Položaj nacionalnih manjina i vjerskih zajednica  od 1918. do 1941. godine u Kraljevinu SHS

Novostvorena država Kraljevina SHS nije naslijedila od Austrougarske samo teritorije već i njihovo multietničko i multikonfesionalno stanovništvo koje je nastavilo svoje nacionalne borbe iz prethodnog razdoblja. Iako do 1918. nisu imali položaj manjine, nakon raspada Habsburške Monarhije, Nijemci i Mađari, našli su se u novonastaloj situaciji, jer više nisu živjeli u jednoj političkoj oblasti te su ulaskom u novu državu postali manjina. Slično je bilo i s ostalim narodnostima  Poljacima, Rusinima, Česima i Slovacima. Od naroda u novoj državi priznati su bili samo Srbi, Hrvati i Slovenci. Doseljavanje pripadnika nacionalnih manjina nastavlja se i dalje, s time da se sada u Hrvatskoj pojavljuju nove nacionalne manjine: Rusi, Ukrajinci, Bugari, Makedonci, Albanci. Pravni položaj nacionalnih manjina u Kraljevini SHS/Jugoslaviji bio je reguliran kroz tri vrste pravnih akata: međunarodnim ugovorima, konvencijama i sporazumima, domaćim zakonima, te uredbama, naredbama, uputama i drugim aktima privremenog karaktera.59

Ljiljana Dobrovšak

Nakon svršetka Prvog svjetskog rata istodobno s osnivanjem novih država vodile su se i rasprave o zaštiti nacionalnih manjina u novostvorenim državama (Kraljevina SHS, Čehoslovačka, Poljska) na Mirovnoj konferenciji u Parizu i u Ligi naroda.60 U početku je Kraljevina SHS odbijala na mirovnoj konferenciji u Parizu (1919) prihvaćanje konvencije o zaštiti manjina, tvrdeći da je Kraljevina jednonacionalna zemlja, pa da je zaštita manjina nepotrebna, a i da se time krnji državni suverenitet nove države. Pitanje potpisivanja konvencije o zaštiti manjina zaoštrilo se krajem 1919. kada se trebao potpisati mirovni ugovor s Austrijom koji je sadržavao odredbe o zaštiti manjina. Na kraju, je pod pritiskom velikih sila Kraljevina ipak potpisalaMirovni ugovoro s Austrijom u Saint Germainu (1919) i Konvenciju o zaštiti manjina. Kraljevina SHS obavezala se da prihvaća sve propise koji će se unijeti u ugovor sa savezničkim i udruženim silama „koje te Sile budu smatrale kao potrebne radi zaštite interesa onih stanovnika koji se od većine stanovnika razliku po rasi, po jeziku ili po vjeri“ te su se prema Ugovoru između glavnih Sila Savezničkih i Udruženih i Države/Kraljevine SHS (o zaštiti manjina) obavezali da će prilagoditi vlastito zakonodavstvo formulaciji o zaštiti manjina tako da „ni jedan zakon, ni jedna uredba, ni jedna službena radnja ne bude u proturječnosti ili opreci s tim propisima“, a isto tako Kraljevina SHS obavezala se „da svim stanovnicima da punu i potpunu zaštitu života i slobode bez obzira na porijeklo, narodnost, jezik i rasu ili veru…“. Kraljevina (tada Država) SHS priznavala je prema tom Ugovoru „srpsko-hrvatsko-slovenačke pripadnike, punopravno i bez ikakvih formalnosti, austrijske, ugarske ili bugarske pripadnike koji na dan stupanja u važnost ovog Ugovora imaju svoj domicil ili svoje zavičajno pravo na teritoriju, koja je priznata ili će biti priznata kao sastavni dio Države SHS na osnovu ugovora s Austrijom, Ugarskom i Bugarskom ili na osnovu svakog drugog ugovora zaključenog u cilju regulisanja sadašnjih pitanja“.61 Isto tako etničkim, vjerskim i jezičnim manjinama dozvoljeno je da o svom trošku podižu, upravljaju i nadziru dobrotvorne, vjerske i socijalne ustanove, škole i druge odgojne zavode i da se slobodno služe svojim jezikom i slobodno ispovijedaju svoju vjeru.62Usporedno s prihvaćanjem ovih zakona, regent Aleksandar izdao je u siječnju 1919.Proklamaciju u kojoj su priznata prava njemačkoj, mađarskoj, rumunjskoj, češkoj (pod time se priznavala i slovačka narodnost, budući da novostvorena Čehoslovačka država nije slovačkoj narodnosti priznavala poseban status, već ih je tretirala kao Čehoslovake) rusinskoj i talijanskoj manjini u novopripojenim područjima. Albanska, bugarska i turska manjina u južnim područjima države, nisu uopće priznate. Kraljevina Jugoslavija je pitanje položaja nekih nacionalnih manjina regulirala i posebnim međunarodnim aktima s Austrijom, Bugarskom, Italijom, Mađarskom i Rumunjskom (Rapalskim ugovorom 1920. s Italijom, Konvencijom za opće sporazume 1923, Neptunskim konvencijama s Italijom 1925, Bledskim sporazumoms Rumunjskom, 1927). U nekim od ovih akata, kao što je slučaj s Italijom, priznat je status nacionalne manjine čak i stranim državljanima. Osim međunarodnim pravnim aktima položaj pripadnika nacionalnih manjina bio je reguliran i jugoslavenskim aktima. Tako je Vidovdanski ustav iz 1921. garantirao jednaka prava svim građanima, a pod time su se podrazumijevali i pripadnici nacionalnih manjina. Time u Ustav nisu unesena neka posebna prava nacionalnih manjina kao cjeline niti pojedinih nacionalnih manjina. Vidovdanski ustav samo dodiruje taj problem, te se u čl. 16. navedenog Ustava navodi: „Manjinama druge rase i jezika daje se osnovna nastava na njihovom materinskom jeziku pod pogodbama, koje će propisivati zakon“.63Garantirana prava pripadnika manjina svodila su se uglavnom na osiguranje nastave u osnovnim školama na materinskom jeziku. Ova prava razrađena su nešto kasnije,Zakonom o narodnim (osnovnim) školama (1929), Zakonom o univerzitetima(1930) i Zakonom o građanskim školama (1931). Niti jedan od njih u potpunosti školovanje na materinskom jeziku nije uredio, ali su predvidjeli posebna manjinska odjeljenja, koja su se mogla osnovati za barem 30, iznimno i za 25 učenika. U odjeljenjima za manjinske škole bio je obavezan službeni jezik u državi. Oktroirani ustav iz 1931. nije sadržavao nikakve izričite odredbe o zaštiti nacionalni manjina niti manjine uopće spominje. Ni ostvarivanje drugih prava nacionalnih manjina nije uglavnom bilo regulirano propisima. Vladajuće strukture Kraljevine Jugoslavije nastojale su izgraditi centraliziranu velikosrpsku nacionalnu državu te su držale u zaostalosti krajeve u kojima su živjele nacionalne manjine, a političkim i kulturnim ugnjetavanjem, nastojali su ih asimilirati.64

Uz ove zakone koji su regulirali pitanja vezana uz položaj nacionalnih manjina, bilo je i onih koji su se ticali vjerskih zajednica, čiji su vjernici bili pretežito ili velikim dijelom pripadnici nacionalnih manjina. Gotovo nijedna vjerska zajednica na teritoriju Kraljevine Jugoslavije nije bila jednonacionalna, a isto tako niti jedna narodnost nije bila jednokonfesionalna, iako su vodeći narodi u državi Srbi, Hrvati i Slovenci u velikoj mjeri to bili. U početku, u novostvorenoj Kraljevini SHS crkve i vjerske zajednice zadržale su isti pravni položaj kao u zemljama koje su ušle u sastav nove države od stvaranja Kraljevine SHS 1. prosinca 1918. do usvajanja prvog Ustava 28. lipnja 1921. godine. Kada je regent Aleksandar 6. siječnja 1919. izdao Proklamaciju u njoj je jamčio ravnopravnost svih vjera u Kraljevini. Zbog složene međunacionalne i međukonfesionalne situacije u novoj državi, i savezničke sile su se uključile u rješavanje, te su utjecale da Privremeni zakon od 10. svibnja 1920. jamči svim stanovnicima Kraljevine pravo na slobodno i privatno obavljanje obreda za svaku religiju. Vidovdanski Ustav iz 1921. jamčio je slobodu vjere i savjesti, te je napustio sustav državnih Crkava, a vjerske su zajednice dobile status javnih ustanova sa specijalnim položajem u državi i posebnim privilegijama i ovlastima da u ime države obavljaju neke javno-pravne poslove. Vidovdanski ustav, kao i Oktroirani ustavproveli su podjelu na usvojene i priznate vjerske zajednice koje su bile zakonski priznate u bilo kojem dijelu koji je ušao u sastav Kraljevine. Još uvijek nije sigurno koje su to vjerske zajednice imale priznati status. Jedna skupina znanstvenika smatra da su taj status imale Srpska pravoslavna crkva, Katolička s Grkokatoličkom, Evangelička, Reformirana, Baptistička, Metodistička, Nazarenska, Starokatolička, Islamska i Židovska. Prema drugima priznate su bile: Srpska pravoslavna crkva, Katolička s Grkokatoličkom, Evangelička, Islamska i Židovska. Ostale vjerske zajednice bile su zabranjene i njihovi pripadnici progonjeni. Usvojene i priznate vjeroispovijedi imale si jednak status pred zakonom i mogle su svoje obrede ispovijedati javno. Unutarnje poslove samostalno su uređivale, a zakladama i fondovima upravljale u granicama zakona. Tijekom 1929. i 1930. doneseni su zasebni zakoni o vjerskim zajednicama: Zakoni o Srpskoj pravoslavnoj Crkvi (1929), Zakon o verskoj zajednici Jevreja (1929), Zakon o islamskoj vjerskoj zajednici (1930) iZakon o evangeličko-kršćanskim crkvama te reformiranoj kršćanskoj Crkvi(1930). Broj pravnih akata kojima je trebao biti reguliran položaj nacionalnih manjina u Jugoslaviji nije velik, jer se Jugoslavija predstavljala kao jednonacionalna zemlja, dok se prisutnost nacionalnih manjina umanjivala po broju i po značaju.65

U međuratnom razdoblju obavljena su dva popisa stanovništva 1921. i 1931, po materinskom jeziku koji je projiciran na nacionalnu pripadnost i po vjerskoj pripadnosti. Nijedan ni drugi popis nam ne omogućuju točne podatke o nacionalnom sastavu stanovništva, pa prema tome niti o broju pripadnika nacionalnih manjina, iako je popis iz 1931. po materinskom jeziku nešto pouzdaniji od prethodnog. Ovdje treba naglasiti da se iskazivanje materinskog jezika nije podudaralo i s vjerskom pripadnošću. Tako primjerice, oni koji su se izjašnjavali da im je materinski njemački jezik, nisu uvijek bili Nijemci nego pripadnici drugih nacionalnih manjina (Austrijanci i Židovi). To vrijedi i za druge jezične skupine.66

Tablica 3. Kraljevina SHS prema vjeroispovijesti 1921.

Tablica 4. Kraljevina SHS prema materinskom jeziku 1921.

Izv: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921, Sarajevo, 1932.

Tablica 5. Kraljevina Jugoslavija (banovine) po vjeroispovijesti 1931.

Tablica 6. Savska Banovina prema materinskom jeziku 1931.

Izv: Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, Beograd, 1938;Interna publikacija, „Stanovništvo predratne Jugoslavije po veroispovesti i materinjem jeziku, popis 31. 3. 1931.“ serija II, sveska 3, 1945.

Usporedimo li oba popisa i zasebni Savske banovine po jeziku uočljivo je da su se pojedine jezične skupine smanjivale, što je posljedica migracija stanovništva u druge zemlje (matične ili prekomorske) ili procesa asimilacije s matičnim narodom. Raspored pripadnika nacionalnih manjina je raznolik, a naslijeđen je iz prethodnog razdoblja, tako je Nijemaca i Mađara najviše u Bačkoj, Banatu, Baranji, Hrvatskoj i Sloveniji, Čeha u Hrvatskoj, Slovaka u Bačkoj, Banatu i Hrvatskoj. Niti položaj nacionalnih manjina nije bio jednak niti jedinstven, a ovisio je o nizu činitelja, veličini i gustoći naseljenosti pojedine nacionalne manjine, strukturi pripadnika (odnos seoskog i gradskog stanovništva), obrazovanju, ekonomskom položaju te financijskoj i intelektualnoj moći, pomoći matične zemlje te potpisanim bilateralnim ugovorima o recipročnosti prava prema određenoj nacionalnoj manjini u Jugoslaviji i „jugoslavenskim“ manjinama u dotičnoj matičnoj zemlji. Kao što je rečeno ranije, pripadnicima manjina je Vidovdanskim ustavom bilo zajamčeno osnovno obrazovanje na materinskom jeziku. Najveći su broj škola i odijeljena imale češka, mađarska, njemačka, slovačka i židovska nacionalna manjina. Stanje u školstvu je osobito teško bilo kod albanske i turske nacionalne manjine, koje su nedostatak vlastitih nacionalnih škola, nadomještali privatnim i vjerskim školama u kojima se učio nacionalni jezik. Uz školstvo, tisak je bio jedan od najvažnijih faktora u životu manjina koji je pomagao da se očuvaju kao etnički zasebne zajednice. On ne samo da je njegovao materinski jezik, već je obavještavao pripadnike manjina o događajima i procesima unutar manjina. Kao i u drugim stvarima i po pitanju tiska postojale su velike međusobne razlike kako u pojedinim krajevima zemlje, tako i među pojedinim nacionalnim manjinama. Po broju tiskovina prednjačili su Nijemci i Mađari koji su imali dugu tradiciju objavljivanja na svojem jeziku tamo još od 19. stoljeća, slijedili su Srbi, a onda svi ostali. U međuratnom razdoblju pojedini pripadnici nacionalnih manjina bili su uključeni u opća kulturna, prosvjetna i sportska društva te opće sindikalne i političke stranke. Krajem dvadesetih godina 20. stoljeća prema podacima jugoslavenskih vlasti bilo je oko 700 manjinskih kulturnih, prosvjetnih, zabavnih i humanih udruženja. I tu su opet po broju prednjačili Nijemci, pa Mađari, Talijani, Židovi, Rumunji i dr. Tek se od 1920. godine javljaju i prvi pokušaji političkog grupiranja nekih nacionalnih manjina prilikom izbora za Ustavotvornu skupštinu, a svoje liste istakle su Češka stranka te Nacionalna turska organizacija (Džemijet). U prvim poslijeratnim izborima, Nijemcima i Mađarima je bilo onemogućeno sudjelovanje, budući su do ljeta 1922. godine imali pravo preseliti se u Austriju ili Mađarsku, pa im je vlada oduzela politička prava. Najveće su promijene u vezi s istupom nacionalnih manjina na izborima nastale na skupštinskim izborima 1923. godine, kada su se pojavile nove političke stranke nacionalnih manjina: Njemačka, Mađarska i Rumunjska stranka te Slovačka narodna stranka, iako su u izmijenjenom Izbornom zakonu iz 1922. i dalje ostale nejasne odredbe o državljanstvu te posebno, o izbornom pravu pojedinih nacionalnih manjina (Mađara, Nijemaca i Rumunja). Na tim skupštinskim izborima 1923. od stranaka nacionalnih manjina zapažene rezultate ostvarili su Džemijet te Njemačka i Rumunjska stranka. U narednim godinama, političke aktivnosti stranaka nacionalnih manjina počele su stagnirati, a onda je 1929. godine uvedena diktatura kralja Aleksandra, ukinut je parlamentaran sustav, raspuštena Narodna skupština, a Zakonom o zaštiti države raspuštene su i političke stranke, pa tako i manjinske i one se više nikada neće obnoviti. Na izborima 1935. i 1938. godine pripadnici nacionalnih manjina opredjeljivali su se uglavnom za pojedine građanske stranke, a pojedine nacionalne manjine uspostavljale su odnose s velikim političkim strankama, tako je npr. njemačka manjina surađivala s Jugoslavenskom radikalnom zajednicom (JRZ) Milana Stojadinovića.67 Kraljevina je Jugoslavija svoju politiku prema manjinama temeljila na želji da im omogući nesmetani etnički razvitak, nizom iznuđenih ustupaka čiji su opseg i trajnost određivali interesi države ili vladajuće političke grupe, no s druge strane željela im je smanjiti broj i asimilirati ih. Isto tako, vlasti nisu direktno tjerale pripadnike manjina na iseljavanje, ali su državne mjere bile usmjerene da direktno ili indirektno pogode pripadnike manjina, pa i da ih potaknu na iseljavanje. Država je potajno favorizirala iseljavanje manjinskih pripadnika, no zbog obaveze da formalno poštuje jednakost građana, konvenciju o zaštiti manjina, pa i zbog političkih kalkulacija i otpora u zemlji nije mogla otvoreno sprovoditi politiku poticanja iseljavanja manjina.68

Uz dosada spomenute pripadnike nacionalnih manjina, navodimo i one koji su prisutni u Hrvatskoj od kraja 19. i početka 20. stoljeća, no koji su status manjine stekli nakon 1945. odnosno nakon devedesetih godina 20. stoljeća. Prvi, Bugari, došli su u Hrvatsku u to u Zagreb kao studenti u drugoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući stipendijama biskupa J. J. Strossmayera, a kasnije i Franje Račkog. U većem broju dolaze početkom 20. stoljeća u potrazi za poslom, a posebno su značajni oni koji su došli po završetku Prvog svjetskog rata, a bavili su se povrtlarstvom, pa su Zagrepčani za sve one koji su se bavili vrtlarstvom govorili da su „bugari“. Nakon 1918. godine u Hrvatsku se doseljavaju Rusi, jer je dio njih tražio politički azil s obzirom da je u državama bivšeg ruskog carstva došlo do revolucije. Među ruskim emigrantima koji su se doselili nakon Prvog svjetskog rata bilo je dosta plemstva. Istaknuli su se u kulturnom i znanstvenom životu Hrvatske. Slovenci se spominju od srednjeg vijeka, međutim tada se navode kao Kranjci, Štajerci. Djelovali su kao narodni preporoditelji i aktivisti, te su izvršili veliki utjecaj na razvoj hrvatske nacionalne svijesti. U međuratnom razdoblju u gradovima se ističu kao značajni intelektualci, ali i kao istaknuti umjetnici: slikari, kipari, glumci i operni pjevači. U Zagrebu su najviše djelovali u međuratnom razdoblju kada su utemeljili nekoliko svojih društava. Tada je nastao i Slovenski dom najstarije djelujuće slovensko društvo u Hrvatskoj. Talijani su prisutni u Hrvatskoj od srednjeg vijeka. Pretežno su nastanjeni u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji gdje se smatraju autohtono stanovništvo. Tijekom18. stoljeća mnogobrojni talijanski obrtnici naselili su se na području grada Zagreba i Slavonije gdje njihovi potomci i danas žive. Danas se u manjine ubrajaju Albanci, Crnogorci i Makedonci, iako ih je bilo i u međuratnom razdoblju veće doseljavanje prati se tek nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Opširnije:http://www.azoo.hr/images/izdanja/manjine/02.html