O tome dokle se prostiru Sjeverno – Albanska plemena u okviru tadašnje osmansko-turske teritorije zvane “Novopazarski sandžak” Koji je bio u tom vremenu, u okviru Kosovo Vilajeta, pisali su mnogi strani i domaći pisci i istoričari. U ovom članku prenijeli smo nekoliko izvoda, od nekoliko pisaca kao što su: Theodor Iphen, Georg von Gyurkovics, Gaston Gravje, Šemsetina Samija Frašerija ( Sami Frashëri), Dr. Milisav Lutovac, Andrija Jovićević, Jovan Cvijić, Frok Zefiq , i dr.
Migracije su se odvijale u pravcima koje su određivale vremenske i politicke prilike. Njihove propratne pojave bile su česte bune i nemiri različitih sadržaja. Današnja struktura vjerovatno nije identična tadašnjoj. Ali u glavnom su prisutna i najbrojnija plemena, naprijed pobrojana i njihova bratstva.
TURSKA KARTA: Sandžaci Kosovskog vilajeta:[1]
Sandžak Skoplje(tur. Üsküb), obuhvatao gradove: Skoplje, Kumanovo, Kačanik, Štip, Kratovo i Kočani.
Sandžak Prizren(tur.Prizren), obuhvatao gradove Prizren i Tetovo.
Sandžak Peć(tur. İpek), obuhvatao gradove:Peć, Đakovica, Gusinje, Berane i Trgovište.(Rožaje i štavica/Titin)
Sandžak Priština(tur.Priştine), obuhvatao gradove: Priština, Kosovska Mitrovica, Vučitrn, Gnjilane i Preševo.
Sandžak Novi Pazar(tur.Yenipazar), obuhvatao gradove: Novi Pazar, Sjenica, Kolašin, Nova Varoš i Prijepolje.
Prema pisanju konzula Theodora Iphena, Novopazarski Sandžak[2] je u februaru 1877. godine konačno izdvojen iz Bosanskog vilajeta i inkorporiran u kosovski vilajet. Mi smo se fokusirli isključivo na užem području ovog Vilajeta, i to na sledeće gradove: Jeni Pazar (Novi Pazar) Pljevlja, (Taslidža) Prijepolje Kolašin, Bijelo Polje, (Akova) Nova Varoš, Berane, i Trgovište (Rožaje), mada su geografsko-administrativne podjele ranije često mijenjane.
Što se tiče stanovništva i etnografske podjele i geografske ocjene zemlje, mora se odvojiti sjeverni dio od južnog.” “U sjevernom dijelu stanovnistvo, izuzevši malen dio, homogenog slovenskog, specijalno Bosanskog plemena. U srezovima Pljevlja, Prijepolje, Kolašin, Bijelo Polje, Berane, Nova Varos, živi isključivo Bosansko pleme, a u Sjenici, Novom Pazaru Mitrovici i Rožaju zivi Albanski narodni elemenat. Albanci imaju veoma jaku ekspanzionu snagu u sebi te su tako plemena istočne Albanije prešla granice svojeg područja sjeverno i istočno unutar Sandžaka. Najčešće se pojavljuje Albanski elememat u srezu Rožaju, a tu naročito u dolini rijeke Ibra, a ovom dolinom do Mitrovice. Uz Rožaje se na sjeveru priklučuje Pešter, koje pripada dijelom Novo-pazarskom a dijelom Sjeničkom srezu. I tu žive Albanci ukupno oko 30.000 po broju.
O stanovnistvu sandžaka iz ovog vremena piše, u svojim zapisima, Gaston Gravje[3], , godine Prvi je opisao stanje zatečeno poslije odlaska turaka iz ovih krajeva. Upravo, baš usled praznina izazvanih ovim odlascima, Arnauti( misli se na malisore, Klimente Hote, Grude) su došli I u učvrstili se na Pešteru i Rožaju pa i Tutina Sjenice i u Novom Pazaru, gde ih i danas nailazimo, begstva izazvana krvnom osvetom, neprekidni odlasci u vezi sa prirodom sistema nepokretne svojine.
Od celog Sandžaka, kraj Peštera 1912 godine je u stvari cjelokupna oblast koju zauzima Albanski elemenat . Sa izuzetkom sela Suhodo, Buđevo i Dojke, koja su potpuno ili delom slavenska, ostala su arnautska. Međutim, za razliku od Arnauta, koji su nastanjeni na Kosovu Arnauti Peštera su se nastanili po familijama iz raznih plemena Jugo-Zapada (Klementi, Kuči, Šalje, Hoti, Grude itd.). Pod uticajem. Bosanskih muslimana, naučili su njihov jezik i čak primili i izvesne njihove običaje, dok se njihov sopstveni jezik znatno udaljio od jezika kojim govori ostatak Gega (dijalekat Albanskog jezika na sjeveru Albanije). Ipak ovo stanovništvo očuvalo je obeležje svoje rase (nacije). Niko, pa ni mali pastir ne odvaja se od svoje puške. Turska vlast je ostala samo po imenu. Krvna osveta je prisutna kao u sred Albanije. Nesigurnost je ovde veća nego ma gde na drugom mestu u Sandžaku.
Prema pisanju Milisava V. Lutovca, Stanovnci Rožjskog i sire u Tutinskog kraja[4], smatraju da imaju svoj izvorni oblik u plemenima Malsije (Albanija), ona su formirala nova bratsva koja su zadržala staru plemensku organizaciju ne kidajući veze sa maticom, na koju su se u slučaju potrebe izseljavali. Primivsi islam nijesu se odricala plemenskog načina života. Ṧtaviše, ona su težila zbog međusobnog angažovanja da pleme opstane šireći svoje rodove (bratstva). Posledica toga plemenskog samodopadanja jesu posebna sela, mahale, čarsije . prema plemennima oni sačinjavali; Kuče, Kelmende, Hoti, Grude Skrijelji, Salje i ostali iz Malsije i iz brda Crne Gore.
“Kuči su naseljavali i krajeve dolinom lima[5] silazeći sa visina u niže i pitomije krajeve
i sporadično se pružaju do Priboja. Obično se zovu skenderijaši. Nijesu se zadržavali puno i tražili su podesnija mjesta” .
Jovan N. Tomić, piše[6], “onome koji baci pogled na etnografsku kartu Sandžaka u delu G. Jov. Cvijića “Osnove za geografiju i geologiju Stare Srbije i Makedonije”, pašće u oči jedan kraj gotovo u sredini Sandžaka, prebojen bledožutom bojom, a unaokolo nje ima nekoliko oaza plave boje, po kojima su rasuti crveni polumeseci. To je visoravan Pešter. Ti Arnauti na Pešteru jesu prvo i najstarije arnautsko naselje u Sandžaku, koje su Turske vlasti doveli tu i potiče vecinom od katoličkog plemena Klimenata. Preseljeni na Pešter, kao stočari naselili su po celoj visoravni. U god. 1707 bilo ih je 274 kuće njihove, rasturene na svima stranama”.
Frok Zefiq ( Frok Zefi) u svom naucnom radu pise[7], “Skopski nadbisukp, Mihael Summa pisao je u Rim iz Beograda 6 .travnja 1.739. godine o nesretnom ishodu austrijsko-turskorga rata i o tome kako je on sam i njegovi vjernici (Albanci hriscani) s Pesterai iz Novog Pazara, kao i mnogi drugi, morali prijeci pod austrijsku vlast.
U dopisu pisanom u Becu 10. studenog 1736. godine, vojne vlasti obavjescuju cara Karla VI. kako.je skopski nadbiskup Summa u dogovoru s vojnim zapovjednikom Jagodine, pukovnikom Schnepperom u svojoj biskupiji podizao kriscane na ustanak protiv Turaka, turci su saznali za to pa se nije smio vratiti u Skoplje.”
U svom izvješću Don Pavao Zoganji piše Kongregaciji za Sirenje vjere od 20. VIII . 1767godine don Pavao spominje stanjena Pešteru je samo u selu Uglu ostala jedna katolicka obitelj, a u drugim selima gdje koja starica. Pešterci su se odrekli katolicke vjere 1745. Godine i tada je katolidka crkva u Kamenici na Pesteru prestala da postoji. Do kraja 1769. don Pavao je upravljao Rugovskom župom, a tada ga je nadbiskup po kazni premjestio sebi u Janjevo. Župa Rugovo, od 1771 godine nema više ni redovničkog ni svijetovnog Župnika.
Prema pisanju, Šemsettina Samija (Sami Frashëri), Trgovište[8] (Rožaje) se nalazi u kosovskom vilajetu u pećkom sandžaku. To je mala Kasaba i centar istoimene kaze (Kadiluka), koja se nalazi na sjeveroistočnoj strani od Peći sa ukupno, oko, 3.000 Stanovnika Kaza (Kadiluk) Trgovište se nalazi sjeverno od Novopazarskog sandžaka, zapadno od Berana,na jugozapadnoj strani od Peći.
Istočno je još iz Mitrovačkih kaza ovde konačište i zajednica od 62 sela Stanovnici su vecinom Arrnautskog i manjim dijelom Bošnjačkog govornog jezika, Unutar postojeće kaze je 6 džamija, 150 magaza i dućana, 6 mekteba, 1 crkva. Klima je vrlo hladna, zime su duge i jake. (Podaci se odnose na kraj devetnaestog stoljeća).
Georga von Gyurkovicsa[9] “, Gurković kao podanik Austro-ugarske. Više od dvije tisuće godina Albanci žive na tim prostorima, kaže Gyrković u knjizi Albanien, “als eine Zähe und wilde Rasse“. Oni su se na tim prostorima skrasili već prije seoba naroda i ostali su do danas “nur Krieger, Hirten und Räuber”, s albanskim oružjem u rukama, ali bez albanske knjige. žive na mnogojezičkom Balkanskom poluotoku, kaže Gurković.
Po njegovu shvatanju prije svega ovo područje je etnički a ne politički ili povijesni pojam, budući da ne postoji jedinstvena država ili provincija. Postoji tek pučanstvo, dijalektno podijeljeno na područja i okolo slijedećih gradova: Antivari-Bar, Sjenica, Prijepolje, Vranje, Skoplje, Monastir, Kastoria, Argurokastro, Arta i jadranska obala, Stanovništvo se grana na samostalna plemena.
Etnička granica dopire do Šar-planine, ali se proteže na južnu Srbiju, dok na sjeveru dostiže sve do Kolašina, Gusinja i Plava, uz Ibar do Rožaja među slavensko stanovništvo u distriktu Suhodol, u južnom dijelu Sandžaka oko Novog Pazara. Kako se vidi, Gurković se giba unutar turske imperijalne države i njenih granica.
Na web stranici porijeklo Crnogorskih prezimena piše[10], Klimen, njihov predak (oko 1330. god.) od Travnika (Bosna), pa nasljednik odande Klimen dođe u Pipere a odatle u Kuče pa pređe na lijevu obalu Cijevne. Razvojem porodice razmnože se kao bratstvo (Fis) i postupno u područje kasnijeg plemena Klimendi (Klimene) u sadašnje Kelmendi (sjeverna Albanija). Njihova bratstva bilježena su kao: Klimen, Kljimen, Kljimendi, Kljimenda, Klimenćanin, ima ih kod Tuzi, Bara, Ulcinja, Rijeke Crnojevića, Zeti, Paštrovićima, Podgorici, u Boki Kotorskoj, Grblju, u području Bijelo Polje, u području Novog Pazara, Gusinja, Rožaja, selima Srema (Mirkovcima, Jarku i Hrtkovcima), Kovilj (Bačka), Guzi (Velipolje), Skadru, Draču i Tirani (Albanija), u okolina Peći kao: Rugova, Djakovice i Prizrena.
Po Andriji Jovicevicu,[11] Klimenti/Kelmendi se rasprostiru dolinom rijeke Lim prema Sjenici i Pešteri, i dalje prema Novom pazaru. Ova plemena se prostiru od Dukadjinu, kuda su se sa stokom spustali do Djakovice, a drugi su stali prelaziti u jadransko primorje od Ulcinja do Drača. ima ih iseljenih i rasturenih od Jadranskog Mora do Save i Dunava, od Lovćena do Djakovice, Prizrena, Drača
U vremenu od više stotina godina[12], u toku XVII i XVIII vijeka Plavsko Gusinjski i limski kraj naselili su 285 bradstva. Najviše njih sa područja Kuča oko 50 bratstva, zatim iz plemena Kelmendi 27 bratstva, zatim sa područja Zatrijepča 22 bratstva, iz Šalje 18, iz okoline Skadra 11 bratstva, isto toliko iz plemenske zajednice Piperi 8 i 8 Bratonožića, Rovaca Moračana 7 bratstva Bjelopavlića Brskuta i Ceklina za 6 se smatra da su porijeklom osmanskog porijekla i 8 bratstva Vasojevića.
Mariano Bolizza,[13] u Klimente nabraja i konglomerat (sastav) Malisorskih i Crnogorskih brdjanskih plemena, piše da su aktivnostima ovih plemena uspjeli da dopru do Filipe , danas grad Plovdiv u Bugarskoj.
Doseljeni rodovi iz “Arnautluka“ (bivšeg Novopazarskog sandžaka)[1] predstavljaju dosta izrazitu grupu medju žepskim Muslimanima. Njihovo doseljavanje u Bosnu pada u vrijeme okupacije od strane austro-ugarske, a poslije defintivnog odvajanja Novo-pazarskog sandžaka od Bosanskog vilajeta (1877). Naseljavanje u Žepu, koliko se može zaključiti iz kazivanja, bilo je djelimično u etapama, a neki rodovi su izravno doselili iz Sandžaka. Danas na području Žepe ima 13 rodova, koji su svi doselili iz “Arnautluka” (rijetko se čuje za njih naziv “Arnauti”, ali zato svi kažu: “Mi smo iz Arnautluka”). Samo u selu Krnjićima, živi danas pet rodova koji pripadaju doseljenicima iz Novopazarskog sandžaka.Ono sta je intersantno ovdje da su bosanci zvali doseljenike iz Sandzaka , Arnautima/Albancima