Znatiželjnim ljudima pristupačna je knjiga Georga von Gyurkovicsa “Albanien, Schilderungen von Land und Leuten, Wien 1881”, 160 str. Gurković je kao podanik Austro-ugarske godinu ranije objavio djelo Bosnien und seine Nebenländer, Wien 1879.
Više od dvije tisuće godina Albanci žive na tim prostorima, kaže pisac Gyrković, “als eine Zähe und wilde Rasse”. Oni su se na tim prostorima skrasili već prije seoba naroda i ostali su do danas “nur Krieger, Hirten und Räuber”, s albanskim oružjem u rukama, ali bez albanske knjige. žive na mnogojezičkom Balkanskom poluotoku, kaže Gurković.
Ima područja u Albaniji na koja ni u 19. stolj. još nije zakoračila noga evropskog istraživača. Pisac je u godinama 1869-1873 obišao područja s obje strane Drima, kao prvi Evropljanin, kako smatra. Po njegovu shvatanju prije svega ovo područje je etnički a ne politički ili povijesni pojam, budući da ne postoji jedinstvena država ili provincija. Postoji tek pučanstvo, dijalektno podijeljeno na područja i okolo slijedećih gradova: Antivari-Bar, Sjenica, Prijepolje, Vranje, Skoplje, Monastir, Kastoria, Argurokastro, Arta i jadranska obala, Stanovništvo se grana na samostalna plemena.
Etnička granica dopire do Šar-planine, ali se proteže na južnu Srbiju, dok na sjeveru dostiže sve do Kolašina, Gusinja i Plava, uz Ibar do Rožaja među slavensko stanovništvo u distriktu Suhodol, u južnom dijelu Sandžaka oko Novog Pazara. Kako se vidi, Gurković se giba unutar turske imperijalne države i njenih granica. Pri tom napominje: “Auch in unserem Vaterlande Österreich zählen wir drei albanesische Colonien”,(Kolonije) i to u Srijemu uz Savu kod Mitrovice, područja sela Nikince i Hrtkovce. Albanci su zajedno sa Srbima ovamo doselili 1739, za Arsenija IV. Drugi su kod Zadra i broje 1.000 duša, sastavljeni od 27 obitelji koje su prvo pribjegle u Boku a odatle 1726 do Zadra. Treća kolonija od 300 duša nalazi se u selu Peroj kraj Pule. Deset albanskih obitelji prema mletačkom dokumentu iz g. 1657 sa 77 duša pod vodstvom Mika Drajkovića otišlo je u Istru, a zadržali su pravoslavlje do danas.
O Klementima kaže da su rasno izrazito izmiješani, preseljavaju se i uslijed krvne osvjete, želeći izbjeći odmazdu. Slično je s plemenom Hoti ili Kastrati koji sele prema Peći i na Kosovo polje. Klementi naselja u Rugovi, između Gusinja i Plava. Upravo pripadnici plemena Klementi (Kelmendi) sele daleko i naširoko. Zapadni Klementi jesu katolici, dok su oni kod Lima i Plava te Gusinja muhamedanci.
Opisujući način života ovih plemena, Gurković ističe demokratsko uređenje unutar plemena, opisuje krvnu osvetu i njezine korijene, besu, oružje i veliku gostoljubivost, na koju je skrenuo pažnju već davno prije njega Dositej Obradović u Životu Arbanasa, II, opisujući svoj boravak među Albancima.
Zanimljivo je Gurkovićevo isticanje i naglašavanje podnošljivosti među katoličkim i muslimanskim stanovništvom, koja se, međutim, ne širi i na pravoslavno.