U Sandžaku svi brodovi aktuelnih razmišljanja i promišljanja plove između historijske prošlosti i suvremene zbilje. Između ove dvije krajnosti veoma je teško, ali ne i nemoguće, podvući čvrstu, jasnu i trajnu razliku koja bi ovo pitanje konačno svela i dovela na brisani prostor definitivnog odgovora i razrješenja, što bi zauvijek razmrsilo ovaj segment balkanskog gordijevog čvora.
Autor: Esad Rahić, predsjednik Društva historičara Sandžaka
Historijska je istina da su nakon Bečkog ili Morejskog rata (1683-1699) značajni dijelovi današnjeg Sandžaka ostali bez stanovništva jer je prvobitno stanovništvo naročito u periodu 1689-1690-te godine bilo istrebljeno ili raseljeno. U ovako tragičnoj i skoro beznadežnoj situaciji i po muslimanski i po kršćanski živalj dogodilo se preseljenje značajnih dijelova nekih arnautskih plemena početkom XVIII stoljeća (Klimenti ili Keljmendi, Hoti, Škrelji, Gege i drugih) naročito na Pešterskoj visoravni i drugim dijelovima današnjeg Sandžaka. Na ovaj način su bar donekle razriješena istovremeno dva pitanja: pacifizacija nemirnog arnautskog etničkog elementa u krajevima gdje su dotada živjeli i naseljavanje i etničko popunjavanje polupraznih ili praznih teritorija današnjeg Sandžaka sa novom etničkom i vjerskom populacijom, što će udahnuti život i dati svežu biološku, privrednu, kulturnu i konfensionalnu supstancu i transfuziju ovom prostoru.
Novi momenat u ovoj historijskoj i genetsko-etničkoj storiji bilo je postepeno prihvatanje Islama od strane novodoseljenika, čime je došlo do vjerskog i kulturnog izjednačavanja sa starosjedilačkim bošnjačkim življem i sa novim talasima muhadžirskih bošnjačkih pokreta usmjerenih u pravcu Sandžaka, što je dodatno ojačalo bošnjačku etničku komponentu u Sandžaku.
Sve je ovo utjecalo da se stvori neophodna duhovna baza za etničko miješanje u kojem je definitivnu prevagu odnio bošnjački etnos i njegove kulturne i jezičke odlike. Etnička, kulturna i jezička asimilacija bivšeg arnautskog življa na sandžačkim prostorima je u nepovratnoj finalnoj fazi upravo ovih godina, jer i u najtvrdokornijim i jezički najotpornijim sredinama, odnosno u pešterskim selima kao što je Baćica, Boroštica, Ugao i druga, očevi su zadnja generacija koja govori pored primarnog bosanskog i „arnautskim“ jezikom, dok njihova djeca znaju samo bosanski jezik kao jedini i neprikosnoveni maternji jezik.
Dobro je zapazio veliki sandžački patriota Sreten Vukosavljević da je sandžački bošnjački živalj najzaslužniji što albanske etničke migracije nisu u potpunosti zapljusnule i prekrile i prostor Šumadije i šire, jer je upravo asimilacija arnautskih plemena u Sandžaku i njihovo utapanje u bošnjački etnos bio taj Kineski zid koji je spasio arnautizaciju današnje centralne Srbije i šire.
Naravno da ove činjenice ne trebaju da izazivaju osjećanje trijumfa kod sandžačkih Bošnjaka niti „žal za prošlošću“ kod Albanaca jer je u pitanju samo jedan od mnogobrojnih historijskih procesa slične sadržine koji su se odvijali na prostorima bivšeg Osmanskog carstva. Nisu rijetki slučajevi da su se bošnjačke etničke grupe na Kosovu i Metohiji i Albaniji tokom vremena albanizirale, kao što su se Albanci u Nikincima, Hrtkovcima i još nekim naseljuma tokom vremena kroatizirali.
Slično je bilo i sa Klimentama i drugim arnautskim plemenima u Šumadiji i drugim prostorima današnje centralne Srbije koji su se tokom vremena posrbili, među njima i dvije najznačajnije srpske porodice Karađorđevići i Nenadovući koje su albanskog porijekla.
Milioni potomaka Bošnjaka i Albanaca u Republici Turskoj neminovno idu u pravcu asimilacije i utapanja u većinski turski narod.
Šta reći na kraju. Sandžački Bošnjaci su ponosni što u njihovim genima ima i nezanemarljive arnautske supstance, ali su iznad svega dični na činjenicu da pripadaju jedinstvenom i etnički i duhovno nedjeljivom bošnjačkom etničkom korpusu i prostoru koje natkriljuje nebo bosanskog jezika.
Naravno sve gore rečeno intenzivira težnju da sa albanskim narodom još više učvrćujemo bratske odnose i međusobno poštovanje, ali kao dva posebna naroda sa izvjesnim etničkim prožimanjima u prošlosti i istom vjerom – Islamom. Pri tom nijednog trenutka ne zaboravljamo i ne zapostavljamo ogromnu zahvalnost za bratsku pomoć koju nam je albanski narod više puta pružio u mnogim, često presudnim historijskim događajima, i što su nas ponekada spašavali u pojedinim dijelovima Sandžaka i od potpunog etničkog istrebljenja. Naravno bratski odnos, pun međusobnog pijeteta moramo imati i sa drugim susjednim narodima, sa kojima se također, ali u daleko manjoj mjeri etnički prožimali tokom proteklih stoljeća.
Ne postoje etnički čisti narodi na planeti. Svaki od postojećih naroda je u manjoj ili većoj mjeri nastao etničkim i kulturnim miješanjima sa drugim narodima. Zato je iluzorno i ponekada čak i drsko tražiti samo od bošnjačkog naroda da kontinuirano dokazuje svoju etničku čistoću, jer etnički potpuno čisti narodi ne postoje.