Navršilo se 27 godina od postojanja SDA Sandžaka, sestrinske stranke matične SDA BiH. Sulejman Ugljanin, dugogodišnji predsjednik te stranke i bošnjački političar za kojeg se ustalilo reći da je istinski primjer čovjeka iz naroda, za Stav govori u funkciji predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća kao najvišeg legitimnog i legalnog predstavničkog tijela Bošnjaka biranog na slobodnim i neposrednim izborima u Srbiji. Bošnjačko nacionalno vijeće kao institucija postoji od 11. maja 1991. godine, a trenutno je centar najvažnijih inicijativa koje se tiču osiguravanja manjinskih prava Bošnjaka u Srbiji. Vođenje SDA Sandžaka preuzeo je aktuelni gradonačelnik Tutina Šemsudin Kučević, a Ugljanin je zamrznuo sve svoje aktivnosti u SDA i kao predsjednik BNV-a upozorava da je Sandžak okupiran od Republike Srbije i Crne Gore, te je odlučan da unutar evropskog puta ovih dviju zemalja konačno nađe rješenje i za status Sandžaka.

STAV: Navršilo se 27 godina od obnavljanja političkog djelovanja Bošnjaka u Sandžaku. Možete li nam napraviti kratak rezime tegoba na putu koji bezmalo traje od Sjeničke konferencije 1917. godine, znači stotinu godina?

UGLJANIN: Problem Bošnjaka Sandžaka potječe od 1917. godine, kada se u Sjenici okupilo 12 gradonačelnika koji su pokušali na institucionalan način riješiti bošnjačko pitanje. Tada je vladala Austro-Ugarska i oni su se vrlo jasno odredili kazavši koje probleme imaju i kako se oni mogu riješiti. Međutim, od tada do danas problem Sandžaka stalno je na nekom novom početku. Sandžak je od 1. decembra 1918. godine zvanično okupirana zemlja. Sandžak je, a to historičari mogu preciznije elaborirati, 1918. godine zavijen u paket koji se zvao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, jer su tadašnje Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora bile daleke jedna od druge, pa su tim sporazumom napravili da Srbija uzme polovinu, a Crna Gora drugu polovinu Sandžaka, da ga tako okupiraju i da im to prešuti Liga naroda.

Od 1. decembra 1918. do danas Sandžak je zvanično okupirana zemlja na koju nema tapiju ni Srbija ni Crna Gora. Ali, oni drže vlast na teritoriji Sandžaka i, što je vrlo važno, u ovih stotinu godina u tom okupiranom dijelu jugozapadne Srbije i sjeveroistočne Crne Gore nikada od 1918. godine pa do danas, uključivši i ovo vrijeme akcionog plana i putovanja Srbije ka Evropskoj uniji, nijedan jedini razvojni projekt nema za Sandžak u planovima ni Srbije ni Crne Gore. Drugo, zakoni Srbije primjenjuju se do Raške, odnosno do tadašnje zvanične granice Srbije, na jedan način, a u Sandžaku se primjenjuju vrlo rigorozno. Za sve zločine počinjene na teritoriji Sandžaka od 1918. godine do danas nikad niko nije odgovarao. Nikad niko. Imali smo zločina odmah nakon 1. decembra 1918, pa zatim 1924, pa 1938, pa od 1941. do 1945. godine, pa do današnjih dana kada su državni organi, vojska tzv. SRJ, granatirali selo Kukuroviće u opštini Priboj 18. februara 1993. godine. Zbog toga je Haški tribunal proglasio Srbiju krivom. To je uradio Užički korpus, i to je svima poznato. Isti taj Užički korpus upao je 1998. i 1999. godine u općinu Tutin i napali su naše čitavo općinsko rukovodstvo i fizički ih maltretirali.

Godine 1999. državna vojska SRJ imala je svoj komandni štab i kontrolirali su i teritoriju Bošnjačke Mahale na sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice. Tada je zapaljena kompletna Bošnjačka Mahala, uključujući i moju porodičnu kuću, a ja sam tada bio savezni poslanik. To je apsurdno da državna vojska zapali kuću saveznog poslanika svoje zemlje i nikom ništa. Sandžak i Bošnjaci jedna su vrlo važna tema zato što još nije riješeno njihovo pitanje. Očekujemo da se to riješi, a postoji velika šansa da Evropska unija i Ujedinjene nacije konačno riješe status Sandžaka i da počnemo postavljati pravnu državu i pravnu sigurnost. Ovo govorim u kontekstu rješavanja jugoslavenske krize započete 1991. godine Mirovnom konferencijom u Hagu, a navodno završene Daytonskim sporazumom, koji jeste riješio i zaustavio rat u Bosni i Hercegovini, ali nije riješio jugoslavensku krizu. Pitanje Sandžaka, kao što već rekoh, još nije riješeno.

STAV: Vi tvrdite da su sljedeće četiri godine presudne za Bošnjake u Sandžaku, šta mislite pod time?

UGLJANIN: Mislio sam na postavljeno pitanje hoće li Evropa konačno zahtijevati da se u Srbiji uspostave normalni evropski standardi, hoće li Evropa tražiti od Srbije i Crne Gore da se kazne počinjeni zločini, da se oni rasvijetle, a da se počinioci kazne. Time će ljudima vratiti povjerenje u slobodu i život u ovim krajevima. Druga stvar, mora se zvanično i konačno riješiti status Sandžaka kao jedne zemlje koja je i zvanično okupirana od strane Srbije i od strane Crne Gore. Okupirana! Morat će to uraditi. Evropska unija traži razgraničenje i čiste teritorijalne državne odnose. Mora se tu raščistiti pitanje granice između Srbije, BiH, Crne Gore, Makedonije, odnosno svih balkanskih država. S kim će razgovarati Bosna i Hercegovina, kao država koja ima te međunarodno priznate granice još od Berlinskog kongresa, o Priboju, Prijepolju, Pljevljima? Mi ovdje ne pričamo ni o kakvom mijenjanju granica, već o konačnom rješavanju statusa Sandžaka koji još nije riješen.

STAV: Mislite li da u sklopu evropskog puta Crne Gore i Srbije možete razgovarati o prekograničnoj regiji Sandžak, ili ste rješenje zamislili na drugačiji način?

UGLJANIN: Prekogranična regija isto je jedan pokušaj varke kao što je bila Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Sutra, ako se raspadne Evropska unija, odmah se raspada i Sandžak kao prekogranična regija, i šta će onda biti s nama? Svi pokušavaju da se ovo pitanje opet zavije u neki celofan i da to ostane neriješeno. Sandžaku jednostavno treba specijalni status. Mi smo ispred Bošnjačkog nacionalnog vijeća uputili zahtjev Ujedinjenim nacijama u kojem tražimo rješenje statusa Sandžaka. Tražimo! To zahtijevamo na osnovu referenduma građana Sandžaka održanog od 25. do 27. oktobra 1991. godine, kada su se izjasnili da se na ovoj teritoriji uspostavi specijalni status i da se izaberu organi specijalnog statusa. To je jedino trajno rješenje, a sve drugo je saučestvovanje u zločinu nad Bošnjacima Sandžaka.

STAV: Srbija je upoznata s vašim zahtjevima, kako reagiraju na njih?

UGLJANIN: Oni pokušavaju ovo pitanje izbjeći po svaku cijenu, i Srbija i Crna Gora. Nas kao građane Sandžaka to pitanje zanima, i Bošnjake, i Albance, i Srbe, i Crnogorce, i Rome. Mi na to pitanje gledamo kao građani Sandžaka, a ne samo kao Bošnjaci. Mislim da ovo pitanje više ne zavisi ni od Srbije ni od Crne Gore, već od Evropske unije, odnosno od toga hoće li Evropska unija primiti Srbiju i Crnu Goru u Evropu s neriješenom teritorijalnom situacijom, da ponovo zavije taj Sandžak kao neriješenu teritoriju, ničiju zemlju, da prećutno prihvati taj lopovluk i da se nastavi etničko čišćenje ljudi koji žive ovdje, posebno Bošnjaka. Imate Međunarodnu grupu za manjine, koja u svom izvještaju za 2014, 2015. i 2016. godinu govori da su u Srbiji Bošnjaci, Albanci, Hrvati i Romi narodi pred istrebljenjem. I taj svoj izvještaj dali su kao signal ranog upozorenja. Nažalost, nikad do sada nisu pogriješili u svojim izvještajima. Bošnjačko nacionalno vijeće tražilo je u junu ove godine od Ujedinjenih nacija da se nešto uradi po ovom pitanju i još nismo dobili odgovor.

STAV: Kada govorimo o diskriminaciji Bošnjaka, na koji se način provodi?

UGLJANIN: Krenimo od činjenice da su Bošnjaci Sandžaka autohtoni narod koji čini brojčanu manjinu u Srbiji i Crnoj Gori. Bošnjaci su u ovoj državi brojčana manjina, a ne nacionalna manjina i mi pokušavamo trajno riješiti svoj status uz rješenje teritorijalnog i regionalnog statusa Sandžaka. Kada pričamo o diskriminaciji, postoji čitava lista i mi smo Ujedinjenim nacijama poslali petnaestak stavki, počevši od člana 1 Ustava, zatim oko upisa naziva državljanstva, oko državnih simbola, grba, zastave, himne Srbije, oko zločina i neriješenih pitanja nestalih Bošnjaka, paljevina, progonstava, etničkog čišćenja, pitanja kulture, obrazovanja, pitanja nejednakosti pred zakonom, zastupljenosti Bošnjaka u državnim organima s javnim ovlaštenjima u policiji, tužilaštvu, sudstvu i drugim organima, u rješavanju pitanja imovine vjerskih zajednica, jer se aktuelnim zakonom Srbije vjerskim zajednicama vraća imovina koja je oduzeta nakon 1945. godine, a Bošnjacima je oduzimana vjerska imovina još od 1918. godine, kao i Jevrejima. To su činjenice koje nama mnogo znače.

STAV: Kada govorimo o Vučiću, on Bošnjacima poručuje da je iskren, da podržava suverenitet Bosne i Hercegovine, da želi dijalog s Bošnjacima itd. Osjete li se njegove riječi na djelu kada govorimo o odnosu prema Bošnjacima Sandžaka?

UGLJANIN: Odmah da vam kažem da je isto kao Vučić vikao i Milošević, a svi su isto govorili poslije njega, sve do danas. Svi oni hoće razgovor s Bošnjacima, ali sa svojim privatnim Bošnjacima. Oni neće razgovor s legitimno izabranim Bošnjacima. Oni legitimno izabrane Bošnjake gaze državnim mehanizmima, na svaki mogući način ugrožavaju život legitimno izabranim Bošnjacima. Oni pokušavaju diskreditirati svakog legitimno izabranog Bošnjaka i poslati poruku da nikad ništa neće dobiti tamo gdje se biraju Bošnjaci izbornom voljom. Ni razvojne planove, ni školske programe, ništa. A ondje gdje Bošnjaci glasaju za vladajuću partiju, bilo sada Vučićeve, bilo ranije Tadićeve, bilo Živkovićeve ili Đinđićeve, eh, tu se već može razgovarati. Ali, to se onda opet svodi samo na razgovore gdje se opet ništa ne učini po bilo kakvom pitanju. U razvojnim planovima i programima, kako u vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, Titove SFR Jugoslavije, Miloševićeve Jugoslavije i Srbije, Sandžak je jedna bijela površina gdje nema nikakvih razvojnih niti ekonomskih planova. Imam želju da sadašnji predsjednik Srbije ono što priča i sprovede u djelo. Međutim, on je čitavim bićem založen da riješi srpsko nacionalno pitanje. To sam govorio još u intervjuima 2012. godine u Beogradu, kao ministar u Vladi Srbije, kada su bivši radikali došli na mjesto predsjednika, premijera i predsjednika Skupštine Srbije. I tako smo dobili radikalnu Srbiju.

Vučić priča mnogo lijepe priče, ali mi od njih nemamo ništa. Vlada Srbije prošle je godine u dva navrata u martu i u augustu poslala naoružane navijače Crvene zvezde ovdje na stadion u Novom Pazaru, uz pratnju dvije hiljade specijalaca s punom ratnom opremom, tako da kažem, uveli su ih na stadion, istakli slike Draže Mihailovića, Ratka Mladića i natpis “Četnici” te tokom utakmice pjevali: “Oj Pazaru, novi Vukovaru, oj Sjenice, nova Srebrenice!” Dva puta su to ponovili u jednoj godini i nikad niko niti je kažnjen niti je pozvan da odgovara zbog toga. Znači, došli su da prijete bošnjačkom narodu u Sandžaku i da zastrašuju bošnjački narod u Sandžaku. A zašto su to radili? Zato što je njihova zvanična teritorija do Raške i, kada pređu ovamo, oni čine nedjela van državne teritorije. Oni ne smatraju da su odgovorni pred Evropom za to, a niko iz Evrope ih za to i ne tereti. Sandžak ustvari i ne smatraju svojom zemljom, i to i nije njihova zemlja, shvatate li to? Ako su oni uspostavili ovdje vlast, njihove zakone primjenjuju na jedan način do Raške, a na drugi način u Novom Pazaru, u Sjenici i ostalim dijelovima Sandžaka. Uzmite samo, naprimjer, u Tutinu je 98 posto Bošnjaka, a tu nemamo ni 20 posto policajaca i sudija. To je aparthejd. Tutin je pogranična općina i nema osnovnog suda. Svuda pogranične općine imaju pravo na osnovni sud. To je njihovo pravo. Ovdje su to ukinuli. Sve ovo što pričamo jeste gubljenje vremena ukoliko se ne riješi status ove teritorije koju odavno zovu bezsudna zemlja, odnosno, zemlja bez pravde, bez suda, bez zakona. Sandžak je zemlja na kojoj nelegalno vladaju i Srbija i Crna Gora. To je okupirana zemlja, moram to stalno ponavljati ne bi li se shvatilo.

STAV: Koji su potencijali saradnje Bošnjaka u BiH s Bošnjacima srpskog i crnogorskog Sandžaka, ali i onih iz Makedonije i Kosova? Vi možda i ponajbolje vidite taj potencijal iz svoje novopazarske pozicije.

UGLJANIN: Bošnjaci su bili jedan narod u jednoj državi, tadašnjoj SFRJ. Raspadom te države, Bošnjaci su se podijelili u mnogo država u kojima nigdje nije riješen status Bošnjaka. Svuda kao da stojimo na nuli. Sada je šansa, kada se ide ka Evropskoj uniji, da se napravi jedan zajednički koncept i da mi Bošnjaci imamo nekoliko zajedničkih stvari na kojima možemo raditi. Tu prvenstveno treba tražiti razrješenje bošnjačkog nacionalnog pitanja. Evo, Srbi s Vučićem na čelu zaklinju se u svoj strateški program za spas srpske nacije. Imaju jednu Srbiju i još jednu, barem oni tako misle, rezervnu Srbiju koju nazivaju Republika Srpska, a kažu da su ugrožena nacija. Mislim da Bošnjaci trebaju postaviti ovo pitanje Evropskoj uniji i da konačno u kontekstu putovanja u Evropsku uniju vidimo hoće li Evropa dalje tolerirati etničko čišćenje Bošnjaka s Balkana ili će promovirati Bošnjake kao autohtoni evropski narod i osigurati njihov opstanak. Bošnjaci jesu porijeklom evropski narod, načinom života također smo evropski narod, načinom mišljenja i razmišljanja također opet pripadamo Evropi. Sada je pitanje hoće li Evropska unija smoći snage kako bi konačno riješila status Bošnjaka na Balkanu. Nas ovdje zanima hoće li Evropa opet prešutjeti pitanje Sandžaka ili će ga konačno riješiti.

STAV: Kakve su Vaše relacije s Turskom s obzirom na činjenicu da je veliki broj Bošnjaka iz Sandžaka emigrirao u Tursku?

UGLJANIN: Turska je zemlja koja je u vrijeme dok sam bio ministar od 2008. do 2014. godine postigla najviši stepen političke saradnje sa Srbijom i Crnom Gorom. Predsjednik Turske Abdullah Gül bio je u Beogradu 2009. godine. Recep Tayyip Erdoğan, tada premijer, 2010. godine posjetio je Sandžak, a Ahmet Davutoğlu je kao ministar vanjskih poslova više puta bio u posjeti Sandžaku. Bošnjaci porijeklom iz Sandžaka, a koji su danas turski državljani i žive u Turskoj, naši su najbliži rođaci. Oni su dio nas i mi koji živimo ovdje u Sandžaku smo most saradnje između Turske i Srbije, odnosno Crne Gore. To je ta veza. Danas je Turska demokratska, moderna i ekonomski razvijena zemlja i mi imamo interes za što bolju saradnju.

STAV: A šta je s Albancima? Kakva je vaša saradnja s njima, a s obzirom na tenzije između Srba i Albanaca? Da li Vi tu također možete biti neka vrsta mosta?

UGLJANIN: Mi Bošnjaci smo ponosni na svoju sandžačku autohtonost, na svoje evropsko porijeklo i svoju islamsku vjersku pripadnost. Albanci koji žive u Sandžaku i Kosovu također su autohtoni narod s ovog prostora koji su istim metodama etničkog čišćenja u više faza protjerivani i iz Sandžaka i s Kosova i danas se mogu naći širom svijeta, od Amerike preko Evropske unije, pa sve do Turske. Imamo zajedničku sudbinu izlaganja teroru. Hvala Bogu, oni su doživjeli slobodu i ta je sloboda došla do granica Sandžaka. Nadamo se da će doći i u Sandžak.