Ljubica Štefan: Pod gornjim naslovom časopis Balkanska federacija donio je u nastavcima, u tri broja, 1930. godine, članak o položaju albanskog stanovništva na Kosovu. Članak je tiskan na srpskohrvatskome, kao i na francuskome. Dajemo ga u cijelosti.
1. U zemlji pokolja na Kosovu
Pod gornjim naslovom časopis Balkanska federacija donio je u nastavcima, u tri broja, 1930. godine, članak o položaju albanskog stanovništva na Kosovu. Članak je tiskan na srpskohrvatskome, kao i na francuskome. Dajemo ga u cijelosti.
Režim divljih zvijeri
Dvije tvrdnje, koje je, uostalom, utvrdila Karnedžijeva misija, poslužit će ovdje da prikažu u najlakonskijem obliku glavne osobine velikosrpskog režima na Kosovu.
a) “…Za vrijeme moga putovanja od Prizrena do Peći nisam vidio na obje strane puta nego popaljena sela. Cijeli ovaj put imao je izgled zvjerinjaka…” (Izjava bivšeg ministra N. Pašića)
b) “…Od prvoga dana srpske pobjede u Kumanovu izjasniše se časnici osvajačke vojske za potpuno uništenje Albanaca. Vojska je brzo prihvatila ovu ideju i ona postade bojni lozumg…”
Od tada je započeo velikosrpski režim na Kosovu prvu seriju pokolja, od kojih evo nekoliko glavnih:
Između Skopja i Kumanova (studeni 1912.): 3.000 Albanaca (uračunavši žene i djecu).
U Ferizoviku (studeni 1912.): 5.000 Albanaca (osim toga djecu i žene).
U Senici (studeni 1912.): 750 (svi prvaci).
U Istogu (srez Peć), u prosincu 1912: 90 povezanih, mučenih i bačenih Albanaca pod kotače seoskog mlina.
Svi su bili živi iskidani
U Peći (1912/13.): 1.500 strijeljanih.
Treba spomenuti da su svi ovi zločini bili počinjeni ### okupacije (1915. – 1918.). Za vrijeme cijelog ovog razdoblja pokazaše se srpski vlastodršci prema Albancima okrutnijima od divljih zvijeri. I, doista, brdani iz Ljume, utekavši u pećine na planinskim vrhovima da izmaknu mrcvarenju, utvrdiše da njihova nejaka djeca ostadoše na životu, živeći uz vukove…
Od restauracije velikosrpskog režima u 1918. godini doživjeli smo, između ostaloga, i drugu seriju pokolja.
Ovdje nabrajamo samo glavne.
U Plavu i Gusinju (1919.): 600 djece, žena i staraca.
U Rugovu (srez Peć) (1919.):400 djece, žena i staraca.
U Podgoru (srez Peć) (1918.): 300 djece, žena i staraca.
U Prištini: 1.000 djece, žena i staraca.
U Drenici (srez Vučitrn) (1918. – 1919.): 1.200, uračunavši i novorođene.
U Mitrovici (1922.): 22 na dan općinskih izbora
Za vrijeme pokolja, koji su izvođeni s neopisivom flegmom, događalo se često da je bila zapaljena živa cijela obitelj s njezinom novorođenom djecom.
Godine 1920. u jednom selu blizu Peći bilo je ubijeno jedno dijete od godinu dana u majčinu naručju, u času kada je bijednica bježala u šumu da izmakne bombardiranju. Slični događaji ponavljali su se u svim krajevima Kosova… Bilo je slučajeva, između ostaloga, da je cijelo selo bilo sravnjeno sa zemljom i uništeno, čak i domaće životinje. (Br. 126 (3-B), 5. siječnja 1930., str. 2783-4).
II. Pod jarmom ubojica
Albanac na Kosovu i u Makedoniji ne uživa ni prava na goli život: svaki ga Srbin može nekažnjeno i otvoreno ubiti.
Svaki Albanac, podanik jugoslavenski, stavlja svakoga časa svoj život na kocku. On može biti ubijen u svojoj kući, u času kada je napušta ili kada se u nju vraća, i na bilo kojem mjestu.
Žrtve koje ovdje padaju ne mogu se kategorizirati kao drugdje, ovdje se ne radi o jednom Radiću ili o šefu bilo kojeg pokreta. Dosta je da samo netko pripada albanskoj naciji i time je već zaslužio da bude eliminiran… Do- gadalo se često da je jedan Albanac bio ubijen samo zato što je priroda počinila zločin i stvorila ga “lijepa i jaka”. A na Kosovu je rasa, na njezinu nesreću, i lijepa i zdrava…
Današnji velikosrpski vlastodršci u Jugoslaviji nalaze se gotovo svi na čelu odvratne “Bijele Ruke”, ove velike terorističke organizacije koja se odlikovala time što je igrala glavnu ulogu u izazivanju balkanskog i svjet- skog rata. Bezbrojni ubojice Albanaca na Kosovu i u Makedoniji pripadaju svi ovoj organizaciji. Oni su svi u bratskim odnosima s vlastodršcima / uživaju istu nedodirljivost kao i njihovi šefovi… Treba spomenuti da svi suci i svi odvjetnici na Kosovu nemaju druge vrijednosti osim što pripadaju “Bijeloj Ruci”. Tako su svi zločini, organizirani od Beograda i počinjeni od lokalnih vlasti ili pod njihovim vodstvom – Vladina djela, pa ih sudovi nikada ne dohvate i tako ubojice ostaju uvijek nepoznati…
U ovako sjajnim prilikama počinili su saveznici “Bijele Ruke”, sve sami razbojnici, beskonačnu seriju zločina svake vrste. Ovdje ćemo, radi primjera, donijeti jedan vrlo malen papir i napomenut ćemo da se veći dio imena ovih žrtava nalazi u zapisniku ogorčene rasprave koja se nedavno vodila u albanskom parlamentu.
Nazim Gafer, bivši prištinski zastupnik u Skupštini, teško ranjen u Beogradu 1925., a 1926. ubijen u Prištini.
Red Alija, seljak, ubijen u Podgoru (srez Peć) 25. kolovoza 1926
Hasan Uka, seljak, ubijen u pol bijela dana u Vreli (srez Peć) 8. listopada 1928.
Medid Bekir, seljak, ubijen u Nogi (srez Dibra), polovicom studenoga 1928. od nekog Markovića, zapovjednika žandarmerije u Rijeci.
Museim Bajram, seljak, ubijen od istog Markovića u Sentici u lipnju 1928.
Zekir Smajli, seljak, ubijen u Prešovici od zapovjednika mjesne žan- darmerije Kaprijevića 15. lipnja 1929.
Murat Fazli, seljak, ubijen u svojoj kući u Niškoru od zapovjednika La- zovića, zapovjednika žandarmerijske postaje u Mikrovi, 15. lipnja 1929… Itd… itd… itd…
Ostaje da zaključimo: od prvih dana srpskog osvajanja Kosovo je zemlja gdje nema prava ni na goli život. Ondje vlada tipična organizacija ubojica i ovaj užasní režim traje već više od osamnaest godina. Riječ je, dakle, o tome da se spasi opstanak naroda, da mu se osigura najelementarnije pravo, pravo na goli život…
I sramotni beogradski tisak tvrdi da nacionalne manjine u Jugoslaviji uživaju široka politička prava!!! (Br. 127 (4-B), 20. siječnja 1930., str. 2802.)
III. Kuluk i tortura
Režim kulučenja na Kosovu mnogo nadilazi najgore kolonijalne režime: kulučenjem naroda sagrađene su ceste, koje povezuju razne srezove i razna sela, kao i one koje povezuju razna vojnička središta s utvrđenim položajima. Osim cesta prisiljen je narod, u masama pozvan na kulučenje, graditi vojarne, škole i mnoge druge zgrade, namijenjene žandarmeriji i policiji. Ista je sudbina stigla vojničke regrute s Kosova, samo s razlikom da su oni odvedeni u razne krajeve Jugoslavije da se ondje muče u tvornicama i državnim rudokopima samo za jadnu hranu… Cijelo vrijeme kulučenja svi oni koji su pozvani na kuluk podnose istu sudbinu kao i osuđenici na prisilni rad i trebaju se izdržavati iz vlasti- tih sredstava, čak moraju donijeti čavle za mostove koje grade. Između ostaloga, prisiljeni su provoditi mrzle noći u kolibama i šatorima uzduž cesta. Pa tako kiša, snijeg i bura, zajedno s gladu i tjelesnom slaboćom, kose nesmiljeno u redovima ovih nesretnika. Ali što je u ovoj tragediji najogavnije – to je cinizam režima koji sili seljake ovih krajeva da hrane i ukonačuju inženjere i činovnike koji vode ove radnje.
Između Vrela i Banice kuluče, ima nekoliko mjeseci, više od pet stotina ljudi; u predjelu Barana (srez Peć) više od šest stotina, a između Prizrena i Žeura više od tisuće.
U Strelci (srez Peć) bila je prošle godine podignuta kulukom naroda golema Vladina palača. Ali se ta nije svidjela dotičnim predstavnicima vlasti, pa sada kuluče okolišni seljaci da ove godine sagrade drugu, ko- motniju zgradu za državna nadleštva.
Za svaku zgradu ovakve vrste mora više od stotinu seljaka raditi ne- koliko mjeseci i izdržavati se o svome trošku. Za ove radove upotrebljava režim također Crnogorce i Srbe, ali s tom razlikom što su oni plaćeni i da se s njima postupa kao s boljim radnicima…
Tamnice na Kosovu prava su mučilišta, u njima vlada režim paklenih muka, režim koji daleko nadvisuje režim inkvizicije. Ove su tamnice pune Albanaca, jer za uhićenje jednog Albanca nije potrebit u Jugoslaviji zakoniti nalog nadležnog suda, to može učiniti svaka policijska vlast bez ikakve odgovornosti, čak može provoditi i masovna hapšenja.
Izlike?… Te su svaki put brojne kada je riječ o jednom Albancu. Često puta su te izlike i vrlo smiješne… Jedanput uhićen, Albanac s Kosova ima samo jedno sredstvo da se spasi, a da ne postane bogalj, a to je da plati dželatima veliku količinu novca.
Mi smo imali prigodu utvrditi da ima dosta naivnih stranaca, koji se čude kako to da vrlo često nema u kosovskim tamnicama političkih krivaca. Rješenje zagonetke jest u ovome: svaki uhićenik zbog političkih prijestupa biva na mjestu ubijen ili protjeran, pošto je prije bio okrutno namučen ¡ isprebijan.
Srpska vlada rabi na Kosovu razne načine mučenja. Evo ih nekoliko:
1. uhićenika bace potpuno gola, pa i u cičoj zimi, u ledenu vodu, pošto su ga prije tukli s mokrim konopom, a zatim ga sile da zagrli užarenu peć
2. obriju glavu nesretnika, pa mu nataknu na glavu kutiju punu ušiju. Itd… itd… itd… (Br. 129/13. (6/7-B), 5. ožujka 1930., str. 2848.)