Odlomak iz knjige: NOĆAJE, Porijeklo i genealogija Sehovića, autor: Prof. Hanifija Sehović
Noćaje je selo, ili bolje rečeno zaseok Škrijelja. Nalazi se na 43-em stepenu sjeverne geografske širine (43° 08’ 07’’), 20-om stepenu istočne geografske dužine (20° 33’ 55”) i na nadmorskoj visini od oko 1000 metara. Povoljne je klime i plodnog zemljišta. Posebno bogatstvo čine izvori pitke vode, kojih ima na svakih pedeset do sto metara. Pripada opštini Tutin.
Mjesto je bilo naseljeno i ranije, u srednjem vijeku. O tome govore mnogobrojni nadgrobni spomenici-stećci, kojih je bilo i u blizini kuća (najpoznatiji u blizini Muslijine kuće) a koji su nažalost uklonjeni i zatrpani zemljom ili na drugi način uništeni. Jedan broj je sačuvan u seoskom groblju.
Krajem 18-og i početkom 19-og vijeka mjesto nije bilo naseljeno. Korišteno je, od strane škrijeljskog vlasnika, kao područje ispaše i u njemu je bilo tek nekoliko stanova (bačija) koji su korišteni samo u ljetnjem periodu. Negdje izmedju 1830 i 1840 godine mjesto kupuje Šeh Murat i od tada počinje razvoj sela.
Murat je rodjen (vjerovatno oko 1780 godine) u gradu Konja u Maloj Aziji (Turska) i imao je dva brata. Završio je školu za vjerskog učitelja i dobio posao u mjestu Adana. Imao je zvanje Šeha. Poslije izvjesnog vremena dobija ponudu da svoju službu nastavi u Bosni. Odgovorio je da pristaje ukoliko sa njim mogu i žele poći i njegova braća. Kako mu je još jedan brat završio školu kao i on, a treći brat se nije htio odvajati od njih, razilukom doselili u Bosnu. Tačnije doselili su se u Hercegovačko mjesto Jablanica (Bosna i Hercegovina), vjerovatno, negdje zmedju 1810. i 1820. godine. Tu nijesu ostali dugo. Murat dobija službu u Kosovskom mjestu Djakovica a brat mu u mjestu Lastva kod Trebinja. Za sudbinu rećeg im brata, koji nije bio školovan, nijesam uspio saznati ništa.
Murat je u Djakovici službovao više godina. Imao je dvoje djece, kćerku i sina. Kćerku je odatle udao za bihorskog bega Hasana. Bio je veoma cijenjen i divno se osjećao u Djakovici. Medjutim, jednog dana njegov pas ujede komšijsko Hijete. Od tih posledica dijete umre. Kako je bio ugledan, komšije brzo halale. Bio m je veoma zahvalan ali nije imao mira u svojoj duši. Tako jednog dana kaže vome sinu: “Ovo su divni ljudi i komšije ali oni su halalili meni. Neznam dali su jihova djeca halalila tebi. Neznam dali će njihova unučad halaliti tvom sinu. Zato e najbolje da se iselimo. Biće lakše i nama i njima”. Već sljedećeg dana Šeh je Došao na put. Pošao je u posjetu kćerki i zetu, ali ne kao musafir, već da bi Dozajmio novac za kupovinu kakvog imanja. Svog novca nije imao a nije ni svoje manje htio prodavati, kako ga komšije nebi odvratili od iseljavanja. Htio je manje ostaviti. Krenuo je Šeh, na svom konju, od Djakovice prema Bihoru. Na tom putu je usretao ljude i raspitivao se: “dali ima gdje-kakvo imanje na prodaju”? Neko mu e rekao da nekakav čovjek iz Škrijelja prodaje imanje. Šeh navrati, pogleda, vidje mu se. “Gdje ima toliko izvora vode tu ima i nafake” mislio je u sebi Šehi upi Noćaje, Trista šezdeset i pet groša plus prijevod (tapije). Sve to ako gdje ozajmi novac. Puno para ali mu se svidjelo. Sada je još više žurio prema svom etu, razmisljajući: “Dali će imati, dali će mi dati”? Stigavši pred kapiju, glasom dozivao zeta. Kćerka mu se javila i začudjeno upitala: “Šta se to desilo pa Hasana tako dozivas”? “Ako je u kući neka izadje pa ću vam sve objasniti” dgovorio je Šeh. Nije htio ući dok ne bude siguran da je novac obezbijedio. Tek ad je dobio pozitivan odgovor, ušao je u kuću da se vidi sa kćerkom i unučadima. Jovac je uzeo na dug. Kad bude mogao da vrati. Na žalost nikada dug vratio nije ni svoje imanje u Djakovici prodao.
Po Šeh Muratu njegovi naslednici postadoše Šehovići i u periodu od nekih vije stotone godina izrodiše jedno mnogobrojno pleme, čiji članovi dotakoše sve trane svijeta. Noćaje ostaviše, skoro onakvo kakvo ga je Šeh Murat našao. Dali to zahvaljujući progresu ili nevraćenom dugu, Allah zna.
Poslije drugog svjetskog rata Noćaje je bilo sjedište opštine u Štavičkom rezu a onda središte mjesne zajednice i sjedište mjesne kancelarije u opštini utin. U mjestu je postojala i prodavnica. Sedamdesetih godina prošlog vijeka ubi taj status i već započeto iseljavanje postaje sve ubrzanije. Najprije prema Turskoj, zatim prema Novom Pazaru i Tutinu a onda i prema cijelom svijetu. Joćaje je danas nenaseljeno ali zato njegovi Šehovići naseljavaju prostore nogih evropskih zemalja, Turske, SAD i Australije.
Od dolaska Šeh Murata u Noćaju su živjeli samo Šehovići i nije bilo drugih lemena, osim nekih tridesetak godina poslije drugog svjetskog rata, kada se u elo naseljavaju dvije familije Aščerića. Dva brata; Avdo i Bajro. Dva divna ovjeka, čije naslednike Šehovići i danas računaju kao dio bratstva.
Nenaseljeno Noćaje danas sve više postaje vikend-naselje. U njega dolaze ovremeno njegovi stanovnici, iseljeni u mnoge zemlje i oni koji žive u susjednim Sardavima. Ali kako Kuran kaže “i potomke njegove u životu ostavili” (sura As Saffat, ajet 77) i “i u naraštajima kasnijim konsepower sacuvali (sura As-Saffa ajet 78), to postoji nada da će Šeh Muratovo Noćaje opstati i ponovo oživjeti. I ako svuda razasuti, Allah mu je dao mnogo potomaka pa će mu Noćaje biti vječni spomenik. Da ga Allah Dženetom nagradi a takodje i sve njegove potomke.
Šehovići – brastvenici se često, medjusobno, oslovljavaju kao Nailovići, Omerovići i Mehovići. Omerovići i Mehovići, logično po braći, ali zašto Nailovići a ne Jakupovići? Samo zato što Jakup umire mlad. Ostaje mu dvoje maloletne djece: Avdulj i Nail. Drugo bi pitanje moglo biti: Zašto ne Avduljovići kad je Avdulj bio stariji? Naime, Nail je bio jako mali kad je Jakup umro, pa su ga amidže puno pazile (sigurno i mazile) i uvijek i svuda sa sobom vodile. Tako je postao jako popularan i zasjenio starijeg brata (koji kao i otac umire mlad). Ta popularnost mu je donijela i ugled te je važio za jednog od najcenjenijih muslihuna sve do Kosova. To je razlog zašto se kaže Nailovići.
Mezar Šeh Murata – Njemu dženet a nama otrežnenje (Foto: Hanefija Šehović)