U posljednjem tekstu načeli smo srpski mit o Kosovu, što je izazvalo brojne reakcije kako srpskih, tako i hrvatskih čitatelja. Postavilo se i pitanje zbog čega se uopće treba baviti prošlošću, kada postoje mnogo aktualniji problemi. Dio ljudi ne razumije kako ti problemi svoje korijene imaju upravo u prošlim vremenima te da se povijest zapravo stalno ponavlja. Dakle, utvrdili smo, odnosno, ponovili činjenicu da je Srbija međunarodno priznata u manjim granicama od današnje Republike Srbije te da je proširenje njenih granica, rezultat ratne agresije i za Srbe veoma povoljne međunarodne politike svjetskih sila.
S obzirom na to da vodeći srpski političari verbalnom agresijom stalno provociraju Hrvatsku te se miješaju u unutarnja politička pitanja naše države, potrebno im je odgovoriti istom mjerom, ali ne lažima i mitovima, već egzaktnim povijesnim činjenicama i argumentima. Politizaciju priče treba izbjegavati. Faktografija je sasvim dovoljna kao sredstvo da razbije sve njihove mitove i iluzije. Ovom prilikom pozabavit ćemo se porijeklom slavne srpske kraljevske loze Karađorđevića. Osnivač dinastije Karađorđevića bio je Karađorđe, kojega su zvali i Crni Đorđe. Karađorđe je čuveni vođa prvog srpskog ustanka protiv Otomanskog carstva.
Pleme Klimenti, Iliri, Arnauti…
Ali, tko je uistinu bio Karađorđe? Treba biti pošten i priznati da u njegovo vrijeme narodi nisu shvaćani u istim kategorijama kao danas. Ipak, znanstvena istraživanja dokazala su da je Karađorđe porijeklom Albanac i katolik. Njenog djed zvao se Jovan Mršin Klimenti. Pleme Klimenti jedno je od dvanaest povijesnih plemena Sjevernih Albanaca. Samo ime plemena Klimenti ovo pleme preuzelo je u počast na papu Klementa. Klimenti, odnosno, Klementinci bili su katolici. Da bismo razumjeli ove podatke moramo se vratiti u još daljnju prošlost sredinom 15-og stoljeća i podsjetiti na pobunu najuspješnijeg turskog vojskovođe Skenderberga protiv Osmanlijskog carstva. Skenderberg je bio Albanac, katolik i plemić koji je otkazao poslušnost Osmanlijskom carstvu i narednih 25 godina uspješno odolijevao svih ratnim pohodima Osmanlija na prostoru današnje Albanije i Makedonije. Nakon što su Turci konačno pobijedili, došlo je do velikog egzodusa albanskog naroda. Više od milijun prognanih Albanaca (po nekim procjenama 1.200.000) naselilo je dijelove Italije, Hrvatske i Srbije.
Ako ćemo ići još dalje u prošlost, onda moramo konstatirati kako su Albanci, odnosno, njihovi preci Iliri i prije Srba živjeli na prostoru Kosova pa i današnje Srbije. U turskoj vojsci snaga vojnih jedinica mjerila se brojem „Arnauta“, što je povijesni naziv za Albance. I sada zapravo dolazimo do prave povijesne istine. Zašto su kosovski Albanci tek nedavno uspjeli ostvariti neovisnost i kako to da su ih Srbi, kao prastanovnike tih prostora, toliko dugo vremena držali pod svojom vladavinom? Ključ je ponovno u odabiru vjere i Crkve. Srbija je državnost stekla 1878., ali je državotvornu Crkvu imala od Svetog Save. Srpska pravoslavna Crkva stoljećima ima ulogu okupljanja srpstva, ali i asimilacije drugih naroda i vjera. Albanci, koji su prvotno pripadali katoličkoj Crkvi, kroz povijest su prihvatili islam, ali i pravoslavlje. U novije vrijeme razvija se političko-vjerski pokret među Albancima, kojemu je cilj deislamizacija albanskog naroda. Slična sudbina zadesila je i Hrvate iz Bosne i Hercegovine, tzv. bogumile koji su prihvatili islam.
Paraćinski masakr
Inače, prije mjesec dana je bila trideseta obljetnica događaja poznatog kao ”Paraćinski masakr”. Po službenim izvještajima tog vremena, Aziz eljmendi, vojnik tadašnje JNA, naoružan automatskom puškom ubio je četvoricu, a ranio još petero rezervista. To krvoproliće poslužilo je Miloševićevom režimu za provedbu nemilosrdnog terora nad Albancima na Kosovu. Možemo reći kako je time i započeo novi rat za ”Veliku Srbiju”. Po izjavama nekih časnika JNA čitav događaj je osmislio vrh KOS-a. Keljmendi je navodno bio samo jedna od žrtava masakra, koji je smišljen kako bi opravdao daljnju represiju nad Albancima. Povijest je prepuna zanimljivih kontradikcija i zato je treba sagledavati u cjelini. Primjerice, i Aziz Keljmendi, porijeklom pripada Klementincima, baš kao i otac moderne srpske države Karađorđe.
Hrvati često zbog bliskosti jezika, radije prihvaćaju dijalog sa Srbima, nego s Albancima i time ponavljaju povijesne pogreške.
Dugujemo li nešto Srbiji?
Sud u Dubrovniku donio je sramotnu odluku o izručenju Ismaila Morine Srbiji koji je na utakmici Srbije i Albanije spustio dron sa zastavom ”Velike Albanije”. Takvu laž objavili su i svi hrvatski mediji, ali stručnjaci za ovu tematiku objasnili su nam kako to nije bila zastava ”Velike Albanije”, već ”Etničke Albanije”, što je svakako različito.
Srbija Hrvatskoj ne izručuje ratne zločince i podiže spomenike suludim teroristima poput Milana Tepića. Što mi to dugujemo Srbiji da joj moramo izručiti Ismaila Morinu?
dnevno.h