evrope i svijeta teško je naći veće ratne huškače od Crne Gore i kralja Nikole Petrovića–Njegoša, sa njegovim prinčevima i princezama, koji su bili među uzročnicima Prvog svjetskog rata (1914–1918), Drugog svjetskog rata (1939–1945), Prvog balkanskog rata (1912–1913) i Drugog balkanskog rata (1913).
– Princ Mirko, sin kralja Nikole I, gađao je topovima Dečić, gdje je Dedë Gjo Luli 1911. podigao albansku zastavu, označavajući početak Prvog balkanskog rata.
– Princ Danilo, također sin Nikole I, poveo je ofanzivu na pravcu Tuzi–Koplik–Skadar, sa 21 bataljonom i 13.000 vojnika, da zauzme Skadar i cijelu Albaniju.
– Unuci princeze Ljubice–Zorke i kralja Nikole I, oženjeni i udati u srpsku dinastiju Karađorđevića, bili su među pokretačima Prvog svjetskog rata.
– Princeza Jelena, kraljica Italije, bila je među glavnim akterima početka Drugog svjetskog rata na strani Osovine.
Čak je i himna Crne Gore „Naprijed“ iz 1867, koju je napisao Nikola I, nosila otvorene poruke mržnje i šovinizma, prizivajući osvete za „Kosovo 1389“ i planirajući Prizren kao glavni grad Crne Gore.
Danas, crnogorski režim, posebno kroz Ministarstvo kulture na Cetinju, ponovno oživljava kult dinastije Petrović–Njegoš, uključujući i slavljenje „Dana Njegoša“ (13. novembar). Dr. Tamara Vujović, aktuelna ministarka, posebno je angažovana na veličanju Petara II Petrovića–Njegoša, što se vidi i u njenim tekstovima i posjetama mauzoleju na Lovćenu.
Zato nije slučajno da je upravo ona 8. avgusta 2025. iz Cetinja došla u Vuthaj (Vusanje), kod spomen-biste šehita Isuf Kamber Qelaj (Isufa Kamerija Čelaja), da izda ultimatum za njegovo uklanjanje i da podigne apsurdne optužbe o „saradnji s okupatorom“.
(natavlja)
Pripremio Ismet Azizi