Selo Koniče i kašikarsko-drvodeljarski zanati Koničana

Autor: Ramiz Šaćirović

Selo Koniče se nalazi na istočnim obroncima planine Jarut i proteže se u pravcu istok-zapad od uzvišenja Ostrijelo do blizine rijeke Vidrenjak. Ostrijelo je brdo, uzvišenje, koje dominira Koničem i ima nadmorsku visinu od 1363 metra. Južnije od njega je brdo Mestoglava od 1312 m/nv, a najjužnija visinska tačka od 1247m/nv naziva se Kodrabunarit (alb. Bunarevo brdo) ispod koje se nalazi Osnovna škola, koja je izgrađena početkom sedamdesetih godina XX vijeka. Danas je Koniče selo razbijenog karaktera. Broji oko 300 stanovnika, razmještenih u 63 domaćinstva. Na osnovu popisa 1971. godine selo je brojalo oko 80 domaćinstava, ali je migracija učinila da se broj domaćinstava rapidno smanjuje a da se Koniče nađe na ljestvici najzabačenijih sela ne samo na Pešteru, nego i šire. Bespuće i loša infrastrukture čine da je otežan pristup selu uz potez Debela brda – iz pravca Delimeđa, ili uz Gvozdove – iz pravca Tutina.

Godine 1973. počela je sa radom osnovna škola, sa osam razreda, i brojala od 150 do 170 đaka – pješaka iz sela Dobri Dub i Plenibabe. Koničani imaju džamiju koja se ubraja u starije džamije tutinskog kraja. Podignuta je, ne zna se tačno godina ali se znaju graditelji, a to su bila braća: Numo i Kurtan Adilović. Pretpostavlja se da je džamija izgrađena u drugoj polovini XIX vijeka. Prema predanju koje se zadržalo kod mještana, Koničani vode porijeklo od arnautskog (albanskog) plemena Šalje, koje je „silom” naseljeno početkom XVIII. Danas su asimilacija i druge okolnosti uslovile da Koniče nema svoj nekadašnji arnautski identitet. Kao i u ostalim selima, na to podsjećaju jedino brojni toponimi ili kompoziti, koji govore o ilirsko-arnautskom porijeklu njegovih mještana. Slušajući današnji govor Koničana, ne bi se moglo ustanoviti da je Koničanima porijeklo ono koje oni zagovaraju. Tu je najupečatljiviji izgovor tvrdih glasova „č” i „dž”, kao i pravilan izgovor dvoglasova „lj” i „nj”. Najpoznatiji toponimi sela Koniče su pretežno albanskog porijekla. Njih je vrlo detaljno obradio profesor Šemso Šaćirović, rodom iz Koniča. Među njima je mnogo kompoziti, kao npr: Livadmac (Velika livada); Kodra kolips (Kolibin brijeg); Ljuk đugošin (Đogatova do lina); Ljuk kruljaj (Glava doline); Aštujit (Vučja kost); Las šoks (Prijateljski laz); Laz ljeprit (Zečji laz); Ko dra šnjegovit (Sniježni brijeg); Ljuk baljije (Balijska dolina); Ljuk verove (Dolina groblja); Krštujit (Mokri krš); Kodra bunarit (Bunarev brijeg); Livadmolin (Jabukovac) i drugi.

Oko 65 domaćinstva živi u selu, koje se dijeli na Gornju i Donju mahalu. U Gornjoj mahali žive: Seleci, Karakuše, Dašići i Kolići. Seleke sačinjavaju: Hamidovići (dvije porodice su u selu, jedna u Novom Pazaru i dvije u Turskoj), Bektovići (dvije porodice su u selu, a dvije u Novom Pazaru), Talevići (dvije porodice su u Koniču, pet u Makedoniji i jedna u Turskoj), Zahitovići (trinaest porodica je u Koniču, jedna u Tutinu, jedna u selu Ivanča u okolini N. Pazara), Šaćirovići (osam porodica je u selu, jedna u Tutinu, jedna u selu Ivanča), Hasanovići (u selu žive četiri porodice i prezivaju se Hodovići, u selu Čukote dvije porodice, u Novom Pazaru jedna, u Tutinu jedna, u Beogradu dvije, jedna u Gluhavici, jedna porodica u Majdanpeku, jedna u Sarajevu). Karakuše (Karakušići) sačinjavaju porodice: Halilovići (u Koniču je pet porodica, u Čukotu pet, prezivaju se Hajrovići, jedna je u Delimeđu, četiri u okolini N. Pazara/ jedna u nas. Šutenovac, tri u nas. Pobrđe/, jedna u Turskoj). Dašići i Kolići (tri porodice odavno odseljene u Tutin).

U Donjoj mahali žive: Okovići i Ćatište (od „čara”, alb. Hrast „hrašće”). Okoviće sačinjavaju: Bajrovići /Bajramovići/ (u Koniču su tri porodice, dok je jedna u Turskoj), Jusufovići (sedam porodica je u selu, a pet u Dubovu /Tutin/, Numanovići /Numovići/ (jedna porodica je u selu, šest u Tutinu, jedna u Delimeđu, jedna u Novom Pazaru, dok su četiri porodice u Turskoj), Fejzovići (tri porodice su u selu, a tri u selu Šaronje/Tutin/), Kurtanovići /Beširovići, Šerifovići/ (u Koniču su četiri porodice, u Tutinu devet, u Skoplju jedna, a u Turskoj šesnaest). Čarište sačinjavaju: Ademovići (tri porodice su u Koniču, jedna u Melajama /Tutin/, tri u Delimeđu, jedna u N. Pazaru i jedna u Turskoj), Kadrići /Aljkovići/ (dvije porodice su u Koniču, jedna u Turskoj, pet u Tutinu, tri u Ribarićima /Tutin/ i dvije u Skoplju), Sejdovići (jedna porodica je u Koniču, jedna u Delimeđu, dvije u Tutinu i dvije u Skoplju), Halitovići (tri su porodice u Koniču, četiri u Tutinu, dvije u Skoplju, jedna u Beogradu i jedna u Turskoj), Hazirovići (svega dvije porodice, koje žive u Koniču).

Koničani su se najviše raselili u migracionom periodu 1957-1966. god., kada se najveći broj domaćinstava iselio, preko Makedonije, prema Turskoj. Kasnije je ta migracija izražena prema razvijenijim dijelovima i sredinama. Kako su ovi ljudi opstali i nadživeli sve teškoće koje su ih pratile jedino se može saznati iz njihovih priča ili anegdota koje rado i sa sjetom pričaju. Imali smo privilegiju da među Koničanima provedemo dvadesetak godina života i rada, i donekle proniknemo u njihov svijet i mentalitet. Vjekovima je Koniče bilo odsječeno od normalnih komunikacija. Jedina veza sa svijetom su bili putnici namjernici i oni koji bi se zaputili u butum dunjaluk, trbuhom za hljebnom korom. I onda, kada bi u selo stigao neko od tih putnika, ili kakav musafir, sakupili bi se na posjedak i rasprijedali do u kasne sahate. Tu bi bilo igara, smijeha, šala na svoj, ali i tuđi račun, uz jabuke i kuhane krompire. Neki danas govore da je konički posjedak bio ljepši od nečijeg džumbusa. To su potvrđivali i prosvjetni radnici koji bi nerado dolazili u Koniče, ali bi poslije nekoliko dana provedenih među njima ostajali godinama da žive i rade među ovim, nadasve, veselim i druželjubivim ljudima. Možda će se neko i upitati: kako i od čega su ovi ljudi sve vrijeme živjeli, daleko od komunikacija? Kako su Koničanima tekli životni dani?

U njemu su zanimljivi zimski dani, koji bi za nekoga u tim i takvim uslovima bili monotoni i vrlo, vrlo dugi. Oni su te dane, a naročito noći, skraćivali posjecima i različitim društvenim igrama. Tako su u okviru obične porodice u Koniču nastajale tipične zanatske radionice za izradu drvenih predmeta za domaćinstvo, poljoprivredu i stočarstvo. Kako je ovaj drvodjeljski zanat dospio u Koniču, malo se zna, ali je vrlo vjerovatno da su interesovanje za ovaj drevni drvoprerađivački zanat uslovljavale životne potrebe i udaljenost sela od većih privrednih centara. Tome su doprinijele i okolne šume, koje su bogate raznovrsnim drvećem potrebnim za izradu pribora za jelo i alatki i ratnog oruđa za privređivanje. Što se tiče izrade predmeta za domaćinstvo na Pešteru, poznato je da je posvuda postojalo vrsnih majstora koji su, kao dobri poznavaoci kvaliteta materijala, vjekovima proizvodili posuđe za jelo (sahane, vagane, bucate, slanike, kace, kašike, kutlače, vedra, kofe), lubice za pranje, trmke za pčele, grabulje, vile, držala, lopate, ali i drvena kola, stolariju, kotarice, korpe, razboje za tkanje i drugo.

Većina takvog načina druženja odvijala se u izradi upotrebnih predmeta koje su prodavali s proljeća i ljeta na pijacama Tutina, Rožaja, Novog Pazara, Delimeđa, Duge Poljane, Sjenice i drugih mjesta. Mnogo je njih u Koniču koji bi u dugim zimskim noćima izrađivali kašike, kutlače, varjače i drugi pribor. Prodaja ovih predmeta predstavljala je jedan od načina pribavljanja sredstava za život. Pored pribora, izrađivali su i vile, grabulje, lopate za vijanje žita, šašovce, šindru… Pravili bi drvena kola, saone, koševe za žito i polaganje stoci, lese od kojih su sastavljali kolibe (stanove), kućere, letve i sve što se moglo od drveta napraviti a što je imalo upotrebnu vrijednost. Ostalo je upamćeno da su, nekada najpoznatiji, vrsni majstori ovog zanata bili: Jusuf Jusufović, Hajriz Bajrović, Rasim Hodović, Eto Fejzović (oni su izrađivali kašike); a za ostale predmete u domaćinstvu i poljoprivredi: Jusuf Jusufović, Naljo (Nedžib) Kurtanović, Nasuf Numanović, Delija Koničanin i drugi. Predmeti su izrađivani od javora, bukve, čamovine, mačkovine, orahovine, ljeskovine, trešnje i hrasta. Koničani i njihove mušterije su ove proizvode odnosili i na udaljenija tržišta, čak do Mitrovice, Skoplja, Skadra i drugih oblasti. Koničani su ostali upamćeni po vrsnoj tehnici i kvalitetu izrade kašika, posuđa i grabulja. Stari Džanko Kadrić je danas jedan od najpoznatijih majstora-kašikara i grabuljaša. Sa njim i njegovim proizvodima se i danas susrećemo na pijacama od Novog Pazara do Tutina.

Legendarni Koničani, o kojima se i danas priča, su: Numo i Kurtan Adilović, njihovi potomci Numanovići i Kurtanovići, Džemail Koničanin, Mula Selmo Jusufović i drugi. Filozof i sociolog, dr. Safet Bektović, jedno od najpoznatijih imena bošnjačke nauke, porijeklom je iz Koniča. Živi u Danskoj i radi na Univerzitetu. Doktorirao je filozofiju egzistencijalizma, čuvenog Danca, Serena Kjerkegarda (Kjerkegora).

/bosnjaci.rs/