„Ponosan sam na svog djeda Jusufa Mehonjića“

Opširnije o komitskom pokretu u Sandžaku i na Kosovu pisao sam sa gospodinom Nurom Sadikovićem u našim knjigama: “Sinovi Sandžaka” (1996), “Sandžak- porobljena zemlja” (2001) i “Kako se kalio Sandžak”, štampane 2005. godine.

Ono šta me je zadnjih dvadeset godina tjeralo da uradim dokumentarni film o Jusufu Mehonjiću  jeste činjenica da- niko nije znao način na koji je stradao ovaj  junak i gdje se nalazi njegov mezar (grob). Iako je Mehonjić svojom borbom za oslobođenje i zaštitu sandžačkih Bošnjaka ispisao najljepše stranice historije našeg naroda, njegova smrt je ostala velika enigma za mnoge historičare i poštovaoce.

Nakon Drugog svjetskog rata, a posebno posljednjih 20 godina, srpska tajna policija je lansirala priču da je za smrt Jusufa Mehonjića odgovoran Albanac- pobratim, kako bi se i na taj način pokušala anulirati historijska činjenica da su upravo Albanci više puta spašavali Bošnjake Sandžaka tokom 20. vijeka. Ja sam u ljeto 2013. došao do pouzdanih informacija da je Jusuf Mehonjić ubijen u okršaju sa albanskom žandarmerijom u selu Arapaj kod mjesta Šijak nedaleko od luke Drač.

Jedini opipljiv dokaz od koga sam pošao bila je činjenica da je Jusuf Mehonjić (1883-1926) u braku sa Nazom Kolić imao sina Ljutva koji je živio u selu Hamilj kod grada Fier-a u srednjoj Albaniji. Ovaj podatak sam dobio 1994. godine od rahmetli Salka Brahovića iz Brodareva koji je bio u bliskom srodstvu sa Mehonjićem.

Situaciju je iskomplikovala, kada se, krajem 2008-e godine, u medijima pojavila informacija da je u Sandžak stigao unuk Jusufa Mehonjića iz Turske. Bio je to izvjesni Našid Ešlik iz grada Kajserija, koji se predstavljao kao Jusufov unuk, penzionisano vojno lice i hadžija. Tog trenutka, ni meni nije bilo jasno dali je tačna ona informacija koju sam 1994.g. dobio od Salka Brahovića da je Jusuf imao samo jednog sina-Ljutva, i da on živi u Albaniji, ili ova informacija da njegovi potomci žive u Turskoj a ne u Albaniji.     Navedeni gospodin Ešlik je 2008.g. zaista došao u Sandžak i stupio je u kontakt sa novinarom Almirom Mehonjićem iz Prijepolja. Almir nije ulazio dublje u pojedinosti oko familije dotičnog hadžije Ešlika. Međutim, ja sam bio jako zainteresovan za gospodina, pa sam od Almira dobio njegov telefon u Turskoj. Pozvao sam ga i postavio mu par prostih pitanja vezana za Jusufa Mehonjića. Međutim, njegov navodni  “unuk” nije umeo da odgovori na njih, da bi na kraju priznao da on nije unuk  komitskog vođe Jusufa Mehonjića već nekog drugog Jusufa.

Tragom informacije, koju sam objavio u svojoj knjizi “Sinovi Sandžaka” (1996), da u selu Hamilj živi Jusufov sin Ljutvo, pošao je i istraživač iz Bara gospodin Mirza Kurgaš. Informacija se pokazala tačnom i on je u Albaniji zaista upoznao prave unuke Jusufa Mehonjića, dok je njegov sin Ljutvo umro 2010. godine.

U međuvremenu sam od gospodina  Almira Mehonjića dobio telefon najstarijeg Jusufovog unuka koji se također zove Jusuf (1948). Prilika da se konačno sretnem sa pravim potomcima legendarnog Jusufa Mehonjića ukazala se 20. jula 2013. godine.

Tada sam, boraveći sa familijom u Ulcinju, telefonom stupio u kontakt sa unukom Jusufom i najavio dolazak u grad Fier. Jusuf nije krio oduševljenje mojim dolaskom, obzirom da je čuo za mene još davne 1996. godine kada je izašla moja prva knjiga “Sinovi Sandžaka” na čijoj se naslovnoj strani nalazi slika njegovog djeda Jusufa.

Iz Ulcinja sam pošao kolima sa svojim sinom Mehmedom u pravcu albanske granice. Bio je to moj prvi susret sa Albanijom. Nekada najzatvorenija i jedina zvanično proglašena ateistička zemlja na svijetu, zemlja sa 700. 000 bunkera, nakon smrti diktatora Envera Hodže (1908-1985), danas pokazuje sasvim drugo lice. Albanija danas zaista doživljava ekonomski procvat. Gradi se na sve strane, od auto-puteva, hotela do privatnih luksuznih kuća. Strani kapital je ovdje ušao na velika vrata. Od Ulcinja do grada Fier- a u Albaniji ima tačno 202 kilometra. Iako smo taj put mogli proći mnogo brže, ja i Mehmed nismo žurili, već smo znatiželjno upijali svaki detalj ove, po kulturi, vjeri i tradiciji, tako bliske a tako daleke zemlje. Kažem tako daleke, jer je ova zemlja do 1985.godine  bila hermetički zatvorena i njen paranoični predsjednik Enver Hodža je 40 godina držao izolovanom od čitavog svijeta.

Zahvaljujući mudroj politici premijera Saliha Beriše Albanija je doživjela veliki ekonomski razvoj i uspješno prolazi kroz period tranzicije. Nažalost, o njenom razvoju srpska i crnogorska televizija danas malo ili nimalo ne izvještavaju. Sve se svodi na otrcanu priču u koju ni oni sami ne vjeruju, kako danas u Albaniji živi veliki broj Crnogoraca i Srba, pokušavajući da tamošnje bošnjačko stanovništvo iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine prikažu kao “svoje”, iako su Bošnjaci, posebno oni iz Sandžaka, u Albaniju pobjegli od njihovog terora zavedenog između dva svjetska rata, u Kraljevini Jugoslaviji.

Put nas je vodio kroz gradove: Skadar (Shkoder), Lješ (Lezhe), Kruju (Kruje), Drač (Durres), Kavaju (Kavaje), Ljušnje (Lushnje) i konačno Fier. Na samom ulazu u grad čekao nas je Jusuf Mehonjić (1948), najstariji unuk junaka Jusufa Mehonjića. Sa njim je bio i gospodin Fehim Salković, sinovac čuvenog komitaša Feriza Salkovića. Nakon što smo se odmorili i upoznali, moja prva želja je bila da obiđem mezar najvećeg sandžačkog gazije Jusufa Mehonjića. Bio je to jedan od mojih najsrećnijih trenutaka u životu, da mogu izučiti Fatihu najvećem sandžačkom sinu. Pored Jusufa Mehonjića na groblju Baltez, koje se nalazi pored sela Hamilj, ukopani su i Feriz Salković, Nazif Škrijelj, Sinan Delija- Paljevac i mnogi drugi. U susjednom selu Radostin ukopan je Jusufov mlađi brat Hakija koji je umro pred Drugi svjetski rat. Poslijepodne obišli smo grad Fier. To je danas moderan grad sa širokim ulicama i novoizgrađenim stambenim četvrtima. I Fier kao i Novi Pazar ima dva univerziteta. U centru se nalazi velelepna džamija izgrađena 2004. godine. Bio je mjesec Ramazan pa su opštinske vlasti istakle veliki transparent sa natpisom: “Ramazan mubarek olsun”.

U razgovoru sa unukom Jusufom i Fehimom Salkovićem saznao sam mnoge nove detalje na osnovu kojih sam lako rekonstruisao način na koji su ubijeni Jusuf Mehonjić i Feriz Salković, što je za mene i mnoge Bošnjake iz Sandžaka bila velika enigma. Ovo je bio posljednji detalj u mozaiku priče o našem junaku Mehonjiću.

RAZGOVOR SA UNUKOM JUSUFA MEHONJIĆA KOJI SE TAKOĐER ZOVE JUSUF

   Autor:  Poštovani gospodine Jusufe, ja sam danas došao da Vas obiđem, da Vas snimim kamerom i da preko Vaše izjave, našim gledaocima i čitaocima, prezentiramo malo više podataka o našem junaku Jusufu Mehonjiću.

Jusuf:  Harune selam alejkum. Želim da ti se zahvalim prije svega, što si imao volje i snage da si došao od Sandžaka, i još dalje od Nemačke, da nas posjetiš, da nas upoznaš, jer ovamo do sada, ima i 100 godina, nije došao nijedan historičar da nas posjeti i da nas vidi.

Mogu da ti kažem ukratko historiju mojeg djeda Jusufa Mehonjića, koliko ja pamtim.

Moj djed Jusuf je, po priči moje bijače Naze, rođen 1883. godine u selo Grnčarevo kod Šahovića. Otac Jusufov se zvao Murat.*      On se oženio devojkom iz familije Karalića iz Šahovića i sa njom dobio dva sina: mojeg djeda Jusufa i Hakiju i ćerku Nuru. Murat je imao brata Hasana a Hasan sina Ibrahima. Od tog Ibrahima ostala su dva sina: Salko i Bilal. Pošto su bili stalno proganjani od srpske i crnogorske vlasti, Salko i Bilal su promijenili prezime u Brahović, po ocu Ibrahimu-Brahu. Salko je živeo u Brodarevu kod Prijepolja do 2001. godine kad je umro, a Bilal u Makedoniji.

_______________________________________
Prema istraživanju Redžepa Škrijelja i Zaima Azemovića, braća Jusufa Mehonjića su se zvala Murat i Šaćir, dok Hakija, koiji se pominje kod mnogih autora kao Jusufov mlađi brat, može biti bliski rođak ili amidžić. Tutinski zbornik, br. 4 iz 2004. godine.
_______________________________________
Jusufov mlađi brat Hakija je sa Jusufom bio u komitu. On se nije ženio i umro je ovde u Albaniji, u selu Radostin je ukopan. Jusufova sestra Nura se bila udala u Peć na Kosovo gde je imala jednog sina. Poslije je otišla u Tursku i tamo se udala za nekog Pazarca koji je imao tursko prezime Toker i sa njim dobila sina Selima. Moj babo Ljutvo je išao kod nje da je posjeti u Adanu sa mojim bratom Džaferom. I ona je umrla i ukopana u Adanu. Moj djed Jusuf je oženio Nazu Kolić i sa njom imao, prvo dva sina, koji su  umrla odmah po rođenju. Tad je Jusuf bio u komitu pa ih je bijača Naza sama ukopala. Kasnije su dobili još jednog sina, to jest mojeg oca Ljutva. On je rođen 1920. godine a umro je prije tri godine, u 90-oj godini života.

Zbog sigurnosti, Jusuf je svoju suprugu Nazu doveo u Skadar. Ona je tamo provela oko 13 godina i tamo je rođen moj otac Ljutvo. Poslije ubistva mog djeda Jusufa 1926. bijača Naza je ostala sama sa mojim babom Ljutvom. Jusufov nerazdvojni drug iz komite Feriz Salković je 1932. pozvao Nazu da dođe sa sinom Ljutvom kod njega u Fier, u srednju Albaniju. Oni su zajedno sa drugim muhadžirima došli u selo Hamilj kod Fier-a. Moj babo je završio gimnaziju u Skadru i poslije je radio kao upravnik zemljoradničke zadruge. On se oženio Vahidom, ćerkom Hajriza Salkovića, brata Ferizovog. Babo je sa majkom Vahidom dobio prvo dvije ćerke: Ramizu (1944)  i Adliju (1946), poslije mene, kao najstarijeg sina, pa Huseina (1950), Džafera (1956) i Dževahira (1960).

Autor:  Gospodine Jusufe, hoćete li nam ispričati kad, i kako je ubijen vaš djed Jusuf Mehonjić?

Jusuf:  Moj djed je sa sobom imao oko 80 iskusnih boraca. Preko zime bi iz Sandžaka dolazio sa družinom u Albaniju, u okolinu Skadra, a čim bi puklo proljeće odlazio bi ponovo u Sandžak i izvodio akcije protiv kraljevih žandara i četnika Koste Pećanca. Njegovi komitaši su izvodili akcije od Plava i Gusinja do Pazara i od Pazara do Pljevalja i Priboja, znači, po čitavom Sandžaku. On je zajedno sa Bajramom Curijem, vođom kosovske komite, učestvovao u julu 1924. godine u obaranju prosrpskog predsjednnika albanske vlade Ahmeta Zogua. Zogu je tada pobjego za Beograd i tamo sklopio sa kraljom Aleksandrom dogovor da unište sve komitske vođe. Jugoslovenski kralj je pomogo Zoguu da se ponovo vrati na vlast u Albaniju krajem 1924. Sa Zoguom je, kao pomoć došlo i nekoliko hiljada srpskih vonika, rezervista i ruskih dobrovoljaca da sa vlasti maknu demokratu Fan Nolija kojeg je na vlast doveo Bajram Curi uz pomoć 300 sandžačkih komitaša koje je predvodio moj djed Jusuf Mehonjić. Počela je velika potjera za Bajramom Curijem i mojim djedom. Za njima su raspisane potjernice a njihove glave ucijenjene na 500.000 dinara u zlatu. Curi je ubijen 1924., a moj djed u proljeće 1926. godine.

Jusuf se jedno vrijeme skrivao u Skadru. Jednom prilikom, u jednoj kafani, prepoznao ga je jedan albanski žandar i pokušao da ga uhapsi. Žandar je uperio pušku u Jusufa i naredio mu da pođe sa njim. Jusuf je skinuo pojas sa zlatnim dukatima i pružio ga žandaru u zamjenu da ga pusti na slobodu. Međutim, albanski žandar je hteo živa da ga sprovede u stanicu kako bi uzeo nagradu za njega. Jusuf mu jednom rukom pruža pojas sa dukatima a drugom mu hitro otima pušku i ubija ga. Ubistvo žandara u Skadru  alarmiralo je sve patrole i počela je velika hajka za njim. Zahvaljujući jednom prijatelju Jusuf se preobukao u hodžinsko odijelo i tako pješke stigao u mjesto Šijak kod Drača. Tamo se krio u selu Arapaj kod Šijaka, u kući jednog svog prijatelja, zvao se Muharem i bio je rodom sa Kosova. Marta mjeseca 1926. godine, neko ga prepoznaje i javlja žandarima koji opkoljavaju kuću u kojoj se Jusuf krio. Soba u kojoj je boravio Jusuf  imala je jedan mali prozor kroz koji nije mogao da pobjegne. Bio je prinuđen da izađe na vrata gdje su ga žandari odmah ubili. Dugo se nije znalo gde je Jusuf ukopan. Moj otac Ljutvo je slučajno saznao da ga je  jedan hodža iz Šijaka  ukopao u tom mjestu. Saznao je ko je taj hodža i on mu je pokazao Jusufov mezar. Moj otac je prije 10 godina prebacio njegove kosti  i ukopao ih pored njegove supruge Naze na groblje Baltez u našem selu Hamilju.

Autor: Dali ste možda čuli da je neko od naših ljudi iz Sandžaka organizovao ubistvo Vašeg djeda Jusufa?

Jusuf: Meni lično nije poznato. To je bio dogovor kralja Aleksandra i Ahmeta Zogua da se pobiju sve komitske vođe. Tad su se u Albaniji nalazile na hiljade srpskih i albanskih vojnika i žandara koji su ih tražili i njima nije bilo spasa. Da su bili ptice nisu mogli pobjeć.

Autor:   Na Pešteri, jednom dijelu Sandžaka, kruži priča da je ubistvo Vašeg djeda Jusufa organizovao Smail Huka iz sela Ugla. To ime pominju i neki guslari iz Sandžaka u svojim pjesmama. Da li Vam je poznato ime Smaila Huke sa Pešteri?

Jusuf:  Ja sam porastao uz tu bolnu priču o ubistvu moga djeda Jusufa. Moj otac Ljutvo je čitav život istraživao- ko ga je, kako i gdje ubio? Zatekao sam živu i bijaču Nazu, suprugu od moga djeda Jusufa. Nikada, ni od jednog ni od drugog, nisam čuo da je spomenuo ime tog Smaila Huke sa Pešteri. Istina je da su ga u proljeće 1926. u međusobnoj borbi ubili albanski žandari u selu Arapaj kod Šijaka kod Drača.

Autor: Vaš djed danas važi za najvećeg junaka u Sandžaku. On se svojim komitovanjem suprostavio diktatorskom režimu kralja Aleksandra Karađorđevića štiteći svoj narod od zuluma, pljačke i bezvlašća žandara i četnika Koste Pećanca.  Neprijatelju je ulivao strah u kosti, a režim u Beogradu ga je proglasio najvećim unutrašnjim neprijateljem. Za njega i njegov komitski pokret se čulo izvan granica Sandžaka, čime je skrenuta pažnja na nepodnošljiv položaj bošnjačkog naroda u Kraljevini Jugoslaviji.  Zbog toga je ostavio neizbrisiv trag u historiji sandžačkih Bošnjaka. Recite mi kakav je osjećaj kad znate da ste imali za djeda čovjeka takvog formata?

Jusuf: Moja bijača Naza, moji roditelji, ja i moja braća i sestre, a sada i moja djeca, uvijek smo se ponosili Jusufom Mehonjićem. Njegova popularnost je bila i ostala velika kako u Sandžaku tako i na Kosovu i u Albaniji. O njemu se sa podjednakim poštovanjem priča i kod bošnjačkog i kod albanskog naroda. Molim Allaha da njemu i svim njegovim saborcima podari lijepi dženet.

Autor: Amin.

Nakon dvadeset godina bavljenja  tematikom komitskog pokreta u Sandžaku i na Kosovu, uspio sam da, u aprilu 2014. godine, u saradnji sa “Sandžak TV” iz Novog Pazara, realizujem dokumentarni film pod nazivom “Jusuf Mehonjić-heroj Sandžaka”.

Film je postavljen na YOUTUBE i sastoji se iz dva dijela. Pored mnogobrojnih fotografija, film sadrži i četiri intervjua:

prvi– sa mr. Avdijom Avdićem, najboljim poznavaocem komitskog pokreta u Sandžaku,

drugi– sa hadži Kambom Hukićem, unukom Smaila Huke koji je nepravedno osumnjičen za ubistvo Jusufa Mehonjića,

treći– sa Jusufom (1948), najstarijim unukom junaka Jusufa Mehonjića i

četvrti- sa Fehimom Salkovićem (1946), sinovcem Feriza Salkovića.

Prvi cilj ovog filma je da našoj i široj javnosti ukaže na jedan od najmračnijih perioda u historiji sandžačkih Bošnjaka (period Kraljevine Jugoslavije) i na hrabru borbu njenih zaštitnika (komitaša) koji su živote dali da bi mi danas živjeli. Neka im je Rahmet veliki!

Drugi cilj filma je da argumentovano demantuje priču koju je proturila srpska tajna služba da je ubistvo najvećeg sandžačkog junaka Jusufa Mehonjića izvršio Albanac- pobratim, a sve u cilju stvaranja trajne mržnje između Bošnjaka i Albanaca.