Po Turskim defterima Gornje Polimlje od 1455, je bilo u sastavu Prizrenskog, Pećkog i Skadarskog sndžakata. I jedan kraći period Bosanskog, pa onda opet Kosovskog vilajeta sve do 1912 god. kada ulazi u sastav Crne Gore.
Znatna doseljavanja u Bihoru[1] ostavili su traga u psihičkim, jezičkom i Antropološkim osobinama. Bihorci su tokom vremena dobili neke etničke osobonepo kojima se razlikuju od susednih oblasti. Bihorci imaju znatne osobine Dinarac pa se oni i sami razlikuju da li su iz priplaninskih i dolinskih krajeva.
Ljudi iz priplaninskih djelova[2] vladaju brastvenički odnos povezanosti i, krvna osveta. Jović kaže da u Pešteri i Bihoru nikakve zakonske vlasti nema, nego oni sami sebi na Fisove sude.
Geografski prostor[3] je tri puta duži nego sto je sadašnji prostor zemlje što se zove Arbanija ili Arnautluk. Ovu arnautsku zemlju zaokružuju se sa ovim varosima: Bar, Sjenica Prijepolje Vranje, Kumanovo, Skoplje, Monastir Kostur, Argirokastro i Arta zatim do Jadranskog mora pa sve do Grčke.
U Novopazarskom Sandzaku[4] među doseljenicima u sandžačkom kraju ima Vasojevića, i veliki broj Kuča, posebno dolinom Lima. O tome dokle su zivjeli albanci u Srbiji Cvijić Kaže “Državna vlast Srbije naseljavala crnogorske doseljenika u Srbiji konkretno u Toplici, Pusta reka, Jablanica i oko Leskovca poslije 1878 godine u krajeve u kojima su živjeli Arnauti (Albanci) i napustili. Malisorska struja se prostirala u dve grane jedna prema južnoj Srbiji i Ugarskoj druga struja u dolini gornjeg Lima, Gusinja i Plava naročito Klimenti u dolinu Ibra, Rožaja i Ribarića, Novog Pazara i Sjenice i Peštera. U Crnoj Gori,Vasojevići su se proširili na račun Klimenata.
U knjizi Vasojevići u turskoj granici[5] piše da se Hasom ili Asom nazivala cijela Beranska Nahija. Po predanju tu je živeo (H)Aso Kelmenda/Klimenta te je po njenu ovaj kraj nazvat, Vasojevići i Ašani su isterali Asa i njegovo pleme Kelmende. Pa se i danas jedno mjesto zove pobjednik, i Krčevo, gde su pobili sve Kelmende pa se po tome zove jer je bilo zakrčeno sa poubijenim Kelmendima. Tako da se danas na svakom koraku nalaze tragovi i spomeni od Kelmenda/Klimenata.
Među sadšnjim stanovnicima Berana najstariji su Ramusovići (Ram-Huso) koji su ovamo došli iz Gruda blizu Podgorice. Priča se da su najprije bili katolici, pa su kasnije prešli u muslimane, a kada je Beranska Nahija potpala 1856 pod Crnu Goru, Vasojevici su ih kao i sve muhamedance na silu u rijeku Lim pokrtsili. A kada su turci ponovo zavladali 1862 Ramusovići se ponovo vrate u muhanedance, sem jedne kuće
Stanovnici sela Luščani iz Vasojevica tvrde da su starinom iz Ceklina od plemena Ɖuraskovića i da su došli u Lušče četiri brata, jedan se zvao Luka, drugi Andrija pa ovo selo po Luki dobije ime, docnije se Andrija Odselio U Bihor i tamo pređe u muslimane i dobije ime Adro, (Hadro)u selo Vrbica, potomci se prozovu (H)Adrovići.
O porijeklu (H)Adrovića nalazimo i kod drugih pisaca(Jovićević)[6]. U Ceklinu stoji predanje, da gornjaci koji broje preko 600 domova, vode porijeklo od nekog Leke koji je bio iz Klimenta i koji se najprije doselio u Piperima pa se tu oženio nekom udovicom. i zvao se Leka Klimenćanin,
U knizi[7] “Strugari bratstvo u Ceklinu” Blažo Strugar piše: U Pipere dolazi i traži utočište Leka Klimenćanin, bježeći iz svoga zavičaja Klimenata. On se zadržao izvjesno vrijme u Stijeni Piperskoj i ozenio se sa jednom udovicom (pored toga što je svoju porodicu zenu i djecu ostavio u Klimentima), on pođe s njom u potrazi za novim i sigurnijim utočištem. Leka zatim dolazi do zetskoga gospodara Ivana Crnojevića, koji je baš u to vrijeme boravio na gradu Obodu, tada zvanom Obodnik (od 1482. do 1485. godine), i zatraži utočište. Ivan mu (izgleda, kao poznatom i uglednom čovjeku) dade veći dio crkovine na Gornjem Ceklinu i naseli ga na bogatom posjedu”
“Leka je uskoro sa drugom ženom imao sina, kao i usvojenog iz prvog zeninog braka. Podijelio im i dobre posjede. Gornji kraj dodijelio svome sinu, a donji kraj usvojenom. Tako su, po mjestu stalnog naseljenja na Gornjem Ceklinu, po svome sinu potomci nazvani Gornjaci, a usvojenom– Donjaci.”
“Od Lekina sina Usena kojeg je ostavio u Klimente živi i danas potomstvo, koje se preziva Vrata i Đonovici (Klimenti, sjeverna Albanija)”.
Gornjacka bratstva od Lekinog sina s Ceklinu su: Đuraškovici, Kostići, Jankovići, Ražnatovići, Jovicevići, Pejovići, Šofranći i Tatari. Sva su, neka potpuno a neka djelimicno, sacuvala porodicni rodoslov, u Gornjem kraju, odakle im rodonačelnici i poticu.” Od ovih Đuraškovica Gornjaka Klimencana vode porijeklo Adrovići iz Bihora. Za Hadroviće, Bogumil Hrabak bilježi da su “vjerovatno” iz Pipera
Pored Andrija Jovićevića o ovome su pisali i Mihailo Strugar u plemenskoj istoriji “Slike iz prošlosti Ceklina”, Luka Pejović u “Kritičkom pregledu” (osvrt na “Slike iz prošlosti Ceklina”), Pavle Rovinski u djelu “Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”, kao i drugi pisci.
O naseljavanu Vasojevića u dolini Lima pise[8] Plavsko Gusinjska oblast. Vasojevića koji su u to doba znatno ojačali, pa su svi zajedno zajednickim akcijama istisli Klimente. Kako su klimente potiskivani iz pojedinih područja, tako je i zemlja dijeljena na agaluke Naseljavanje Vasojevića u Gornjem Polimlju bilo je uz usku saradnju sa nosiocima Osmanske vlasti u gusinjskoj kapetaniji Šabanagićima a prvenstveno kada je na čelu ove kapetanije bio Djul-beg Šabanagić.[9] U istoriji je zabeleženo da su Vasojevići učestvovali više puta na strani Osmanlija, predvođeni šul- begom Šabanagicem, u gušenju ustanka u Grčkoj i u borbama protivu Rusa, na strani Osmanlija[10]
U danasnjem selu Velika[11] u Vasojevićima, Beranama, zive potomci nekog Šalje koji se zvao Čero ili Čela, kovač iz Šalje u Arnautluku (Albaniji)i nastanio se u Ivan Polju. On je imao sedam sinova. Koji su se jednom pobunili protiv Redžepagića, da ne daju četvrtinu. U toj pobuni tri sina poginu. A ostanu jos četiri Joko i od njega Jokici Krta Gojkovici, Golubovici, Brkovici, i od Iveza Simonovici Knezevići Radulovići, Šaljana ima 150 kuća.
Brastvo Agovici vode porijeklo od jednog Katolika Albanca iz plava prije deset pojaseva.[12] (neki misle da su od Klimenata, dok drugi od Hota)
Slika Selman Agović,preuzeto od Anele Agović
Po predanju Agovići, iz gornjeg Bihora – Čuvaju predanje da su im preci porijeklom iz Albanije, iz mjesta Selce Kelmendi. Pripovijedaju da su bila dva brata: Jonuz i Ago. Jonuz je ostao u Gornjoj Vrbici, dok je Ago u Rožaje. Od kada datira prezime Agović ni informatorima nije sasvim jasno, svakako je porijeklo starije od predanja o dvojici braće.
Izvor ; Informatori Ɖule Agović (Rodjen 1900) i Sabrija Agović (1934)
Cemani iz vrbice imaju predka iz Kuca , Poreklom od kuca su i Prentovici, Licine. U Dašcčoj Rijeci, Murovcu i Javorovu su Skrijelji Malisori.
Erdeljanović u Kučima[13] navodi nekoliko albanskih bratstava najpoznatiji je Drekal, osnivač najmoćnije grupe kučkih bratstava bio je albanskog porijekla kao i njegov sin Lale Drekal.
Batilovići[14] su članovi jednog starog bratstva čiji je predak, prema narodnom predanju, prije 270 godina doselio iz Krasnića iz Malesije, Albanija u Prijepolje, zbog toga što je tamo počinio ubistvo i “dugovao krv”. Predanje kaže da i prezime Batilović upravo i potiče od turske, zapravo arapske riječi “batil” tj. “batal”, što znači prgav, nevaljalac, krvnik, ali se može uzeti i u značenju junak, odvažan, hrabar[15]. Iz Prijepolja predak Batilovića je doselio na Trubinu (selo u Donjem Bihoru), odakle je nešto kasnije prešao na selo Crniš, gdje i danas živi dosta članova ovog bratstva. S obzirom da su Batilovći bili vrijedni i radni, ubrzo su postali bogati i cijnjeni ljudi na Crnišu i okolini. Po prirodi su bili vrlo prijeki i osioni, pa su zbog toga često dolazili u sukob sa svojim komšijama.
Ovo je samo mali dio izvoda iz pisanja uglavnom pisaca iz okruženja i samo je pokusaj da se na neki način izvuku iz anonimnosti porijekla iz ovih krajeva.