Ismet Azizi: Pojam “Stara Srbija” nije neutralni historijski termin, već ideološki konstrukt koji su oblikovali srpski nacionalistički krugovi još od sredine 19. stoljeća. Ova sintagma nije slučajno ušla u historiografski diskurs, već je služila za opravdavanje teritorijalnih pretenzija prema područjima s većinskim albanskim i muslimanskim stanovništvom na zapadnom Balkanu. U ovom eseju analizirat ćemo kako je “Stara Srbija” korištena kao sredstvo ekspanzionističke ideologije i kako je, kroz nju, sistematski vršeno isključenje Albanaca iz kolektivnog historijskog pamćenja.
Koncept “Stare Srbije” institucionaliziran je nakon objave dokumenta Načertanije od Ilije Garašanina 1844. godine. Taj dokument, koji predstavlja temelje srpske unutarnje i vanjske politike, predviđao je stvaranje Velike Srbije koja bi obuhvatila teritorije naseljene južnoslavenskim narodima, ali u suštini je ciljao na aneksiju albanskih teritorija. Do 1870-ih, izraz “Stara Srbija” se nije koristio ni u historiografiji ni u kartografiji.
Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Srbija je započela sistematsku kampanju kartografskog i etnografskog prikazivanja teritorija koje je nazivala “Starom Srbijom”. Karte koje su izrađivali Jovan Cvijić i drugi srpski akademici nisu odražavale etničku stvarnost, već su služile za kreiranje novog “realiteta”, u kojem su albansko i tursko stanovništvo minimizirani ili prikazivani kao “islamizirani Srbi“.
Historijsko isključenje ostvareno je kroz različite mehanizme:
- Zamjena terminologije: Albanci muslimanske vjere nazivani su “Turcima” ili “slavenskim muslimanima”, s ciljem brisanja njihovog etničkog identiteta.
- Izostavljanje iz izvora: udžbenici i historijski tekstovi na srpskom jeziku nisu pominjali Albance kao stanovnike Plava, Gusinja, Ulcinja, Sandžaka ili zapadne Makedonije.
- Opravdavanje državnog nasilja: pomoću koncepta “Stare Srbije” legitimirani su vojni pohodi i etničko čišćenje teritorija s nesrpskim stanovništvom.
Ove četiri regije bile su u središtu srpske ekspanzionističke politike. Iako je njihovo stanovništvo bilo pretežno albansko, u historijskim i kartografskim prikazima one su predstavljane kao “kolijevka srpske nacije”. Prizrenska liga i Komiteti narodnog spasa ignorirani su kao albanske organizacije i prikazivani kao lokalne muslimanske pobune.
Posebno se ističu Plav i Gusinje, koje su prema odlukama Berlinskog kongresa 1878. trebale pripasti Crnoj Gori. Stanovništvo je organiziralo snažan otpor kroz Komitet narodnog spasa. Albanski prvaci iz Plava, Gusinja, Peći, Gjakove, Rugove, Drenice, Krasnića i Gaša ujedinili su se kako bi spriječili aneksiju. Otpor je kulminirao bitkom kod Nokšića (1879), nakon koje su uslijedili masakri, prisilne deportacije i nasilje. Ovi događaji, koji su dio albanskog kolektivnog pamćenja, potpuno su izostavljeni iz narativa “Stare Srbije”.
Također, u Sandžaku, gdje su Albanci činili značajan dio stanovništva (posebno u Pešteri, Bihoru i Tutinu), srpska historiografija ih je ignorirala i prikazivala kao “slavenske muslimane” ili “Turke”, brišući njihovu etničku i historijsku pripadnost.
Kroz koncept “Stare Srbije”, čitave generacije odgajane su s uvjerenjem da su Kosovo, Sandžak i Makedonija sastavni dijelovi Srbije. To je imalo direktan utjecaj na obrazovne, kulturne i vojne politike Jugoslavije i današnje Srbije.
“Stara Srbija” nije nevini historijski pojam, već ideološko sredstvo koje je služilo brisanju Albanaca s historijske karte Balkana. Taj navodno akademski konstrukt imao je stvarne političke, vojne i kulturne posljedice, legitimirao je osvajanja i etnička čišćenja. Albanci se moraju suprotstaviti toj naraciji ne samo emocijama, već dokumentima, činjenicama i historijskom sviješću.