Ne boj se, otvoriću oči,
vidjećemo onaj drugi svijet.
Pogledaj:
Život pulsira stalno mimo nas,
strah je suštinski tuđ.
Ne postoji bolje sjutra,
sjećaj se da sam te grlio juče..
Hajdemo u vrtić da cijepamo već poderane fatamorgane .
Čekaj plišani druže! Stani!
Ne boli me,
mogu da hodam,trčim, nisam više jetim,
majko, oče čekajte…
Trzaji u prazno,
umirujući živac,
dječakove ruke nisu u grču.
Tačka mira u okolini nemira..
Sve se to dešava u uglovima
mojih staklenih očiju,
prikovanih za rastanak gdje još
uvijek vrište djeca nijemog glasa..
Plašim se.
Aždaha, krvopija bljuje.
Neko u čizmama očito ne dijete ,
šutnu me iz nevinog zagrljaja
pravo u ambis.
Niko nije znao čiji sam medo.
Iz viših sfera uma dopire
Urlanje,jecanje,vrištanje,
grcanje u mučenju.
Kliptaji iz arterije,vrela krv se puši.
Čujem da govore:
-Ne pucajte!!!
Jeka metaka odzvanja do gluhoće..
To su djeca,žene stari ..Ptice.
I čija je ono utroba rasuta po zemlji srebrenoj?
Vrane vijećaju i donose sud
o proširenju grobljanskih zasada .
Šetalište embriona je opustošeno….
Nema više sna,samo košmari.
Od tada niko nije sklopio
ni otvorio oči.
Paradoks miru!
Pseudoživot.
Slova pravde ne mogu ništa reći
jednoj majci što sina čeka u mračnoj
patnji.. Slika u drhtavoj ruci.
Nada se da će doći živ
i ne hallali bol,
ali grobovi šute i suda na zemlji
za rahmetli duše nema.
Krvava je cijena rata i noćas
ženina kletva čuje se do Boga
kad muža u kabur stavlja..
Istrgnuti život iz naručja dunjaluka
ima li u ovom trenutku mjesta za osmjeh?
Dželati bez razuma i trunke svijesti
pogaziše cvijeće Bosne,
zakopaše građu života.
pomračiše svijetlost
i nikada neće biti kao prije.
Sagradila si bedeme kraljice Evropo
s prijestolja tvog ne čuješ krik bijesa.
Krvopijo!
Ruke si stavila na oči
ne vidiš da bol razdire nam lice
u potoku krvi i plača.
Mahrama bijela presahla ti suzu kletu
dok hodala si stazama mrtvih stopala
kroz zgarište sagorijelih nevinih kostiju.

Plakali su ljiljani
kad je malehna ruka nekog tražila
dozivala budućnost,
a ništa se nije odazivalo.
Niko joj ne pomaže da shvati
zašto se život prepoznaje izvan nje?
Iz ljiljana što nikoše iz tijela..
Kroz vremenski procijep
propadam u prizme dubine
8000 i više čestitih duša..
Pokopanih. Bez mezara.
Blijed kao dotrajala krpa
nagledao sam se
ljudskih odijela i pokretnog mesa
koji nose visokotiražne novine
u rukama apsurda nude mi sivoću.
Zamagljena slova.
A ti svijete čekaš u izgužvanoj
pidžami zatišje strahota
mentalnog sklopa genocida.
Gdje ćes udomiti bol ?
I sva tijela koja zauzimaju
jecaj univerzuma,ubijena
izmorena.
Tijela istrošena
i u njima duše koje kipe!
Tijela koja nikud ne putuju
već se iskopavaju iz utrobe
Srebreničke…
Pločnik sjećanja se bijeli
Poljem Srebrenim
Da se pamti da je krvi
zemlja sita!
Ne zaboravi
da je dojilja ostala bez čeda..
Dječakove ruke nisu u grču
Jedan plišani medo čeka svog druga
staklenih očiju prikovanih za rastanak
gdje još uvijek vrište djeca nijemog glasa..
Nijemog glasa.

Autor: Elma Selimi