 Zahvaljujući bošnjačkom općinskom zastupniku u Peći, Senadu Daciću, a i zalaganju autora ovih redaka (Sahit Kandić op. ur.), jedna ulica u centru Vitomirice dobila je naziv po, insha’Allah, šehidu Hasanu Muratagiću. Nek se spomene i podsjeća, i bude uzor i ponos svim Bošnjacima pećkog kraja a i šire |
Dvije godine aktivnog gerilskog otpora OVK, pritom i dva mjeseca žestokog NATO bombardiranja Srbije, je već iznurilo srpske okupatorske snage na Kosovu što je izazivalo beznađe i očaj u redovima vojske, policije i paravojnih zločinačkih formacija zbog sve većih nenadoknadivih gubitaka koje su imali na terenu, a što je dovelo i do sve češćih i bestijalnijih odmazdi prema golorukom i nemoćnom stanovništvu na Kosovu, pa samim time i nad odvažnim Bošnjacima u Peći.
Samo dvije sedmice pred srbijansko kapituliranje Kumanovskim sporazumom, jedan od poznatih masakara se desio i u pećkom naselju “Kristal”, gdje je jedna lokalna srpska paravojna formacija koju je predvodio Vesko Radoice Ivanovića, u ranim jutarnjim satima 28. maja 1999. godine, upala u kuću ovdašnjeg Bošnjaka, sad već rahmetli Hasana Muratagića.
Tog kobnog jutra, u kući su se zadesili domaćini Hasan Muratagić i njegova sestra Sevdija, te deset članova iz albanske familije Kastrati koji su njihovi susjedi i tu našli utočište. Oko 5 sati ujutru, paravojna formacija sačinjena uglavnom od njihovih komšija Srba, u punoj bojnoj opremi i maskama na licu, je upala unutra i izvela iz kuće Hasana i petoricu zatečenih muških članova familije Kastrati. Hasan se uzalud opirao da zaštiti komšije koje je već neko vrijeme tajno čuvao u kući. Uzalud se trudio jer su ga odmah likvidirali pištoljem sa prigušivačem, a zatim i petoricu komšija koje je štitio. A za to vrijeme, ostali dio četničke bande je unutra pljačkao novac i druge vrijednosti koje su zatočene žene imale pri sebi.
– “Bilo je katastrofa. Ja ne mogu, ne mogu… Nemam riječi za to. Nema te riječi kojima bih mogla da to opišem,” – kaže Sevdija Muratagić, zatim dodaje: – “Ponosna sam na njega… i ja a i svi Bošnjaci, muslimani, ali i teško mi je…”, – zaključuje Hasanova sestra Sevdija dok je bol razdire sjećajući se egzekucije čiji je živi svjedok.
U podne je došla i milicija. Ispitivali su Sevdiju, te nagovarali je da se slučaj podmetne “albanskim teroristima” no ovaj put im to nije pošlo za rukom. Potom su potovarili tijela ubijenih na kamion i odvezli na gradsko muslimansko mezarje te bagerom zemlju zagrnuli. Masovna grobnica bi bila nepoznata da ojađena sestra nije krišom pratila prevoz i tako iz daljine vidjela mjesto “ukopa”.
A Hasanova starija ćerka Nermina Muratagić-Nikqi ističe da su ih mnogi politički predstavnici razočarali, nisu se odazivali ni na obilježavanje godišnjice, te da je malo ko vodio istinsku brigu o bošnjačkim stradalim familijama koje su besomučno pružale otpor genocidnoj velikosrpskoj politici. I dok sestra Sevdija i ćerka Nermina bdiju noćima u bolu bez njihovog Haska i bez utješne pravde; ko zna gdje su živi i slobodni krvoloci koji su ugasili tolike nevine živote…
Tokom ljeta 2014. godine, zahvaljujući bošnjačkom općinskom zastupniku u Peći, Senadu Daciću, a i zalaganju autora ovih redaka, jedna ulica u centru Vitomirice dobila je naziv po, insha’Allah, šehidu Hasanu Muratagiću. Nek se spomene i podsjeća, i bude uzor i ponos svim Bošnjacima pećkog kraja a i šire…